Hard ticks and diseases caused by some blood pathogens in dogs and cats
Svezak/Number 2 | Godište/Volume 29 | Stranice/Pages 99-111 | Godina/Year 2006 | Zagreb, Croatia
Ljiljana Bedrica (1), Albert Marinculić (2)
(1) Klinika za unutarnje bolesti s Kolegijem za kinologiju
(2) Zavod za parazitologiju i invazijske bolesti s klinikom
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak
Krpelje šikare smatramo najvažnijim prijenosnicima bolesti kod ljudi i životinja. Osobito su značajni u prijenosu uzročnika bolesti kod pasa. Sve do nedavno pojedine bolesti koje prenose krpelji bile su vezane uz određena zemljopisna područja, no kako psi s vlasnicima putuju po cijelom svijetu, postupno se te bolesti šire u sve krajeve svijeta. U Hrvatskoj je najraširenija babezioza koja se prije nekoliko desetaka godina pojavljivala samo u nekim krajevima naše zemlje. Danas se proširila i u naše susjedne zemlje Sloveniju i Austriju, gdje je prije desetak godina nije bilo. U posljednjih nekoliko godina u pasa je dijagnosticirana i erlihioza. Uzročnici su rikecije koje se uvijek nalaze u stanicama, u leukocitima ili trombocitima. Na temelju krvnih razmaza također se mogu dijagnosticirati pseća hemobartoneloza i pseća hepatozoonoza. U mačaka je značajna smrtonosna invazijska bolest citaukszoonoza koja se, za sada, još uvijek pojavljuje samo na području SAD-a.
Ključne riječi: krpelji, psi, mačke, krvni paraziti
Abstract
Key words: ticks, dogs, cats, blood parasites
UVOD
Krpelji su člankonošci, paučnjaci iz reda grinja svrstani u tri porodice i to Ixodidae (šikarni ili tvrdi krpelji), Argasidae (stajski ili meki krpelji) i Nutalliellidae (samo jedna rijetka vrsta koja živi u Africi i naraste do 3 cm).
Krpelje smatramo najvažnijim vektorima bolesti kod ljudi i životinja (Sonenshine, 1991). Bolesti kod domaćih životinja prenosive krpeljima predstavljaju važan ograničavajući čimbenik za razvoj stočarstva u tropskim i suptropskim područjima (Jongejan i Uilenberg, 1994). U ljudi krpelji mogu uzrokovati intoksikacije koje se najčešće očituju paralizom, iritacijom i alergijom.
O KRPELJIMA ŠIKARE
Krpelji šikare unutar porodice Ixodidae mogu se prepoznati po tome što im je tijelo prekriveno tvrdim hitinskim oklopom u mužjaka te samo na svom prednjem dijelu kod larvi, nimfi i ženki. U krpelja šikare usni organi (gnatosoma) lako se vide s dorzalne strane. U onih vrsta kod kojih su prisutne oči nalaze se lateralno na skutumu (oklopu od tvrdog hitina).
U odraslih se mužjaka i ženki stigmalni otvori (otvori dišnog sustava) nalaze na tijelu nešto dalje od četvrtog para nogu. U ženki se na ovratniku (basis capituli) nalaze dva šupljikava područja (area porosa).
Za svoj razvoj i razmnožavanje trebaju krv (ponekad limfu), zbog čega povremeno žive kao nametnici na hladnokrvnim i toplokrvnim kralješnjacima (gmazovima, pticama i sisavcima) i hrane se krvlju. 
Krpelji su rasprostranjeni u prirodi, a najčešće ih nalazimo u prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog raslinja, šikarama i visokotravnatim staništima.
Krpelji šikare u svom razvoju prolaze kroz tri faze: larvu, nimfu i odrasli oblik (adult, mužjak ili ženka). Ženke se češće mogu sresti na životinjama s obzirom na to da jedino kad su dovoljno nasisane, polažu svoja jaja. Veličina krpelja razlikuje se ovisno o razvojnom obliku. Ličinka je prosječno velika oko 1 mm, dok je odrasla nenasisana ženka velika oko 4-5 mm. Nasisana ženka znatno naraste pa može dostići i veličinu zrna graška. Krpelji prosječno žive oko godinu dana, iako mogu dosegnuti starost i od pet godina. Imaju malo područje kretanja. Odrasli krpelj najčešće se udaljuje oko nekoliko metara, i to samo u potrazi za žrtvom.
Žrtvu ne traži aktivnim načinom, već se samo popne na vršak trave ili grančice grmlja i tu nepomično čeka da se približi žrtva. Mehanizam pronalaženja žrtve temelji se na njuhu. Larve se za „napad“ pripremaju kad osjete miris maslačne kiseline koju preko kože luče svi sisavci. Mačke iz nepoznatih razloga privlače krpelje manje nego psi. Pretpostavlja se da mačke luče manje maslačne kiseline u odnosu na ostale sisavce. Kad mu se približi žrtva, svojim nožicama se prihvati i prijeđe na nju. Na žrtvi ubrzano traži povoljno mjesto gdje će čeljustima (chelicera) prerezati kožu te zabosti tzv. hipostom i započeti sa sisanjem krvi.
