Lovstvo u Republici Hrvatskoj – održivo gospodarenje s divljači

▲

Kratki osvrt na lov i lovne sustave kroz povijest

Još od pradavnih vremena lov predstavlja jednu od osnovnih ljudskih djelatnosti. Bilo da ga poimamo kao osnovni način za namicanje hrane ili pak kao sport i razonodu, odnosno u novije vrijeme i gospodarsku djelatnost. Pri tome valja jasno razlučiti kako je promicanje lova u sportske svrhe započeto tijekom feudalnog doba, a svoje je najjače uporište u novije vrijeme zadobilo u SAD-u. Za razliku od ovakvog pristupa, većina europskih država, što je i razumljivo s obzirom na relativno male površine staništa prikladnog za uzgoj divljači, zadržava posve suprotan pristup. On se temelji na potrajnosti gospodarenja i očuvanju izvornih životnih zajednica u njihovom prirodno okružju.

Prve jasne propise izravno vezane uz pitanja lova nalazimo u vrijeme Rimskog Carstva. U to je vrijeme divljač smatrana kao res nulius ili ničija stvar te ju je kao takvu svatko mogao manje ili više slobodno stjecati na način, izvorno nazvan occupatio. Ipak, korištenje riječi “manje ili više”, govori i o postojanju određenih ograničenja. Tako je primjerice vlasnik posjeda mogao zabraniti lov na svojem zemljištu.
Značajnije izmjene ovog sustava nalazimo u Srednjem vijeku kada je uspostavljen regalni sustav. Prema ovom sustavu loviti su smjeli samo plemići, odnosno oni na koje su plemići prenijeli svoje pravo lova. Kmetovi su eventualno mogli loviti divljač niskog lova. Promjena regalnog sustava događa se 30. travnja 1790. godine kada Francuska Republika dokida regalni sustav i ustanovljuje dominalni. Osnova ovog sustava je u činjenici da pravo lova pripada vlasniku zemljišta, odnosno onome kome vlasnik odobri lov.

Na prostorima današnje Republike Hrvatske, 1504. godine seljacima se zabranjuje lov i uvodi puni regalni sustav. Štoviše, u XXII zakonskom članku iz 1729. godine kralj Karlo III. proširuje zabranu lova na sve pučanstvo koje nije plemenita roda, odnosno i na građanstvo. Pokretanjem niza seljačkih buna i sve većim nezadovoljstvom kmetova, 1848. godine ukida se kmetstvo i svaki dotadašnji kmet postaje vlasnikom svoje zemlje na kojoj ima i pravo loviti. Time i mi prelazimo na dominalni sustav lova, koji je u potpunosti zaživio 1870. godine. Iako se ovaj sustav održao do danas, on je na početku bio izrazito neprihvatljiv i štoviše poguban po divljač. Naime, stekavši pravo lova, dotadašnji kmetovi nemilice su lovili divljač uslijed čega je brojnost pojedinih vrsta osjetno pala. Da bi se to spriječilo, pokrenuto je osnivanje isprva društava za obranu lova, a kasnije lovačkih društava s pravom lova temeljem koncesije ili zakupa.

▲

Zakonske odredbe vezane uz lov i lovstvo na prostorima današnje Hrvatske

Prve odredbe vezane isključivo uz pravo lova i korištenja divljači nalazimo u Statutima većih gradova srednjovjekovne Hrvatske. Kralj je tada, u sklopu svojih manjih prava mogao dodijeliti i pravo lova pojedinim plemićima. Politička previranja u to vrijeme odrazila su se i na to tko sve ima pravo lova. Tako su osim plemića, kmetovi primjerice povremeno u potpunosti gubili pravo lova (npr. nakon seljačke bune 1514. god.), zadržavali pravo lova samo na štetočine ili ga pak ostvarivali u potpunosti. Ovakvo, potonje poimanje lova netom po ukidanju regalnog sustava (u potpunosti tek 1870. godine) dovodi do masovnog zatiranja divljači te se 1882. godine temeljem odobrenja Kraljevske zemaljske vlade osniva Prvo hrvatsko društvo za obranu lova u Hrvatskoj i Slavoniji, s zaštitom divljači i borbom protiv krivolova kao svrhom. Naredne 1883. godine donesen je Zakon o lovu i zaštiti ptica, uglavnom pjevica, u osnovama izrađen od već spomenutog Društva. S gledišta uzgoja i zaštite divljači ovaj se Zakon pokazao kao iznimno napredan pa je tako primjerice zabranjena upotreba željeza, stupica i sličnih naprava, prodaja divljači 8 dana po isteku lovne sezone, odnosno trajno je zabranjena prodaja jaja pernate divljači. Slijedeći, vrlo dobar Zakon o lovu donesen je 27. travnja 1893. godine čime se na našim prostorima uvodi ograničenje dominalnog sustava lova odredbom da se pravo lova može izvršiti na kompleksu zemljišta od najmanje 400 katastarskih jutara (1600 hvati) uz nalog da: “ovakve komplekse ne prekidaju; javne ceste, željeznice, vode i slični predmeti, te valja i ob otocih držati da su spojeni sa susjednim zemljištem” (iz rasprave o novom Zakonu o lovu; Kesterčanek, 1892.).

