Andrew H Sparkes, BVetMed PhD DipECVIM-CA MRCVS
Simply Feline Veterinary Consultancy Service
P roljev je važan i često prisutan problem kod mačaka. Proljev se najbolje definira kao povećan sadržaj tekućine u fecesu što se jasno odražava na konzistenciju fecesa. U blagim slučajevima, feces postaje mekan ili polu-formiran, no u težim slučajevima feces postaje pojačano tekuće čak i vodenaste konzistencije. Proljev je obično povezan s povećanim volumenom fecesa i većom učestalosti defeciranja. Navike defekacije kod mačaka i njihov često kućno-dvorišni način života, znači da mnogi vlasnici ne moraju biti svjesni konzistencije fecesa svojih ljubimaca čime se propušta uočavanje proljeva što može biti jedan od čimbenika koji objašnjava zašto je proljev nešto manje čest simptom kod mačaka nego kod pasa (iako veća sklonost pasa da jedu svašta može biti jedan od razloga za općenito veću prevalenciju proljeva kod te vrste).
Dok mačji način života može ograničavati vlasnika da prepozna postojanje proljeva, hospitalizacija (ili držanje mačke isključivo u zatvorenom) može biti prikladan korak da se omogući potreban dokaz kvalitete fecesa. Ponekad, vlasnici mogu uočiti proljev ako je mačka imala nezgodu u kući ili ako ima zaprljano perinealno područje. U domaćinstvima s više mačaka, problem se može javiti prilikom identifikacije pojedine mačke koja je izvor proljeva u zajedničkoj kutiji s pijeskom. Ponovo, u takvim okolnostima individualna izolacija i/ili hospitalizacija mačaka mogu biti nužne.
Diferencijalna dijagnostika kroničnog proljeva
Diferencijalna dijagnostika kroničnog proljeva je opsežna i potencijalno složena. Kao i kod kroničnog povraćanja od pomoći je podjela uzroka na sistemske i primarno intestinalne, te dodatno razlikovanje između bolesti tankog i debelog crijeva koje će pomoći pri sužavanju popisa bolesti za diferencijaciju. Diferencijalna dijagnoza može se suziti djelotvorno na osnovi dobrog poznavanja dosadašnjeg života mačke, te kroz temeljit fizički pregled. Unatoč tomu, u većini slučajeva dodatne pretrage biti će potrebne za određivanje uzroka problema i važno je pristupiti pretrazi sistematično na standardan način da bi se izbjegle krive dijagnoze ili da se ne bi previdjele potencijalne dijagnoze. Iako se proljev tankog i debelog crijeva mogu javiti neovisno jedan o drugom, mnogi slučajevi kroničnog proljeva mogu se očitovati kombinacijom kliničkih simptoma koji uključuju oba djela. Razlikovanje sistemskih i primarno gastrointestinalnih uzroka proljeva te diferencijacija proljeva porijeklom iz tankog ili debelog crijeva dobre su početne točke za sužavanje popisa bolesti u diferencijalnoj dijagnozi.
Specifične enteropatije koje uzrokuju kronični proljev
Zarazni uzročnici
Povraćanje i proljev su čest klinički simptomi kod mačaka. U mnogo slučajeva temeljni uzrok je neinfektivan, ali infektivni uzročnici ostaju važan čimbenik u rješavanju ovih slučajeva. Kod kroničnog proljeva, prikladna pretraga na infektivne bolesti je važna da bi se izbjeglo njihovo previđanje i provođenje neprikladne terapije.
Kronični proljev/ sindrom protruzije trećeg očnog kapka-membrane nictitans (CD/PNM)
Ovaj sindrom se uočava dosta često kod mačaka u Ujedinjenom Kraljevstvu i iako je slabo zabilježen, čini se da je i drugdje proširena bolest.
Iako točan uzrok ovog stanja ostaje nejasan, radovi daju naslutiti da postoji osnovna infektivna etiologija, s mnogim slučajevima koji se javljaju u domaćinstvima s više mačaka i uzrokom širenja koji značajno upućuje na infektivan uzrok. Dokazana je povezanost s torovirusnom infekcijom kod mačaka (virus srodan Koronavirusu), iako izravan uzrok i posljedica djelovanja nisu ustanovljeni. Čestice nalik kalicivirusima su također dokazane kod nekih od ovih mačaka. Uslijed načina života nekih mačaka i poteškoća koje to uzrokuje nekim vlasnicima prilikom uočavanja postojanja proljeva, mnoge mačke s ovim stanjem mogu biti donesene zbog intermitentne protruzije trećeg kapka-membrane nictitans i doista, ovaj klinički simptom može prethoditi pojavi proljeva. PNM i proljev obično idu zajedno, ali težina simptoma čini se da ima tendenciju da raste i opada u tijeku bolesti i oba simptoma nisu nužno prisutna u isto vrijeme. Proljev je tipično po prirodi iz tankog crijeva, ali rijetko dolazi do gubitka na težini ili sistemskih simptoma bolesti. Razočaravajuće, nije pronađena terapija koja bi bila djelotvorna u ovim slučajevima i primjena antibiotika je jasno kontraindicirana.
Trajanje kliničkih simptoma varira od slučaja do slučaja, ali u nekim slučajevima intermitentni proljev može se uočavati kroz nekoliko mjeseci prije nego nastupi eventualni potpuni oporavak. Hranjenje lako probavljivom relativno mekanom hranom se često preporučuje i mogu se pokušati dodavati vlakna u prehranu, ali čini se da ti postupci nemaju značajan utjecaj u većini slučajeva. Osim protruzije trećeg očnog kapka, kod nekih mačaka nastane privremena analna inkontinencija, vjerojatno kao druga karakteristika autonomne disfunkcije. U tim slučajevima mačke mogu deficirati ili proljev ili formiran izmet bez da su svjesne da se to događa. Usprkos poteškoći u postizanju kliničkog poboljšanja terapeutskim mjerama mačke pogođene ovim sindromom neizbježno se oporave s vremenom.
Bakterije
Dva najbolje opisana bakterijska enteopatogena kod mačaka su Salmonella i Campylobacter (uglavnom C. jejuni). Oba ova uzročnika mogu za posljedicu imati asimptomatske ili subkliničke infekcije kao i uzrokovati gastroenteritis. Tijekom njihovog relativno čestog nalaza kod asimptomatskih mačaka, njihov značaj kod izolacije nije uvijek jasan ili lagan za odrediti.