Za aktivnost krpelja vrlo je važna viša temperatura i vlažnost, pa su zato najbrojniji i najaktivniji u proljeće i tijekom ljeta. Mogu se susresti i u jesen, ali znatno rjeđe. U brojnim se slučajevima uzročnici bolesti prenose sa ‘zaraženog’ krpelja na nove generacije pa se odlikuju ulogom prenositelja i ulogom spremnika (rezervoara) različitih uzročnika bolesti. Nakon toga što se nasiše, ženka otpada s domaćina i polaže jaja na nekom skrovitom mjestu (ispod kamena, pukotina drveta).
Ženke polažu veliku količinu jaja jednokratno. Jaja su mala, okrugla, žuto smeđesmeđe boje. Nakon polaganja jaja, ženke ugibaju. Mužjaci, za razliku od ženki, na žrtvi borave i nekoliko mjeseci, pa se tako lako akumuliraju. Iz jaja izlaze larve koje također nastoje pronaći žrtvu. Isto se zbiva nakon toga što se razviju u nimfe, a potom u odrasle krpelje. U našim se krajevima najčešće susreće tzv. šumski krpelj vrste Ixodes ricinus. Ovaj je krpelj najaktivniji u proljeće i ljeto (svibanj i lipanj).
Najčešće se tijekom ljetnih mjeseci povlači, nakon čega se u jesen pojavljuje, iako u manjem broju. U hladnim razdobljima godine (od studenog do ožujka) krpelji miruju, osim ako je zima topla i bez snijega. S obzirom na broj različitih domaćina krpelji šikare su podijeljeni u tri skupine: monokseni , dikseni i trikseni krpelji.
Za razvoj monoksenih krpelja potreban je samo jedan domaćin jer se na njemu razvijaju svi oblici, kao što se odvijaju i sva presvlačenja. U monoksene krpelje ubrajamo one iz roda Boophilus.
U diksenih krpelja nakon sisanja larve se pretvaraju u nimfe koje otpadaju s domaćina i presvlače se na tlu. Nakon presvlačenja odrasli krpelj traži novu žrtvu.
Tipični predstavnici diksenih krpelja su Rhipicephalus evertsi i R. bursa. Trikseni krpelji se razvijaju na tri domaćina. Nasisani razvojni oblici napuštaju domaćina i presvlače se na tlu. Među triksene krpelje ubrajamo Ixodes ricinus i Rhipicephalus appendiculatus.
KAKO PREPOZNATI NAJČEŠĆE RODOVE KRPELJA U HRVATSKOJ?
IXODES
· Analna brazda obuhvaća anus straga
· Na prednjem se kraju nalaze dugi palpi
· Jednobojni krpelj
· Ne posjeduju oči ni festune
RHIPICEPHALUS
· Uglavnom jednobojni krpelj
· Posjeduje oči i festune
· Hipostom i palpi kratki
· Ovratnik u obliku šesterokuta
· Na prvom članku noge (coxa) dobro vidljivi izdanci
DERMACENTOR
· Šareni krpelj
· Posjeduje oči i festune
· Kratki hipostom i palpi
HAEMAPHYSALIS
· Jednobojni krpelj
· Bez očiju
· Prisutni festuni
· Palpi kratki, konični s izdankom na drugom članku
· Ventralno mužjaci ne posjeduju hitinske ploče
KRPELJI ŠIKARE KAO PRIJENOSNICI BOLESTI KOD ŽIVOTINJA I LJUDI
Brojni krpelji iz roda Dermacentor inkriminirani su kao prijenosnici uzročnika bolesti kod životinja i ljudi.
Dermacentor reticulatus trikseni je krpelj koji prenosi protozoa Babesia caballi, Babesia canis canis i Theileria equi. Kod čovjeka prenosi flaviruse uzročnike Omsk hemoragijske groznice Dermacentor marginatus. Poznat je i po svojoj ulozi prijenosnika rikecije Rickettsia slovaca. Dermacentor sylvarum dobro je poznati prijenosnik virusa uzročnika krpeljnog encefalitisa.
Rhipicephalus sanguineus prijenosnik je vrste Babesia canis rossi i rikecije Ehrlichia canis.
Ixodes ricinus najvažniji je vektor za uzročnike lajmske bolesti spirohete Borrelia afzelli, B. garinii, B. burgdorferi sensu stricto, B. lusitaniae, B. valaisianae i druge. Osim toga važan je vektor i za viruse uzročnike krpeljnog encefalitisa i krimskog encefalitisa. Dokazano je da je ovaj krpelj vektor i za zoonotskog protozoona Babesia divergens. Inkriminiran je i za prijenos bakterije Staphylococcus aureus (‘krpeljna pijemija’) i uzročnika Q groznice Coxiella burnetti i rikecija iz roda Ehrlichia.
Vrste iz roda Haemaphysalis (Haemaphysalis concinna i H. punctata) prijenosnici su virusa uzročnika krpeljnog encefalitisa i virusa, uzročnika krimske hemoragijske groznice.
BOLESTI PASA I MAČAKA UZROKOVANE NEKIM PATOGENIM ORGANIZMIMA KOJE PRENOSE KRPELJI ŠIKARE
– BOLESTI UZROKOVANE PROTOZOIMA
Babezioza u pasa
Babezioza je značajna bolest u veterinarskoj medicini zbog velike učestalosti. Uzročnici su krvni paraziti iz roda Babesia. U posljednje je vrijeme babezioza pasa prepoznata kao vrlo učestala bolest kod nas.
