Lenti virusne bolesti malih preživača (maedi-visna i kaprini artritis-encefalitis)

Dr. sc. Branko Šoštarić, dr. sc. Antun Kostelić, izv. prof., dr. sc. Besi Roić
Dr. sc. Branko Šoštarić, Hrvatski veterinarski institut (e-mail:sostaric@veinst.hr), dr. sc. Antun Kostelić, izv. prof., Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Besi Roić, Hrvatski veterinarski institut

▲

Uvod

Samo zato jer shvaćamo potrebu uvođenja ili uključivanja u neki već postojeći svrsishodni program za suzbijanje ovih bolesti u ovaca i koza u Republici Hrvatskoj, prihvaćamo se pokušaja tumačenja ovako kompleksnog područja u tako kratkome članku poput ovoga.

U potpunosti smo svjesni nedoumice stočara, kojima je rad namijenjen, čak i samim naslovom rada jer većina ih vjerojatno nije čula za lenti viruse.
Međutim, moramo iskreno reći da o ovim bolestima ovaca i koza ili da nas problem još dodatno zbuni, o ovoj bolesti, čak i vodeći svjetski stručnjaci još uvijek traže, ali i nalaze odgovore na višebrojna pitanja koja su često temeljna za njihovo razmijevanje.

Iz dosadašnjih iskustava s mnogobrojnih predavanja na sada već tradicionalnom OVKO-u, jasno nam je da slušateljstvo, proizvođači stočari, s punim pravom očekuju od nas stručnjaka praktične i svima shvatljive savjete o rješenju zdravstvenih ili tehnoloških problema u svojim stadima. Uostalom, nije li to i osnovna svrha ovih neposrednih susreta stočara i stručnjaka različitih profila?!

Ovim člankom, nažalost, nije moguće uzgajivačima dati kratke i jasne upute kako da riješe problem u svojim stadima. Čak nije moguće detaljno opisati sve oblike bolesti na ovcama i kozama, kao niti sve načine njihovog prenošenja, jer neki od njih nisu još dovoljno poznati.

Ipak, uvjereni smo da će nakon pažljivog čitanja i poslušanog predavanja te možebitno dodatnih pojašnjenja u izravno postavljenim pitanjima, neki stočari prepoznati opisane promjene s onima koje vide na životinjama u svojim stadima. To je prvi od ciljeva ovog rada. Slijedeći korak trebao bi biti planiranje i provedba mjera kojima bi se shvatio obim mogućeg problema u stadu. Tek tada se mogu planirati konkretne mjere za suzbijanje i iskorjenjivanje bolesti u predmetnom stadu. Naravno, to je samo tek jedno stado. Možda je temeljna poruka ovog rada upravo poziv stočarima da se aktivno i iskreno uključe u proces otkrivanja bolesti u stadima, bilo koza ili ovaca i da kao aktivni sudionici zajedno sa stručnjacima, agronomima i veterinarima, započnu mjere iskorjenjivanja bolesti. Da se razumijemo odmah na početku, kada bi sada, tijekom održavanja OVKO-a 2017 svi relevantni čimbenici u lancu započevši s državnom upravom pa do posjednika samo jedne koze ili ovce započeli provođenje idealno planiranog programa za iskorjenjivanje bolesti s osiguranim potrebnim budžetom, vjerovatno bi proces usprkos svim provedenim mjerama potrajao duže od desetljeća, možda i dva. Kako znamo?! Iz iskustava zemalja koje su prešle tim putem. Teško je vjerovati da ćemo od početka 2018. godine započeti sa tako idealnim programom na razini države. Realnije je poticati stočare koji su zainteresirani za intenzivni oblik proizvodnje, osobito mlječnih stada ovaca i koza, da sami započnu, barem započnu potrebne aktivnosti u stadima, i da se uključe u lokalne, u nekim županijama već započete programe kao što je npr. Međimurska županija.

