Bolesti domaćih životinjaKućni ljubimciStručna rasprava

Laringealna paraliza u pasa i mačaka

Ivana Kiš, Vesna Matijatko, M. Torti, B. Pirkić, Mirna Brkljačić, Martina Crnogaj, Iva Mayer i D. Grden


Dr. sc. Ivana KIŠ, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Vesna MATIJATKO, dr. med. vet., docentica, Marin TORTI, dr. med. vet., znanstveni novak, dr. sc. Boris PIRKIĆ, dr. med. vet., izvanredni profesor, Mirna BRKLJAČIĆ, dr. med. vet., znanstvena novakinja, Martina CRNOGAJ, dr. med. vet., asistentica, Iva MAYER, dr. med. vet., znanstvena novakinja, Darko GRDEN, dr. med. vet., stručni suradnik, Veterinarski fakultet, Zagreb

Uvod


Laringealna paraliza je bolest koja se često javlja u pasa, a relativno rijetko u mačaka. Pod pojmom laringealne paralize podrazumijevamo nemogućnost aritenoidnih hrskavica da se abduciraju u tijeku inspirija te time za vrijeme udisaja nastaje suženje glasničnog nabora (Schachter i Norris, 2000., Parnell, 2005.).
Drugi nazivi za ovu bolest su laringealna kljenut i kljenut grkljana. Iako se bolest manifestira kliničkim znakovima oboljenja dišnog sustava njezina je osnova neurološka.

U patofiziološkom smislu, laringealna paraliza je posljedica motoričke neuropatije živca n. laryngeus reccurens.
Ovaj živac podliježe degenerativnom procesu gubitka aksona i mijelina što rezultira denervacijskom atrofijom laringealnih mišića koja osobito pogađa dorzalni krikoaritenoidni mišić. Točan patofiziološki mehanizam koji dovodi do degenerativnih promjena nije poznat (Dewey i Cerda-Gonzales, 2008.), ali je poznato da dolazi do progresivne degeneracije neurona u nucleus-u ambiguus-u s posljedičnom valerijanskom degeneracijom živca te da su promjene jače izražene na perifernim dijelovima živaca (de Lahunta i Glass, 2009.).

U pasa i mačaka laringealna se paraliza može javiti kao mononeuropatija ili kao jedan od simptoma polineuropatije, ali i kao dio neuromišićne bolesti ili encefalomijelopatije (de Lahunta i Glass, 2009.).

Laringealna se paraliza u pasa javlja ili kao nasljedna u mladih životinja do godine dana starosti ili kao stečena u odraslih do starih životinja. Stečeni oblik bolesti nazivamo idiopatska laringealna paraliza, a to je ujedno i jedini oblik bolesti koji se javlja u mačaka. U pasa se stečena laringealna paraliza može javljati kao posljedica drugih procesa poput hipotireoidizma (Jaggy i sur., 1994.), generalizirane neuromišićne bolesti (Jeffery i sur., 2006.) ili lokalnih infiltrativnih procesa (Wheeldon i sur., 1982., Salinardi i sur., 2003.), no najčešće je idiopatska (de Lahunta i Glass, 2009.). U mačaka se laringealna paraliza većinom javlja sekundarno primjerice posljedično traumama (poput ugriza ili vađenja krvi iz v. jugularis) ili infiltrativnim procesima (poput tumora), a primarna se idiopatska laringealna paraliza javlja znatno rjeđe nego u pasa (Schachter i Norris, 2000., Taylor i sur., 2009.). Laringealna paraliza u pojedinačnog pacijenta može biti izražena kao jednostrana ili dvostrana. U mačaka se idiopatska laringealna paraliza češće javlja kao dvostrana (Schachter i Norris, 2000.).

Klinička slika


Pacijenti s laringealnom paralizom se prezentiraju u dvije dobne skupine.

Prvu dobnu skupinu predstavljaju mlade životinje, obično u dobi između 3 i 6 mjeseci. Ovaj je oblik bolesti nasljedan i zabilježen je u dvije pasmine. U Bouvier des Flandres pasmine pasa bolest se prenosi dominantno autosomalno (Venker-van Hagen i sur., 1978., Venker-van Hagen i sur., 1981.), a slično oboljenje dijagnosticirano je u sibirskih haskija i njihovih križanaca (Polizopoulou i sur., 2003.).