Detaljna molekularna istraživanja dokazala su da bolest u pasa kod nas uzrokuju najmanje dvije različite podvrste i to Babesia canis canis i Babesia canis vogeli.
Babezije parazitiraju u eritrocitima, pa se bolest u brojnim slučajevima lako dijagnosticira nalazom parazita u krvnom razmazu. Novija istraživanja patogeneze babezioze navode da se bolest pojavljuje u dva oblika, kao hemolitička bolest, vjerojatno na autoimunoj osnovi. Hemolitička bolest rezultira jakom anemijom i posljedičnom hipoksijom tkiva i organa, osobito jetre (Reyers i sur., 1998). 
Ovaj oblik bolesti karakterizira snižena vrijednost hematokrita, leukocitoza sa skretanjem ulijevo i normalna ili blago povišena koncentracija ureje u serumu bez povišene vrijednosti kreatinina (Ramadan i sur., 1984, Ramadan i sur., 1990, Harapin i sur., 1994; Lobetti i Jacobson 2001).
U drugom slučaju babezioza se u pasa javlja kao akutni upalni odgovor organizma koji može dovesti do zatajenja većine vitalnih organa (Pannen i Robotham, 1955). Tada se javlja blago snižena, normalna ili čak povišena vrijednost hematokrita, leukopenija, poremećaji u zgrušavanju krvi, povišene koncentracije ureje, kreatinina i proteina akutne faze u serumu. Povišena temperatura prati oba oblika bolesti.
Prema kliničkim simptomima, babezioza u pasa može biti s komplikacijama i bez njih (Jacobson i Clark, 1994). Tipični klinički simptomi bolesti bez komplikacija su povišena tjelesna temperatura, anoreksija, poliurija, anemija, hematurija i splenomegalija. Komplikacije babezioze su akutno zatajenje bubrega (Ramadan i sur., 1984), cerebralna babezioza, koagulopatije, hepatopatije, ikterus, autoimuna hemolitička anemija, hemokoncentracija i šok.
U liječenju babezioze u pasa danas se redovito koristi imidokarb dipropionat kao 12-% tna otopina (Imizol®, Schering-Plough, Essex Animal Health, Friesoythe, Njemačka) i fenamidin dizetionat (Oxopirvedine®, Merial, Lyon, Francuska).
Hepatozoonoza u pasa
Uzročnik hepatozoonoze u pasa je Hepatozoon canis, protozoon čiji je životni ciklus sličan onom u kokcidija. Bolest se pojavljuje u svim dijelovima svijeta, no učestalija je u mediteranskim krajevima (Barton i sur., 1985).
Prenositelj hepatozoonoze je smeđi pseći krpelj R. sanguineus. Krpelj se invadira gametocitima koji se nalaze u monocitima ili neutrofilima invadiranog psa.
Pas se invadira kada slučajno pojede invadiranog krpelja (Craig i sur., 1978).
Klinička slika
Klinički manifestna hepatozoonoza najčešće se javlja u pasa koji su usporedno inficirani virusom štenećaka i erlihijama, invadirani babezijama, u imunosuprimiranih pasa ili pak onih koji imaju genetski poremećenu funkciju neutrofila, te u pasa mlađih od 4 mjeseca (Craig, 1984).
Tri do sedam dana nakon unošenja invadiranog krpelja dolazi do porasta tjelesne temperature i pojave groznice. Pas postaje apatičan i potišten. Apetit ostaje uglavnom očuvan sve do terminalne faze bolesti (Craig i sur., 1978; Ezeokoli i sur., 1983; Craig, 1984; Barton, 1985).
Kod određenog broja pasa zabilježeni su i znakovi poput mišićne hiperestezije, boli u lumbalnom dijelu, ukočenosti stava, krvavog proljeva te anoreksije u krajnjem stadiju bolesti (Craig, 1978; Ezeokoli i sur., 1983; Craig, 1984; Barton, 1985). Bolest može trajati vrlo dugo, uz stalno smjenjivanje faza remisije i razdoblja kada se javlja groznica i bol. Bolesni psi najčešće ne ugibaju od hepatozoonoze već od neke prateće bolesti, najčešće babezioze (Elias i Homans, 1988).
Laboratorijski nalazi
Prvi je znak najčešće neutrofilna leukocitoza s povremenim skretanjem ulijevo (ukupan broj leukocita može se kretati između 20 000 i 200 000/μL), uz neregenerativnu anemiju srednjeg stupnja (Barton i sur., 1985). Od promjena u krvnom serumu najznačajnije su hipoglikemija i povišena vrijednost alkalne fosfataze.
Pretpostavlja se da su simptomi poput mišićne hiperestezije, groznice i boli povezani s infiltracijom upalnih stanica u mišićima kada merozoiti izlaze iz inficiranih mišićnih stanica (Craig, 1984). Rendgenografskom pretragom pronalazi se periostalna proliferacija i uvlačenje (insercija) skeletne muskulature oko kralježaka, zdjelice, radijusa, ulne, humerusa, femura, fibule i tibije.