Ovaj opći uvodni dio završit ću prispodobom koja ponešto nalikuje našem trenutačnom stanju glede ove bolesti. Svi znamo toliko puta ispričanu priču o nesretnoj sudbini čuvenog broda Titanika. Mnoge su teorije, tumačenja, ekspertize, ali uzrok tragedije se može sažeti u dvije očevidne činjenice:

1. Kapetan Smith nije znao da pred Titanikom stoji ledeni brijeg
2. Ono što je potopilo brod nije bilo vidljivo iznad vode

Stočar koji nije informiran o ovim bolestima, slično kapetanu, ne zna da pred njim stoji ledeni brijeg. A onda, kada uoči po koju bolesnu životinju u stadu ne zna da je to samo vidljivi vrh.

Dovoljno smo naglasili kompliciranost ovih bolesti u više različitih aspekata, pa ćemo ih nastavno radi lakšeg i potpunijeg razumijevanja prikazati povijesnim tijekom kako su prepoznate od stručne javnosti širom svijeta.

▲

Povijesni podaci o lenti virusnoj, maedi-visna bolesti ovaca

Početkom pa do sredine 20. stoljeća, u višebrojnim zemljama svijeta, opisivana je nova bolest ovaca, iako postoje i neki raniji opisi iz polovice 19. stoljeća. Svi istraživači su uočili klinički otežano disanje ovaca, kronični tijek bolesti, neučinkovitost liječenja, te neminovno smrtni ishod bolesne ovce u nekoliko narednih mjeseci od početka simptoma. Praktički, u svakoj zemlji gdje je bolest po prvi puta opisana, bolesti je nadjenuto i ime, ponekada odnoseći se na zemljopisni prostor gdje je uočena, na najvažnije uočene simptome, ili pak prema imenu autora koji ju je opisao. Nećemo navoditi niti jedno od mnogobrojnih imena pod kojima je ova plućna bolest bila poznata, ali tolika različitost imena za isto stanje sigurno nije doprinijela boljem razumijevanju među stručnjacima. Iako su svi primijetili zarazni karakter, uzročnik bolesti kao i načini širenja ostali su nepoznati.

Usprkos činjenici da je Island otočna zemlja bez druge mogućnosti ulaska životinja osim kontroliranim uvozom, na koji su se primjenjivale stroge veterinarsko-zdravstvene mjere pri uvozu ovaca na otok, bolest je ipak unesena i to klinički zdravim životinjama, najvjerojatnije 30-tih godina 20. stoljeća. Stajsko držanje životinja kod kojeg se namjerno koristi prenapučenost radi iskorištavanja topline tijekom dugotrajnih zima, pogodovalo je do tada neviđenoj brzini širenja bolesti među ovcama sa masovnim ugibanjima. Ovca je zbog klime daleko najvažnija domaća životinja kao izvor hrane na Islandu i zbog novonastale situacije zemlji je prijetila ekonomska katastrofa, gotovo do ruba gladi.

Sve to je potaknulo intenzivna istraživanja bolesti, tako da su istaknuti islandski istraživači 1952. godine detaljno opisali bolest i nadjenuli joj islandsko ime maedi (najsličniji prijevod na hrvatski jezik je ‘zaduha’). Dvije godine kasnije otkriven je i virus uzročnik bolesti, a 6 godina kasnije opisana je slijedeća bolest – visna (nešto kao ‘sušica’ na hrvatskom). Ova bolest se očituje kroničnim mršavljenjem i živčanim poremećajima na ovci, ali najčešće bez promjena na plućima. Naknadno je, također na Islandu, utvrđeno da se radi o dvije manifestacije bolesti koju uzrokuje isti uzročnik.

Shematizirano, od jedne zaražene ovce u stadu od koje su se zarazile i razboljele dvije zdrave ovce, jedna može oboljeti i uginuti od kronične upale pluća, a druga ‘okopniti’ bez očevidnog razloga, postati paralitična i uginuti s nepromijenjenim plućima. Nije čudo da su i najbolji istraživači na trenutak bili zbunjeni. Konačno, radi izbjegavanja nesporazuma ime maedi-visna prihvaćeno je kao službeni naziv bolesti u svjetskim razmjerima i dakako, bolest se naziva tim imenom i u hrvatskom stručnom nazivlju.