U dalmatinskih pasa i rotvajlera laringealna se paraliza javlja također u mladoj dobi, obično između drugog i šestog mjeseca života, a u ove se dvije vrste laringealna paraliza javlja kao tzv. laringealna paraliza – polineuropatija kompleks (Braund i sur., 1994., Mahony i sur., 1998.). Za rotvajlere način nasljeđivanja nije poznat, a za dalmatinske pse se pretpostavlja da se radi o autosomalnom recesivnom načinu nasljeđivanja. Dodatni znaci u kliničkoj slici koji se u vremenskom tijeku bolesti obično javljaju iza simptoma laringealne paralize, a koji u ovih dviju pasmina upućuju na polineuropatiju su: pareze ekstremiteta, hiporefleksija, hipermetrični hod, ataksija, tremor glave i mišića. U elektrodijagnostici ove kliničke promjene prate tipični znakovi denervacijske atrofije ispitivanih mišića.
U rotvajlera se kod prisustva ovog kompleksa u visokom postotku jedinki javlja i obostrana katarakta.

Druga dobna skupina u kojoj se javlja laringealna paraliza sastoji se od odraslih i starijih pasa velikih i divovskih pasmina poput labrador retrivera, bernandinaca, irskih setera i afganistanskih hrtova. U većini slučajeva radi se o mononeuropatiji, no laringealna paraliza može biti i dominantni simptom neke polineuropatije (npr. posljedično hipotireoidizmu).

Klinički znakovi bolesti nastupaju postepeno i mogu se razvijati mjesecima.
U nekih je pasa prvi simptom promjena glasa, a u nekih se jedinki promjena glasa neće manifestirati nikada u tijeku bolesti. Pacijenti s laringealnom paralizom mogu kašljati, grcati i ustrajno dahtati nesrazmjerno s temperaturom okoline i fizičkom aktivnosti. Klinička slika uključuje slabo podnošenje fizičkih napora i cijanozu, inspiratorni stridor te nagon za povraćanjem i/ili regurgitaciju, koji mogu, ali i ne moraju biti vezani uz uzimanje hrane i vode. Jednostrana paraliza najčešće rezultira umjerenim respiratornim distresom s naglašenim inspirijem i inspiratornim stridorom, a kod obostrane paralize simptomi su izraženiji pa može doći i do respiratornog aresta.
Dio pasa će se prezentirati s povišenom tjelesnom temperaturom, jer se psi hlade dahtanjem, a laringealna paraliza uzrokuje smanjenje lumena prednjih dišnih prohoda što onemogućava učinkovito hlađenje, ali povišena temperatura u pacijenta može biti posljedica aspiracijske pneumonije koja je česta komplikacija ove bolesti. U malom postotku slučajeva u pasa i mačaka istovremeno se javlja megaezofagus (Dewey i Cerda-Gonzales, 2008., de Lahunta i Glass, 2009., Hawkins, 2009.).

U jedinki u kojih je laringealna paraliza dio višestruke mononeuropatije, polineuropatije ili neuromišićnog oboljenja javljaju se istovremeno znaci opće neuromišićne bolesti: slabost, nepodnošenje fizičkog napora i atrofija mišića, no znakovi mogu (vrlo) varirati u ovisnosti o bolesti ili procesu koji je uzrok neuropatije te o rasporedu zahvaćenosti ostalih perifernih živaca (Jeffery i sur., 2006.).