Značaj ove odredbe za uzgoj i zaštitu divljači naglasit ćemo u narednim poglavljima. Osim ove odredbe, Zakon je ograničavao uporabu lovnih pasa u lovištu te je time izravno doprinosio miru u njemu, a uvedene su i iskaznice o podrijetlu divljači, kao i one za nadzirače lova. Ovaj je Zakon vrijedio sve do 5. prosinca 1931. godine kada je Kraljevina Jugoslavija donesla novi Zakon o lovu, koji uslijed brojnih nepoštivanja od strane vladajuće klase nije nikada u cijelosti zaživio. Slijedeći, po svome sadržaju i zanimljiviji Zakon o lovu donesen je 3. prosinca 1947. godine na saveznoj razini, odnosno 19. listopada 1949. godine na republičkoj razini. Njime se ustanovljuju lovišta kao državna i u korištenju lovačkih društava (na 15 godina) te se određuje obvezno nošenje lovačke karte. Od ostalih zakona donesenih na saveznoj ili republičkoj razini valja izdvojiti razlučivanje lova od lovstva, odredbe temeljem kojih se u lovu mogu rabiti isključivo psi čistokrvnih pasmina, odredbe o ustanovljenju lovišta i odredbe o lovno-gospodarskoj osnovi. Raspadom Jugoslavije, u Republici Hrvatskoj je 1994. godine donesen Zakon o lovu koji je nadopunjen i izmijenjen 1999. godine. I konačno, novi i trenutno važeći Zakon o lovstvu donesen je 2018. godine.

▲

Izobrazba lovačkih kadrova

Vjerojatno najstariju tradiciju visokoškolske izobrazbe kadrova za rad u lovstvu u Republici Hrvatskoj posjeduje današnji Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Naime, davne 1860. godine uredbom tadašnje Vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije osniva se Kraljevsko gospodarsko-šumsko učilište u Križevcima s Lovstvom kao obveznim predmetom druge godine. Tradicija ove visokoškolske naobrazbe na području lovstva pri Šumarskom fakultetu se nastavlja i danas, kroz obvezne i izborne predmete studija pri Zavodu za zaštitu šuma i lovstvo, slijedniku prije spomenutoga Lovstva. Izobrazba lovnih stručnjaka, ali i lovaca pri Veterinarskom fakultetu razmjerno je novijeg datuma. Tako su isprva studenti Veterinarskog fakulteta mogli pohađati nastavu iz lovstva, ali ne u matičnoj kući, već pri Šumarskom fakultetu pod vodstvom prof. dr. Ive Čeovića, odnosno kasnije prof. dr. Drage Andrašića. Slijedeći korak prema ustrojstvu ove nastave pri našem fakultetu učinio je dr. Otto Rohr, djelatnik Instituta za šumarska i lovna istraživanja, koji je ustanovio izborni predmet Lovstvo. Dr. Rohr je ujedno bio i prvi veterinar koji je predavao ovaj predmet, a ostao je i dugi niz godina u funkciji savjetnika za područje lovstva pri Veterinarskom fakultetu. Konačno je 1989. godine prof. dr. Martin Jakovac pokrenuo osnivanje Katedre za biologiju i patologiju divljači. Nastava iz ove tematike pri Veterinarskom fakultetu nastavljena je i dalje s time da je prepoznata važnost divljači sa stajališta zaštite okoliša i bioraznolikosti, bolesti životinja i uzgoja. Nazivi predmeta su u međuvremenu doživljavali brojne izmjene. Na tome se nije stalo pa je novim nastavnim planom i programom usklađenim s Bolonjskom deklaracijom predviđeno daljnje grananje predmeta, s mogućnošću kompletiranja stručnjaka za rad na polju zdravstvenog nadzora, uzgoja te zaštite divljači i izvornih životnih zajednica. Kao završni korak u ovom razvoju nastave iz područja lovstva pri Veterinarskom fakultetu valja spomenuti i provedbu poslijediplomskog studija. Konačno, kad je riječ o sveučilišnoj nastavi treba reći kako nastava slična onoj pri Šumarskom fakultetu postoji još i pri Poljoprivrednim fakultetima u Hrvatskoj. Van sveučilišnih institucija jedan od prvih programa izobrazbe na ovom području u nas predložen je od strane Prvog hrvatskog društva za obranu lova u Hrvatskoj i Slavoniji 1909. godine, a u svrhu školovanja lovočuvara i lugara. Lovački ispit kao zakonska obveza određen je tek Zakonom o lovu iz 1973. godine. Pravo izdavanja potvrda o položenom lovačkom ispitu, pored visokoškolskih ustanova imale su i neke druge organizacije, a ponajprije Hrvatski lovački savez. Pored toga nastava iz lovstva danas se održava i na pojedinim Veleučilištima, gdje svakako prednjači Veleučilište u Karlovcu.