Vjerujemo da će ovaj kratki opis rane povijesti ove bolesti doprinijeti lakšem razumijevanju nastavka teksta, jer se na sličan način ponavlja u više kliničkih manifestacija iste bolesti.

▲

Raširenost maedi-visna u svijetu

Bolest je prisutna praktički u svim zemljama svijeta osim Islanda odakle je iskorijenjena do 1965. godine. U Australiju i Novi Zeland bolest nikada nije ni unesena, tako da se ove tri zemlje službeno smatraju slobodnima od maedi-visne. U ostalim zemljama koje uzgajaju ovce bolest je ili prijavljena s utvrđenom prevalencijom, ili u slučajevima zemalja s neutvrđenim statusom s velikom vjerojatnošću njene pojavnosti.

Utvrđene seroprevalencije stada variraju ponešto između pojedinih zemalja, ali u SAD, Kanadi i europskim zemljama se kreću uglavnom u rasponu oko 50-70 % pozitivnih stada s 20-30 % pozitivnih životinja. Zemlje u našem neposrednom okruženju, slijede vrlo sličnu distribuciju.

▲

Klinička manifestacija maedi-visna na ovcama i patomorfološka slika

Klinički ne oboljevaju sve seropozitivne ovce. Smatra se da nekih 20-tak % od seropozitivnih jedinki razvija tijekom života neku klinički uočljivu manifestaciju ove bolesti. Najčešći i najočitiji oblik bolesti je respiratorni. Tipično bolest počinje u životinja u dobi iznad 3 godine. Vlasnik primijeti otežano disanje koje lagano napreduje i po nekoliko mjeseci dok ne dovede životinju do izmršavljelosti, gotovo nemogućnosti gibanja zbog jako otežanog disanja i konačno uginuća.

Kronično mršavljenje životinja sa ili bez poremetnje živčanog sustava, iako prisutno i danas u stadima znatno je rjeđe od respiratornog oblika.

Mastitis je slijedeća moguća manifestacija. Uglavnom u sporo napredujućem kroničnom obliku. Vime postaje tvrdo, ali nije bolno i plotkinja može davati nepromijenjeno mlijeko iako u smanjenoj količini.

Artritis, iako odavno prepoznat u sklopu infekcije i ponekad jasno vidljiv klinički, znatno je rjeđi u ovaca nego kod koza, štoviše, u ovaca je blažeg kliničkog tijeka i ne dovodi do šepavosti.

Navedeni klinički oblici mogu se javljati zasebno, ali i u raznim kombinacijama.

Patoanatomski nalaz u plućima ovaca oboljenih od respiratornog oblika, vrlo je karakterističan, osobito u slučajevima kod kojih nije došlo do gnojne komplikacije. Pluća ne kolabiraju, jasno se vide impresije rebara i neobično su teška – 2 do 3 puta teža od normalnih. Boja im je svjetlo siva do crvenkasta, a u zadnjim dijelovima se nađu mase koje se spajaju i mogu zahvatiti cijelo plućno krilo.

Mikroskopski nalaz je toliko karakterističan da omogućava postavljanje objektivne dijagnoze.

▲

Gospodarski značaj bolesti

Bolest je od velikog gospodarskog značaja, smatra se jednom od najznačajnijih bolesti ovaca. Gubici se mogu promatrati unutar stada zbog preranog izlučivanja bolesnih životinja i posljedičnog povećanog remonta stada. Prema nekim istraživanjima, životinje s indurativnim mastitisom mogu lučiti i do 20 % manje mlijeka, što ima neposredne posljedice na proizvodnju mlijeka. Međutim, indirektne posljedice u stadima gdje janjad sisa mogu zbog njihove pothranjenosti biti i znatno veće.

Zabrana izvoza i smanjenje vrijednosti mladih seropozitivnih jedinki podobnih za daljnji rasplod na klaoničku vrijednost je svakako jedan od vidova gospodarskih gubitaka.

