S. Špičić, Anja Vujnović, Ivana Račić, Maja Zdelar-Tuk, Sanja Duvnjak,Ivana Lohman-Janković, T. Kiš i Ž. Cvetnić
Dr.sc. Silvio ŠPIČIĆ, dr.med.vet., znanstveni savjetnik, Anja VUJNOVIĆ, dr.med.vet., stručna suradnica, dr.sc. Ivana RAČIĆ, mag.biol.mol., znanstvena novakinja, dr.sc. Maja ZDELAR-TUK, dr.med.vet., znanstvena savjetnica; dr.sc. Sanja DUVNJAK, mag.biol.mol., znanstvena novakinja, dr.sc. Željko CVETNIĆ, dr.med.vet., znanstveni savjetnik, izvanredni profesor, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb; Ivana Lohman-Janković, dr.med.vet.; Tomislav Kiš, dr.med.vet., Ministarstvo poljoprivrede, Uprava veterinarstva, Zagreb
Uvod
L eptospiroza je zarazna bolest prouzročena spirohetama od koje obolijevaju mnoge domaće i divlje životinje i ljudi (Bharti i sur., 2003.). Raširena je diljem svijeta, u tropskom, subtropskom i umjerenom klimatskom okruženju. Smatralo se da unutar roda postoji samo jedna patogena vrsta Leptospira (L.) interrogans, no danas je poznato 13 patogenih vrsta s više od 260 serovarova (sv.) (Adler i de la Pena Moctezuma, 2010.).
Pojedine životinjske vrste smatramo domaćinima za pojedine serovarove leptospira, a asimptomatski nositelji nakon oporavka mogu ih različito dugo urinom izlučivati u okoliš (Levett, 2001.).
Učestalost leptospiroze u ovaca i koza u mnogim zemljama je velika, osobito ako se radi o ekstenzivno držanim stadima (Ellis i sur., 1994., Hassanpour i sur., 2012.). Bolest može biti asimptomatskog tijeka, a najznačajniji simptom bolesti je pobačaj (Leon Vizcaino i sur., 1987., Hassanpour i sur., 2012.). Rocha (1998.) je u Portugalu ustvrdio 3,3% serološki pozitivnih ovaca i 5,0% koza. Najčešće su utvrđena protutijela za sv. Canicola, Pomona, Cynopteri, Sejroe, Icterohaemorrhagiae i Pyrogenes. Burriel i sur. (2003.) u krvi svinja, koza, ovaca, goveda i pasa u Grčkoj dokazuju 8 do 11% pozitivnih uzoraka na leptospirozu. Najčešće utvrđuju sv. Bratislava, Copenhageni i Australis, a sv. Pomona dokazuju samo u koza i goveda.
Czopowicz i sur. (2011.) u Poljskoj na razini stada utvrđuju seroprevalencu od 89,8%. Najčešće dokazuju protutijela za sv. Zanoni, Bratislava, Autumnalis, Australis i Javanica. Leon Vizcaino i sur. (1987.), kao značajan uzrok pobačaja ovaca i koza u Španjolskoj dokazuju leptospirozu. Pozitivne reakcije dokazali su u 1,7 – 2,6% uzoraka, a najzastupljeniji serovari bili su sv. Pomona, Sejroe, Icterohaemorrhagiae i Grippotyphosa.
Leptospiroza ovaca i koza raširena je i na drugim kontinentima. Na Novom Zelandu seroprevalencija leptospira u ovaca iznosila je 5,7%, a najučestaliji su bili sv. Hardjobovis i Pomona (Dorjee i sur., 2008.). U Iranu je dokazana prevalencija u koza od 13,3%, a sv. Pomona, Canicola, Hardjo, Ballum, Icterohaemorrhagiae i Grippotyphosa su najzastupljeniji. U Brazilu je seroprevalencija u koza iznosila 20,9%, a dominirali su sojevi iz serološke grupe Grippotyphosa (Lilenbaum i sur., 2007.). Kingscote (1985.) u zapadnoj Kanadi, ovisno o regiji i serovaru, u ovaca utvrđuje pozitivne serološke reakcije od 0,4% do 61,7% za sv. Hardjo, Pomona i Grippotyphosa.
Cilj našeg istraživanja je serološkom pretragom krvi ovnova i jarčeva u razdoblju od 2008. do 2010. ustvrditi seroprevalenciju leptospiroze u uzgojima ovaca i koza u Hrvatskoj te utvrditi najzastupljenije serovarove i zastupljenost po županijama.
