Kuga – bolest koja je promijenila svijet (I. dio)(*)

Željko Cvetnić

---

Dr. sc. Željko CVETNIĆ, dr. med. vet, znanstveni savjetnik, izvanredni profesor, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb.

▲

Uvod

---

Kuga (lat. pestis) je jedna od najopasnijih zaraznih, akutnih i epidemijskih bakterijskih bolesti. Iako je bolest poznata više tisuća godina, njezin je uzročnik otkriven tek krajem 19. stoljeća.
Kuga je odavno nestala iz Europe, ali i dalje tinja u žarištima diljem svijeta. Mnoge nepoznanice vezane za tu bolest su riješene i uzročnik je poznat. To je Yersinia pestis. Primarni vektor za širenje kuge je štakorska buha, koja uzročnika širi primarno među glodavcima, ali i na ljude. Interhumani prijenos kapljičnom infekcijom je rijedak i danas se liječi antibioticima, a proizvedena su i cjepiva protiv kuge (Buklijaš, 2002., Butler, 2013.).

U nekim područjima, kuga je i danas endemski stalno prisutna među populacijom malih glodavaca, ali se iznimno rijetko širi na druge vrste.
Najpoznatija endemska područja su: srednja i istočna Afrika, Arapski poluotok, Kurdistan, sjeverna Indija, pustinja Gobi. Svaka od velikih svjetskih epidemija i pandemija kuge imala je ishodište u nekoj od ovih regija (Meyer, 1961., Titball i sur., 2003., Ravančić, 2006., Butler, 2009., Butler, 2013.).

Bolest se još uvijek javlja u Aziji (Vijetnam, Kina, Indija, Kazahstan, Burma), Africi (Uganda, Tanzanija, Zambia, Kongo, Libija, Madagaskar), Sjevernoj Americi – (zapadni i jugozapadni dijelovi Amerike – New Mexico, Arizona, Kalifornija, Kolorado, Nevada, Wyoming) i Južnoj Americi (Brazil, Bolivija, Peru i Ekvador). Europa i Australija su slobodne od kuge (Krauss i sur., 2003.).

▲

Pregled pojavnosti kuge i njezino značenje kroz povijest

---

Smatra se da kuga jako dugo prati ljudski rod. Još od antičkih vremena prostor Sredozemlja poznaje epidemije kuge, iako je domovina te bolesti azijski kontinent.

Poznato je da je tijekom Trojanskog rata opisanog u Homerovoj Ilijadi, grčku vojsku poharala kuga. Iako se često smatra da su stari Rimljani postanak epidemija dovodili u vezu s božanskom intervencijom, već je Tit Lukrecije Kar (Titus Lucretius Carus 98.-55. pr. Kr.) smatrao da bolesti imaju svoj korijen u prirodi. Tijekom starog vijeka poznato je više velikih epidemija. Zanimljivo je primijetiti da izvori bilježe sve epidemije kao epidemije kuge, iako su antički liječnici poznavali različite bolesti poput: difterije, malarije ili dizenterije. Štoviše, kada se onodobni opisi tih epidemija usporede s današnjim medicinskim znanjima lako se može utvrditi da velik dio tih epidemija nije imao veze sa zaraznim bolestima. Od starovjekovnih epidemija vjerojatno je najpoznatija ona iz 5. st. pr. Kr., poznata pod nazivom “Atenska kuga”. Epidemija je nastala tijekom Peloponeskih ratova, a proširila se iz Etiopije u Grčku pa odatle preko Dalmacije u Rim. U sklopu opisa Peloponeskih ratova ovu je epidemiju opisao povjesničar Tukidid pa je tako neki nazivaju i Tukididova kuga. Nadalje, Tukidid primjećuje da protiv ove epidemije liječnici nisu imali lijeka. Zanimljiv je njegov navod da su zaražene mogli bez opasnosti liječiti samo oni koji su kugu već preboljeli. Opis same bolest vrlo je detaljan i nadasve dojmljiv. Budući je i sam prebolio zarazu, Tukidid je mogao precizno opisati sve simptome. Ipak, na temelju opisa simptoma bolesti danas je teško reći je li se tu uistinu radilo o epidemiji kuge ili pak možda boginja ili tifusa? S današnjim medicinskim znanjem i opisima tih epidemija, lako se može zaključiti da veliki dio tih epidemija nije imao veze s kugom (Ravančić, 2006.). Kasnija istraživanja DNK zubne pulpe dokazala su da je tzv. „Atensku kugu“ ipak prouzročila Salmonella enterica typhy (Papagrigorrakis i sur., 2006., Drancourt, 2011.).