▲

Program praćenja i suzbijanja bolesti u svijetu

Zbog karakteristika bolesti i njenog negativnog ekonomskog učinka višebrojne zemlje u svijetu provode nacionalne programe financirane od države s ciljem praćenja i suzbijanja maedi-visna. Od europskih zemalja to su Nizozemska, Finska, Belgija, Danska, Francuska, Norveška, Švedska i Švicarska. (Moguće da je koja zemlja i izostavljena). Kanada i SAD također provode takve programe.

Iskorjenjivanje bolesti iz zemlje je dugotrajan, zahtjevan i skup proces.
Jedina zemlja koja je do danas uspjela iskorijeniti bolest je Island, zahvaljujući vrlo odlučnim, obvezujućim državnim mjerama, depopulacije stada sa visokim postotkom zaraženih životinja i njihovom repopulacijom zdravim životinjama, te permanentnim izlučivanjem životinja iz zaraženih stada s nižom incidencijom bolesti, uz učestalo testiranje svih stada na otoku. Da su imali testove današnje pouzdanosti vjerojatno bi iskorijenili bolest još i brže, ali možda je i osjećaj odgovornosti i iskrenost vlasnika imao pozitivni učinak.

Nastavno ćemo opisati neke aspekte kaprinog-artritis-encefalitis (CAE) sindroma, lenti virusne bolesti u koza, kao da je zasebna bolest da bi pri kraju općeg prikaza detaljnije obrazložili odnos maedi-visne i CAE.

Bolest u koza uzrokovana lenti virusom, opisana je za razliku od maedi-visne znatno kasnije, 1974. godine u SAD, i to kao bolest središnjega živčanoga sustava. Nekoliko godina kasnije opisan je slučaj artritisa na kozama iz kojeg je izdvojen uzročnik, a bolesti su etiološki povezane i imenovane artritis-encefalitis sindrom. Uočljiva je sličnost s različitim manifestacijama bolesti ovaca na Islandu opisanim 30-tak godina ranije.

Od tada je na kozi dobro uočeno i opisano više različitih kliničkih manifestacija bolesti koje su izazvane istim uzročnikom. U stadu se mogu javljati svaka zasebno ili u različitim kombinacijama.

Najčešći i najočitiji oblik bolesti je kronični artritis. Oboljevaju životinje starije od godine dana, a bolest započinje otečenim karpalnim zglobovima (na prednjim nogama), rjeđe tarzalnim (stražnje noge), a mogu biti zahvaćeni i zglobovi koji spajaju glavu s kičmenim stupom.

Progres je polagan i životinje postupno gube mogućnost duljeg stajanja i hodanja, zauzimaju patološku poziciju tijekom stajanja da bi na kraju pale na „prva koljena“ i bile nemoćne ustati. Progres može trajati i tri do četiri godine.

Neurološki oblik bolesti javlja se gotovo isključivo kod jaradi u dobi od 1 do 6 mjeseci, razvija se relativno polako, tjednima. Životinja završi smrtnim ishodom sa paralizom nogu, često prednjih, ali uvijek i stražnjih.

Progresivna pneumonija je slijedeći oblik bolesti. Može biti u kombinaciji s neurološkim manifestacijama kod jaradi kada je u pravilu zbog kratkog vremena do smrti lakšeg intenziteta, ali i u kombinaciji s artritisom kod odraslih koza. U potonjem slučaju može se razviti do teškog kliničkog stanja kada se životinja jedva kreće po pašnjaku i vrlo otežano diše. Patoanatomski nalaz na plućima vrlo je nalik onome kod ovaca. Mikroskopski nalaz također je tipičan.

Mastitis – razlikuje se akutni oblik, obično nakon jarenja, vime postane tvrdo poput kamena, ali koža na njemu je pomična, bezbolno je i nema edema.
Mlijeko može potpuno prestati, da bi se vime za dva do tri tjedna postupno „razmekšalo“ i koza počela dojiti, ali znatno manju količinu mlijeka. Ipak, daleko su češći lakši, kronični oblici mastitisa, kod kojih je mlijeka u pravilu manje, normalnog je izgleda, ali je broj somatskih stanica povišen.