Campylobacter
Uloga Campylobacter kao primarnog uzročnika je puno kontroverznija od one kod Salmonella. U slučajevima kada nalazimo (a za to postoji pisani dokaz) da ovaj mikroorganizam može biti primarni uzrok gastroenteritisa, s rasponom gastrointestinalnih simptoma identičnih onima koji su uzrokovani Salmonellom (proljev iz tankog i debelog crijeva, sa ili bez povraćanja).
Opći simptomi nisu uobičajeni kod Campylobacter iako se kroničan proljev može javiti, simptomi obično traju samo 1-2 tjedna. Dvije osnovne vrste najčešće izolirane kod mačaka su C. jejuni i C. upsaliensis. Međutim, i kod mačaka i kod pasa, Campylobacter je najčešće uključen kao sekundarni uzročnik ili jednostavno kao slučajan nalaz. Istraživanja su dokazala da između 1% i 30% zdravih mačaka mogu nositi Campylobacter i epidemiološki ne postoji viša prevalencija kod mačaka s proljevom u usporedbi sa zdravim mačkama. Ovo čini izolaciju od mačaka s gastrointestinalnim simptomima dosta teškom za interpretaciju i jasno nije uvijek uzrok kliničkih simptoma, te je u većini slučajeva vjerojatno slučajan nalaz ili samo pridonosi bolesti (prije nego ju uzrokuje). Campylobacter je češći kod mladih mačaka i mačaka iz domaćinstava s više mačaka/iz prenapučenog okoliša. Kada se suočimo s izolacijom Campylobacter od mačke s akutnim, subakutnim ili kroničnim proljevom, nemoguće je odrediti da li izolat ima veze sa kliničkim simptomima ili ne. Neki kliničari mogu odlučiti da ignoriraju nalaz, ali pošto je Campylobacter zapažen kao uzročnik (primarni ili sekundarni) gastrointestinalnih simptoma, također je prikladno primijeniti pokusno liječenje da se ukloni mikroorganizam i da se vidi da li će simptomi nestati. Fluorokinoloni, eritromicin, klindamicin i doksicilin su prikladan izbor na temelju iskustva, ali izbor antibiotika se najbolje može napraviti na temelju testa osjetljivosti. Ako je Campylobacter uzrok problema, trebalo bi uslijediti naglo poboljšanje kao posljedica eliminacije uzročnika, pa je pokusna terapija razborita prije daljnjih dijagnostičkih procjena proljeva.
Salmonella
Salmonella je dobro prepoznat, iako rijedak uzrok mačjeg gastroenteritisa. Može uzrokovati vodenast, krvav ili sluzav proljev, koji stoga može imati karakteristike bolesti i tankog i debelog crijeva. Abdominalna bol može biti prisutna i može se javiti istovremeno povraćanje. Tipičan gastroenteritis uzrokovan Salmonellom trajati će 3-4 tjedna, iako do izlučivanja uzročnika može doći za 6 tjedana ili kasnije, a ponekad će klinički simptomi biti produženog trajanja. Pireksija i drugi simptomi nisu neuobičajeni, a može nastati i fatalna bakterijemija.
Iako je manje česta nego Campylobacter, asimptomatski nositelji Salmonella se također uočavaju kod mačaka (kao i kod drugih vrsta) i istraživanja su pokazala da do 1% zdravih mačaka može imati ove mikroorganizme u svom fecesu. Opet, asimptomatsko kliconoštvo je češće kod mladih mačaka i kod mačaka držanih u prenapučenim populacijama.
Liječenje Salmonella je kontroverzno (kao i kod drugih vrsta), i u odsutnosti pireksije ili općih simptoma može biti kontraindicirano zbog sklonosti da produži izlučivanje uzročnika fecesom. U takvim slučajevima razboritije može biti kontroliranje stanja mačke i možda primjena potporne terapije s promjenom prehrane (lako probavljiva hrana, ako je moguće uz dodatak fruktooliogosaharida koji stvaraju uvjete manje poželjne za opstanak Salmonella). Međutim ako je prisutna pireksija ili opći simptomi bolesti, antibiotska terapija je nužna (fluorokinoloni su najčešći izbor antibiotika, ali opet terapija bi trebala biti temeljena na testu osjetljivosti).
Clostridium perfrigens i Clostridium difficile
Uloga klostridija kao uzročnika proljeva kod pasa i mačaka je također ponekad upitna, pošto su ti mikroorganizmi u sastavu normalne crijevne flore kod odraslih i mladih mačaka (pogotovo u kolonu). I dok su ti mikroorganizmi bez sumnje dio normalne flore, postoje zabilježeni slučajevi gdje su identificirani kao uzrok proljeva porijeklom iz debelog crijeva, iako češće kod pasa nego kod mačaka. Pojava proljeva (tipično simptomi bolesti debelog crijeva, koji mogu biti kronični) je značajno povezana sa sojevima klostridija koji proizvode toksine – pogotovo C. dificile toksin A i B te C. perfrigens enterotoksin. Dok će kod nekih pasa i mačaka toksin biti proizveden in vivo bez proljeva, vjerojatnije je da se proljev pojavi puno jači uz njihovu prisutnost. Zabilježeni klinički simptomi variraju u težini i mogu biti samolimitirajući, kronični ili rekurentni. Velik porast patogenih sojeva (koji proizvode toksine) vjerojatno se javlja najčešće sekundarno uz druge poremećaje u crijevu i povezano je s giardiozom i parvovirusnom infekcijom kod pasa.
Prisutnost akutnog/subakutnog enterokolitisa sa sluzi i krvi u fecesu i ponekad pireksijom, u kombinaciji sa prisutnosti klostridijskih spora u fecesu može dati naslutiti da je to mogući uzrok (sojevi Clostridia koji proizvode toksine čine se vjerojatni da sporuliraju in vivo), ali takvi nalazi ne znače dijagnozu i potvrda se zasniva na mogućnosti dokazivanja proizvodnje toksina. Latex aglutinacija i ELISA su dostupni za dokaz toksina Clostridia, ali je raspoloživost takvih testova ograničena i potreba čuvanja fecesa (da bi se izbjegla otkrivanja ex vivo proizvedenih toksina rijetko čini ovo praktičnim).
Konačna dijagnoza je stoga često manjkava, ali ukoliko postoje prikladni klinički simptomi, i ako su klostridije izolirane na kulturi i ako nije pronađen niti jedan drugi uzrok kolitisa, pokusno liječenje može biti potvrdno. Klinički slučajevi obično reagiraju brzo na liječenje antibioticima s na primjer, metronidazolom, klindamicinom, eritromicinom ili tilozinom. Dodatak vlaknina u prehranu, pogotovo djelomično sklonih vrenju, može također biti djelotvorno i može ponekad riješiti proljev, vjerojatno mijenjanjem mikroklime u kolonu na način da inhibira proliferaciju klostridija i proizvodnju toksina. Prevalencija proljeva uzrokovanog klostridijama ostaje neodređena, ali smatra se da je češća kod pasa nego kod mačaka.