Dijagnoza


Sumnju na postojanje laringealne paralize postavljamo na temelju anamnestičkih podataka i kliničkog pregleda. Definitivna dijagnoza ove bolesti postavlja se direktnom ili endoskopskom laringoskopijom u što plićoj anesteziji.
Danas postoje brojni protokoli za ovaj dijagnostički postupak, no većinom se preporuča uporaba tiopentala u anestezijskim protokolima (Dewey i Cerda-Gonzales, 2008.) jer najmanje utječe na rezultate laringoskopije.
Brojni stručnjaci preporučuju i uporabu respiratornog stimulatora Doxaprama (Dopram), osobito u klinički dvojbenim slučajevima, no treba imati na umu da ovaj respiratorni stimulator koji pojačava pokrete grkljana u zdravih životinja u pasa s laringealnom paralizom može pogoršati stanje (Miller i sur., 2002., Tobias i sur., 2004.). Prilikom laringoskopije kod jednostrane laringealne paralize vidljiva je asimetrija grkljana, a na zahvaćenoj strani nema pomicanja aritenoida sinkronog s disanjem ili je pomicanje paradoksalno. U slučajevima obostrane paralize vrlo često ili uopće nema pokreta aritenoida, ili je pomicanje paradoksalno (približavaju se u inspiriju, a razmiču u ekspiriju jer je pomicanje pod utjecajem struje zraka pasivno). Za postavljanje konačne dijagnoze možemo rabiti elektromiografiju kojom ćemo ustvrditi abnormalnu aktivnost m. krikoaritenoideus dorsalis u elektromiogramu (Zealear i sur., 2005.) ili biopsiju s patohistološkom pretragom kojom se potvrđuje neurogena atrofija u biopsiranom uzorku. U novije se vrijeme dijagnoza može postaviti i pomoću ultrazvuka, a pretragu u tom slučaju nazivamo eholaringografija. Dijagnostička uspješnost ove metode je obećavajuća, iako još nije dostigla dijagnostičku vrijednost laringoskopije (Radlinsky i sur., 2009.).

Bolesti grkljana koje se prezentiraju s istim simptomima kao laringealna paraliza u pasa i mačaka su: laringealna neoplazija, opstruktivni laringitis, strana tijela, trauma, laringealni kolaps, ekstraluminalne mase u području grkljana te akutni laringitis. Stoga je u svih pacijenata u kojih se dokaže laringealna paraliza potrebno provesti temeljitu palpaciju i rendgenološko snimanje područja ždrijela i grkljana kako bi se isključili lokalni procesi koji sekundarno mogu dovesti do laringealne paralize. Nadalje, u svih je odraslih pasa s laringealnom paralizom potrebno odrediti razinu hormona štitnjače, a uputno bi bilo provesti i test na protutijela za acetilkolinske receptore za isključivanje mijastenije gravis. U svih pacijenata s povišenom temperaturom koji su sumnjivi na aspiracijsku pneumoniju potrebno je provesti snimanje grudnog koša radi provođenja daljnje terapije (Dewey i Cerda-Gonzales, 2008., de Lahunta i Glass, 2009., Hawkins, 2009.).

Terapija


Terapij u prilagođavamo intenzitetu kliničkih znakova i uzroku koji je doveo do laringealne paralize. Uvijek valja imati na umu da prava etiološka terapija za ovu bolest ne postoji te da do sada nije poznat niti jedan medicinski postupak niti lijek koji bi zaustavio ili barem usporio napredovanje neuroloških promjena (Dewey i Cerda-Gonzales, 2008.).

U blagim slučajevima može se provoditi nespecifična terapija koja uključuje ograničavanje fizičke aktivnosti i izbjegavanje stresnih situacija.

U pacijenata s nešto izraženijim simptomima provodi se potporna terapija koja uključuje terapiju kortikosteroidima u protuupalnoj dozi za smanjivanje i sprječavanje edema sluznice (npr. prednizolon 0,25-0,5 mg/kg t.m.) i blagu sedaciju u stresnim situacij ama (najčešće acepromazinom u dozi 0,025-0,1 mg/kg t.m., najviše do 3 mg u pasa kojima izračunata doza prelazi tu vrijednost te do 1 mg u mačaka).

U pacijenata koji se prezentiraju u respiratornom distresu provode se sljedeći postupci: dodavanje kisika, davanje kortikosteroida i sedacija, a u pacijenata s povišenom temperaturom i hlađenje. Ukoliko početne mjere ne dovedu do stabilizacije pacijenta provodi se intubacija, a ponekad i traheotomija.

Kada se postavi definitivna dijagnoza laringealne paralize, u pacijenata s izraženim simptomima provodi se kirurška terapija koja uključuje jednostranu (Hammel i sur., 2006.) ili dvostranu aritenoidnu lateralizaciju (Schofield i sur., 2007.), a drugi postupak po učestalosti primjene je parcijalna laringektomija. Komplikacije se javljaju u visokom postotku, češće u pasa kojima se mora provesti obostrani postupak (MacPhail i Monnet, 2001.). Najčešća od svih komplikacija je aspiracijska pneumonija, a javljaju se još povrat kliničkih znakova bolesti, kašalj te pojava granuloma i seroma.

U pacijenata koji su oboljeli od aspiracijske pneumonije provodi se antibiotska terapija prema nalazu bakteriološke pretrage i antibiograma.