Kroničan gubitak težine je oblik bolesti od kojeg mogu oboljeti koze različite dobi. Životinja polagano, ali kontinuirano „kopni“, usprkos uobičajenoj prehrani dok na koncu ne ugine. Zanimljivo da nema značajnijih patoanatomskih nalaza.

Kao i kod ovaca, ne obolijevaju sve seropozitivne životinje; otprilike samo njih 20 % će razviti neki klinički oblik bolesti.

▲

Gospodarsko značenje CAE

U stadima mliječnih koza gospodarski gubici su najveći. Različiti su vidovi gubitaka, ali skraćivanje proizvodnog života, povećani remont stada, smanjena proizvodnja mlijeka i nemogućnost planiranja proizvodnje su najočitiji.

Gubici zbog nemogućnosti izvoza seropozitivnih životinja ili pak zbog potpune zabrane uvoza iz zemalja sa visokom prevalencijom bolesti mogu biti veliki, čak i na nacionalnoj razini za kozarsku proizvodnju, kao što je slučaj u SAD-u.

Sa druge strane cijene jaradi iz zemalja ili čak i samo pokrajina koje su službeno slobodne od CAE mogu biti vrlo visoke, a potražnja drugih zemalja za rasplodnom jaradi često nadilazi sposobnost ponude slobodnih zemalja. Cijene rasplodne jaradi u težini od 25 kila kreću se u Austriji i Bavarskoj od 350 do 500 eura. U Bavarskoj su potrebne i predbilježbe za godinu dana u naprijed.

▲

Uzročnik maedi-visne i CAE i prijenos bolesti

Donedavno se smatralo da su uzročnici ove dvije bolesti slični, ali različiti lenti virusi iz porodice Retroviridae. U nešto starijoj literaturi koja se još uvijek široko koristi kao bazični veterinarski priručnik, još se čini jasna razlika između uzročnika ove dvije bolesti i izrijekom spominje da se bolest ne prenosi s jedne vrste na drugu, osim vrlo iznimno, i to pokusnom infekcijom.

Novija istraživanja nedvojbeno utvrđuju da se radi o istom uzročniku kod kojeg se razlikuje 5 različitih grupa unutar kojih se dalje mogu razlikovati podgrupe. Za potrebe ovog članka dovoljno je reći da se neki tipovi virusa s ovce mogu prenijeti na kozu i izvazvati bolest i obrnuto, i da bolest treba shvaćati kao jednistvenu zarazu s različitim kliničkim manifestacijama u dvije različite životinjske vrste, ali istom etiologijom, mehanizmima djelovanja i načinom prijenosa.

U skupinu retrovirusa spada veći broj virusa koji uzrokuju bolesti na različitim vrstama životinja, ali i čovjeku. Bolest poznata i kao AIDS ili SIDA također je uzrokovana virusom iz ove grupe. Jasno napominjemo da ne postoji opasnost od prijenosa bolesti sa ovaca ili koza na ljude nikakovim načinom prijenosa, dakako niti slučajnim ubodom čovjeka iglom koja je prethodno korištena za vađenje krvi bolesne životinje.

▲

Raširenost CAE

Bolest na kozama je utvrđena znatno kasnije nego na ovcama. Spoznaje o naravi uzročnika i načinu prijenosa, tehničke mogućnosti dijagnostike bile su u odnosu na situaciju s maedi-visnom na ovcama gotovo neusporedivo napredne. Uprkos svega, virus se proširio po stadima koza u praktički svim zemljama svijeta koje imaju intenzivnu kozarsko-mljekarsku proizvodnju, što dakako uključuje sve europske zemlje s tom proizvodnjom. Slično kao i kod ovaca, ali možda još izraženije, bolest je to učestalija što je proizvodnja intenzivnija, u pravilu stada autohtonih koza zaraze se od importiranih visoko mlječnih pasmina, a bolest se ukorjenjuje u mliječnim stadima.

