Ivana Šimić*, Ivana Lojkić, Nina Krešić i Tomislav Bedeković
Ivana ŠIMIĆ*, dr. vet. med, asistentica, (dopisni autor, email: simic@veinst.hr), dr. sc. Ivana LOJKIĆ, prof. biol., znanstvena savjetnica, dr. sc. Nina KREŠIĆ, dr. vet. med, asistentica, dr. sc. Tomislav BEDEKOVIĆ, dr. vet. med, viši znanstveni suradnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska
UvodEtiologijaEpizootiologijaZemljopisna rasprostranjenost KMPDomaćiniPatogenezaNačini prijenosaKlinički znaciPatološke promjeneDijagnostikaTerapija i prevencijaKMP u HrvatskojZahvalaSažetakLiteraturaAbstract
Uvod
K uga malih preživača (KMP), (franc. Peste des petits ruminants (PPR), ostali nazivi za bolest su stomatitis pneumoenteritis kompleks, kata i kuga koza) je sustavna virusna zarazna bolest prvenstveno koza i ovaca, a inficirati se mogu i divlji preživači. Bolest je prvi puta zabilježena 1942. godine u Obali Bjelokosti odakle se proširila po većini Afrike, Aziji i ušla je u Europu (EFSA, 2015.). Iako nema zoonotski potencijal, bolest predstavlja prijetnju međunarodnoj trgovini životinjama i njihovim proizvodima te ugrožava i neke divlje vrste (EFSA, 2015.). Kuga malih preživača se nalazi na listi bolesti koje se obvezno prijavljuju Europskoj komisiji (NN 62/2011) i Svjetskoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE) (http://www.oie.int/en/animal-health-in-the-world/ppr-portal/about/). Na globalnoj razini Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO) (FAO, 2015.) i OIE ulažu napore kako bi se bolest stavila pod kontrolu te do 2030. godine iskorijenila (Parida i sur., 2016.).
Etiologija
Mnoge spoznaje o bolesti i uzročniku temelje se na istraživanjima drugih srodnih morbilivirusa (EFSA, 2015.).
Virus ima RNK genom (15 948 nukleotida) koji se sastoji od šest gena koji kodiraju za šest strukturnih (N, P, L, M, F i H) i dva nestrukturna proteina (C i V). Gen N i protein N se koriste za dijagnosticiranje KMP molekularnim odnosno serološkim metodama. Virion okružuje lipidna ovojnica koja čini virus osjetljivim na uobičajene deterdžente i otapala lipida koji se koriste kao dezinficijensi. Naime, kad virus izgubi ovojnicu, gubi i infektivnost. Virus je osjetljiv i na toplinu, ultraljubičasto svjetlo te pH niži od 5,5 i viši od 10 (OIE, 2013.).
Epizootiologija
Zemljopisna rasprostranjenost KMP
Iako su KMP seropozitivne životinje i ranije potvrđene u Turskoj (1992.) proteklo je nekoliko godina prije nego li je potvrđena prisutnost virusa. Nedugo zatim bolest je potvrđena u blizini granice s Grčkom (2004.) i Bugarskom (2006.) gdje se nastavila pojavljivati i narednih godina (EFSA, 2015.). Konačno, potvrda prisutnosti virusa u Bugarskoj (23. lipnja 2018.) označila je i prodor KMP u Europsku uniju (OIE, 2018.).
Svi sojevi SRMV pripadaju jednom serotipu, ali su različiti sojevi grupirani u četiri linije. Smatra se da linije imaju specifičnu geografsku rasprostranjenost pa tako se linija I i II pojavljuju u zapadnoj Africi, linija III u istočnoj Africi, na Bliskom istoku i u južnoj Indiji, a linija IV u Aziji (Turska), ali u novije vrijeme prodire i u Afriku (Sudan, Egipat, Eritreja, Etiopija) (Muniraju i sur., 2014.).
Identifikacija linije je korisna kako bi se ustvrdilo vjerojatno podrijetlo virusa (EFSA, 2015.).
Domaćini
Goveda i svinje mogu biti inficirana virusom, razviti specifična protutijela, ali ne pokazuju kliničke znakove bolesti, a nepoznato je imaju li ulogu u širenju virusa i javlja li se u njih viremija (OIE, 2013., EFSA, 2015.).
Deve i divlji preživači, poput gazela, divljih ovaca i koza, divokoza, jelena običnog i srna, mogu biti inficirani i pokazivati kliničke znakove bolesti, ali njihova uloga u epidemiologiji KMP također nije posve razjašnjena. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se ona rasvijetlila jer bi divlji preživači, a osobito oni koji dolaze u doticaj s domaćim ovcama i kozama, mogli imati ulogu u širenju bolesti u Europi (EFSA, 2015.).