Epidemija kuge je značajno obilježila čitavo razdoblje kasnog srednjeg vijeka te dobar dio ranog srednjeg vijeka, a samo pitanje epidemija i njihov učinak na društvene zajednice postaje značajno za povijest čovječanstva. Smatra se da su postojale tri velike pandemije. Prva je započela u 6. stoljeću, oko 540. godine u Bizantskom Carstvu za vladavine cara Justinijana, druga pandemija poznata kao „Crna smrt“ javila se polovicom 14. stoljeća od koje je umrla trećina europske populacije i treća pandemija koja se proširila iz Kine u Hong Kong krajem 19. stoljeća, a od nje su u Kini i Indiji umrli milijuni ljudi (Guiyoule i sur., 1994., Ziegler, 1998., Prentice i Rahalison, 2007., Aboott i Rocke, 2012.). Navodi se da je do 1500. godine poslije Krista bilo 109 epidemija kuge, a 45 epidemija od 1500. do 1720. godine (Meyer, 1961.).

▲

Prva pandemija – „Justinijanova kuga“ (6. stoljeće)

---

Jedna od najžešćih epidemija kuge u ranom srednjem vijeku bila je ona u 6. stoljeću (oko 540 godine) koja je izbila u Bizantskom Carstvu za vrijeme cara Justinijana pa je po njemu nazvana „Justinijanova kuga“. Prva dokazana epidemija kuge počela je 541. godine u Egiptu u luci Pelusium te se proširila u Aleksandriju i diljem Egipta, zatim u Palestinu te u Konstantinopolis (Carigrad – današnji Istanbul). Epidemija se širila Sredozemljem i u druge dijelove Europe i svijeta brodovima natovarenim žitom te štakorima i njihovim buhama. Vjeruje se da je kuga počela oko područja današnje Etiopije koje se smatra da je rezervoar kuge i područje s puno glodavaca u blizini rijeka i u izravnom dodiru s ljudima. U to su vrijeme glavni trgovački pravci između Istoka i Europe prolazili Sredozemnim morem i kopnom, preko Turske, Njemačke i Francuske. Infekcija se širila polako, a zaraženi su ljudi duž tog puta, od srednje i južne Azije i Arabije do Irske (Keys, 1999., Aboott i Rocke, 2012.).

Kroničar navodi da „kuga nije poštedjela niti jedno mjesto, gdje boravi čovjek, ni otoka, ni špilje, niti gorskog vrha….“. Kada je epidemija bila na vrhuncu, umiralo je 5.000, a katkada i 10.000 ljudi na dan. Mnoge su kuće ostajale prazne. Događalo se da su mrtvi ostajali više dana nepokopani. Ljudi koji bi ostali živi nosili su leševe i pokapali ih. Epidemija je trajala 200 godina (Meyer, 1961., Schat, 2012.). Dominirao je bubonski oblik kuge, a procijenjeno je da je 50 do 60% stanovništva umrlo između 541.-700. godine (Perry i Fetherston, 1997., Aboott i Rocke, 2012.).

Kuga je imala veliki demografski utjecaj na stanovništvo tog vremena, čime je smanjena vojna moć, porezni prihodi, poljoprivreda, koji su bili neophodni za održavanje razvoja carstava i vojske. U razdoblju više od dva stoljeća, kuga je paralizirala većinu trgovina i trgovinske razmjene. Nadalje „Justinijanova kuga“ je u Istočnom carstvu imala znatnu ulogu u smanjenju napetosti između Perzijanaca i Bizantinaca, zaustavila je konsolidaciju i utjecaj rimskog carstva nad drugim regijama. Smatra se da se „Justinijanova kuga“ dogodila u kritičnom povijesnom trenutku, što predstavlja prekretnicu između antičkog svijeta i nadolazećeg srednjeg vijeka (Sabbatani i sur., 2012.).

Godine 690. izbila je kuga u Rimu i vraćala se gotovo redovito svakog stoljeća, a zahvaćala je i prostor istočne obale. U Dubrovniku se pojavila 901. godine. A 1145. godine opisuje se velika epidemija nakon koje je u Dubrovniku ostala tek jedna četvrtina stanovništva.
Smatra se da je kuga s europskog kontinenta nestala već krajem 8. stoljeća da bi se ponovo javila polovicom 14. stoljeća (Ravančić, 2006.).