Druge bakterije, uključujući E. coli
Drugi enteropatogeni su ili rijetki kod mačaka (npr. Yersinia, Bacillus) ili su slabo opisani. Eteropatogeni sojevi E. coli gotovo sigurno dolaze kod mačaka (i vjerojatno uzrokuju samolimitirajući proljev u većini slučajeva), ali naša mogućnost da dijagnosticiramo takve infekcije je trenutno vrlo ograničena. Važnost E. coli kao uzročnika proljeva kod ljudi velika je zbog svog širenja preko lanca ishrane. S različitim principom hranidbe mačaka, ovo čini izloženost takvim izvorima općenito manje vjerojatnom. Unatoč tome, teško je povjerovati da E. coli nije uzrok nekih slučajeva proljeva kod mačaka.
Kod ljudi , više od 700 serotipova E. coli je identificirano, ali samo nekoliko njih su uzrok proljeva. Određeni sojevi se zna da su patogeni:
Enterotoksogena E. coli (ETEC)
Enteroinvazivna E. coli (EIEC)
Enterohemoragična E. coli (EHEC)
Enteropatogena E. coli (EPEC)
Enteroagregatna E. coli (EAggEC)
Ograničene informacije iz istraživanja kod pasa dale su naslutiti da EPEC i ETEC E. coli sojevi u nekim slučajevima mogu imati ulogu proljeva kod ove vrste, ali jedini objavljeni podaci kod mačaka odnose se na prevalenciju verocitotoksogenih sojeva, i nije pronađena epiemiološka povezanost između tih sojeva i pojave proljeva kod mačaka. Trenutno nema načina da se identificira da li su izolati E. coli kod mačaka s proljevom od ikakvog značaja. Laboratoriji često prijavljuju, značajan ili pretjeran rast E. coli iz uzoraka fecesa, te prijavljuju spektre osjetljivosti. Takvi podaci nemaju značenje jer se za E. coli očekuje da će se pronaći u fecesu svake mačke. Nalaz čiste kulture vjerojatno ukazuje na lošu bakteriološku tehniku ili loše očuvanje bakterija prilikom transporta u laboratorij pošto nema sumnje da će mnoge druge bakterije biti prisutne u fecesu.
Gastrointestinalni paraziti
Cystoisospora
Isospora (Cystoisospora) felis i I.(C.) rivolta su dva najčešća kokcidijska parazita mačaka koja su prije bila puno prevalentnija.
Invazija je najčešća kod mačića i mladih mačaka. Ovi paraziti su rasprostranjeni u cijelome svijetu i pretpostavlja se da se skoro sve mačke invadiraju s I. felis u nekom razdoblju svog života. Nesporulirane oociste se izlučuju izmetom invadiranih mačaka i izravan razvojni ciklus slijedi gutanjem oociste (nakon sporulacije). Indirektni razvojni ciklus može ići preko intermedijarnog nosioca (npr.glodavca), kod kojeg se razviju tkivne ciste nakon gutanja oociste. Isospora spp. ima nizak patogeni potencijal, ali jaka invazija može za posljedicu pridonijeti gastrointestinalnim bolestima ili ih uzrokovati, kod nekih malih mačića invadiranih s Isosporom uočen je težak iscrpljujući proljev.
Dijagnoza se postavlja dokazom oocista u uzorcima fecesa (metodom flotacije). Pošto dolazi do spontane eliminacije invazije liječenje u većini slučajeva nije potrebno. Međutim nekoliko lijekova, uključujući sulfonamide ili kombinaciju sulfonamida i trimetoprima, se preporučuje za liječenje i trebali bi se primijeniti ukoliko postoje klinički simptomi vezani za invaziju.
Cryptosporidium
Cryptosporidium je kokcidijski protozoarni parazit koji je široko rasprostranjen. To je maleni crijevni patogen s izravnim razvojnim ciklusom. Cryptosporidium invadira širok spektar sisavaca i drugih životinja i do nedavno nije bilo sigurno da li su invazije uzrokovane (C. parvum) jednom vrstom i vrsno prilagođenim sojevima ili s mnoštvom različitih vrsta.
Nedavna molekularna istraživanja pomogla su razriješiti to pitanje i sada je poznato da postoji širok raspon različitih vrsta Cryptosporidia i da one imaju različitu vrsnu specifičnost. Sada se čini da su mnoge invazije mačaka izazvane sa Cryptosporidium felis koja se čini jako prilagođena na mačke kao domaćine (invazije kod ljudi su rijetko bile zabilježene). Međutim, opsežna istraživanja izolata od mačaka tek se trebaju napraviti i nije sigurno u kojem omjeru su invazije izazvane s C. felis, a u kojem s C. parvum (za koju je također poznato da invadira mačke i da ima slabiju vrsnu specifičnost te da je relativno česta zoonotska vrsta). Općenito, molekularna istraživanja koja su provedena ukazuju da mačje Cryptosporidium invazije nemaju jednak zoonotski potencijal kako se prije vjerovalo.
Epitelne stanice tankog crijeva invadirane su nakon izlaganja kriptosporidijama, s izlučivanjem oocista (2-6 µm) u fecesu. Sporulacija oocista odvija se unutar crijeva što omogućuje oocistama s tankom stjenkom da uzrokuju autoinvaziju. Razvojni ciklus je izravan s ingestijom izlučenih oocista od strane prikladnog nosioca. Klinička bolest je često zabilježena kod teladi i janjadi, kriptosporidije mogu biti i važan izvor bolest za čovjeka, uz kontaminirane izvore vode kao važne izvore invazije.
Neka serološka ispitivanja daju naslutiti proširenu izloženost ovom mikroorganizmu u populacijama mačaka, pogotovo ruralnim u područjima (divlje i dvorišne mačke) gdje je većina invazija vjerojatno asimptomatska. Ovaj uzročnik može biti primarni uzrok gastrointestinalnih problema kod mačaka, može biti uzrok akutnog ili kroničnog proljeva. Histološki, invadirane mačke razviju limfoplazmacitne crijevne infiltrate, što naglašava potrebu za temeljitom pretragom i isključivanjem zaraznih uzročnika kao uzroka upale crijeva prije postavljanja dijagnoze idiopatske upalne bolesti crijeva.
