prof. dr. sc. Nenad Turk, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
E-mail: turk@vef.hr
Izvor: Zbornik radova KLASIČNE BAKTERIJSKE I PARAZITARNE ZOONOZE – ŠTO NAS OČEKUJE?
Sažetak
Prof. dr. sc. Nenad Turk, Zavod za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Leptospiroza je vrlo raširena svjetska zoonoza i vrlo je važna za humano i veterinarsko javno zdravstvo. Kako je tipična bolest prirodnog žarišta, epizootiologija i epidemiologija leptospiroze usko je vezana uz pojedine životinjske vrste koje nose i izlučuju pojedine serovare leptospira u okoliš. Smatra se da upravo postojanje određenog prirodnog žarišta objašnjava način zaražavanja na određenom području i učestalost određenih infektivnih serovara koji uzrokuju bolest u ljudi i životinja. Unatoč propisanim mjerama sprječavanja i iskorjenjivanja, leptospiroza se u Hrvatskoj i dalje pojavljuje kao reemergentna bolest u ljudi i u životinja, poglavito u dolinama velikih rijeka te drugim geoepizootiološkim područjima pogodnim za održanje uzročnika. Zbog velikog postotka pokrivenosti područja šumom (47 %), bogatstva voda te edafskih (svojstva tla) i klimatoloških čimbenika (prosječna vlaga iznad 80 %), gotovo čitav kontinentalni dio Hrvatske predstavlja jedno veliko prirodno žarište leptospiroze. Od leptospiroze kao zoonoze u Hrvatskoj godišnje obolijeva između 100 i 300 ljudi od kojih svake godine u prosjeku jedan slučaj završava smrtnim ishodom. Nažalost, pri tom su zabilježeni samo najteži slučajevi koji zahtijevaju hospitalizaciju, a veliki broj blažih slučajeva koji prelaze u kronične oblike s teškim dugoročnim posljedicama ostaje nezabilježen. Bolest zbog svojih kliničkih specifičnosti ili nije adekvatno dijagnosticirana ili nije dobro prijavljivana u sustav, ili oboje. Multidisciplinaran pristup praćenja i kontrole, a poglavito sukcesivno provođenje mjera veterinarske kontrole i suzbijanja leptospiroze u različitih vrsta životinja kao potencijalnih izvora infekcije, od velike su važnosti u Republici Hrvatskoj.
Ključne riječi: leptospiroza; prirodna žarišta; zoonoza; Hrvatska
Uvod
Leptospiroza je vrlo raširena svjetska zoonoza prirodno-žarišnog tipa i vrlo je važna za humano i veterinarsko javno zdravstvo. U ljudi postoji široki spektar kliničke pojavnosti u razmjeru od supkliničkih, inaparentnih infekcija do teških ikteričnih sindroma s prestankom funkcije bubrega i mogućim smrtnim ishodom. U životinja se klinički očituje žuticom, katkad hemoglobinurijom, a u goveda, svinje i kopitara ponajprije pobačajima i reprodukcijskim poremećajima. Uzročnici bolesti jesu patogene bakterije roda Leptospira, vrlo heterogene skupine bakterija s brojnim serovarima kao osnovnim taksonom čija je heterogenost uvjetovana mijenjanjem i prilagođavanjem okolišu i domaćinu kojeg nastanjuju. 1
Domaće i divlje životinje te čovjek inficiraju se izravnim ili neizravnim kontaktom s rezervoarom, oboljelom životinjom ili pak kontaminiranim okolišem (npr. površinske vode) uključujući se u epizootiološko/epidemiološki ciklus leptospiroze. Izvori su infekcije različite vrste životinja oboljelih od leptospiroze, koje izlučuju leptospire urinom (leptospirurija) tijekom bolesti, u rekonvalescenciji i još znatno vrijeme nakon ozdravljenja (kliconoštvo).
Na taj način leptospire dospijevaju u okoliš, u površinske vode koje postaju sekundarnim izvorima zaraze za prijemljive životinje i čovjeka. Veliku ulogu u održavanju zaraze na nekom području imaju sitni glodavci (štakori, miševi, voluharice) koji bez simptoma nose patogene leptospire, izlučuju ih urinom u okoliš i osnovni su rezervoari leptospira.
Nakon infekcije, leptospire im trajno nastanjuju bubrežne kanale te oni doživotno izlučuju leptospire urinom i čine prirodna žarišta leptospiroze.