▲

Druga pandemija – „Crna smrt“ (14. do 17. stoljeće)

---

Sredinom 11. stoljeća javila se pandemija kuge u Mezopotamiji.

Pandemija je bila na vrhuncu u 14. stoljeću i završila je tek potkraj 17. stoljeća. Smatra se da se kuga pojavila u Kini i Indiji i proširila na središnju Aziju. Novija su istraživanja grobova i kostiju dokazala da se radilo o epidemiji kuge. Smatra se da su za ponovnu pojavu kuge na europskom kontinentu bili odgovorni Mongoli (Tatari). Njihova osvajanja na azijskom kontinentu tijekom 13. i 14. stoljeća i nomadski načina života omogućili su njezino širenje (Ravančić, 2006.). Isto tako, jedno od mišljenja je da su križari, vraćajući se iz Svete zemlje u 12. i 13. stoljeću, ubrzali njezino širenje.
Najprije su i opet bile napadnute zemlje duž trgovačkih putova, a iz njih se kuga širila na istok, zapad i sjever (Meyer, 1961.).

Pojava „Crne smrti“ 1348. godine obilježila je srednji vijek, jer se Zapad nikad prije nije suočio s takvom epidemijom koja je prema nekim procjenama pučanstvo smanjila za dvije trećine. Broj stradalih je varirao od regije do regije pa se procjene gubitaka kreću od jedne do tri četvrtine ukupnog broja stanovništva. Pojavi kuge prethodile su godine gladi početkom 14. stoljeća te stalni ratni sukobi. Među najznačajnijim ratnim sukobima ovog razdoblja svakako treba navesti tzv. “Stogodišnji rat” između Engleske i Francuske. U drugim europskim regijama ratna zbivanja obilježavala su drugu polovicu 13. i prvu polovicu 14. stoljeća. Tako je sredozemni prostor bio uvelike obilježen sukobom između Venecije i Genove, dvaju gradova koji su se borili za trgovačku dominaciju na Sredozemlju. Na istoku sredozemnog bazena, Bizant je vodio borbu s Osmanlijama, čija ratna moć upravo početkom 14. stoljeća doživljava jedan od svojih uspona. Jedan od čimbenika koji je svakako pogodovao strahotnom učinku kuge na populaciju svakako je bila gustoća naseljenosti, koja je bila ponajveća u gradskim zajednicama.

Toskana je svakako bila jedna od najgušće naseljenih regija u tom razdoblju, kao i prostor južne Francuske. Upravo je na tim prostorima kuga, donesena iz Azije, započela svoj strahotni pohod europskim kontinentom. Historiografija je relativno lako zaključila da su jedni od prvih gradova (nakon Konstantinopola) koji su iskusili svu žestinu epidemije bili sicilijanska Messina, potom Genova u Ligurskom zaljevu te Marseilles na jugu Francuske. Kuga se dalje nezaustavljivo širila, zahvativši tijekom dviju godina (do prosinca 1350. godine) gotovo čitav kontinent, uključujući Njemačku, Skandinaviju, a godine 1348. stigla je u Englesku, 1352. i do Rusije. „Crna smrt“ je u polovici 14. stoljeća na raznim razinama uzdrmala europsko društvo (Ziegler, 1998., Wheelis, 2002., Ravančić, 2006., Tsiamis i sur., 2011.).

Druga pandemija poznata kao „Crna smrt“ ili „Velika kuga“ prouzročila je smrt trećine do četvrtine europskog stanovništva, a smrtnost u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku je bila slična. Za Kinu, Indiju i ostatak Dalekog Istoka za koje se vjeruje da su bili jako pogođenih kugom, ali ne postoje dokumenti koji to sa sigurnošću potvrđuju (Poland i sur., 1994., Perry i Fetherston, 1997., Wheelis, 2002., Barry i Gualde, 2008., Aboott i Rocke, 2012.). Smatra se da je tijekom te pandemije umrlo 25 000 000 ljudi, što je u ono vrijeme bila četvrtina europske i zapadno azijske populacije (Meyer, 1961., Ziegler, 1998.). Barle (1912.) navodi da je od „crne smrti“ u Trieru umrlo 12.000, u Strassburgu 13.000, u Baselu 15.000, u Mainzu 17.000 i u Kölnu 30.000 ljudi.
U Beču je u prvoj polovici 1349. svaki dan umiralo 700-800 ljudi, a za vrijeme najžešće pošasti i do 1.400 ljudi u jednom danu. U južnim je europskim zemljama umrla jedna četvrtina, a u Španjolskoj jedna trećina stanovništva.