Austrija je jedna od rijetkih zemalja koja je službeno od 2015.godine slobodna od CAE, nakon dugotrajnog programa iskorjenjivanja bolesti koji je započeo još od 1985. godine.

▲

Način prijenosa bolesti (vrijedi i za ovce i za koze)

Jednika se može zaraziti u bilo kojem trenutku života, čak i intrauterino od majke iako je to iznimno rijetko. Infekcije tijekom poroda i neposredno nakon poroda lizanjem majke nisu česte, ali su dobro dokumentirane. Najčešći i čini se najučinkovitiji prijenos bolesti je putem kolostruma u prvim danima života. Isto tako, mlijekom zaraženih plotkinja. Nadalje, vrlo uspješni način infekcije je aerogeni put naročito kod životinja u zatvorenom stajskom držanju.
Dokazan je prijenos zajedničkim pojilicima, hranilicama, priborom kao i izmuznim aparatima. Također se bolest može prenijeti i zajedničkom ispašom.

Jednom zaražena jednika ostaje doživotni nositelj virusa i može doživotno biti izvor zaraze, a da je klinički zdrava. Još jednom podsjećamo: ne razbole se sve zaražene životinje, oko 80 % ih nikada ne prikaže nikakav klinički oblik bolesti. Jesu li to zdrave životinje?

Svakim postupkom kojim se iz jedne u drugu životinju prenosi čak i samo mikroskopski mala količina krvi moguće je prenijeti bolest. Primjenom iste injekcijske igle na više životinja, pribora za tetoviranje, kliještima za ušne markice, ali i aplikatorom za identifikacijske boluse i dakako, nesterilnim kirurškim instrumentima. Za vjerovati je da se bolest može prenijeti i manipulacijom životinja kada se slina iz jedne prenosi u usta druge životinje.

Prisustvo virusa u spermi rasplodnjaka dugo je poznata činjenica, ali i noviji radovi potvrđuju da se bolest može prenijeti i pripustom.

Bolest se ne može uspješno izliječiti nikakvim poznatim lijekom niti se može usporiti njezin započeti klinički tijek. Isto tako, ne postoji nikakvo zaštitno cjepivo za ovu bolest.

▲

Lenti virusne bolesti malih preživača u Hrvatskoj

Stočarenje malim preživačima u Hrvatskoj treba sagledati u razvojnom kontekstu zemlje. Značajnija kozarska proizvodnja mlijeka započela je tek 80-ih godina prošlog stoljeća uz jasnu inicijativu velikih mljekarskih industrija i nedvojbeno bi bez te podrške još više kasnila sa svojim početkom. Međutim, Hrvatska tada još nije bila spremna za početak takve proizvodnje.

Koze su više desetljeća gotovo stigmatizirane po institucijama. Đacima je tumačeno u školi da koze zbog svojeg načina prehrane uništavaju šume i da su zato i Zakonom zabranjene. Koze kao proizvodna stoka i potencijalno korisne životinje potpuno su, generacijama zanemarivane kao mogući pacijenti na našem jedinom veterinarskom fakultetu. Generacije studenata, uključujući i onu prvog autora ovoga članka nisu nikada imale priliku vidjeti kozu kao pacijenta na niti jednoj od klinika fakulteta u programu od 5 godina studija.

Dakako da je terenska veterinarska struka bila je zatečena kada je na svojem terenima, doslovno, jedno jutro ugledali stada koza o kojima su trebali voditi zdravstvenu skrb. Ovo nije nikakav pokušaj aboliranja struke od još vidljivih grešaka koje je napravila, već trezveno i realno prikazivanje osnovnog uzroka koji su do njih doveli.