Dijagnoza
Konačna se dijagnoza postavlja identifikacijom hepatozoona u razmazu periferne krvi ili biopsatu skeletne muskulature obojenom po Giemsi ili Wrightu (Craig, 1984; Craig i sur., 1984). Gametociti u citoplazmi neutrofila ili monocita nakon bojenja ostaju uniformno svijetli ili se pak oboje svijetloplavo. Uglavnom se nalaze u jednom ili dva od ukupno 1000 leukocita.
Ako se zakasni s bojenjem razmaza, mnogi gametociti napuste stanice, pa zaostaje samo kapsula koja se ne boji.
U biopsatu skeletne muskulature moguće je pronaći cistične piogranulomatozne tvorbe s uzročnicima. Sličan nalaz može se naći i u biopsatu limfnih čvorova, jetre, bubrega ili kože (Craig i sur., 1984).
Liječenje
Protuprotozojski i protumikrobni lijekovi nisu dovoljno učinkoviti. Lijekovi koji su u nekim slučajevima dali dobre rezultate, u drugima su se pokazali potpuno neučinkoviti. Palijativno liječenje nesteroidnim protuupalnim lijekovima kao što su aspirin, fenilbutazon i fluniksin meglumin daje dobre rezultate i olakšava stanje pacijenta. Režim davanja ovih lijekova ovisi o trenutnom stanju psa (Craig, 1984; Barton i sur., 1985).
Preventiva
Kako do danas ne postoje učinkoviti protuprozojski pripravci niti pouzdani serološki testovi kojima bi se mogli otkriti inaparentni nositelji, preventiva se svodi na zaštitu i uništavanje krpelja na psima i u njihovim nastambama i okolišu.
Citaukszoonoza u mačaka
Citaukszoonoza je smrtonosna protozojska bolest mačaka uzrokovana protozoonom Cytauxzoon felis (Kier, 1984). Bolest se najčešće javlja u mačaka u Sjevernoj Americi te kod papkara u Africi (Cowell i sur., 1988). Do sada bolest nije zabilježena u Europi. Protozoon se u organizmu može naći kao intraeritrocitni, ali i kao ekstraeritrocitni (tkivni) oblik. U tkivnom obliku nalazi se kao veliki shizont koji se razvija unutar makrofaga ili monocita (Levine, 1971).
Iako način prijenosa na domaće mačke još nije u potpunosti istražen, čini se da vektorsku ulogu ima krpelj šikare Dermacentor variabilis. Poznato je da se bolest može prenijeti i drugim načinima i to ubodnom ranom, te transfuzijom krvi (Blouin i sur., 1984).
Kako u domaćih mačaka bolest redovito traje kratko i redovito završava uginućem, smatra se da su prirodan rezervoar divlje mačke (Glenn i sur., 1982; Blouin i sur., 1984).
Klinička slika
Invadirane mačke vrlo brzo razviju simptome tipične za hemolitičku krizu kao što su anoreksija, otežano disanje, letargija, dehidracija, depresija, ikterus, bljedilo sluznica, te povišena tjelesna temperatura (39,4-41°C). Dva do tri dana nakon što temperatura dosegne svoj maksimum obično dolazi do uginuća. Bolest obično traje manje od sedam dana.
Laboratorijski nalazi
Eritroparazitemija se obično pojavi istodobno s povišenom tjelesnom temperaturom i zahvaća 1 – 2 % eritrocita. Citaukszoon se u eritrocitima pojavljuje kao samostalna okrugla ili ovalna prstenasta bipolarna tvorba promjera 1-1,5 μm, svijetloplave citoplazme i tamnocrvene do ljubičaste jezgre. U jednom eritrocitu obično se nalazi samo jedan protozoon. U ranoj fazi bolest se lako može zamijeniti s hemobartonelozom.
Od biokemijskih promjena značajne su povišene vrijednosti jetrenih enzima i ureje, osobito u životinja koje su u komatoznom stanju. Bolest rijetko prati hemoglobinurija i bilirubinurija.
Dijagnoza
Dijagnoza se postavlja na temelju nalaza intraeritrocitnog oblika u krvnom razmazu ili tkivnog oblika u punktatu slezene.
Liječenje
Za sada nije poznato učinkovito liječenje. Potporno liječenje infuzijama, antibioticima širokog spektra ili tetraciklinima samo produžuje preživljavanje, ali ne dovodi do izlječenja.
Preventiva
Kako nisu poznate druge metode jedini pouzdani način je zaštititi mačke od krpelja, pa se u područjima gdje se bolest pojavljuje preporučuje držanje mačaka u kući.
– BOLESTI UZROKOVANE RIKECIJAMA
Erlihioza u pasa
Erlihioza je bolest koja se u posljednje vrijeme često spominje kako u ljudi tako i u životinja. Do sada je u Hrvatskoj u nekoliko pasa dijagnosticirana bolest. U pasa bolest najčešće uzrokuje rikecija Ehrlichia canis te nešto rjeđe E. platys, E. risticii i E.equi. S obzirom na veliku učestalost, pod pojmom erlihioza pasa najčešće se podrazumijeva bolest uzrokovana rikecijom Ehrlichia canis. Bolest je u literaturi poznata i kao pancitopenija pasa, pseći tifus, hemoragijska groznica pasa, idiopatski hemoragijski sindrom, nairobijski poremećaj krvarenja i rikecioza pasa.
