Prof. dr. sc. Željka Matašin, dr. med. vet.
Zavod za biologiju i patologiju riba i pčela
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Postoje brojne vrste kornjača, a kakve uvjete im trebamo osigurati te čime ih, kada i koliko moramo hraniti da bismo očuvali njihovo zdravlje i dugovječnost – kad ih odaberemo za kućnog ljubimca – ovisi o vrsti koju smo nabavili.
Zajednička osobitost svih gmazova je promjenjiva tjelesna temperatura, što znači da im se temperatura tijela mijenja ovisno o temperaturi okoline. To je poglavito značajno pri držanju i životu u zatočeništvu. Tijelo im je zaštićeno tvrdim, leđnim i koštanim oklopom sraslim za kralježnicu i rebra. Oklop im je zaštita te u opasnosti u njega uvlače svoje nezaštićene dijelove tijela – glavu, vrat, noge i rep.
U svijetu je poznato oko 330 različitih vrsta kornjača pripadnika više porodica, redova, rodova i vrsta. Ovisno o uvjetima života i okoline u kojima obitavaju kornjače dijelimo na kopnene, slatkovodne (barske i druge) i morske kornjače.
Od kopnenih kornjača najpoznatije su čančare. Najčešća kopnena kornjača u Dalmaciji je obična čančara (Testudo hermanni). Ona ima visok i čvrst oklop sastavljen od više pločica u sredini crne boje, a na rubovima sa crnožutim prugama. Mužjaci imaju rep dulji i snažniji od ženki. Polagano se kreću, a u prirodi se hrane puževima (s kućicom), crvima i travom. Narastu do oko 30 cm. Rastu jako polagano. Do dužine 20 do 28 cm, rastu 80 do 100 godina. U zatočeništvu ju se može držati u dobro ograđenim vrtovima, što je slično životu u prirodnoj sredini, ili u suhom terariju. Korisna su joj veća sunčana područja, ali i sjenovita mjesta i treba joj vlažan zrak. Čančara je biljožder, pa ju valja hraniti biljkama jer je biljožder (salata, kelj, djetelina, maslačak, bobice, voće), uz dodatak mesne hrane (gujavice, komadići mesa – npr. govedine, itd.)
Od slatkovodnih kornjača, u slobodnoj se prirodi u svim krajevima naše domovine može naći jednu od barskih kornjača (Emys orbicularis). Naraste do 30 cm. Od kopnene se razlikuje po tome što joj je oklop plosnatiji i ovalan, crnozelene do crne boje sa žutim točkicama, a donji dio prljavo žute boje. Najlakše se razlikuje po plivaćim kožicama među prstima na nogama. Zato je i dobar plivač. Iako na čeljustima nema zuba, izraziti je mesožder koji se hrani ribama, crvima, puževima, žabama i dr. Među barskim kornjačama ima vrsta koje ne moraju prespavati zimski san. U zatočeništvu ju se može držati u terariju s vodom koji ne mora biti grijan. Hraniti ju valja oponašajući prirodnu hranu.
U ZOO trgovinama najčešća je i najuobičajenija “mala američka slatkovodna kornjača” (Pseudemys scripta elegans). Porijeklom je iz srednjeg dijela SAD-a gdje se, prema nekim proračunima, ulovi oko 80% svih kornjača. Zbog neznanja i lošeg rukovanja i držanja preživi ih samo 5 do 8%.
Male američke slatkovodne kornjače su kornjače tople klime. To znači da nakon što ih nabavimo moramo ih držati u toplom (grijanom) terariju s vodom posebno pripremljenom za kornjače, a nikako u akvariju zajedno s akvarijskim ribicama.
U dobrim uvjetima držanja čak i u zatočeništvu jako brzo rastu. O tome treba posebno brinuti kad ih nabavljamo i pripremamo terarij. Prema podacima, dobro držana zdrava mlada američka slatkovodna kornjača tijekom prve godine života može narasti do dužine oko 4 cm i tjelesne mase oko 16 g, druge godine do 12,5 cm i 310 g, četvrte godine 17,5 cm i 700 g i sedme 23,5 cm i 1440 g. Odrasla je dužine oko 25 cm.
Voda u terariju mora biti dovoljno duboka da kornjača može plivati i roniti jer hranu može progutati samo kad zaroni. Jedan dio terarija mora biti suhi dio, dobro odvojen od vode i potpuno suh. Postaviti se mogu različiti predmeti, kao npr. kamenje, no bolje je plastičnu posudu s jednom nižom stijenkom ispunjenu pijeskom postaviti u terarij tako da se kornjača može popeti. Dobro je ugraditi filter za filtriranje vode, no unatoč tome vodu valja mijenjati jednom tjedno. Iznad terarija valja postaviti rasvjetu.