Koze su od 1980-tih u mnogobrojnim kontingentima uvažane tijekom godina iz različitih europskih zemalja. Naši veterinarski propisi nisu nalagali pretraživanje životinja na CAE prethodno uvozu, a niti je itko u veterinarskoj struci, osim možda nekoliko profesora, i znao za pojavu tamo negdje u SAD neke nove bolesti, pa još na kozama! Uvezene životinje često su „sastavljane“ u stada porijeklom iz različitih zemalja, tako nije bila rijetkost da osoblje na velikom farmama govori o smeđim Francuskinjama, srnastim Njemicama, Austrijankama, a da sada upravo očekuju bijele Švicarke. Stada, ili bolje rečeno uvezene životinje, su prihvaćane u različite uvjete, i prolazila različite sudbine.
Veliki broj ih je u kratkome vremenu nestao bez ostavljenih potomaka, ali jedan, nažalost manji dio, je preživio i tvori većinu genetskog potencijala kojega i danas uzgajamo.

Uz neke druge bolesti u Hrvatsku tim osnovnim rasplodnim materijalom unešen je i CAE. Njegova nedvojbena dijagnoza postavljena je klinički, patoanatomski i histopatološki na HVI-u još 1986. godine. Od tada se bolest stalno viđa i potvrđuje različitim dijagnostičkim metodama u intenzivnim uzgojima, osobito u sjeverozapadnom dijelu zemlje gdje su ti uzgoji uglavnom i bili locirani.
Bolesti se nije pridavao veći značaj niti niti u upravnim niti u terenskim veterinarskim službama. Često je uznapredovali i vrlo karakteristični artritis nakozama po lokalnoj veterinarskoj službi bila ironično liječen antibioticima, kortikosteroidima, >Bayerovim aspirinom, i da ne nabrajamo sve vrste zabluda.
Ipak naše znanje se proširilo, na fakultet su uvedeni novi programi, mladi stručnjaci su bolje educirani, terenska veterinarska služba je kompetentnija, legislativa pruža viši stupanj zaštite, stočari su se profilirali, iskusniji su. Jedan od prvih širih, sistematičnih dijagnostičkih zahvata bio je onaj na HVI-u na poticaj samog Instituta, ali financiran po Upravi za veterinarstvo.

Tijekom 1996. pa do 1999. na HVI-u je pretraženo ukupno 1290 krvnih seruma mlječnih koza iz različitih stada uglavnom iz područja sjeverozapadne Hrvatske. Rezultati pretraga dostupni su u radu od 2000. godine, a od pretraženih 22 stada, bolest je potvrđena u njih 15, dok je u 7 stada rezultat pretrage bio negativan. Prosječna seroprevalencija bila je oko 8 %. Dotični rad iznosi i podatke pretraga na velikom stadu u karanteni, netom uvezenom iz Francuske.
U njemu je od 420 pretraženih bilo 19 ili 4,5 % pozitivnih, dakle upola manje nego u stadima koja su bila u našim uzgojima godinu ili dvije. Objavom ovih podataka kao da je obavljena misija. Svi sada znamo da bolest postoji. Država, tada kao niti sada, nema sredstava za neki ozbiljniji program kontrole i iskorijenjivanja bolesti, a mudri niti ne traže nešto što znaju da neće dobiti.
Tako su se i pojedini stručnjaci i cijele Institucije i odnosile prema problemu.
Međutim, njezino ignoriranje od strane struke nije zaustavilo napredak bolesti u našim stadima.

Sljedeće i do sada najcjelovitije istraživanje distribucije i učestalosti CAE u Hrvatskoj odrađeno je u sklopu VIP projekta: Utjecaj iskorjenjivanja artritisa encefalitisa koza na konkurentnost proizvodnje kozjeg mlijeka (2012-2014) i Upravljanje zdravljem stada s ciljem povećanja konkurentnosti i očuvanja okoliša u proizvodnji ovčjeg i kozjeg mesa i mlijeka (2015-2017) voditelja izv. prof. dr. sc. Antuna Kostelića sa Agronomskog fakulteta. U sklopu ovih projekata pretraženo je preko 5000 uzoraka krvi koza na CAEV. Sve pretrage su obavljene na HVI-u bez naknade, jer je bio prepoznat problem sa CAEV od strane stručnjaka HVI i javila se želja za detaljnim utvrđivanjem proširenosti bolesti u Republici Hrvatskoj.