Još uvijek se ne zna točno zašto, ali čini se da je 20-ih godina 14. stoljeća došlo do nekakve prirodne katastrofe, moguće potresa na prostorima pustinje Gobi, a malo potom u obližnjim provincijama Kineskog Carstva izbila je epidemija kuge. Kuga je bila još aktivna u Kini i sjevernoj Indiji tijekom 30-ih godina istoga stoljeća, kada Kina ulazi u razdoblje velikih društvenih i političkih nemira.

Prirodne pošasti samo su pogoršale situaciju u čitavoj regiji. Potkraj 30-ih godina epidemija je zahvatila i središnju Aziju. Ruski arheolog Kvolson otkrio je kraj jezera Issyk-Kul groblja, a pokazali su da je tijekom 1338.-1339. na tom području pokopano izuzetno mnogo ljudi. Analiza grobova i suvremenih izvora ukazala je da se radilo o epidemiji kuge (Meyer, 1961., Norris, 1977., Wheelis, 2002., Barry i Gualde, 2008.).

Tijekom 1346. već je i u Europi bilo poznato da je kuga zahvatila mongolske zemlje u prednjoj Aziji. U toj su se regiji već od ranije nalazile i različite trgovačke ekspoziture europskih sredozemnih gradova. Jedna je od takvih bila i Caffa na poluotoku Krimu (sada Feodosija današnja Ukrajina) na Crnom moru.
To je bio talijanska luka osnovana 1266. od strane Genove, a u sporazumu s Mongolskim Kanom. To je bila glavna luka za velike trgovačke brodove Genove, a bila je povezana s Tanom (danas Azov, Rusija) na rijeci Donu. Trgovina duž rijeke Don povezivala je Tanu u centralnoj Rusiji, a kopnene su ceste vodile sve do Dalekog Istoka. Godine, 1346. mongolski su ratnici opsjedali Caffu. No, među mongolskom vojskom ubrzo se proširila kuga te su se Mongoli bili prisiljeni povući. Prije povlačenja katapultima u zatvoreni grad su ubacivali mrtva tijela zaraženih. Mrtva tijela Mongola stanovnici Caffe bacali su u more. Genovežani su vrlo brzo postali svjesni da treba bježati pred mongolskom opsadom, jer je postojala mogućnost da se Mongoli ubrzo vrate. Međutim, ono čega nisu bili svjesni bila je činjenica da su Mongoli tijekom opsade uspjeli zaraziti i Caffu. Kasnije su brodovima preživjeli stanovnici Caffe proširili kugu u Europu, a u kratkom razdoblju od 1346. do 1351. godine bolest se proširila čitavom Europom. Zbog svog strahovitog učinka ostala je zapamćena pod sablasnim imenom „Crna smrt“, a sporadički se pojavljivala još sljedećih 300 godina (Ziegler, 1998., Wheelis, 2002., Ravančić, 2006., Abbott i Rocke, 2012.).

Epidemija kuge koja je pogodila čitavu Europu u 14. stoljeću, kao niti jedna bolest do tada, izuzetno se dojmila suvremenika i usjekla u kolektivno sjećanje Europljana tako snažno da je tijekom kasnijih stoljeća stvoren njezin slikovit sinonim – „Crna smrt“. Sačuvani zapisi o ovoj epidemiji svi odreda svjedoče o strahoti kuge i njenoj pogubnosti. Jedna od većih epidemija kuge javila se 1664. i 1665. godine u Londonu i naglo je nestala iz cijele Zapadne Europe. Posljednje epidemije bile su u Irskoj 1650., Danskoj 1654., Italiji 1657., Španjolskoj 1677. do 1681., u Njemačkoj 1679. i 1681. Razlozi potpunog nestanka kuge u tako kratko vrijeme ne znaju se. U 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća kuga je prevladavala u Turskoj, Bliskom Istoku, Siriji, Egiptu i Grčkoj (Meyer, 1961., Gage i sur., 2000., 2005., Abbott i Rocke, 2012.).