Prognoza


U pasa s idiopatskom laringealnom paralizom prognoza je povoljnija uz kirurško liječenje, osobito u pacijenata s jednostranim procesom. U pasa s laringealnom paralizom – polineuropatija kompleksom prognoza je nepovoljna i većina pacijenata ugiba ili biva eutanazirana kratko nakon postavljanja dijagnoze radi respiratornog distresa. U mačaka prognoza ovisi o uzroku koji je doveo do laringealne paralize.

Sažetak


Laringealna je paraliza bolest koja se često javlja u pasa, a relativno rijetko u mačaka. Postoje dva oblika laringealne paralize, nasljedni i stečeni. Nasljedni se oblik bolesti javlja u mladih pasa, obično rano unutar prve godine života. Može se javiti kao mononeuropatija što je slučaj u pasmina flandrijski buvije i sibirski husky ili kao tzv. laringealna paraliza – polineuropatija kompleks koji se javlja u rotvajlera i dalmatinskih pasa.
Stečeni se oblik javlja u starih pasa velikih i divovskih pasmina poput labrador retrivera,irsk ih setera i afganistanskih hrtova. U mačaka se javlja samo stečeni oblik bolesti i to češće kao sekundarna komplikacija drugih procesa, a rjeđe kao primarna bolest. Klinički znaci ove bolesti su netolerancija fizičke aktivnosti, inspiratorni stridor, inspiratorna dispneja, grcanje, kašalj i disfonija. Znakovi lako mogu napredovati u respiratorni distres ili arest. Danas se malo zna o etiologiji ove bolesti pa je terapija usmjerena na uklanjanje laringealne opstrukcije. Blaži se oblik bolesti može terapirati konzervativno dok jače izraženi klinički simptomi zahtijevaju kiruršku terapiju. Jednostrana ili dvostrana aritenoidna lateralizacija je najbolja kirurška terapija laringealne paralize, no komplikacije su česte. Najčešća komplikacija je aspiracijska upala pluća.


Literatura [… prikaži]

Laryngeal paralysis in dogs and cats


Ivana KIŠ, DVM, PhD, Assistant Professor, Vesna MATIJATKO, DVM, PhD, Assistant Professor, Marin TORTI, DVM, Junior Researcher, Boris PIRKIĆ, DVM, PhD, Associate Professor, Mirna BRKLJAČIĆ, DVM, Assistant, Martina CRNOGAJ, DVM, Assistant, Iva MAYER, DVM,Junior Researcher, Darko GRDEN, DVM, Expert Associate, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb


Laryngeal paralysis is a disorder frequently recognized in dogs and infrequently in cats. Two forms of laryngeal paralysis exist, hereditary and acquired. The hereditary form is found in young dogs, usually early on in the first year of life. It can present itself as a mononeuropathy in Bouvier des Flandres and Siberian Huskies, or be a part of laryngeal paralysis-polineuropathy complex, as in Rottweilers and Dalmatians. The acquired form is most often encountered in older, large and giant breeds of dogs, such as Labrador Retrievers, Irish Setters and Afghan Hounds.
In cats, only the acquired form is present, most often as secondary complication of other diseases and rarely as a primary disease.
The presenting signs in both species consist of exercise intolerance, inspiratory stridor, inspiratory dyspnoea, gagging, coughing and dysphonia. Symptoms can easily progress to respiratory distress or arrest. At present, little is known about the aetiology of acquired laryngeal paralysis and therefore treatment is directed at relieving the laryngeal obstruction.
Mild cases can be treated conservatively and more pronounced clinical symptoms require surgical therapy. Reports indicate that unilateral or bilateral arytenoid lateralization achieve the best results as a method of surgical correction, although the complication rate is high, with postoperative pneumonia as the most important major complication.

Vezani sadržaji

Anketno istraživanje utjecaja potencijalnih profesionalnih stresora na mentalno zdravlje doktora veterinarske medicine u Republici Hrvatskoj

Urednik

20 godina označavanja kućnih ljubimaca u Republici Hrvatskoj

Urednik

Prvi molekularni dokazi erlihija u krpelja na području RH

Urednik

Rizični čimbenici pri slikovnoj dijagnostici hitnih pacijenata

Urednik

Eliminacijski protokol kod kroničnih enteropatija pasa: hrana, probiotici i prebiotici

Urednik

Mačji pankreatitis: dobro poznato, ali ponekad misteriozno

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više