Ove kornjače su mesožderi, pa ih valja hraniti mesom (piletina, junetina, srca, jetrica), a naročito morskom ribom (srdela). Hranu valja stavljati u zdjelicu na suhom dijelu i blizu vode. Jako su proždrljive, pa će to više pojesti što im se više nudi. Hraniti ih valja samo jednom dnevno i to malom količinom hrane, koliko pojede (samo nekoliko komadića mesa). U protivnom će biti velika količina izmeta, a zbog toga u vodi veća koncentracija mokraćne kiseline koja štetno djeluje na cijeli organizam, a naročito na oči.
Zato valja uz pravilnu (ne preobilnu) hranidbu posebnu pažnju posvetiti održavanju higijenskih uvjeta sredine redovitom i potpunom izmjenom vode.
Osim kornjača u terariju se može držati daždevnjaka (vodozemac), potočnog raka, žabe, guštere, itd.
Ako i kada ste upoznali što to znači imati kornjaču i odlučite ju nabaviti (kupiti) nastojte kupiti zdravu kornjaču. Od prodavača tražite jamstvo da je kornjača koju kupujete zdrava. Zato kupujte uvijek isključivo u specijaliziranim, ovlaštenim prodavaonicama, a ne na “divljim” prodajnim mjestima (štandovima na sajmovima, i sl.) od neovlaštenih osoba, bez dozvola, najčešće prekupaca.
Pravi i dobar prodavač mora vam znati reći hrvatsko ime, latinsko “ime i prezime”, porijeklo, kao i osnovne podatke o držanju, hrani i hranidbi i drugom.
Kada kornjaču kupujete, prodavač bi ju trebao pravilno pakovati za transport. No, kada vi to sami morate onda je kopnene kornjače lako staviti u neku čvrstu kutiju mnogo veću od kornjače i obloženu mahovinom ili nekim drugim vlažnim materijalom. Vodne kornjače može se prenositi ili transportirati u plastičnim ili limenim kutijama na čije dno valja staviti mokru spužvu ili krpu. Za sve kornjače, na poklopcima kutija valja izbušiti rupice za ulazak zraka da se ne uguše. Opće medicinski je poznato da se niti jednu životinju, pa tako niti kornjače ne hrani neposredno prije, tijekom, kao i neposredno nakon transporta.
Kako ih primiti? I to treba znati. Iako čeljustima može jako prihvatiti i “ugristi”, a one “divlje” mogu i prihvatiti i otrgnuti komadić prsta, najvažnije je – ne bojati se! Može ju se prihvatiti i rukavicama, najčećše gumenim, ali to nije uobičajeno i neophodno. Kornjaču valja primiti oprezno i polagano, tako da ju se ne natjerava po terariju, i to iza glave, a ne ispred. Primiti ju valja polagano i dozvoliti joj da iz oklopa izbaci glavu, noge i rep kada to zaželi. Te je dijelove zbog straha pri ulovu uvukla u oklop.
Moja će kornjača živjeti u terariju!
S obzirom na to gdje i kako kornjače žive, terariji mogu biti: bez vode grijani (topli) ili negrijani (hladni) za kopnene kornjače i s vodom također grijani i negrijani za vodne kornjače. Terarij može biti izrađen od drveta, metala, plastike i stakla i kombinacija ovih materijala. Terarij srednje veličine obično je duljine 60 do 70 cm, širine oko 40 cm i visine 40 do 50 cm.
Na dno terarija se stavlja pijesak i šljunak koji se u toplom terariju grijačem grije. U pijesak se stavljaju komadi korijena ili starog stabla, drveta, grane, kamenje, te biljke zasađene u lonce.
Unutrašnost terarija treba složiti tako da kornjača ima prostora i za skrivanje i za penjanje, kao i terase za sunčanje.
Terarij s vodom sličan je akvariju, ali nije akvarij! Pijesak na dno treba nasipati tako da se postigne kosinu i jedan dio bude iznad površine vode, a vodom ga treba napuniti do 1/3 visine. Ako ga punimo vodovodnom vodom koja sadrži klor, vodu moramo preko noći pustiti odstajati u nekoj otvorenoj širokoj posudi (lavor). Grijani vodeni terarij najbolje je grijati izravnim zagrijavanjem pijeska grijačem postavljenim u dvostruko dno, a indirektno zagrijavanjem dna nekim drugim grijaćim tijelom, grijanjem vode ili zraka (žaruljom).
Životinjama koje žive u terariju nužno je obilato svjetlo i toplina. Rasvjeta terarija može biti dnevnim svjetlom, posebice ljeti kada je dovoljno sunca, a osvjetljavati ga se može i žaruljom, običnom ili neonskom koja daje jednakomjerno hladno svjetlo ili kvarcnom svjetiljkom koja daje toplo svjetlo.