Pouzdana dijagnoza kriptosporidija zahtjeva analizu multiplih (3) uzoraka fecesa i nije laka jer su ciste malene, i izlučuju ih invadirane mačke u malenom broju. Ciste se mogu bolje prepoznati primjenom posebnog bojanja (npr. ZN bojanje) uzoraka fecesa flotiranih sa cink sulfatom, ali dijagnoza je otežana veličinom oocista koje su malene, i njihovim niskim brojem u fecesu invadiranih mačaka. Imunofluorescentne boje su također korištene za identifikaciju oocista, ali to nije široko dostupna metoda.
Metoda PCR je vjerojatno najosjetljivija metoda za dijagnostiku invazije, ali ova metoda može imati manu da otkriva jako slabe invazije (potencijalno klinički beznačajne), te također nije lako dostupna. Spektar komercijalnih testova koji se temelje na ELISA testu dostupan je za dijagnostiku kriptosporidija. Ograničena istraživanja provedena su na području mačjih bolesti, ali iz onoga što je izdano, (patient –side) testovi koji se rade na ili uz pacijenta se čine nepouzdani, dok ELISA testovi na pločici kao što je ProSpecT plate ELISSA® imaju dobru osjetljivost i specifičnost iako su još uvijek potrebna tri uzorka fecesa za optimalnu dijagnozu.
Liječenje kriptosporidioze je teško – jedini lijekovi sa dokazanom djelotvornosti su također toksični i za mačke (paromomycin, nitazoxanid) i njihova primjena nije preporučljiva. Tylosin (11 mg/kg 2x dnevno kroz 28 dana), Klindamicin (12.5 mg/kg 2x dnevno kroz 60 dana) i Azitromicin (7-15 mg/kg 2x dnevno kroz 7 dana) su preporučeni, ali njihova specifična učinkovitost protiv kriptosporidija ostaje upitna.
Giardia
Giardia je važan patogen, prepoznat u cijelome svijetu kod čovjeka i velikog broja životinja uključujući i mačke. Kao i kod Cryptosporidium, nedavna molekularna istraživanja daju pretpostaviti da brojni sojevi/vrste Giardia postoje i da su mnoge od njih vrsno specifične. Većina Giardia, izolata od sisavaca trenutno je svrstano u jednu vrstu (Giardia duodenalis), ali su podijeljene u puno različitih genotipova. Ljudi su većinom invadirani genotipovima A i B (A je patogeniji). Psi su većinom invadirani genotipovima C i D, a mačke genotipom F (goveda su većinom invadirana s genotipom E). Vrsna specifičnost pojedinih genotipova varira i prijenos između vrsta se svakako odvija, ali ne u istom opsegu kako se nekad mislilo. Prijenos između ljudi i mačaka je vjerojatno relativno neuobičajen.
Giardia je binuklearni flagelarni ekstracelularni protozoarni parazit tankog crijeva gdje se nalazi u obliku trofozoita. Mikroorganizam se prihvati na resice u mačjem jejunumu i ileumu gdje se umnaža binarnom diobom. Trofozoiti mogu prijeći u ciste i izaći izmetom van i izravni prijenos se odvija kao posljedica ingestije ovih cista.
Giardia kod mačaka je zabilježena u cijelome svijetu i ispitivanja općenito pokazuju da 3-5% mačaka može izlučivati ciste, iako je u nekim istraživanjima prevalencija bila i veća. Mlade mačke su vjerojatno puno češće invadirane i bolest je puno češća u skupinama mačaka (gdje je prijenos djelotvorniji), te kod mačaka s proljevom.
Specifična otpornost vjerojatno se razvije kod većine invadiranih mačaka, ali čini se da se razvija sporo. U konačnici to vodi do ozdravljenja. Invazije s giardijom često su asimptomatske, ali u nekim slučajevima nastaje sindrom malarpsorpcije, djelom zbog infiltracije upalnih stanica u crijevima, oštećenja resica i inhibicije probavnih enzima. Kod oboljelih mačaka, može nastati akutni ili kronični trajni ili povremeni sluzavi proljev. Feces je obično blijed, mekan, i može sadržavati mast, gubitak na težini i zaostajanje u rastu se također mogu uočiti.
Dijagnoza giardioze može se postaviti na nekoliko načina. Ciste se mogu identificirati mikroskopski u uzorcima fecesa uz pomoć metode centrifugalne flotacije sa cink sulfatom. Pregled 3 ili više uzoraka fecesa na ovaj način zabilježeno je da daje osjetljivost od približno 90-95% (analiza jednog uzorka fecesa ima osjetljivost približno 70%). Fekalni brisevi mogu se pregledati na prisutnost pomičnih flagelarnih trofozoita, ali oni imaju vrlo kratko vrijeme preživljavanja i ova metoda ima slabu osjetljivost (približno 20-40%). Iako se trofozoiti mogu naći također i u aspiratu tankog crijeva, pošto Giardia tipično invadira distalni dio tankog crijeva mačaka, ovo ima malo značenje kod ove vrste. Neki testovi na osnovi metode PCR razvijeni su za giardiozu i oni predstavljaju najosjetljiviju dijagnostičku metodu, ali ograničena istraživanja s PCR testovima koja su objavljena daju naslutiti da veliki broj asimptomatskih mačaka može biti pozitivno s ovim testom, slabe invazije mogu biti česte i interpretacija podataka može biti problematična. ELISA na predmetnici i SNAP Giardia su dostupni i podaci ukazuju da su opravdano pouzdani kod mačaka, iako i dalje tek pregled više od jednog uzorka fecesa daje optimalne rezultate.
Liječenje Giardiaze općenito provodi se :
Metronidazol 25 g/kg 2 x dnevno PO kroz 5 dana ili
Fenbendazol 50 mg/kg PO dnevno kroz 5 dana
Iako je fenbendazol općenito lijek izbora kod pasa, iz ograničenog broja objavljenih podataka kod mačaka, metronidazol se čini puno boljim lijekom izbora. Međutim oba lijeka se općenito smatraju djelotvornim i bez obzira koji se koristi preporučuje se praćenje reakcije na terapiju. Potrebno je također obratiti pažnju na poboljšanje higijene, tamo gdje je identificirana Giarda, u populaciji mačaka i liječenje svih mačaka (i pasa) u domaćinstvu, bez obzira na prisutnost ili odsutnost kliničkih simptoma. Giardia se treba tretirati kao potencijalna zoonoza, uz poduzimanje mjera opreza.