Tek su modernizacijske promjene krajem 18. stoljeća uspjele zaustaviti epidemije kuge u Europi. Te su promjene nastale kao rezultat stvaranja apsolutističkih država koje su tijekom 18. stoljeća napravile važne korake u stvaranju organizirane zdravstvene zaštite stanovništva. Jedna od posljedica tih promjena je i učinkovito sprječavanje širenja epidemija i epizootija. Mada tadašnji stupanj medicinskog znanja nije omogućio adekvatnu zaštitu od kuge. Habsburška Monarhija je zbog čestih izbijanja epidemija stvorila sustav sanitarnih kordona, koji je velikim dijelom zaštitio stanovništvo Monarhije od te opake bolesti. Na tu je odluku utjecala zadnja velika epidemija kuge u Beču 1713. godine (Skenderović, 2003.).

▲

Treća pandemija – Moderna kuga (Hong Kong – 19. stoljeće)

---

Pretpostavlja se da je treća velika epidemija kuge nastala u južnom i središnjem dijelu pokrajine Yunnan u Kini. Bolest se javila za vrijeme pobune muslimana, koja je započela 1855. Kretanja bjegunaca pogodovala su širenju bolesti.
Bolest se proširila u Hong Kong (Meyer, 1961., Perry i Fetherston, 1997.). U lipnju 1894. u razmaku od nekoliko dana dva su čovjeka opremljena mikroskopima stigla u Hong Kong, u kojem je već više od mjesec dana vladala epidemija kuge. Jedan od njih je bio Alexandar Yersin, učenik Louisa Pasteura, a drugi je bio suradnik Roberta Kocha, Japanac Shibasaburo Kitasato.
Gotovo istodobno, Yersin u priručnom laboratoriju u slamnatoj kolibi u krugu Alice Memorial Hospital, a Kitasato u sobi u Kennedy Town Hospital, došli su do iste spoznaje i našli su male štapićaste bakterije u krvi i limfnim čvorovima bolesnika. I ostali su Kochovi postulati bili ispunjeni: na hranjivoj podlozi bacili kuge su obilno rasli u kolonijama, u pokusnih životinja razvijala se bolest vrlo slična kugi te se iz njihove krvi i tkiva ponovo mogao izdvojiti sitni organizam. Uzročnik kuge je pronađen. Mikroorganizam je isprva dobio ime Bacterium pestis, zatim 1900., Bacterium pestis, 1923., je nazvan Pasteurella pestis i na koncu 1954., nazvan je Yersinia pestis. Od 1894. godine kuga je postala bolest jasno definiranog uzročnika, a dijagnoza kuge nemoguća je bez laboratorija (Buklijaš, 2002.). Yersin je još 1897. pretpostavljao da postoji veza između štakora i kuge, Ogata 1897. opisuje epidemiju kao „štakorsku groznicu“.

Opaženo je da se kuga često pojavljuje među onima koji su nedavno bili u dodiru sa štakorima i istaknuo odlučujuću ulogu štakora u širenju bolesti (Zietz i Dunkelberg, 2004., Gage i Kosoy, 2005.). Kasnije, 1900. godine Clemow je objavio opise ruskih istraživača i počelo se sumnjati da su glodavci primarni rezervoari i nosioci bacila kuge (Meyer, 1961.). Između 1894. do 1922. kuga se proširila po cijelom svijetu, zahvativši šira područja nego što je to bilo u bilo kojoj prijašnjoj velikoj pandemiji. Budući da je kuga u to doba bila bolest koja se širila pomorskim prometom, ona je zahvatila gotovo sve europske luke, prouzročujući lokalne epidemije. Velika epidemija javila se u Indiji 1896. (Bombay), 1898. (Kalkuta), 1897. (Japan i Filipini), 1898. (Australija), 1899. (Havaji, Centralna i Južna Amerika), 1900. (Cape Town i San Francisco), 1904. (Bangkok), 1922. (Teksas, Florida, Pensikola). Ljudi su u mnogim, uglavnom, lučkim gradovima u Africi, Australiji, Europi, Aziji, Sjevernoj i Južnoj Americi bili zaraženi. Y. pestis je iz nekih područja nestala (Australija) nakon što se nije uspjela zadržati u ciklusu divljih životinja i buha (Meyer, 1961., Poland i sur., 1994.).
Broj umrlih od 1896. i 1917., iznosio je u Indiji 9.841.396, a maksimum je zabilježen 1907., kad se broj umrlih popeo na 1.315.892 – 5.16/1000. Broj oboljelih je od polovice 19. stoljeća u velikom padu, a 1948. broj oboljelih iznosio je 9.757 (Kaul, 1949., cit. Meyer, 1961.).