Biljke u terariju razlikuju se od biljaka u akvariju. U akvariju su neophodno potrebne za održavanje biološke ravnoteže i život riba, a u terariju su samo ukras. Zato trebaju biti čvršće s više celuloze, snažne i koje se lako uzgajaju. Biljaka može biti puno i više vrsta, a koje će biti ovisi o podlozi. Često je teško održavati dovoljnu i potrebnu njegu, pa ih je potrebno izmjenjivati. Zato je dobro saditi u lončiće i s njima u terarij tako da se mijenjaju biljke s lončićima. Najčešće biljke su grmolike trave i busenje, poljske zeljaste biljke, bršljan, patuljasta klekovina i borovnica (za negrijani suhi), te agava, filodendron, sansiverija, oleander, aralia, tradeskancija i patuljasta palma.
Moja je kornjača bolesna!
Kornjače, kao i sve druge životinje mogu biti zdrave, a mogu se i razboljeti. Zdravlje će u kornjača biti tim bolje što su uvjeti sredine u kojima kornjača živi bolji i sličniji onima u prirodnoj sredini. Posljedice nepovoljnih uvjeta držanja su 60 do 70% uginulih zbog posljedica lošeg držanja i 30 do 40 % uginulih zbog posljedica bolesti.
Loši uvjeti uključuju neprikladnu i nestalnu temperaturu, premalu vlažnost, lošu kakvoću vode (a time i gubitak tekućine iz organizma). Loša hrana, nepravilna, preobilna ili nedostatna hranidba i ishrana organizma imat će za posljedicu patološku (bolesnu) mršavost ili debljinu (pretilost), a posebice manjak pojedinih tvari među kojima su vitamini, makro- i mikroelementi. Naročito čest je manjak vitramina A i vitamina D, a rjeđi manjak vitamina C. Svaki manjak ili nedostatak svih tvari, pa i vitamina, može se i mora spriječiti najprije pravilnom hranidbom i odgovarajućom hranom. I tu su upravo najveće pogreške. Kopnene kornjače su ponajprije biljožderi, a vodne mesožderi. Zato ponovo naglašavamo da malu američku slatkovodnu kornjaču mora hraniti mesom (piletina, junetina, pileća jetrica), a naročito ribom (morskom). Jedan do dva puta tjedno u te komadiće mesa mora se dodati jednu do tri kapi (ovisno o veličini kornjače) vitamina A ili vitamina AD3E.
Promjene na očima (zatvorene oči, otečeni očni kapci) i neuzimanje hrane najčešće su bolesno stanje koje posjednici primjećuju i zbog čega traže pomoć veterinara. Slijede zadebljanja zglobova, omekšanje oklopa i deformacije skeleta, upale pluća (naročito pri promjenama temperature u terarijima koji bi trebali biti grijani, a nisu, tj. bez grijača su, pa je temperatura u terariju promjenjiva odnosno jednaka sobnoj temperaturi), oštećenja kože, pucanje oklopa i povrede pojedinih ploča na oklopu, te promijenjeno ponašanje, slabija pokretljivost i odbijanje hrane.
U kornjača su poznate i nametničke bolesti, ali puno značajnije su zarazne bolesti. Prema podacima iz literature, dokazano je da su gmazovi zaraženi (inficirani) nekim mikroorganizmima i da mogu biti rezervoari patogenih (štetnih) mikroorganizama te time predstavljati opasnost za zdravlje i život ljudi.
Kornjače su nositelji bakterija Salmonella spp., pa kao prenositelji postaju izvorom zaraze – salmoneloze u ljudi. Zato smatramo da kornjače (posebice vodne) nisu prikladne za držanje u uvjetima međusobnog dodira s malom djecom te da kornjačama nema mjesta u dječjim vrtićima. Kornjače mogu imati i držati samo odrasle osobe i djeca s razvijenim higijenskim navikama, naročito po pitanju redovitog pranja ruku.
I na kraju recimo da su neke kornjače otrovne. Meso nekih morskih kornjača sadrži otrovne tvari (heloni toksine) koje uzrokuju alimentarne intoksikacije u ljudi.
Kornjače i druge terarijske životinje pobrojane su u zakonskim i podzakonskim aktima. To znači da mjere zaštite zdravlja, sprječavanje nastanka bolesti, otkrivanje, liječenje, osiguravanje higijenskih prilika za očuvanje zdravlja i pravilna hrana i hranidba, kao i veterinarsko-zdravstveni pregled i kontrola (inspekcija) pri izvozu, provozu i uvozu podliježu zakonskim propisima. To također znači da postavljanje dijagnoze, propisivanje lijeka, liječenje, utvrđivanje uzroka uginuća i druge poslove mogu obavljati samo veterinari, a nepoštivanje zakonskih propisa podliježe sankcijama.
Fotografije preuzete iz Hrvatskog veterinarskog vjesnika
Svezak 2-3 | Godište 30 | Stranice 85-180 | Godina 2007 | Zagreb, Croatia
i sa http://www.freestockphotos.biz/