Trichomonas
Trichomonas foetus je mikroskopski protozoarni parazit koji je uobičajeno identificiran kao uzročnik reproduktivnih bolesti kod goveda (neplodnost, pobačaj i endometritis). Ovaj parazit je pronađen u cijelome svijetu, ali je proširena primjena umjetnog osjemenjivanja u uzgoju goveda dovela do virtualne eliminacije uzročnika iz populacije goveda u mnogim zemljama uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo i velik dio Europe.
Invazija kod mačaka
Postoje brojna nedavna istraživanja, većinom u Sjedinjenim Američkim Državama, koja su dokazala da ovaj parazit može biti važan uzročnik proljeva kod mačaka.
Kod mačaka, T .foetus invadira i kolonizira debelo crijevo, te može uzrokovati dugotrajan i nezaustavljiv proljev. Istraživanja su pokazala da ovaj parazit prvenstveno uzrokuje kolitis (proljev porijeklom iz debelog crijeva) s povećanom učestalošću defeciranja, poluformiranim do tekućim fecesom i ponekad svježom krvi ili sluzi u fecesu. Uz težak proljev anus može biti upaljen i bolan. Iako mačke svih dobnih skupina mogu biti pogođene proljevom, najčešće se uočava kod mladih mačaka i mačića, većinom mlađih od 12 mjeseci. Biopsija kolona kod bolesnih mačaka karakteristično otkriva blage do jake upalne promjene s prevladavajućom infiltracijom limfocita i plazma stanica – uzorak često viđan kod drugih zaraznih uzročnika i kod upalne bolesti crijeva. Iako proljev može biti tvrdokoran i jak, većina bolesnih mačaka su inače dobro, i ne pokazuju znatan gubitak na težini. Invazija je najčešće uočena u populacijama mačaka u domaćinstvima s više mačaka, gdje se vjerojatno mikroorganizam širi među mačkama bliskim izravnim kontaktom. Ne postoji dokaz širenja s drugih vrsta ili preko hrane i vode. U jednom istraživanju kod 31% mačaka na izložbi identificiran je T. foetus, što nam daje za pretpostaviti da je to važan, čest i prije neprepoznat uzrok proljeva kod mačaka.
Iako je većina podataka o T. foetus proizašla iz istraživanja provedenih na mačkama, u Sjedinjenim Državama identificirali smo nekoliko slučajeva invazije mačaka, u Engleskoj (većinom mladih rasnih mačaka i sve iz domaćinstava s više mačaka općenito s više od jedne mačke invadirane), te kod nekoliko mačaka u Škotskoj i kod mačaka u Njemačkoj. Prema dokazima za pretpostaviti je da je invazija dosta proširena u populacijama mačaka i invazija je najvjerojatnije prisutna gdje god je velika gustoća mačaka koje dijele istu životnu sredinu.
DIJAGNOZA
Dijagnoza T. foetus obično je dosta jednostavna. Mikroorganizmi se nalaze u crijevu kao maleni, pokretni trofozoiti i oni se mogu vidjeti pod mikroskopom. Za optimalan rezultat, trebalo bi pregledati svježi feces i ukoliko je prisutna sluz u fecesu tu će se vjerojatno naći uzročnici. Razmazi fecesa/sluzi razrijeđene sa fiziološkom otopinom mogu se napraviti na predmetnici. Pokrovnica se može staviti preko preparata i zatim se može pregledati pod povećanjem x200 i x400. Kod većine klinički bolesnih mačaka, može se uočiti veliki broj malih pokretnih uzročnika – vide se kao mikroskopski punoglavci sa vrlo kratkim repovima, i imaju undulirajuću membranu koja prolazi cijelom dužinom tijela. Njihovo kretanje je opisano kao isprekidano kretanje naprijed. Pregled multiplih briseva i multiplih uzoraka fecesa poboljšati će otkrivanje uzročnika. Rektalni brisevi se također mogu pretražiti na uzročnika – vateni štapić umetne se u anus i rotira po sluznici kolona, a zatim se izvuče i bris se načini na predmetnici te se opet razrijedi sa fiziološkom otopinom i pregledava kako je prethodno opisano. Važno je razlikovati uzročnika od Giardia, drugog protozoarnog parazita, ali kod Giardia trofozoiti su u puno manjem broju, binuklearni su sa konkavnom ventralnom „siskom“, i ne pokazuju jednako kretanje prema naprijed kao T. foetus. Ako je mačka primila nedavno antibiotsku terapiju, to može suprimirati broj T. foetus trofozoita koji se izluči i može otežati dijagnozu. U takvim slučajevima, potrebne su puno osjetljivije metode dijagnostike.
Druge dvije dostupne dijagnostičke metode koje su puno osjetljivije i specifičnije za ovaj mikroorganizam. Prvo, uzročnik se može izdvojiti iz uzoraka fecesa primjenom metode razvijene za dijagnostiku kod goveda. „In Pouch“ TF test (BioMed Dijagnostics, Oregon,USA) pomoću tekuće hranjive podloge u sterilnoj plastičnoj epruveti. U epruvetu se može nasaditi 0.05 g fecesa (veličine oko pola zrna manjeg graška). Epruvete se inkubiraju na sobnoj temperaturi i mogu se pregledati mikroskopski kod pokretnih mikroorganizama svaka 2 dana kroz 12 dana. Ovaj test je puno osjetljiviji od direktne pretrage fecesa i koristan je za određivanje invazije kada su direktni brisevi negativni, Giardia i drugi slični mikroorganizmi neće rasti na ovoj specifičnoj hranjivoj podlozi. Druga metoda koja se može koristiti je PCR (lančana reakcija polimeraze) – sofisticirana metoda koja može otkriti prisutnost genetskog materijala uzročnika. Ovo je izuzetno osjetljiva metoda i uzorci se mogu poslati na College Of Veterinary Medicine, North Caroline State University (USA) na ovaj test – informacije o navedenom dostupne su na slijedećem linku: http://www.cvm.ncsu./edu/mbs/gookin_jody.htm.
Prognoza
Trenutne informacije daju naslutiti da je dugoročna prognoza kod invadiranih mačaka dobra i da će s vremenom preboljeti invaziju. Međutim, to je spor proces – u jednom istraživanju invadiranih mačaka, do prestanka proljeva trebalo je u prosjeku 9 mjeseci, s pojedinim mačkama kod kojih bi proljev trajao duže od dvije godine, dok bi kod nekih prošao nakon dva mjeseca. Čini se da većina invadiranih mačaka izlučuje male količine uzročnika u izmetu više mjeseci nakon prestanka proljeva.