Patogeneza
Inkubacija je obično četiri do šest pa sve do 10 dana. Nakon oronazalne infekcije, SRMV se umnožava u mononuklearima tonzila, mandibularnih i faringealnih limfnih čvorova. Kroz dva do tri dana nastupa viremija pri čemu se virus unutar leukocita prenosi do limfoidnog tkiva po cijelom tijelu i epitela koje oblaže dišni i probavni sustav. Virus inficira i endotelne stanice s posljedičnim multifokalnim nekrozama i upalom sluznica. U zaraženih životinja javlja se jaka limfopenija zbog destrukcije limfocita s posljedičnom imunosupresijom i sekundarnim infekcijama. U teško zahvaćenih životinja, profuzna dijareja dovodi do dehidracije i u konačnici do fatalnog hipovolemičnog šoka (von Messling, 2016.).
Načini prijenosa
O ulozi hrane i stelje u širenju infekcije nema podataka (EFSA, 2015.). Smatra se da postoji mogućnost prijenosa virusa vozilima ukoliko se ona ne podvrgnu dezinfekciji po povratku iz endemičnih područja (Parida i sur., 2016.).
Slabo virulentan virus može kružiti među životinjama, ali nakon prijenosa na neimune, naivne životinje moguća je pojava teškog oblika bolesti (Parida i sur., 2016.). SRMV se širi brzo unutar stada, a životinje koje prežive bolest doživotno su zaštićene od nove infekcije. Nema kroničnih nositelja, odnosno jednom kad se završi izlučivanje virusa inficirane životinje više nisu opasnost za druge jedinke (EFSA, 2015., CIRAD, 2018.), a nije ustvrđen ni vertikalni prijenos kroz posteljicu (CIRAD, 2018.).
Morbiditet kod ove bolesti je od 90-100%, a mortalitet varira od 10 pa sve do 90% ovisno o vrsti, dobi i sekundarnim infekcijama te o virulenciji virusa (Parida i sur., 2016.).
Klinički znaci
Bolest se javlja u nekoliko oblika.
Akutni oblik bolesti je najučestaliji, a karakterizira ga povišena tjelesna temperatura (40-42 °C), nakostriješena dlaka, životinje se otežano kreću i zaostaju za stadom, depresija, suha njuška, iznurenost, kongestija sluznica očiju i usta, smanjen apetit, anoreksija, serozan pa mukopurulentan iscjedak iz nosa i oka (Slika 1), produktivni kašalj, bronhopneumonija, oralne erozije uz pojačanu salivaciju, nekrotični stomatitis i gingivitis s posljedičnim neugodnim zadahom, malena nekrotična područja na nosnoj sluznici. Prisutna je i dijareja s posljedičnom dehidracijom koja u kasnijem stadiju bolesti sadrži i primjese krvi (Slika 2). U ženki se mogu uočiti erozije po sluznici vagine i vulve te u gravidnih životinja pobačaj. Smrt kod ovog oblika bolesti nastupa u 70 do 80% slučajeva u prosjeku 10 dana nakon početka kliničkih znakova (Barrett , 2010., EFSA, 2015., CIRAD, 2018.).
Perakutni oblik bolesti se obično viđa u mladih koza (starijih od četiri mjeseca) kada ih više ne štite kolostralna protutijela. Karakterizira ga povišena tjelesna temperatura, kongestija sluznica sa seroznim iscjetkom, a nakon pet do šest dana 100% inficiranih životinja ugiba često bez uočljivih erozivnih lezija, dijareje i sekundarnih bakterijski infekcija (CIRAD, 2018.).
Subakutni oblik bolesti je najblaži i unatoč tome što je popraćen sekundarnim infekcijama nije fatalan. Moguće je utvrditi blagi porast tjelesne temperature (39 do 40 °C), dok svi drugi znakovi mogu biti neopaženi. Male količine osušenog iscjetka oko nosnih otvora tvore nakupine (kraste) i mogu pogrešno usmjeriti dijagnozu prema zaraznom ektimu.
Subklinički oblik bolesti nije popraćen kliničkim znacima i moguće ga je ustvrditi samo serološkim pretraživanjem (CIRAD, 2018.).
Patološke promjene
Moguće je opaziti i kongestiju crijevne sluznice koja je prekrivena sa sluzi, a Peyerove ploče mogu biti hemoragične i nekrotične. Iako se ne nalaze uvijek, karakteristična linearna crvena područja kongestije ili hemoragija mogu se javljati uzduž nabora sluznice debelog crijeva i rektuma (engl. zebra stripes) (OIE, 2013.).
U dišnom sustavu bolesne životinje moguće je ustvrditi fibronekrotični traheitis i intersticijsku pneumoniju (von Messling, 2016.).
Histopatološki nalaz uključuje pseudomembranozni, erozivni i ulcerozni stomatitis, nekrotični tonzilitis, fibrohemoragični enteritis i bronhointersticijska pneumonija. Među karakterističnim histopatološkim nalazima su: sincicijske stanice u zahvaćenoj sluznici usne šupljine i plućima, eozinofilna nuklearna i citoplazmatska inkluzijska tjelešca posebno u epitelu dišnog i probavnog sustava.