Prema dosada obrađenim podacima od 44 kontroliranih stada bolest je dokazana u njih 36, sa prosječnom učestalošču od 59,4 %, ili ako se izuzmu negativna stada 68,6% u zaraženim stadima. U pojedinim stadima zaraženo je preko 90% životinja.

Čak i letimičnom usporedbom rezultata i uzimajuči u obzir sve moguće pogreške koje su nastale tijekom pretraga 1996. – 1999. i 2012. – 2014. očevidan je porast broja zaraženih životinja i to upravo prema očekivanom matematičkom modelu za nekontrolirani CAE u stadu. Možda je najinstruktivniji nalaz za usporedbu onaj od 4% zaraženih životinja na velikom broju netom uvezenih iz Francuske 1996. godine. Zaključak je relativno lagano rastumačiti.
Točno bolest je uvezena u Hrvatsku, ali zbog izostanka svrsishodnih mjera suzbijanja dosegla je postotak zaraženih životinja koji ekonomičnost proizvodnje ozbiljno dovodi u pitanje.

Kao što je navedeno istraživanje je proteklih pet godina provedeno u 44 stada. Nažalost, samo manji dio vlasnika je prepoznao probleme u proizvodnji u svojim stadima, a koji su bili usko vezani uz infekciju CAEV. Program iskorjenjivanja koji su, na prijedlog stručnjaka, primijenili temeljio se na dosada utvrđenim spoznajama o širenju virusa i iskorjenjivanju bolesti. Osnovne smjernice u iskorjenjivanju bolesti su:

1. odvajanje zaraženih koza od zdravih,
2. mužnja najprije zdravih životinja,
3. odvajanje ženske jaradi neposredno nakon poroda,
4. napajanje kolostrumom zdravih koza ili zamjenom za kolostrum,
5. napajanje jaradi do odbića mliječnom zamjenom,
6. pretraga krvi jarica starijih od 6 (8) mjeseci,
7. ponovna pretraga krvi zdravih koza.

Ovakav model se pokazao najboljim, bez termičke obrade kolostruma kao što predlažu neki stručnjaci.

U pojedinim stadima cjelokupna hranidba jaradi se temeljila na zamjeni za kolostrum i mlijeko što se pokazalo vrlo dobrim. Cilj je osigurati jarice za obnovu stada slobodne od infekcije. Status stada slobodnog od CAE bi trebala imati ona stada u kojima su minimalno tri uzastopna vađenja s razmakom od 6 mjeseci negativna.

Situacija sa maedi-visnom na ovcama u Hrvatskoj je relativno slična. Bolest je prepoznata još 1995. godine upravo na stadu iz Dalmacije i od tada je na HVI potvrđena u više različitih stada. O nalazima je obavještavana Uprava, ali nije bilo značajnijih interesa niti jedne nadležne strukture za nju. Broj zaraženih stada i pojedinačnih životinja u njima neophodni da bi se uopće moglo govoriti o pokušaju procjene važnosti bolesti, bili su uglavnom nepoznati na bilo kojoj razini. Tek podacima iz doktorskog rada iz 2015. dr. sci. Zdravke Vidič : “Utvrđivanje infekcije maedi-visna virusom u ovaca na području Dalmacije“ vidljivo je i ova bolest široko prisutna na pretraženom području. Naime, iz uzoraka 1762 seruma krvi ovaca iz 4 županije u Dalmaciji prisutnost bolesti je utvrđena u 26,39% životinja. Ovi nalazi definitivno otvaraju potrebu nastavka istraživanja, jer bez dodatnih podataka o distribuciji nije moguće niti svrsishodno suzbijanje bolesti s ciljem njezinog iskorjenjivanja. Ekonomski opravdano stočarenje sa ovako visokom incidencijom bolesti u stadima vjerojatno nije moguće.