▲

Pojava kuge u hrvatskim krajevima

---

Prva epidemija koja se s razmjernom sigurnošću može identificirati kao kuga je čuvena „Crna smrt“ u siječnju 1348. godine u Dubrovniku. U Dubrovniku se godine, 901., a kasnije 1145. i 1293. godine opisuje velike epidemija nakon koje je u Dubrovniku ostala jedna četvrtina stanovništva, a nazvana je imenom „mortalita“, za razliku od 1348. kada se rabi naziv „peste“. Dubrovnik je živio od pomorske trgovine pa su vlasti 1377. godine uvele karantenu. Karantena je značila da posade svih brodova koji dolaze iz zaraženih krajeva najprije borave mjesec dana na otocima, Supetar, Mrkan i Bobara (Buklijaš, 2002., Ravančić, 2006.).

Dubrovnik, kao priobalni grad s izrazito trgovački orijentiranom privredom, bio je „predodređen“ da ta bolest pohara i njegovo područje. Iako se možda čini da je jednostavno utvrditi početak neke epidemije, to uistinu nije lako. Podatci koje donosi izvorna građa ne moraju se uvijek poklapati. Razlozi tih nepoklapanja leže u jednostavnoj činjenici da autori sačuvanih kronika nisu imali namjeru zbuniti svoje buduće čitatelje nego su prenosili i zapisivali vijesti onako kako su ih sami čuli, čitali i razumijevali.
Njihovim autorima nije bila namjera ostaviti trag za buduća pokoljenja, nego su jednostavno upisivali tadašnje događaje. Jednako se tako, vezano uz dolazak bolesti u grad mora imati na umu kako je vrlo moguće da je od trenutka stvarnog dolaska epidemije i trenutka od kad je njena prisutnost zabilježena u izvorima moglo proći duže vrijeme.
Naime, radi se o vremenu potrebnom da zaražena buha dođe u dodir s novim nositeljem, potom trajanju inkubacije, ali isto tako i o određenom razdoblju da zajednica, tj. oni koji zapisuju to primijete, a onda i zabilježe da se radi o nečem nesvakidašnjem – velikom pomoru stanovništva u kratkom vremenskom razmaku. Dubrovačke kronike, najčešće govore o samom početku 1348. kao vremenu dolaska epidemije u grad.
Tako kronika Nikole Ragnine govori da je bolest u grad došla 15. siječnja te da se proširila čitavim dubrovačkim područjem i zadržala se sedam mjeseci, iako su se posljedice osjećale još čitave tri godine (Ravančić, 2006.). Ragnina kronika povijesti Dubrovnika spominje 170 umrlih među vlastelom, više od 300 među imućnim pučanima i više od 1.000 u običnom puku. Te su brojke, ako i nisu posve točne, s obzirom na tadašnje malobrojno stanovništvo Dubrovnika velike i one dobro opisuju dubok dojam koji je pošast ostavila na pamćenje Dubrovčana (Buklijaš, 2002.).

Kuga je 1348. godine bila tek prvi udarac na mentalne sklopove i shvaćanja onovremenih ljudi u Dubrovniku. Čini se da su preživjeli mislili kako su nakon epidemije „izbjegli“ najgore. Međutim, njihov stav prema bolesti u osnovi se nije promijenio. Tome u prilog zorno svjedoči činjenica da su gotovo jednako pogubne bile i epidemije tijekom 60-ih godina istoga stoljeća. Djelovanje dubrovačkih vlasti, glede obuzdavanja bolesti u gradu, ostalo je jednako nedjelotvorno kao i tijekom pogubnih mjeseci 1348. godine. Promjena svijesti glede epidemije i mogućnosti njenog sprječavanja i kontrole može se uočiti tek iza 1377. godine i uvođenja prve karantene. Iz svega navedenog proizlazi da je epidemija s polovice 14. stoljeća označila tek prvi korak u mijeni društvene zbilje srednjevjekovnog Dubrovnika. Odnos prema životu i smrti znatnije će se promijeniti tek s učestalim pojavama epidemije u gradu i njegovoj okolici. Međutim, pri tome nikako ne treba izostaviti gospodarske i političke čimbenike koji su nesumnjivo doprinijeli toj mijeni (Ravančić, 2006.).