Materijal i metode
Tijekom razdoblja od 2008. do 2010. Laboratorij za bakterijske zoonoze i molekularnu dijagnostiku bakterijskih bolesti Hrvatskog veterinarskog instituta zaprimio je 36100 uzoraka krvi ovnova i jarčeva (Tabela 1). 
Svi prikupljeni serumi testirani su metodom mikroskopske aglutinacije na prisutnost protutijela za jedanaest različitih seroloških varijanti (sv.) L. interrogans: sv. Icterohaemorrhagiae – RGA, sv. Ballum – Mus 127, sv. Australis – Ballico, sv. Pomona – Pomona, sv. Grippotyphosa – Moskow V, sv. Sejroe – M84, sv. Saxkoebing – M24, sv. Tarassovi – Perepelicin, sv. Canicola – Hond Utrecht IV, sv. Bataviae – Van Tienen i sv. Hardjo – Hardjoprajitno. Serumi u kojima je pri početnom razrjeđenju 1:100 utvrđena 50 % i viša aglutinacija za jedan ili više serovarova smatrani su pozitivnima te su titrirani i dalje testirani u serijskim dvostrukim razrijeđenjima dok se nije odredilo najveće razrijeđenje seruma pri kojem se javlja pozitivna reakcija (Dikken i Kmety, 1978., Hartskeerl i sur., 2006.).
Rezultati
Pozitivne reakcije na leptospirozu zabilježene su u 220 (0,61%) od 36100 ukupno dostavljenih uzoraka krvi ovnova i jarčeva. Od 220 pozitivnih uzoraka njih 212 (96,36%) reagiralo je pozitivno na samo jedan serovar Leptospira spp., 6 (2,73%) na dva serovara i 2 (0,91%) na tri serovara. Najviše pozitivnih uzoraka bilo je u Krapinsko-zagorskoj (3,70%), Vukovarsko-srijemskoj (1,69%), Sisačko-moslavačkoj (1,61%) i Virovitičko-podravskoj županiji (1,55%). U Dubrovačko-neretvanskoj, Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji nije utvrđena niti jedna pozitivna serološka reakcija. U dvije županije s najviše dostavljenih uzoraka krvi, Splitsko-dalmatinskoj (26,73%) i Primorsko-goranskoj (16,34%) utvrđeno je 7 (0,07%) i 3 (0,05%) pozitivnih reakcija. Od ukupnog broja pozitivnih uzoraka, najveći dio dostavljen je iz 3 županije, 40 (18,18%) iz Osječko-baranjske, 35 (15,91%) iz Virovitičko-podravske i 34 (15,45%) iz Bjelovarsko-bilogorske županije (Tabela 1).
Na području cijele Republike Hrvatske utvrđena su protutijela za 7 od ukupno 11 pretraženih serovara. Najčešće su dokazana protutijela za sv. Pomona (32,17%), Grippotyphosa (26,96%), Sejroe (23,04%) i Australis (13,04%). Najveći broj uzoraka pozitivnih na sv. Pomona zabilježen je u Virovitičko-podravskoj županiji (29,73%), sv. Grippothyposa u Osječko-baranjskoj (35,48%), a na sv. Sejroe u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (37,74%). Serovar Australis utvrdili smo u najvećem broju županija, njih 13 s učestalošću od 3,33-16,67% po pojedinoj županiji. Preostala tri serovara (Icterohaemorrhagiae, Hardjo i Ballum) dokazana su u znatno nižoj učestalosti 2,61%, 1,74% i 0,43% (Tabela 2).
Rasprava
Leptospiroza je zarazna bolest kompleksne etiologije čija je pojavnost i rasprostranjenost u nekom području uvjetovana kombinacijom više čimbenika, a najvažniji su geografski i klimatski uvjeti određene regije, dostupne životinjske vrste u kojima se uzročnik održava i širi te izloženost rezervoarima (Levett, 2001., Cvetnić i sur., 2002., Maskey i sur., 2006., Slavica i sur., 2008., Habuš i sur., 2008., Vanasco i sur., 2008., Adler i de la Pena Moctezuma, 2010.).
U Hrvatskoj je bolest opisana u gotovo svim vrstama domaćih i divljih životinja, kućnih ljubimaca i ljudi. Tako bolest u sitnih glodavaca, domaćih i divljih svinja, jelena, lisica, medvjeda i kuna opisuju Cvetnić i sur., (2002., 2003.), Habuš i sur. (2008.) i Slavica i sur. (2010.), u konja Cvetnić i sur., (2004.) i Milas i sur. (2009.), u goveda Habuš i sur. (2008.) i Sekovanić i sur. (2011.), u pasa Štritof Majetić i sur., (2012.) i Modrić i sur. (2010.) u mačaka.