Erlihije se uvijek nalaze u stanicama, leukocitima ili trombocitima. U pasa E. canis i E. risticii primarno inficiraju mononuklearne leukocite, prvenstveno monocite. E. platys inficira samo trombocite.
Klinička slika u pasa je različita i vrlo često atipična, pa je u većine klinički manifestnih pacijenata teško utvrditi radi li se o kroničnoj ili akutnoj infekciji.
Bolest vrlo često prate i druge bolesti poput babezioze, hemobartoneloze i hepatozoonoze.
Smeđi pasji krpelj Rhipicephalus sanguineus glavni je prijenosnik uzročnika bolesti. Prijenos sa psa na krpelja sisanjem krvi najvjerojatnije se događa tijekom
prva 2-3 tjedna bolesti kada je i broj inficiranih leukocita najveći. Kompletan razvoj erlihija odvija se u krpelju u tri faze, a može potrajati i do 155 dana. Upravo je zbog toga moguće da se krpelj inficira potkraj ljeta ili u jesen, a infekciju na psa prenese tek sljedeće proljeće.
Bolest se u psa javi nakon toga što inficirani krpelj počne sisati krv. Dokazano je da se bolest može prenijeti i transfuzijom krvi zaraženog psa.
U pokusnih je pasa zapaženo da se bolest razvija kroz tri osnovne faze: akutnu, subkliničku i kroničnu, što nije slučaj tijekom prirodnih infekcija. Nakon razdoblja inkubacije od 8-20 dana, bolest ulazi u akutnu fazu koja može trajati 2-4 tjedna i tijekom koje se erlihije intenzivno umnažaju i šire po organizmu.
Tijekom ove faze može doći do pojave nespecifičnih znakova bolesti kao što su vrućica, povremena dezorijentiranost, anoreksija, depresija, gubitak tjelesne težine i povećanje limfnih čvorova. Često je izražen hemoragijski sindrom u obliku petehija, ekhimoza, melene ili produljenog krvarenja nakon vađenja krvi.
Produženo krvarenje može imati za posljedicu hematuriju, hemoptozu, hematemezu, hemartrozu, retinalnu hemoragiju i cerebralnu hemoragiju. Neurološki znakovi uključuju ataksiju, napadaje, deficit motornih neurona, i mentalni stupor.
Ponekad se mogu zamijetiti i promjene u krvnoj slici kao što su blaga do srednje jaka anemija, trombocitopenija i promijenjeni broj leukocita. Akutna faza bolesti obično prolazi sama od sebe i nakon otprilike mjesec dana bolest jenjava bez ikakvog liječenja.
Međutim, takvo prividno poboljšanje samo je pokazatelj da je bolest prešla u subkliničku fazu. Tijekom subkliničke faze opće stanje životinje u potpunosti se normalizira. Laboratorijskom pretragom nalazimo srednje jaku trombocitopeniju i hiperglobulinemiju.
Titar serumskih protutijela drastično je povećan. Prema podacima dobivenim promatranjem pokusno inficiranih pasa, subklinička faza bolesti može potrajati od 40 do 120 dana. Katkad može potrajati i do godinu dana. Tijekom ove faze imunokompetentni psi mogu u potpunosti eliminirati erlihije. U slabo imunih pasa bolest redovito prelazi u kronični oblik.
Prema simptomima koji se javljaju, kronična faza može biti srednjeg ili jakog intenziteta. Ako se radi o bolesti srednjeg intenziteta, klinički su simptomi vrlo nespecifični. Može se uočiti da je pas nešto mirniji, ponekad letargičan i promjenjivog apetita.
Teški oblik kronične faze bolesti javlja se obično nakon kratkog subkliničkog razdoblja ili vrlo kratke kronične faze srednjeg intenziteta. Na intenzitet kronične faze bolesti utječu razni faktori kao što su: uvjeti držanja, pasmina, starost i imunokopetetnost, prisutnost drugih krvnih parazita ili hematoloških bolesti.
Klinička slika kronične erlihioze vrlo je različita.
Prema retrospektivnoj studiji provedenoj na više od 300 klinički dokazanih slučajeva najčešći simptomi bolesti su: hemoragična dijateza, povraćanje, gubitak tjelesne težine, pireksija, splenomegalija, povećanje limfnih čvorova, ataksija, šumovi na srcu, hematurija i melena.
Kod manjeg broja pasa javljaju se i neurološki simptomi u obliku stupora i epileptoidnih napadaja. Pretragom cerebrospinalne tekućine može se dokazati srednje povećana količina proteina, mononuklearna pleocitoza kao i osobito povećan broj leukocita i plazma-stanica.
Smatra se da se uz ovu bolest može povezati i čitav niz oftalmoloških problema kao što su uveitis, fokalni horioretinitis, retinalna krvarenja i serozni do mukopurulentni konjunktivitis.
Promjene u krvnoj slici najčešće su prvi pokazatelji bolesti. Hematološkim nalazom dominira nalaz neregenerativne anemije i trombocitopenije, s vrlo niskim postotkom pozitivnog rezultata direktnog Coombs-ovog testa. Trombocitopenija je najčešće prisutna još od akutne faze bolesti, tj. od prvih nekoliko dana infekcije. Vrijeme poluživota trombocita znatno je skraćeno s obzirom na to da imunološki i upalni procesi u organizmu pospješuju njihovu razgradnju. Kod teških kroničnih slučajeva trobocitopenija je osobito izražena zbog smanjene proizvodnje trombocita uzrokovane hipoplazijom koštane srži.