Iako su podatci oskudni, može se pretpostaviti da su epidemije u 14. stoljeću (1348., 1378., 1397. godine) teško pogodile dalmatinske gradove i znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu.
Tako je, primjerice, zbog pomora plemstva u Šibeniku i manjka kvoruma u vijeću, u Šibeniku 20 pučana moralo dobiti plemićki naslov. Epidemije nisu jenjavale ni u 15. stoljeću. Smatra se da je u Zadru između 1418. i 1500. bilo 12 epidemijskih valova. Epidemijski val 1526./27. godine odnio je polovicu stanovništva Splita.
O kugi u Hrvatskom primorju, Istri, Kvarneru i kontinentalnom dijelu Hrvatske zna se manje nego o Dalmaciji, i osobito u Dubrovniku. Spominje se kuga u Rijeci 1599., ali se pretpostavlja da je Rijeku i Istru pogodila „Crna smrt“ 1348., a postoje podatci koji navode da je Rab u šest mjeseci 1562. od kuge izgubio tri četvrtine stanovništva. U samom je gradu ostalo stotinjak stanovnika, a na cijelom otoku jedva devet stotina (Buklijaš, 2002.).

Sredinom 16. stoljeća poznata je prva epidemija kuge koja se proširila na sjever Hrvatske (Koprivnica) iz teritorija Osmanlijskog Carstva. Kuga je u listopadu 1556. zabilježena na zagrebačkom području, a u lipnju 1557. u križevačkom kraju i Međimurju.

Prema jednom izvješću iz rujna 1599. godine kugu su iz Slavonije, navodno, prenijeli Vlasi. U zaključcima Hrvatskog sabora koji se održao 21. listopada 1599. zabilježeno je da su radi kuge koja je „već počela bijesniti, opustjele mnoge kmetske kuće“. Istovremeno je narod patio zbog oskudice hrane i krme, jer je te godine bila strahovita suša. Nevolju zbog suše i kuge ističe Hrvatski sabor koji je ban Ivan Drašković za 1. veljače 1600. godine sazvao u Varaždinu, jer je u Zagrebu vladala kuga (Petrić, 2012.).

Kuga u Europi počinje jenjavati u 17. stoljeću, ali je hrvatskim krajevima opasnost i dalje prijetila iz Turskog carstva, tako da su se lazareti i sanitarni kordoni počeli premještati s morske strane prema dalmatinskom zaleđu, odnosno kontinentalnom dijelu, duž granice Vojne krajine (Buklijaš, 2002.).
Barle (1912.) spominje da je izvor kuge za Hrvatsku bila susjedna Bosna, donosili su ju časnici iz istoka. Godine 1678. spominje se da je gotovo cijelo Osmanlijsko Carstvo zahvaćeno kugom, ali bolest nije prešla na habsburško područje. Hrvatsko-slavonski sabor je u studenom 1682. godine donio odredbe o stražama protiv širenja kuge koja se pojavila u okolici Koprivnice i dijelovima Križevačke krajine (Petrić, 2012.). Godine 1710. pojavila se kuga i u okolici Zagreba. Zahvaćena su bila sela Rakovec, Vrbovec i Božjakovina. Kuga je jako uplašila stanovnike Zagreba i okolice pa je Hrvatska kraljevska konferencija donijela odluku da će Sabor podići veliki oltar u Mariji Bistrici, ostane li Hrvatska pošteđena od kuge (Barle, 1912.).