Hrvatska je isto tako zemlja s jednom od najvećih incidencija leptospiroze ljudi u Europi, koja je u razdoblju od 1990. do 2011. godine iznosila je 1,63 na 100.000 stanovnika. Od ukupno 1614 prijavljenih slučajeva bolesti, 22 (1,36%) pacijenta su umrla. Najčešće su utvrđeni uzročnici bili sv. Australis, Saxkoebing i Grippotyphosa (Balen Topić, 2012.). Faine i sur. (1999.) navode da se u ovaca u svjetskim razmjerima najčešće javljaju protutijela na sv. Autumnalis, Grippotyphosa i Pomona. U Hrvatskoj je 2007. godine od 16278 pretraženih uzoraka krvi ovaca pozitivno bilo 46 (0,28%), a od 1639 uzoraka krvi koza, pozitivno je bilo 24 (1,46%). Najčešće utvrđeni serovari u ovaca bili su Grippotyphosa i Australis, a u koza Pomona i Grippotyphosa (Habuš i sur., 2008.). Latin (2008.) na dva gospodarstva koza u Međimurju dokazuje prevalenciju serovara Australis, Saxkoebing i Poi. Niska seroprevalencija je potvrđena i u našem istraživanju gdje je 0,61% pregledanih uzoraka krvi bilo pozitivno. Najčešće su dokazana protutijela za sv. Pomona (32,17%), Grippotyphosa (26,96%), Sejroe (23,04%) i Australis (13,04%). Visoka zastupljenost sv. Grippotyphosa, Sejroe i Australis u našem istraživanju ukazuje na to da su i u ovom slučaju, glavni izvor zaraze zapravo mišoliki glodavci (Cvetnić i sur., 2002., Habuš i sur., 2008., Slavica i sur., 2011.). Na tendenciju porasta zastupljenosti sv. Australis u domaćih i divljih životinja i ljudi ukazuju Habuš i sur. (2008.), Slavica i sur. (2008.) i Balen Topić (2012.). Naši rezultati pokazuju visok udio sv. Australis (13,04%) u ukupnom broju pozitivnih nalaza, u čak 13 županija. Incidencija pojave sv. Hardjo, koji se opisuje kao jedan od glavnih uzročnika izbijanja bolesti s teškim kliničkim manifestacijama u ovaca, bila je izrazito niska (1,74%). U Hrvatskoj je seroprevalenca za sv. Hardjo, Hardjobovis i Grippotyphosa u goveda iznosila 2,98% (Habuš i sur., 2008.), odnosno 1,7% u divljih svinja (Slavica i sur., 2008.).
Naši nalazi se uklapaju u aktualnu epidemiologiju leptospiroze u Hrvatskoj obzirom da koze, a pogotovo ovce dijele zajedničke pašnjake s divljim životinjama te u manjoj mjeri sa svinjama, govedima i konjima, a dolaze u kontakt i s ljudima. Slavica i sur. (2008.) u istraživanju provedenom na divljim životinjama zaključuju da su distrikti leptospiroze u Hrvatskoj močvarna područja uz vodotokove rijeka Save, Drave i Dunava, a najveća je učestalost leptospiroze u Posavini i Podravini.
Našim smo istraživanjem najviše pozitivnih reakcija ustvrdili u Krapinsko-zagorskoj (3,70%), Vukovarsko-srijemskoj (1,69%), Sisačko-moslavačkoj (1,61%) i Virovitičko-podravskoj županiji (1,55%). Unatoč najvećem broju pretraženih krvi iz Splitsko-dalmatinske (26,73%), Primorsko-goranske (16,34%), Zadarske (4,37%) i Šibensko-kninske županije (3,35%) ustvrdili smo svega 12 (5,45%) pozitivnih uzoraka. Pozitivne nalaze nismo ustvrdili u Dubrovačko-neretvanskoj, Ličko-senjskoj i Zadarskoj županiji. Najveći broj uzoraka pozitivnih na sv. Pomona zabilježen je u Virovitičko-podravskoj županiji (29,73%), sv. Grippothyposa u Osječko-baranjskoj (35,48%), a na sv. Sejroe u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (37,74%).
Prilikom interpretacije rezultata pretraga krvi ovnova i jarčeva treba uzeti u obzir da se rasprostranjenost uzročnika i incidencija pojave pojedinih serovara na određenom području stalno mijenja zbog specifičnosti ekosustava, migracija divljih životinja, transporta i trgovine domaćim životinjama, načina uzgoja životinja i mijenjanja klimatskih uvjeta. Najveći broj zaraženih ovnova i jarčeva dolazi iz regija kontinentalne Hrvatske. S obzirom na geografsko-klimatske osobitosti koje omogućavaju održavanje prirodnih žarišta leptospiroze potrebno je, u smislu kontrole bolesti u ovaca i koza te preventive njenoga širenja na ostale životinje i ljude, nastaviti serološki nadzor usprkos za sada nižoj seroprevalenciji leptospiroze u malih preživača.