LIJEČENJE
Većina istraživanja liječenja T. foetus invazije kod mačaka su bila nezahvalna. Uzročnik je otporan na većinu klasičnih korištenih antiprotozoarnih lijekova kao što je fenbendazol i metronidazol. Zabilježeno je da se primjenom različitih drugih antimikrobnih lijekova poboljšala konzistencija fecesa tijekom terapije invadiranih mačaka, vjerojatno uslijed interakcije između T.foetus i bakterija koje su dio normalne crijevne flore. Međutim, takva primjena antibiotika se ne preporučuje jer može produžiti izlučivanje uzročnika, a ne rješava osnovni problem.
Nedavno istraživanje Dr.Jody Gookin na North Carolina State University (koja je napravila više radova na ovu temu) otkrilo je da ronidazol (antibiotik dobiven od metronidazola) može biti djelotvoran kod T. foetus invazija mačaka (JVIM, 205;19;436), međutim ronidazol nije registriran za primjenu kod mačaka, te iako se čini sigurnim prema ograničenim ispitivanjima, trebalo bi ga oprezno koristiti i samo uz pristanak vlasnika. Prvotna istraživanja dala su pretpostaviti da je doza od 30-50mg/kg dva puta dnevno kroz dva tjedna dostatna da riješi kliničke simptome i ukloni invaziju s T. foetus. Ronidazol je često korišten za liječenje trihomonijaze kod ptica (npr.golubova). [Jedan oblik ronidazola je „TrichoPlus“® koji proizvodi Oropharma (www.oropharma.com) u Nizozemskoj.] Potreban je pojačan oprez kod primjene ronidazola pošto, kako su istraživanja pokazala, postoje potencijalne toksične osobine i u mnogim zemljama njegova primjena kod životinja za proizvodnju hrane je zabranjena da se smanji opasnost za ljude. Stoga se preporučuje pažljivo rukovanje. Pošto proljev s vremenom prolazi i više je smetnja nego što je povezan sa značajnim posljedicama kod bolesnih mačaka, ne mora biti nužno ili preporučljivo liječiti mačke ronidazolom. Davanje jednostavne, visoko probavljive hrane često uzrokuje poboljšanje konzistencije fecesa, a to samo može biti dostatno za rješavanje kliničkih simptoma u nekim slučajevima.
Netolerancija na hranu i preosjetljivost
Slučajevi kroničnog proljeva koji reagiraju na promjenu ili prilagodbu prehrane mogu biti ili slučajevi netolerancije na hranu ili prava preosjetljivost na hranu. Iako je prvi vjerojatno češći, klinički u praksi oni su često nerazdvojivi. Bez obzira na točnu patogenezu, postoji značajan omjer slučajeva kroničnog proljeva koji može reagirati na promjenu hrane. Kad god se sumnja na preosjetljivost ili netoleranciju na hranu, primjena atigeno ograničene, visoko probavljive hrane (Purina feline EN) smatra se da će imati pozitivno djelovanje u isključivanju kroničnog proljeva uzrokovanog hranom. Kod prave alergije na hranu idealna je hrana koja sadrži jednu vrstu proteina i jednu vrstu ugljikohidrata ili sada dostupna hrana koja sadrži hidrolizirane proteine (npr. Purina feline HA), gdje bi prisutni peptidi trebali biti molekularne mase manje od one koja potiče imunološki odgovor.
Proteinska dijeta sa jednim izvorom proteina se koristi i ona bi trebala uključivati primjenu mesnih proizvoda kojima mačka nije prije bila izložena i na koje stoga neće razviti imunološki odgovor. U praksi to međutim može biti izuzeto teško pošto je teško saznati kojim sve proteinima je bila izložena. Uz savjesne vlasnike može se napraviti kućni dnevnik u kojem se navedu sve vrste hrane koja je mački dostupna, a zatim se može i sastaviti univerzalan doma pripremljen izvor proteina (kao što je meso divljači ili konjetina) koji mačkama prije nije bio dostupan. Također, se može praktično dati neka od komercijalo dostupnih hrana s ograničenim antigenima i mnoge od njih danas sadrže izvore proteina kojima nije vjerojatno da je mačka bila izložena i/ili na koje tek poneka mačka razvije preosjetljivost. Općenito hrana najčešće vezana za preosjetljivost kod mačaka su riblji proteini i goveđi proteini. Klinički simptomi mogu biti trajni gastrointestinalni simptomi (povraćanje, proljev porijeklom iz tankog i debelog crijeva), pruritus i kožne lezije ili mješavina navedenog – pojava oba sindroma kliničkih simptoma je najbolji pokazatelj otkrivanja preosjetljivosti na hranu.
Idealno, hipoalergena hrana (dijeta s hidroliziranim proteinima) ili hrana s ograničenim antigenima trebala bi se davati kao jedini izvor hrane približno kroz razdoblje od 4 tjedna da se eliminira preosjetljivost na hranu. Do prolaska gastrointestinalnih simptoma ne mora nužno doći u ovom razdoblju, ali kod alergije na hranu neko poboljšanje se normalno očekuje u roku 4 tjedna i ukoliko se to dogodi prehrana hipoalergenom hranom se može produžiti. Potvrda dijagnoze se dokazuje povratkom simptoma s prijelazom na normalnu hranu, no upitno je da li je vlasnik spreman na takav izazov. Alergije na hranu su važne diferencijalno dijagnostički za upalne bolesti crijeva, takav pokus trebalo bi napraviti ili prije endoskopske biopsije za skupljanje uzoraka gdje IBD i preosjetljivost na hranu ostaju diferencijalne dijagnoze, ili se može provesti nakon histološke dijagnoze IBD a bi se isključili antigeni kao osnovni uzrok imunološke reakcije.
U slučajevima preosjetljivosti na hranu (prije nego alergije), gdje su gastrointestinalni simptomi vezani na netoleranciju na hranu i nisu imunoposredovani, dijetetska terapija se primjenjuje na isti način kao kod alergije. Međutim pošto mačka može biti netolerantna na mnoge potencijalno dijetetske komponente jedna pokusna dijeta (npr.hipoalergena dijeta) ne može ovo isključiti. Općenito jednostavne dijete (jedan izvor proteina i ugljikohidrata) dobra su opcija za proučavanje osjetljivosti na hranu, ali može biti korisno probati 2 ili čak 3 različite dijete (npr. hipoalergenu dijetu kroz 4 tjedna, nakon čega slijedi dijeta s ograničenim antigenima) prije pretpostavke da alergija na hranu i osjetljivost nisu osnovni uzroci ovog problema kod mačaka. Za razliku od pasa, postoji dokaz da ograničavanje masti u prehrani ne mora biti od pomoći kod mačaka s proljevom, i da održavanje normale količine masti u prehrani kod mačaka može imati pozitivno djelovanje.
