P. Džaja
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb
Zbog svega navedenoga, možda moje pisanje nije razložno u smislu da se situacija koju imamo popravi ili riješi (ja ne znam način popravka, odnosno rješenje nastale situacije) iz razloga što je možda nepopravljiva odnosno nerješiva zbog čega ovaj članak ima samo slabo informativni karakter, jer mislim da manje više iz struke svi znamo za ovakve slučajeve.
Evo još jedne priče u kojoj je glavni glumac veterinarska djelatnost, stradalnik životinja (e), a u nekoj mjeri i njen vlasnik, a primarno država. Davno su nas naši danas pokojni profesori Winterhalter i Perić učili da odgovornost u veterinarskoj djelatnosti može postojati primarno iz dva razloga:
- nepoštivanja pravila veterinarske djelatnosti (pravila struke) zbog čega i spominjemo pojam “stručne pogrješke” ili
- “nepoštivanje zakonskih propisa” koji reguliraju taj vid veterinarske djelatnosti.
Nepoštivanjem pravila struke može – ali ne mora – nastati šteta, kao i nepoštivanjem zakonskih propisa koji tu struku reguliraju. Ako iz nepoštivanja jednog ili drugog parametra nastane šteta, istu tu štetu netko treba nadoknaditi. Svakako da za naknadu štete nema odgovornosti ako ista nije nastala, ali može postojati drugi oblik odgovornosti. No, budući sam profesor Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo očekujete da ću se raspisati o nekoj stručnoj pogrješci, ili o nepoštivanju nekog zakonskog propisa veterinarske djelatnosti koji za sobom nosi odgovornost za nastalu štetu – ne neću, pisati ću o nastaloj štetu za koju nitko ne odgovara i za koju nema odgovornosti na nikome. Možda u početku zvuči malo neobično, gotovo nemoguće imajući u vidu da živimo u 21. stoljeću kada se čovjeku čini da gotovo nema nastale štete da netko za nju ne odgovara.
Ovo o čemu pišem je točno da imamo štetu, ali struka – radeći tuberkulinizaciju – postupa prema pravilima struke i prema zakonskim propisima zbog čega je normalno da za nju nema ni odgovornosti. Ali, postavimo pitanje Smijemo li kao struka stajati skrštenih ruku imajući i znajući za ove probleme, smijemo li uočiti problem, a da o njemu ne diskutiramo, odnosno da ga ne pokušamo riješiti?
Ovdje svakako mislim na klanje tuberkuloznih goveda (krava) jer, poštujući Zakon o veterinarstvu, Naredbu i Pravilniku, pozitivna grla moramo upućivati na klanje. Da činimo suprotno ogriješili bi se o zakonske propise i ne bi bilo dobro za onoga koji to čini.
U zakonodavnom pogledu napravljeno je ono što je bilo propisano, odnosno naređeno i u tom pogledu udovoljili smo zakonskim propisima, to jest – tuberkulinizirali smo goveda, očitali reakciju na osnovu koje smo postavili temeljitu sumnju i uputili životinju na klanje. Super, čovjek bi mogao reći: “Bravo, struko!”
Problemi nastaju od početka klanja, odnosno veterinarskog pregleda na klanju, patohistološkog i bakteriološkog nalaza. Na liniji klanja, nemali broj tuberkuloznih krava je bez patoloških promjena, odnosno nalaze se nekakve promjene na limfnim čvorovima, a nekada i na drugim organima koji upućuju da bi mogla biti tuberkuloza. Kad se ove promjene nalik na tuberkulozu histološki pretraže, od tuberkuloze ni traga. S velikim interesom čeka se bakteriološki nalaz koji je najčešće negativan. Svaki dobronamjeran čovjek, koji odmah nakon klanja tuberkuloznih krava uz sve znanje o mogućnosti lažno pozitivnih i lažno negativnih grla, postavlja pitanje Je li moguće da se kod takvih životinja ne nađu nikakve promjene koje bi upućivale na tuberkulozu, a nekada i stvarno nikakve promjene? Znajući o mogućnosti pojave lažno pozitivnih reakcija ipak začuđuje toliki njihov broj. I kod nađenih granulomatoznih promjena kod pojedinih krava zaklanih zbog temeljite sumnje na tuberkulozu patohistološkom pretragom ne nalazimo tuberkulozu. Nakon toga čekamo bakteriologiju u kojoj – u većini slučajeva – dobijemo negativan nalaz.
I tako to traje, svatko radi svoj posao, poštuju se pravila struke, poštuju se zakonski propisi, a ja postavljam pitanje: Koljemo li stvarno tuberkulozne krave i jesmo li toliko bogati da vlasnicima takve krave koljemo, odnosno da plaćamo nešto čega uopće možda nema? Kao što vidite, ovdje sam veoma oprezan.