Sažetak
Leptospiroza je spirohetama prouzročena zoonoza, rasprostranjena diljem svijeta, od koje obolijevaju mnoge domaće i divlje vrste životinja te ljudi. Rad prikazuje seroprevalenciju leptospiroze u uzgojima ovaca i koza na području Republike Hrvatske u razdoblju od 2008. do 2010. godine.
Tijekom navedenog razdoblja u Laboratoriju za bakterijske zoonoze i molekularnu dijagnostiku bakterijskih bolesti Hrvatskog veterinarskog instituta pretraženo je ukupno 36100 krvi ovnova i jarčeva. Svi su uzorci testirani metodom mikroskopske aglutinacije (MAT) na prisutnost protutijela za jedanaest različitih seroloških varijanti (sv.) Leptospira interrogans. Pozitivne reakcije zabilježene su u 220 (0,61%) uzoraka, a dokazana su protutijela za 7 serovara. Od ukupnog broja pozitivnih uzoraka, najveći dio dostavljen je iz 3 županije: 40 (18,18%) iz Osječko-baranjske, 35 (15,91%) iz Virovitičko-podravske i 34 (15,45%) iz Bjelovarsko-bilogorske županije. Najčešće su dokazana protutijela za sv. Pomona (32,17%), Grippotyphosa (26,96%), Sejroe (23,04%) i Australis (13,04%). Najveći broj uzoraka pozitivnih na sv. Pomona zabilježen je u Virovitičko-podravskoj županiji (29,73%), sv. Grippothyposa u Osječko-baranjskoj (35,48%), a na sv. Sejroe u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (37,74%). Serovar Australis utvrđen je u najvećem broju županija. Usprkos nižoj seroprevalenciji leptospiroze u malih preživača, ne može se zanemariti njihovo značenje u održanju i širenju bolesti između divljih i domaćih životinja te ljudi na nekom području. S obzirom na to da rezultati ovog istraživanja ukazuju na postojanje prirodnih žarišta leptospiroze u kontinentalnoj regiji Republike Hrvatske, potrebno je nastaviti serološki nadzor ove zoonoze u ovaca i koza.
Literatura [… prikaži]
Leptospirosis in Bucks and Rams in Croatia
Silvio ŠPIČIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Anja VUJNOVIĆ, DVM, Expert Associate, Ivana RAČIĆ, PhD, Junior Researcher; Maja ZDELAR-TUK, DVM, PhD, Scientific Advisor, Sanja Duvnjak, BSc, PhD, Junior Researcher, Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Associate Professor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb; Ivana Lohman-Janković, DVM, Tomislav Kiš, DVM, Ministry of Agriculture, Veterinary Directorate, Zagreb
Leptospirosis is a zoonosis with world wide distribution caused by spirochetes of the genus Leptospira. The disease affects numerous animal species, both domestic and wild, as well as humans. The purpose of this study is to determine the seroprevalence of leptospirosis among sheep and goats in Croatia during the years 2008, 2009 and 2010. During this period, a total of 36,100 blood samples were examined in the Laboratory for Bacterial Zoonoses and Molecular Diagnosis of Bacterial Diseases of the Croatian Veterinary Institute. All samples were examined by means of the microscopic agglutination test (MAT) for the presence of 11 leptospiral antigens. 220 (0.61%) out of 36,100 blood samples were positive and antibodies were found for 7 serovars. The majority of the positive samples came from three counties: Osijek-Baranja (18.18%), Virovitica-Podravina (15.91%) and Bjelovar-Bilogora (15.45%). The most frequently recorded serovars were Pomona (32.17%), Grippotyphosa (26.96%), Se jroe (23.04%) and Australis (13.04%). Most of the sv. Pomona positive samples came from Virovitica-Podravina county (29.73%), those of sv. Grippotyphosa from Osijek-Baranja county (35.48%), and those of sv. Sejroe from Bjelovar-Bilogora county (37.74%). The highest distribution was determined for Sv. Australis, which was found in almost all counties. Despite the relatively low incidence of leptospirosis in small ruminants, their role in the maintenance and spreading of the causative agent among other animals and humans should not be underestimated. The results of this study indicate the existence of areas with a natural focus of leptospirosis in the continental region of Croatia. It is therefore necessary to continue serological surveillance of this zoonosis in small ruminants.