Mogu se naći i multifokalne nekroze u jetri (Kul i sur., 2007.).
Dijagnostika
Od životinja za koje se postavi sumnja na KMP uzimaju se obrisak očnog iscjetka, nosne i obrazne sluznice i puna krv u ranim stadijima bolesti. Od sumnjivih uginulih jedinki uzimaju se limfni čvorovi (posebno mezenterijalni i bronhijalni), slezena, pluća i crijeva.
Diferencijalna dijagnoza uključuje različite virusne, bakterijske i parazitarne bolesti te trovanje (OIE, 2013.) (Tabela 1).
Terapija i prevencija
KMP u Hrvatskoj
Trenutno važeće mjere za suzbijanje i sprječavanje širenja KMP u EU uključuju brzu detekciju, ograničenje kretanja, uništavanje inficiranih stada i dezinfekciju (EFSA, 2015.). Važnost bolesti prepoznala je i Europska komisija koja je bolest uvrstila na listu bolesti čiji se programi iskorjenjivanja, kontrole i nadziranja sufinanciraju sredstvima Europske unije (Uredba (EU) 652/2014, Uredba, 2016.).
Najveću mogućnost širenju KMP unutar EU pruža ilegalan transport inficiranih životinja i njihovih proizvoda iz zemalja gdje je bolest endemična, jer legalan uvoz iz tih područja nije dopušten. Ukoliko se uzme u obzir ekstenzivan način držanja ovaca i koza važnu ulogu u širenju mogu imati i divlji preživači (Parida i sur., 2016.).
Širenje bolesti na području Hrvatske i EU bi mogao prouzročiti izravne i neizravne gubitke. Izravni gubitci nastaju uslijed mortaliteta, koji bi mogao biti visok zbog ulaska virusa u neimunu (naivnu) populaciju, i pada proizvodnog potencijala životinja (gubitak težine, smanjena proizvodnja mlijeka). Neizravni gubitci se povezuju s nižom vrijednosti preživjelih životinja, veterinarskim troškovima te zabranom trgovine i premještanja ovaca i koza (EFSA, 2015.).
Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj ima 637 000 ovaca i 77 000 koza, a u 2017. godini zabilježen je porast ukupnog broja ovaca za 2% i koza za 3%. Kako je populacija ovaca bitno brojnija, a prema nekim istraživanjima ovce su manje osjetljive, postoji mogućnost da bi virus mogao kružiti neko vrijeme nezamijećen (EFSA, 2015.). Hrvatska trenutno nema status zemlje slobodne od KMP prema OIE (http://www.oie.int/fileadmin/Home/js/images/ppr/PPR_Europe_ENG.png).
Stoga je uvedeno serološko pretraživanje ovaca i koza na području cijele države radi dobivanja uvida u epidemiološku situaciju i ranog otkrivanja bolesti, odnosno stjecanje statusa države slobodne od KMP. Za stjecanje statusa države slobodne od KMP potrebno je pratiti prisutnost virusa i protutijela tijekom najmanje 24 mjeseca.
Zahvala
Sažetak
K uga malih preživača (KMP) je virusna zarazna bolest prvenstveno ovaca i koza koja zahvaća dišni i probavni te imunosni sustav.
Bolest je desetljećima prisutna u Africi gdje je prvotno i prepoznata, a odatle se proširila u Aziju i Europu. Odnedavno je KMP po prvi put utvrđena i u Europskoj uniji. Bolest nije zoonoza, ali je prijetnja međunarodnoj trgovini životinjama i njihovim proizvodima i uzrokuje ekonomske gubitke. Za sprečavanje bolesti dostupno je atenuirano cjepivo koje nije registrirano na hrvatskom tržištu.
Ključne riječi: kuga malih preživača, ovce, koze
Literatura [… prikaži]
Peste des petit ruminants – a new threat to the farm industry?
Ivana ŠIMIĆ, DVM, Assistant, Ivana LOJKIĆ, mag. educ. biol., PhD, Scientific Advisor, Nina KREŠIĆ, DVM, PhD, Assistant, Tomislav BEDEKOVIĆ, DVM, PhD, Senior Scientific Associate, Croatian Veterinary Institute Zagreb, Croatia
P este des petits ruminants (PPR) is a viral disease that primarily affects goats and sheep.
The disease affects the respiratory, digestive and immune systems. It has been present for decades in Africa, and has since spread to Asia and Europe.
Recently, PPR was confirmed in the European Union for the first time.
PPR is not a zoonotic disease; however, it presents a threat to the international trade of animals and their products and causes economic losses. An attenuated vaccine for prevention is available, though this vaccine is currently not registered on the Croatian market.
Key words: Peste des petit ruminants, sheep, goat