Upalne bolesti crijeva (IBD)
Upalne bolesti crijeva predstavljaju važnu skupinu kroničnih enteropatija, idiopatska upalna bolest crijeva je jedna od najčešćih dijagnoza kod mačaka koja se odnosi na kliničku sliku proljeva.
Laboratorijske značajke IBD su varijabilne i nespecifične. U mnogim slučajevima rezultati rutinske pretrage krvi neće biti osobiti, ali zrela neutrofilna leukocitoza može se vidjeti u nekim slučajevima i povremeno je bila izuzetno visoka (WBC>50×109 /1). Eozinofilija se može uočiti u slučajevima eozinofilnog gastroenteritisa (ili hipereozinofilnog sindroma). Kod teške upalne bolesti crijeva, enteropatija s gubitkom proteina može doći istovremeno s hipoproteinemijom, ali takvi slučajevi nisu česti, i svakako su manje česti nego kod pasa. Povremeno umjerena hiperglobulinemija je prisutna.
U istraživanju 51 histološki potvrđenog slučaja IBD zabilježena u Francuskoj, česti klinički simptomi su povraćanje (43%), proljev porijeklom iz tankog crijeva(70%, proljev porijeklom iz debelog crijeva (18%) i gubitak na težini (55%). Jasno, mnoge mačke su imale kombinaciju više kliničkih simptoma i polifagija je također relativno čest znak. Povremeno su otkrivene mačke sa IBD kod kojih je jedini simptom bio progresivan gubitak na težini (zbog slabe probave) i nije bilo popratnih gastrointestinalnih simptoma. Kod kliničkog pregleda može se naći dokaz zadebljanja zavoja tankog crijeva tijekom abdominalne palpacije i mezenterijalni limfni čvorovi mogu se palpirati povećani, ali to se javlja u malom broju slučajeva. Sluznica tankog crijeva može biti isprekidana gledano ultrazvukom, ali opet ovo nije učestao nalaz. U istom istraživanju u Francuskoj od svi 51 mačaka uzeti su endoskopski biopsati iz želuca, tankog crijeva i kolona. Lokalizacija upalnih infiltrata iznosila je u želucu 14% slučajeva, u tankome crijevu 47 % slučajeva i u kolonu 22%, a u tankom crijevu i kolonu istodobno daljnjih 22%.
Zajednički kod drugih istraživanja, kod velike većine mačaka (skoro 90%) IBD je klasificirana kao limfocitna/plazmacitna. Rasprostranjenost lezija kod ovih mačaka imala je kliničko značenje, kao što su simptomi proljeva porijeklom od debelog crijeva zabilježeni samo kod 18% mačaka, histološki dokaz zahvaćenosti kolona pronađen je kod ukupno 44%. Ovo daje naslutiti da čak i ako prikladan endoskop za uzimanje uzoraka nije dostupan u kliničkim slučajevima, kombinacija gastroskopije i kolonoskopije (koje se mogu napraviti s većim endoskopom) uz histološki pregled biopsata može još uvijek biti značajan u pokušaju dijagnoze IBD bez potrebe za pokusnom operacijom. Biopsati tankog crijeva mogu se također pokušati skupiti na slijepo ulaskom forcepsom za biopsiju kroz pilorus uz ultrazvučno navođenje. Veća oštećenja gastrointestinalne sluznice mogu se vidjeti tijekom endoskopije uključujući eritem, zadebljanje i izgled nalik na pločnik, erozije, nepravilnosti i rahlo tkivo, ali histološki IBD je karakterizirana prvenstveno limfoplazmacitnim infiltratom u sluznici i submukozi, drugi histološki oblici se povremeno uočavaju uključujući eozinofilnu i granulomatoznu IBD. Težina histoloških promjena varira značajno između pojedinaca i osim upalnog infiltrata mogu se vidjeti i druge promjene kao što su skraćivanje i stapanje resica, fibroza, hiperplazija i erozije. Ako se dijagnosticiraju granulomatozne lezije trebaju indicirati daljnje pretrage na potencijalne infektivne uzročnike kao što su mikobakterije i druge neuobičajene bakterije, gljivice te FIP.
Kod postavljanja dijagnoze IBD prije potvrde da se radi o pravoj idiopatskoj IBD potrebno je isključiti sve poznate uzroke gastrointestinalne upale. To uključuje parazitske (pogotovo Giardia i Cryptopsoridia) invazije i druge infektivne uzročnike te preosjetljivost na hranu. Kod nekih slučajeva preosjetljivosti na hranu mogu se javiti konkurentne pruritične bolesti kože. U jednom istraživanju mačaka s kroničnim gastrointestinalnim bolestima rezultati koji su otkrili da je njih oko 50% reagiralo na promjenu hrane, s najvećim brojem onih (približno 30%) kod kojih su se gastrointestinalni simptomi vratili s povratkom na prije korištenu hranu, uputili su na preosjetljivost na hranu.
Ukoliko su drugi uzroci bolesti eliminirani, postavlja se dijagnoza IBD kao idiopatske iako je vjerojatno da i danas još imamo barem nekoliko slučajeva gdje zarazni uzročnik nije dijagnosticiran i prepoznat.
Drugu potencijalnu dijagnostičku dvojbu predstavlja to da je rane slučajeve difuznog gastrointestinalnog limfoma gotovo nemoguće razlikovati histološki od idiopatske IBD i ako je odgovor na terapiju slab i to treba uzeti u obzir kao mogući razlog što je ujedno opravdanje za daljnje pretrage i vjerojatno uzimanje biopsata crijeva cijele stjenke prilikom laparotomije (uz dodatna istraživanja kao što su CD4 i CD8 bojanje i potencijalno bojanje proliferativnih markera koji mogu pomoći razlikovati neoplastično od upalnog tkiva).
Osnovni uzrok upale u slučaju idiopatske upalne bolesti crijeva je nepoznat, ali postoje dokazi na modelima ljudi i životinja s IBD koji ukazuju da pad imunološke tolerancije na gastrointestinalnu floru može biti uključen u patogenezu barem nekih slučajeva.
Nije poznato da li drugi čimbenici kao što su genetski utjecaj i autoimunost imaju ulogu u IBD mačaka. Nadalje, bolest je često povezana s abnormalnostima u propusnosti crijeva, pa imunološki sustav može biti izložen antigenima (bakterijama i hrani) koji su prethodno bili ograničeni na lumen crijeva – što može sekundarno inducirati imunološki odgovor koji može pridonijeti IBD, ali ne mora nužno biti osnovni uzrok.