Anemija u akutnoj fazi bolest potječe od pojačane razgradnje (na imunološkoj osnovi) i smanjene proizvodnje eritrocita. U ovoj fazi bolesti histološkom pretragom nalazimo i eritrofagocitozu. Kod većine oboljelih pasa direktni je Coombs-ov test pozitivan.
Anemija u kroničnoj fazi bolesti najčešće je neregenerativna i rezultat je stalnog razaranja eritrocita, učestalih krvarenja i smanjene proizvodnje eritrocita uzrokovane hipoplazijom koštane srži.
Broj leukocita vrlo je promjenjiv, pa se ne smatra patognomičnom odrednicom. Tako se tijekom akutne faze bolesti može pojaviti blaga do srednje jaka leukopenija, ali i leukocitoza. Kod teških kroničnih slučajeva izrazita leukopenija posljedica je hipoplazije koštane srži. Promjene u sadržaju biopsata koštane srži ovise o fazi bolesti i njenom intenzitetu. U akutnoj fazi bolesti u biopsatu koštane srži nalazimo normalan ili neznatno povećani broj stanica, primarno megakariocita i mijeloidnih stanica, te smanjenu količinu eritroidnih prekursora. Učestali nalaz je i plazmacitoza koštane srži čija pojava ne ovisi o intenzitetu niti fazi bolesti, pa se smatra tipičnim nalazom kod većine pasa inficiranih rikecijom E. canis.
Kod teških kroničnih slučajeva nalazimo hipoplaziju koštane srži i izrazitu pancitopeniju.
Biokemijskom pretragom krvi može se dokazati hiperproteinemija s hiperglobulinemijom i hipoalbuminemijom, povišena vrijednost bilirubina, ALT-a i alkalne fosfataze. Treba naglasiti da povećana vrijednost ALP-a može biti i posljedica primjene kotikosteroida.
Kod pasa s teškom kroničnom erlihiozom i koji boluju od hemoragijske dijateze, vrijeme je krvarenja obično produženo, iako su vrijednosti protrombina (protrombine, PT), protrombinskog vremena (protrombin time, PTT) i proizvoda razgradnje fibrina (fibrin degradation products, FDP) redovito normalne.
Bolest koju uzrokuje E. platys najjednostavnije možemo opisati kao infekcioznu cikličku trombocitopeniju. Ovu erlihiju prenosi smeđi pseći krpelj Rhipicephalus sanguineus. Jednom inokulirana rikecija E. platys napada isključivo trombocite. Inkubacija traje osam do 15 dana. Akutna faza bolesti očituje se kao ciklička parazitemija trombocita uz pojavu trombocitopenije i generalizirane limfadenomegalije. Zaraženi psi obično ne pokazuju znakove bolesti osim povećanih limfnih čvorova, osim ako se radi o udruženoj infekciji rikecijama E. platys i E. canis, što je u praksi vrlo često.
Invadirani trombociti periodično se pojavljuju u cirkulaciji u intervalima od 1-2 tjedna. Kada se povuku iz cirkulacije, broj trombocita ponovno raste, pa se tijekom bolesti njihov broj mijenja od ekstremno niskog do posve normalnog.
E. equi napada cirkulacijske neutrofile konja, pasa, ovaca, koza, i primata (ne i ljudi). Prenose je krpelji iz roda Ixodes. Moguć je i prijenos inokulacijom invadirane krvi. Kod konja E. equi uzrokuje vrlo tešku bolest.
Podaci o tijeku bolesti te učestalosti u pasa su oskudni. Pretpostavlja se da su simptomi slični onima uzrokovanim rikecijom E. canis, iako je klinička slika znatno blaža. U pokusno zaraženih pasa tipičan je nalaz blage anemije i trombocitopenije uz sasvim blage kliničke simptome.
Infekcija pasa protozoonom E. risticii do sada je opisana samo u pokusnim uvjetima. Pokusno inficirani psi nisu pokazali nikakve kliničke simptome. Serumska protutijela bila su pronađena već 6 do 12 dana nakon infekcije.
Dijagnoza erlihioze vrlo je složena jer je prate izrazito nespecifični simptomi. Među serološkim metodama najpopularniji je test indirektne imunofluorescencije koji nije vrsno specifičan. Njime se ne može pouzdano dokazati o kojoj se vrsti erlihije radi.
Dodatni problem je i to što viši titar pokazuje samo da je životinja jednom tijekom života bila u dodiru s erlihijama, a da nužno ne boluje trenutno od erlihioze.
Ako se pozitivni rezultat testa indirektne imunofluorescencije promatra zajedno s tipičnom anamnezom (nalaz krpelja, boravak u ugroženom području itd.), kliničkom slikom i nalazima laboratorijske pretrage, dijagnoza se može lako postaviti. Sumnju možemo potvrditi i pregledom krvnog razmaza obojenog metodom po Giemsi. Ako se radi o infekciji rikecijom E. canis, tada je moguće naći morule koje se vide kao plavoljubičaste mrlje u citoplazmi leukocita.