Svakako da bi trebalo napraviti i dodatne pretrage (PCR) kako bi se stvarno uvjerili, je li u pitanju tuberkuloza krava. Iz dva posjeta jednoj klaonici u vrijeme klanja tuberkuloznih krava (zaklano ih je preko 20) bio sam očevidac svega navedenoga.
Jedne krave nisu imale nikakve promjene, druge su imale granulomatozne promjene koje su upućivale na tuberkulozu koja je patohistološkom pretragom isključena.
Ponavljam, od ovih dvadesetak krava većina ih je bila bakteriološki negativna.
Nije napravljen PCR što je svakako trebalo napraviti kako bi komentar bio znanstveno jači i opširniji.
Postavlja se pitanje odgovornosti koja je povezana s nastankom štete. U ovom slučaju nema odgovornosti, ali ima štete. Štetu nema vlasnik životinje kojemu se šteta nadoknađuje, ali ima država, to jest imamo mi, jer smo mi država, mi izdvajamo novce u državni proračun. Ministarstvo i Sabor su donijeli normativne akte i Zakon, a kolege koji provode njihove odredbe vezane za tuberkulozu u tom pogledu rade posao prema zakonskim propisima. Ne želim uopće sumnjati da kolege veterinari ne apliciraju tuberkulin i očitavaju reakcije prema uputama proizvođača. Imajući u vidu broj poslanih krava na klanje i uspoređujući ga s brojem negativnih krava na liniji klanja (bakteriologija) slobodan sam isključiti veterinarske pogrješke kako u svezi aplikacije tako i očitovanja reakcije. U pogledu odgovornosti, ako sam isključio Upravu i kolege na terenu ostaje mi još jedino razmatranje o svojstvu apliciranog tuberkulina koji je možda toliko osjetljiv da reagira i na druge mikobakterije, bakterije, odnosno druge patološke procese koji nemaju nikakve veze s tuberkulozom.
Što sada raditi? Pa, dok nismo poklali sve što je ostalo, a ne mislim samo na tuberkulozu, tu je i ELG, mislim da bi se struka pod hitno trebala sastati, jer to je problem na kojeg nitko ne reagira. Uprava, odnosno inspekcija se zadovoljava time da su naređene mjere poštovane (koje su sada na snazi), veterinari apliciraju tuberkulin i očitavaju reakcije prema Pravilniku koji je na snazi, a negativnih je zaklanih životinja jako puno. Da ne ponavljam kako nismo toliko bogati da bismo mogli klati zdrave životinje i proizvoditi nove troškove naknade štete. Postavljam pitanje: Zašto ne pokušamo ako je to moguće umanjiti štetu? Da me netko pita kako bih riješio problem, odgovorio bih da ne znam, nisam pametan dati neki prijedlog koji bi vodio tome, a kamoli predložiti nešto što bi ovaj problem riješilo. Problem je neminovno tu, njemu treba prići sa svih znanstvenih aspekata s ciljem da koljemo što je moguće manji broj lažno pozitivnih goveda. Mislim da bi stručnjaci uprave, fakulteta, instituta i komore trebali naći i prići ovom problemu ozbiljno u smislu da se ispita je li možda aplicirani tuberkulin preosjetljiv ili je u pitanju neki drugi uzrok koji za sobom povlači promjenu pravnih akata koji reguliraju ovu tematiku, a sve s ciljem da se kolje što je moguće manji broj lažno pozitivnih krava. Te je stručne sastanke trebalo održati lani ne prozivajući nikoga, jer mi je dobro poznato da je taj problem starijeg datuma. Meni kao čovjeku ostaje jedino nejasno zašto se ne sastajemo, zašto o problemu ne govorimo, a Vi ćete možda postaviti pitanje zašto baš ja govorim o ovome kad ima puno pozvanijih osoba iz ovog područja. Pitanje je na mjestu, a meni kao običnom čovjeku ostaje nejasno što se u državi treba dogoditi da bi se o tome ozbiljno raspravljalo, odnosno zašto nešto bacati pod tepih ne nastojeći doći do istine i rješavanja njenih posljedica. Problem je tu, on je neupitan, a što smo napravili da ga riješimo, ja osobno ne znam. Možda jesmo i ako jesmo onda je to malo, jer je problem i dalje ostao sa svim svojim negativnim posljedicama. Drage kolege, ispričavam se što se ponovno javljam s ponovnim problemom, ali se nadam da se neće dogoditi isto s leukozom krava i bolesti Aujeszki.