Terapija idiopatske IBD obično se temelji na kombinaciji dijetetskih prilagodbi i protuupalnih lijekova. Prvo, osiguravanje lako probavljive hrane omogućit će lakše probavljanje i sekundarni osmotski proljev će biti minimalan, zatim kako je prethodno spomenuto abnormalan imunološki odgovor može se javiti kod IBD čak i kada alergija na hranu nije primaran uzrok. Neke komercijalne hipoalergene dijete imaju također prilagođene omjere n3 i n6 esencijalnih masnih kiselina i iako nije dokazano na osnovi iskustva kod ljudi postoji vjerojatnost da veće količine n3 mogu imati pozitivan utjecaj na modificiranje upalnog odgovora, kao i kod kože. Obično je potrebna protuupalna terapija uz prilagodbu prehrane i imunosupresivna doza prednisolona od 2-3 m/kg 2x dnevno u početku, a slijedi smanjivanje doze sljedećih 8-12 tjedana na osnovi reakcije (obično u intervalima od 2-3tjedna). Dobar odgovor može dovesti do kompletnog povlačenja terapije bez povratka kliničkih simptoma, ali puno češća je niska doza (svaki drugi ili treći dan, stalna terapija ili je intermitentna pulsirajuća terapija (kada se jave klinički simptomi) potrebna za kontrolu bolesti. Neki slučajevi IBD čine se otporni na prednisolon, čak i u velikim dozama (3-4 mg/kg 2 x dnevno). U tim slučajevima dugoročna prognoza bi trebala biti oprezna, ali se može pokušati s alternativnom terapijom. Ponekad postoji dobar odgovor na steroide (npr. betametazon, ali oni nose visok rizik od nastanka iatrogenog Cushing sindroma), te može postojati odgovor prilikom kombinacije prednisolona s drugim lijekovima. U ovoj situaciji je čest metronidazol koji se dodaje u terapijski protokol, što se čini uspješnim u nekim slučajevima. Nije poznat razlog za pozitivan utjecaj metronidazola, smatra se da on ima protuupalne osobine koje mogu imati ulogu, ali je također moguće da djeluje na bakterijske populacije u gastrointestinalnom traktu što utječe na izloženost imunološkog sustava antigenima. Ako ove alternativne metode ne uspiju postići poboljšanje, garantiran je dodatak drugih imunosupresivnih lijekova kao što je klorambucil (1-2 mg/mačka 2xtjedno). Ciklofosfamid ili ciklosporini su također korišteni, ali zbog njihove potentnosti oni su rezervirani za slučajeve s vrlo slabim odgovorom. Slučajevi IBD karakterizirani s eozinofilnim infiltratima mogu biti slučajevi jednostavnog eozinofilnog gastroeteritisa ili mogu biti dio hipereozinofilnog sindroma gdje su puno učestalije eozinofilne infiltracije u razna tkiva i organe. Takvi slučajevi čine se pogotovo otporni na liječenje prednisolonom, ali mogu reagirati na terapiju s hidroksiureom (citotoksični lijek koji ometa sintezu DNA). Daje se u početku dva puta dnevno u dozi 7.5mg/kg i učestalost primjene te trajanje terapije zasniva se na čestoj kontroli perifernih eozinofila i ukupnog broja bijelih krvnih stanica. Ponovljeno liječenje može se primijeniti za kontrolu kliničkih simptoma i lijek se može kombinirati s prednisolonom. Nema sumnje da mnogi slučajevi IBD također mogu biti komplicirani s upalnim infiltratima u jetri i slezeni (takozvani trijaditis). Ako se to može histološki dokazati ima relativno malen klinički značaj, jer se neće promijeniti nakon terapije. U mnogim slučajevima, upala gušterače se čini relativno slaba i može pridonijeti malo ili nikako cijeloj kliničkoj slici.
Probiotici kod gastrointestinalnih bolesti mačaka.
Probiotici su nedavno postali prvi izbor u gastroenterologiji malih životinja s razvojem specifičnih sojeva probiotika koji su dokazali da imaju pozitivno djelovanje na crijevnu floru i funkciju.
Jedan od tih preparata je i „Fortiflora“ koja sadrži sojeve E. faecium kao probiotik. Ova i druge tvari imaju dokazano pozitivno djelovanje na crijevnu floru (smanjenje broja patogenih bakterija) i imaju važnu dodatnu ulogu u liječenju proljeva. Na osnovi istraživanja kod pasa, mačaka i ljudi, postoji jak razlog za primjenu probiotika u liječenju akutnog enteritisa, pogotovo kada se sumnja da su uzrok zarazni uzročnici ili povećan broj mikroorganizama koji spadaju u normalnu crijevnu floru (npr.proljev od „stresa“ kod mladih mačaka). U humanoj medicini također postoji dokaz da probiotici mogu biti korisni kod kroničnih stanja kao što su upalne bolesti crijeva, a to je također područje interesa i kod mačaka.
O autoru:
Andrew H Sparkes BVetMed PhD DipECVIM-CA MRCVS, “Simply Feline Veterinary Consultancy Service”
Andrew je diplomirao na Royal Veterinary College (Sveučilište u Londonu) u 1983. Nakon četiri godine u općoj praksi pridružio se osoblju Sveučilišta u Bristolu kao pripravnik u felinološkoj medicini (financirano od strane Felinološkog savjetodavnog biroa-Feline Advisory Buerau- FAB – udruzi utemeljenoj u Velikoj Britaniji koja je posvećena zdravlju i dobrobiti mačaka). Od 1990. do 1993. provodio je istraživanja, što je dovelo do uspješnog završetka doktorata, a 1993. je imenovan kao predavač na felinološkoj medicini Sveučilišta u Bristolu (također financirano od strane FAB). Godine 1999. bio je promaknut u višeg predavača, a zatim 2000. je premješten u Animal Health Trust da zauzme mjesto voditelja njihove felinološke jedinice, a potom voditelja Odjela studija malih životinja na AHT. U 2010. osnovao je “Simply Feline Veterinary Consultancy Service” koje sada vodi, te je također veterinarski znanstveni savjetnik za FAB i njegov veterinarski ogranak, međunarodnu udrugu felinološke medicine. Objavljivao je naširoko u području felinološke medicine, diplomat je Europskog fakulteta Veterinarske interne medicine i RCVS priznati stručnjak u felinološkoj medicini. Glavni je urednik i osnivač Journal of Feline Medicine and Surgery – međunarodnog časopisa i službenog časopisa i Međunarodne udruge felinološke medicine i Američkog udruženja felinoloških praktičara.