Ukupan broj morula uglavnom je vrlo mali, pa treba pregledati veliki broj krvnih razmaza. Zbog otežanog pronalaženja morula ova se metoda dijagnosticiranja, kao i pretraga biopsata pluća, limfnih čvorova ili slezene, smatra nedovoljno pouzdanom, pa se u svakodnevnoj dijagnostičkoj praksi ne koriste.
Dijagnozu infekcije rikecijom E. platys moguće je postaviti nalazom specifičnih bazofilnih morula u trombocitima. U svakodnevnoj praksi isti je nalaz najčešće slučajan (npr. tijekom pretraživanja razmaza na babezije). Poznato je da se inficirani trombociti u cirkulaciji pojavljuju samo periodično.
Danas na tržištu postoji čitav niz lijekova koji se mogu upotrijebiti za liječenje erlihioze. U upotrebi su: tetraciklini, oksitetraciklin, doksiciklin, minociklin, imidocarb dipropionat i kloramfenikol.
Najveća učinkovitost se pripisuje imidokarb dipropionatu. Doza i režim primjene manje je važan od ukupnog vremena trajanja liječenja. Ovisno o fazi bolesti preporuča se davanje tetraciklina najmanje četiri do osam tjedana, uz dodatno potporno liječenje ovisno o općem stanju životinje. Lijek se ne smije davati dva do tri sata prije obroka i nakon njega. Kod životinja s oštećenom funkcijom bubrega preporuča se primjena doksiciklina.
Kod životinja kod kojih je upotreba tetraciklina kontraindicirana (štenad i skotne kuje), preporuča se primjena kloramfenikola.
Kod teških kroničnih pacijenata nužan dio liječenja je i transfuzija punom krvi ili trombocitima obogaćenom plazmom. Transfuziju treba ponavljati dovoljno dugo dok se ponovo ne uspostavi normalna funkcija koštane srži. Istodobno s transfuzijom dobro je provesti i stimulaciju koštane srži androgenim steroidima. U tu svrhu dajemo oksimetolon (1 mg/kg, tri puta na dan p/o) ili nandrolon dekanoat (1.0-1.5 mg/kg jedanput tjedno i/m).
Primjena glukokortikoida može biti korisna u prvoj fazi bolesti dok se još čekaju rezultati serološkog testa, osobito u slučaju kada je izražena trombocitopenija koja može ugroziti život. Kratkotrajna upotreba protuupalnih ili imunosupresivnih doza deksametazona i prednizolona preporuča se kod sekundarne autoimune trombocitopenije. 
Treba naglasiti da primjenu glukokortikoida treba prekinuti ako se ne potvrdi trombocitopenija. Primjena glukokortikoida može spriječiti potpuno odstranjivanje erlihija iz organizma. Unatoč dobro provedenom liječenju trebamo biti svjesni činjenice da teške kronične infekcije rikecijom E. canis prati izrazita hipoplazija koštane srži. U većini slučajeva treba proći i nekoliko mjeseci, pa čak i godina dana da bi se postiglo bitnije poboljšanje krvne slike. Psi tijekom čitavog razdoblja moraju biti pod potpornim liječenjem, a u izrazito teškim slučajevima potrebno je višekratno ponavljati transfuziju krvi. Iz svega navedenog vidljivo je da su troškovi liječenja kronične teške erlihioze u pasa izuzetno visoki.
Prognoza ovisi o trenutku kada je započeto liječenje. Ako se s liječenjem započne u ranoj akutnoj fazi bolesti, izgledi za potpuno ozdravljenje vrlo su dobri. Kod određenog broja pasa i nakon bitnog poboljšanja općeg stanja i krvne slike, erlihije ostaju u organizmu, pa se bolest može ponovno razbuktati, što ovisi i o imunosnom stanju životinje.
Infekcije uzrokovane rikecijama E. platys i E. equi u načelu su inaparentne. Oboljele životinje izvrsno reagiraju na primjenu lijekova, pa ozdrave već za nekoliko dana.
Prevencija bolesti temelji se na redovitoj primjeni sredstava protiv krpelja. Zbog velike učestalosti preporuča se pretraga serološkim testom svih pasa koji se uvode u uzgoj.
Zbog opasnosti prijenosa svi psi potencijalni davatelji krvi morali bi biti pretraženi testom indirektne imunofluorescencije, i to dva puta unutar četiri tjedna prije izbora, a nakon toga najmanje jedanput godišnje.
U slučaju kada psa nije moguće pouzdano zaštititi od krpelja te pretraživanje seroškim testom nije komercijalno prihvatljivo, dobri rezultati se postižu i preventivnom dugotrajnom primjenom tetraciklina u dozi od 6.6 mg/kg dnevno p/o dok ne dođe do izmjene generacije krpelja. Cjepivo protiv erlihioze još uvijek nije izumljeno.
Hemobartoneloza u pasa
Haemobartonela canis, uzročnik hemobartoneloze u pasa, epieritrocitna je rikecija iz porodice Anaplasmataceae reda Ricketiales (Kreier i Ristic, 1984). Tijekom parazitemije H. canis napada eritrocite, čime dovodi do vrlo velikih promjena na njihovoj površini. Za razliku od ostalih poznatih hemobartonela, rikecija H. canis često stvara napete lance preko površine eritrocita, no može se pojaviti pojedinačno u obliku malih točkica, krugova ili prstenova (Wright, 1971. Schalm i Theilen, 1975).