Prirodna žarišta leptospiroze
Prirodnim žarištima leptospiroze nazivamo područja koja svojim povoljnim klimatskim, hidrološkim i edafskim uvjetima utječu na pojavnost leptospiroze, ponajprije zbog očuvanosti prirodnih staništa rezervoara leptospiroze i u kojima su prisutni svi čimbenici koji pogoduju održavanju određenih serovara leptospira i širenju infekcije. Smatra se da upravo postojanje određenog prirodnog žarišta objašnjava način zaraze na određenom području i učestalost određenih infektivnih serovara koji uzrokuju bolest u ljudi i životinja. Postojanje i vrste prirodnih žarišta najlakše je objasniti vraćajući se na sam početak procesa prilagodbe leptospira na okoliš, puno prije nego što je čovjek svojim utjecajem mogao interferirati na taj proces. Tako su se osnovne patobiocenoze između pojedinih serovara leptospira i određenih vrsta glodavaca stvorile u prirodi, na vlažnim i relativno toplim područjima koja su pogodovala održavanju leptospira (npr. Serovar Pomona i poljski miš Apodemus agrarius). Na mjestima gdje još uvijek nema većeg utjecaja čovjeka te osnovne biocenoze ostale su sačuvane i danas, a takva područja nazivamo starim arhaičnim žarištima leptospiroze. To žarište živi potpuno neovisno o čovjeku i domaćim životinjama. Pod utjecajem ljudi razvijaju se tzv. sinantotropna žarišta koja su nastala iz onih arhaičnih tako što su se pojedine životinjske vrste zbog lakše dostupne hrane „odmetnule“ iz prirode i preselile u blizinu ili same nastambe ljudi, npr. crni i smeđi štakor (Rattus (R.) rattus, R. norvegicus) i kućni miš (Mus musculus) noseći sa sobom i svoje leptospire.
Treću vrstu prirodnih žarišta nazivamo antropourgičnim žarištima. Ona su nastala djelovanjem ljudi te uvođenjem i uzgojem domaćih životinja među kojima su leptospire našle nove domaćine te su se na njih tijekom vremena u različitom stupnju i prilagodile čineći pojedine životinjske vrste tzv. evolucijskim domaćinima za pojedine serovare. 4
Pojava leptospiroze u nekom području ovisi i o klimatskim uvjetima: topla i vlažna klima pogoduje duljem preživljavaju leptospira u okolišu. Bolest je najčešća u zemljama tropskog pojasa, posebice u zemljama u razvoju, gdje je zbog klimatskih obilježja i načina života broj slučajeva u stalnom porastu. Epidemije leptospiroze obično su povezane s jakim kišama i poplavama. Navodnjavanje prethodno suhih tala pospješuje preživljavanje leptospira u tim područjima. Učestalost bolesti pogoduje i prenapučenost ljudskih naselja, domaćih životinja u njima te brojnost populacije glodavaca, što povećava stupanj izloženosti ljudi infekciji. Leptospiroza je česta i u zemljama umjerene klime gdje je posebno izražena sezonost bolesti s većom učestalošću u proljeće i jesen, jer je zimi prehladno, a ljeti presuho za opstanak leptospira u okolišu. Ranije su tradicionalno najugroženije skupine ljudi bile one profesionalno izložene većem riziku od infekcije, poput uzgajivača stoke, veterinara, ribara, poljoprivrednika, rudara i mesara. U današnje vrijeme, u razvijenim zemljama ljudi se češće zaraze baveći se slobodnim aktivnostima u prirodi, posebno ako te aktivnosti uključuju doticaj s površinskim vodama poput plivanja, raftinga i kajaka.
Zbog povećanja broja turističkih putovanja u tropske zemlje, velika je mogućnost i za pojavu leptospiroze u ljudi nakon povratka iz rizičnih krajeva.