Tijekom čitave prve polovice 18. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji istočni dio Hrvatske (Slavonija) tretirana je kao opasan prostor i potencijalni izvor bolesti, a opasnost od epidemije kuge najviše je prijetila onim krajevima koji su bili smješteni uz granicu s Osmanlijskim Carstvom. Od svih krajeva uz granicu, Srijem je bio najizloženiji zarazi, jer su trgovci iz čitavog Osmanlijskog Carstva u Habsburšku Monarhiju ulazili najčešće preko Zemuna i Srijemske Mitrovice, a oni su i najčešće prenosili kugu. Već 1700. g. kuga se pojavila u okolici Beograda i Temišvara. Godine 1708. kuga se pojavila u Srijemskoj Mitrovici, a sljedeće godine pojavila se u Srijemskim Karlovcima te u južnoj Bačkoj. Tijekom epidemija kuge susjedne su županije i kraljevstva stalno međusobno komunicirale obavještavajući se međusobno o zdravstvenom stanju pod njihovom jurisdikcijom. Kuga se 1724. spominje u Šišincu i Opatiji, selima župe Pokupsko. Prema ljetopisu franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu prve su vijesti o kugi, koja se pojavila u Erdelju, stigle u Slavoniju 1737. godine. Epidemija je prema ovome izvoru prvo 1737. godine zahvatila gradove u Bačkoj, a kasnije Temišvar, Arad, Beograd i Petrovaradin.
Iste je godine kuga iz ovih gradova stigla u Ilok, Vukovar te u Predgrađe Osijeka.
Međutim, kuga je Požešku kotlinu stigla iz drugog pravca iz Bosne, preko Gradiške i Cernika gdje se pojavila tijekom zime 1738./39. godine (Skenderović, 2003.). Uz pojavu kuge u Požegi postoje različite priče, a jedna je da je kugu u Požegu prenio fratar iz Bosne. Ova priča ima i podlogu, jer je kugom posebno teško bio pogođen franjevački samostan u Požegi u kojem je umrlo nekoliko franjevaca, laika i trećoredaca te sluga, a umro je i sam gvardijan (Barle, 1906.). Posljednja kugina pošast na dubrovačkom i općenito hrvatskom teritoriju zabilježena je 1815. godine kada je na dubrovački teritorij došla s teritorija Hercegovine (Buklijaš, 2002.).

▲

Sažetak

---

Kuga je dugo bila jedna od najopasnijih zaraznih, akutnih i epidemijskih bakterijskih bolesti. Iako je bolest poznata više tisuća godina, njezin je uzročnik otkriven tek krajem 19. stoljeća. Kuga je odavno nestala iz Europe, ali i dalje tinja u žarištima diljem svijeta. U nekim područjima je i danas endemski stalno prisutna među populacijom malih glodavaca, ali se iznimno rijetko širi na druge vrste.
Smatra se da su postojale tri velike pandemije.
Prva je započela u 6. stoljeću, oko 540. godine u Bizantskom Carstvu za vladavine cara Justinijana, druga pandemija poznata kao „Crna smrt“ javila se polovicom 14. stoljeću (1348. godine) od koje je umrla trećina europske populacije i treća pandemija koja se proširila iz Kine u Hong Kong krajem 19. stoljeća. Navodi se da je do 1500. godine poslije Krista bilo 109 epidemija kuge, a 45 epidemija od 1500. do 1720. godine. Kuga je u Hrvatskim krajevima osobito dobro opisana u Dubrovniku 1348. godine, a epidemije su u 14. stoljeću teško pogodile i dalmatinske gradove te znatno izmijenile njihovu društvenu strukturu. Kuga u Europi počinje jenjavati u 17. stoljeću, ali hrvatskim krajevima opasnost je i dalje prijetila iz Turskog carstva, a osobito duž granice Vojne krajine.

Posljednja kuga na dubrovačkom i općenito hrvatskom teritoriju zabilježena je 1815. godine kada je došla s područja Hercegovine. Epidemija kuge je znatno obilježila povijest od srednjeg vijeka do 20. stoljeća, a pitanje epidemija i njihov učinak na društvene zajednice postaje značajno za povijest čovječanstva.

  ▲
Literatura [… prikaži]

▲

The plague – the disease that changed the world (part I.)

---

Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Croatian Veterinary Institute Zagreb

---

The plague is one of the most dangerous, contagious, acute, bacterial epidemics.
Although the disease had been known for centuries, the causative agent was not identified until the end of 19th century. The plague has been eradicated in Europe but still appears sporadically in some areas in the world. Small rodent populations in certain areas are permanently infected by the causative agent. However, this rarely spreads to other species. It is considered that three large pandemics have appeared throughout history. The first began in the 6th century in the Byzantine Empire during the reign of Emperor Justinian. The second one, knows as the “black death” started in the mid 14th century (1348) and wiped out around one-third of the European population. The third pandemic spread from China to Hong Kong in the late 19th century. According to some historical sources, there were 109 epidemics before the year 1500 BC, while in the period between 1500 BC to 1720 AD, there were 45 plague epidemics. Regarding the plague in the present day territory of Croatia, the epidemic in Dubrovnik in 1348 is well described. That epidemic had a huge impact on cities in the Dalmatian region, changing their social structure. In Europe, the plague started to decline in the 17th century, although the danger continued in Croatia along the border with the Ottoman Empire. The last occurrence of the plague in the present day territory of Croatia was recorded in 1815, when it spread from Herzegovina. These plague epidemics significantly marked the history of mankind from the medieval age to the beginning of the 20th century, and impacted the social relations in society.