Rikeciju H. canis primarno prenosi smeđi krpelj Rhipicephalus sanguineus, a može se nalaziti u svim njegovim razvojnim oblicima, pa se zato i smatra glavnim rezervoarom uzročnika. Drugi česti način prijenosa hemobartonela je i pri transfuzije pune krvi ili eritrocita. Inficirani psi su vrlo često asimptomatski nositelji, pa uvijek postoji opasnost ugrožavanja primatelja.
Hemobartonele prenesene ovim putem vrlo rijetko izazivaju klinički manifestnu bolest u primatelja. Takvi su slučajevi zabilježeni jedino kod splenektomiranih pasa ili onih s izrazito oslabljenim imunosnim sustavom (Schalm, 1972; Pryor i Bradbury, 1975).
Klinička slika
Veliki broj pasa prirodno invadiranih hemobartonelama ne pokazuje nikakve kliničke znakove bolesti. U pasa se ne primjećuje izraženija anemija, a hemobartonela ima vrlo malo pa se lako previde. Bolest se u klinički manifestnom obliku vrlo rijetko javlja kod pasa u kojih nije izvršena splenektomija. Bolest će se redovito razbuktati tijekom imunosupresivnih stanja i bolesti kao što su babezioza i erlihioza, tijekom bakterijskih ili virusnih infekcija te neoplazija (Wright, 1977; Krakowka, 1977; Austermann, 1979; Gretillat, 1981). Samo se u nekih inficiranih pasa vrlo brzo razvija anemija uz relativno konstantnu količinu hemobartonela u krvi. Kod drugih pasa anemija se razvija postupno i u svezi s periodičnim epizodama parazitemije.
Hemobartonele se u krvi mogu naći samo povremeno, i to u razmacima od jednog ili više tjedana. Kako anemija napreduje tjednima, životinja postaje mirnija. Vidljive sluznice su sve bljeđe. Iako stupanj anemije može varirati između srednjeg i vrlo jakog, smatra se da PCV obično padne ispod 20% prije negoli se primijete klinički znakovi bolesti.
Laboratorijska dijagnostika
Hematološki nalazi ovise o trenutku uzimanja krvi u odnosu na stadij bolesti. Neregenerativna anemija srednjeg stupnja obično je prisutna u ranoj fazi. U krvnom je razmazu tada nalaz hemobartonela pravi izuzetak. U najvećem broju slučajeva treba proteći određeno vrijeme od razvoja anemije do prvih dokaza regeneracije koštane srži vidljivih pretragom periferne krvi. U ovoj fazi nalaz se odlikuje retikulocitozom, polikromazijom, anizocitozom i nalazom Howell-Jollyjevih tjelešaca (Breitschwerdt, 1988).
Znatno duže vremensko razdoblje treba proteći do pojave makrocitoze koja se inače vrlo rijetko bilježi pri prvom pregledu psa. Pored makrocitoze mogu se naći i sferociti te nalaz trombocitopenije. Rezultatdir ektnog Coombsovog testa vrlo često je pozitivan (Bundza i sur., 1976; Bellamy i sur., 1978; Breitschwerdt, 1988). Promjene u leukogramu, ikterična plazma i hemoglobinemija, i druge biokemijske promjene u krvnom serumu nisu tipične za hemobartonelozu i smatraju se znakom komplikacija uzrokovanih nekom od
već spomenutih pratećih bolesti. Pretragom mokraće može se potvrditi znatna bilirubinurija i to već na samom početku bolesti (Harvey, 1984).
Dijagnoza
Sigurna se dijagnoza postavlja nakon nalaza hemobartonela u razmazu periferne krvi. Razmaz treba pregledati prije nego se započne liječenje, jer već nakon prvog dana liječenja hemobartonele najčešće nestanu (Harvey, 1984).
Liječenje
Do sada se najučinkovitijim pokazalo liječenje oksitetraciklinom, tetraciklinom ili kloramfenikolom tijekom razdoblja od 14 do 22 dana s dnevnom dozom 22 mg/kg p/o. Primjena antibiotika ne dovodi do potpunog uklanjanja hemobartonela iz organizma.
Upotreba imunosupresiva, kao što su prednizolon ili deksametazon, indicirana je isključivo u pasa s izrazito jakom anemijom (Middleton i sur., 1982). Dozu glukokortikoida treba postupno smanjivati paralelno s rastom vrijednosti PCV-a. Iako nije zabilježen ponovni razvoj kliničkih simptoma kod oporavljenih životinja, smatra se da životinje ostaju doživotni latentni nositelji (Harvey, 1984). Kao dopuna liječenju koristi se i transfuzija pune krvi ili eritrocita, osobito u pasa s anemijom koja ugrožava život (Middleton i sur., 1982).
Preventiva
Najbolja je preventiva sustavna upotreba sredstava za zaštitu od krpelja, te svakodnevno pregledavanje pasa i uklanjanje krpelja. Krv svih davatelja krvi treba se redovito pregledavati na prisutnost hemobartonela (Kreier i Ristic, 1968; Seneviratna i sur., 1973).
Literatura [… prikaži]