Leptospiroza u Republici Hrvatskoj
Unatoč propisanim mjerama sprječavanja i iskorjenjivanja, leptospiroza se u Hrvatskoj i dalje pojavljuje kao reemergentna bolest u ljudi i u životinja, posebice u dolinama velikih rijeka te drugim geoepizootiološkim područjima pogodnima za održanje uzročnika. Tijekom sustavnog, multidisciplinarnog istraživanja leptospiroze koje se u Republici Hrvatskoj provodi već 50-ak godina zamijećene su određene specifičnosti u odnosu na države u okruženju. Zbog visokog postotka pokrivenosti područja šumom (47 %), bogatstva voda te edafskih čimbenika (svojstva tla) i klimatoloških čimbenika (prosječna vlaga iznad 80 %) gotovo čitav kontinentalni dio Hrvatske predstavlja jedno veliko prirodno žarište leptospiroze. K tome postoji i jedna priobalna specifičnost, a to je ušće rijeke Neretve kao raritet u Europi. Iako o tome postoje brojni podaci u literaturi, spomenuti ću samo najnovije i najrelevantnije. Tako je u Hrvatskoj objektivno i znanstveno utvrđena vrlo velika učestalost leptospiroze u ljudi s incidencijom od 1,73 oboljela na 100 000 stanovnika uključujući i slučajeve sa smrtnim ishodom, što po učestalosti broja oboljelih ljudi od leptospiroze Hrvatsku stavlja na prvo mjestu u Europi i 13. na svijetu. 2,3
U 2014. godini bilježi se znatno povećanje broja oboljelih ljudi i životinja u čitavoj Europi, ali i u Hrvatskoj kao posljedica velikih poplava i saturacije tla vlagom što je pogodovalo opstanku leptospira u okolišu. Od leptospiroze kao zoonoze u Hrvatskoj godišnje obolijeva približno između 100 i 300 ljudi, od kojih svake godine u prosjeku jedan slučaj završava smrtnim ishodom, stoga je i provođenje mjere kontrole serološke dijagnostike leptospiroze u različitih vrsta životinja izuzetno značajno i nužno uvažavajući epizootiološku i epidemiološku situaciju u Republici Hrvatskoj. Tradicionalni javnozdravstveni sustav nadziranja bolesti često se isključivo temelji na izvješćima laboratorijski potvrđenih slučajeva, što kao posljedica rezultira pogrešnom slikom stvarne prevalencije leptospiroze u nekom području. Nažalost, pri tom su zabilježeni samo najteži slučajevi koji zahtijevaju hospitalizaciju, a veliki broj blažih slučajeva koji prelaze u kronične oblike s teškim dugoročnim posljedicama (zatajenje bubrega) ostaje nezabilježen. Drugim riječima, bolest zbog svojih kliničkih specifičnosti ili nije dobro dijagnosticirana ili nije pravilno prijavljivana u sustav ili oboje. Iako postoje znatne razlike između razine svijesti o važnosti praćenja i kontrole leptospiroze u različitim područjima, temeljne odrednice uglavnom su zajedničke za sve i uglavnom se razlikuju samo po stupnju. Ako je percepcija da bolesti nema ili je rijetka, tada ona ne predstavlja neki problem, pa izostaje i primjerena strategija za praćenje i kontrolu bolesti, a posljedično nema ni namjenskih financijskih sredstava za znanstvena istraživanja.
Zaključak
Promjene u epizootiologiji i epidemiologiji leptospiroze u prirodnim žarištima zbog antropogenih utjecaja, s jedne strane, i klimatskih utjecaja, s druge strane, zahtijevaju temeljite studije o ekološkim specifičnostima uzročnika, rezervoara i domaćina te njihove interakcije i prilagodbe različitim novim prirodnim geografskim i socijalnim čimbenicima. Pozornost treba fokusirati na promjenjivost leptospira kao uzročnika u pojedinim geografskim područjima, na promjene u populacijama glodavaca kao rezervoara, na klimatske promjene i praćenje kompleksnih prirodnih čimbenika te na znanstveno utemeljene analize rizika zaražavanja leptospirozom u pojedinim prirodnim žarištima.
Multidisciplinaran pristup praćenja i kontrole, a poglavito sukcesivno provođenje mjera veterinarske kontrole i suzbijanja leptospiroze u različitih vrsta životinja kao potencijalnih izvora infekcije od velike su važnosti u Republici Hrvatskoj.
Literatura
1. Adler, B. (2015): Leptospira and Leptospirosis. Springer-Verlag, Berlin Heidelberg, Njemačka.
2. Balen-Topic, M., J. Habus, Z. Milas, E. CeljuskaTosev, Z. Stritof, N. Turk (2010): Human leptospirosis in Croatia: current status of epidemiology and clinical characteristics. Transactions of the Royal Society of Tropical Medicine and Hygiene 104, 202-206.
3. Pappas, G., P. Papadimitriou, V. Siozopoulou, L. Christou, N. Akritidis (2008): The globalization of leptospirosis: world wide incidence trends. Inter. J. Infect. Dis. 12, 351-357.
4. Zaharija, I, J. Fališevac, B. Borčić, Z. Modrić (1982): Leptospiroze – 30 – godišnje istraživanje i izučavanje u SR Hrvatskoj. Jumena, JAZU, Zagreb, Hrvatska.
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
Nenad Turk