Autor: Antun Janković DVM, Veterinarska ambulanta JANKOVIĆ
Povrede uške pasa i mačaka dosta su česte. U mojoj praksi najčešče povrede uški su:
> hematom uške
> posjekotine uške
> isčešana i iziritirana koža uške
> otkinuti dio uške.
Ovaj članak opisuje slučaj nedostatka dijela uške u medijalnom dijelu, koji je relativno rijedak, ali uspješno saniran u Veterinarskoj ambulanti „Janković“.
Pacijent je kujica pasmine patuljasti šnaucer, u trenutku povrede stara jedanaest godina. Vlasnici su bili primjetili krastu koja secernira na lijevom uhu te su pretpostavljali da je uho povrijedila u šetnji. Kod prijema pacijenta promjena na uški bila je stara oko tjedan dana. Po prijemu, učinjena je toaleta uha te uočena inficirana nekrotična perforacija lijeve uške.
U literaturi nismo naišli na postupak reparacije ili rekonstrukcije uške koji bi pomogao u ovom slučaju. Opisane kirurške procedure u objavljenim stručnim člancima opisuju povrede ušne hrskavice, glasnica, traheje, bubnjića, kod ljudi i pasa, te manje ili više uspješne pokušaje njihove rekonstrukcije na različite načine, putem ušne hrskavice, rebrene hrskavice, seroze cekuma, što nam također u ovom slučaju nije bilo primjenjljivo.
Naime, najsličnije je opisani postupak u knjizi Slater, „Textbook of Small Animal Surgery“, Saunders company, 1995, postupak reparacije i autotransplantacije kože kod nedostatka vrha uške. U navedenoj knjizi naišli smo na opisani slučaj sanacije nedostatka većeg ili manjeg dijela vrha uške što nam u ovom slučaju nije bilo primjenjivo.
Procedura je relativno jednostavna. Rana na vrhu uške se kirurški osvježi te se ušije u džep koji se učini u koži obraza , te se kada se tkivo primi i nastane dobra prokrvljenost zacijeljenog tkiva između kože uške i obraza, koža obraza izreže u obliku koji je potreban za rekonstrukciju vrha uške, te se uška oslobađa svoje vezanosti uz obraz.
U ovom slučaju taj način nije bio prihvatljiv jer je nedostajao središnji dio uške. Pacijentica je u ambulantu zaprimljena s inficiranom i nekrotičnom ranom veličine oko 1 cm na medijalnom dijelu lijeve uške. Prvih pet dana pacijentica je liječena penicilinom i potpornom terapijom vitaminima, te je lokalno obavljana toaleta rane i previjanje. Petog dana završio je proces nekrotizacije i počela je granulacija ruba rane. Tijekom procesa nekroze rana se povećala do veličine od 2 cm. U slijedećih devet dana rana je u potpunosti zarasla, a na medijalnom dijelu lijeve uške ostala je perforacija od oko 2 cm.
Postojeće stanje nije bilo održivo zbog budućeg češanja uške, pri kojem bi neizbježno došlo do zapinjanja nokta unutar perforacije, što bi dovelo do daljnjeg povređivanja uške. No takvu perforaciju uške je moguće sanirati i time spriječiti buduće povrjeđivanje.
Sanacija se može izvesti na dva načina:
ampuatcijom distalnog dijela uške, što je estetski neprihvatljivo, ili,
rekonstrukcijom uške putem autotranspantacije kože.
U dogovoru s vlasnikom pristupili smo procesu autotransplantacije kože, te rekonstrukciji uške.
Kirurški postupak odvijao se u tri faze:
1. repozicija transplantata na potrebno mjesto na uški bez njegovog odvajanja od svoje baze
2. urastanje autotransplantata ne novom mjestu, te razvoj potrebnih kolateralnih krvnih žila za njegovo održavanje.
3. odvajanje autotransplantata od njegove baze te rekonstrukcija uške u potpunosti.
Prva faza kiruškog postupka također ima tri faze:
1.1. osvježavanje rubova rane (sadašnje perforacije) uške na što većem dijelu ruba, osim na proksimalnom dijelu ruba širine oko 1 cm.
1.2. izrezivanje kože obraza koja će služiti kao autotransplantat, dorzalno u obliku perforacije, te njeno odvajanje od podkožja, osim na ventralnom dijelu gdje će autotransplantat ostati vezan za obraz.
1.3. ušivanje kože obraza uz rub perforacije, te rekonstrukcija rane na obrazu.
Pacijentici je poslije operacije bio apliciran penicilin produženog djelovanja.
Druga faza kirurškog postupka trajala je dvanaest dana tijekom kojih je pacijentica bila povremeno kontrolirana, a autotransplantat i rana pažljivo promatrani.
Treća faza kirurškog postupka nastupila je dvanaest dana poslije prve operacije. Sastojala se iz tri dijela:
3.1. odvajanja autotransplantata od svoje baze
3.2. ušivanja preostalog dijela autotransplantata na preostali rub rane na uški i
3.3. rekonstrukcije rane na obrazu.
Pacijentica je poslije operacije ponovno bila zaštićena penicilinom produženog djelovanja.
Nakon sedam dana, tijekom kojih je pacijentica pažljivo promatrana, rane su u potpunosti zarasle, a autotransplantat se u potpunosti primio na novoj poziciji na uški.
Kroz mjesec dana na uški i obrazu je narasla dlaka.
U pretraženoj literaturi navedeni postupak nije opisan, što ne znači da se ne primjenjuje u praksi. Mi smo ga proveli prema našoj ideji. Postupak je u osnovi vrlo sličan postupaku autotransplantacije vrha uške kojo je opisan u literaturi (Slater, „Textbook of Small Animal Surgery“, Saunders company, 1995., Teresa Welch Fossum, „Small Animal Surgery“, Second Edition, Mosby, 1997, Slater, „Textbook of Small Animal Surgery“, Saunders 2003.), no originalnost našeg postupka je u tome što smo proceduru obrnuli, pa ušku nismo vezali uz obraz, već obrnuto, kožu obraza za ušku. Na taj način osigurali smo zarastanje kože obraza (autotransplantat) na novom mjestu (u uški) uz minimalno opterećivanje kože obraza i uške. U našem slučaju naime, nije nedostajao vrh uške, kako je to opisano u navedenoj literaturi, u kom slučaju se koža obraza ne odvaja od obraza ni na koji način dok se ne primi na ušku, već medijalni dio uške, u kojem slučaju je otežan pristup mjestu autotransplantacije, pa je maksimalno moguće odvajanje kože obraza (autotransplantata) bilo neophodno, ali istovremeno i rizično zbog povećane mogućnosti eventualne nekroze kože predviđene za autotransplantaciju.
Dobra strana opisane terapije je, pored učinkovitog rješavanja nastale situacije i sprječavanja daljnjeg povrjeđivanja uške, također i u estetski prihvatljivom rezultatu i laganoj izvedbi zahvata koji se u potpunosti može izvesti ambulantno bez potrebe smještanja pacijenta u stacionar, što bi bilo stresno i za pacijenta i za vlasnika, a i povećalo bi cijenu zahvata.
Loša strana opisanog zahvata je u dužini trajanja cijelog procesa što neminovno zahtijeva strpljenje i predanost vlasnika, premda rezultat opravdava uloženo vrijeme i troškove.