▲

Odrednice održivog gospodarenja

Po dokidanju plemićke povlastice raspolaganja s divljači, početkom dominalnog sustava nastupa vrlo nepovoljno doba po divljač. Naime, gubitkom kakve takve plemićke zaštite, divljač je izložena nemilosrdnom zatiranju od strane dotadašnjih kmetova. Da bi se to spriječilo donesen je i odgovarajući Zakon o lovu kojim su uvedena i prva ograničenja lovne sezone, odnosno samim time i prve lovostaje. Tako primjerice Ettinger (1897.) kazuje kako je lovnim zakonom iz 1893. udaren prvi temelj racionalnog lovogojstva za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, sadržavajući brojne propise temeljene na lovnoj znanosti, a usmjerene na podizanje lova na višu razinu. Tako je primjerice prije spomenuta odredba o minimalnoj površini lovišta od 400 katastarskih jutara uvedena upravo radi činjenice da je uzgoj divljači nemoguć na malim površinama, isprva zamišljenim dominalnim sustavom. Nadalje, odredbe lovačke etike i ispravnosti odstrjela postoje za pojedine vrste, tada zvane korisne divljači, već dugi niz godina. Tako primjerice Čeović (1940.) govori kako pri odstrjelu trčki (Perdix perdix) valja štedjeti male trčke jer slabo lete pa nemaju dostojnu mogućnost uzmaka, isto tako u miješanom jatu valja štedjeti starije jer bi njihovim gubitkom mlade ostale bez vodstva, ali i bez svojih učitelja. Pogreške, poput stimuliranog zatiranja grabežljivaca uklonjene su ukidanjem naknada, neselektivnih metoda lova i zabranom lova. Tako su primjerice, velika lasica (Mustela erminea), mala lasica (Mustela nivalis), ris (Lynx lynx), vuk (Canis lupus), vidra (Lutra lutra) i svi pernati grabežljivci u potpunosti zaštićeni. Pri tome, kao posebnost valja navesti zaštitu male lasice koju kao i europskog dabra (Castor fiber) štiti upravo Zakon o lovstvu, propisujući cjelogodišnju lovostaju. Pored toga, novinu u odnosu prema nezaštićenoj divljači čini promjena od statusa štetočina do današnje odredbe da se ne smiju odstrjeljivati visoko bređe ženke, odnosno ptice tijekom gniježđenja, kao niti odrasli koji othranjuju mladunce. Dio pogrešaka lovci su osim zakonskim odredbama pokušali ispraviti i izravnim mjerama. Tako su upravo lovci u siječnju 1973. godine iz Slovačkog Rudohorja dopremili 3 para risova u Kočevski rog u Sloveniji (Frković, 2003.). Odatle su se risovi proširili i u Hrvatsku. Pored toga, upravo su stručnjaci Šumarskog fakulteta vratili europskog dabra u naša staništa, ispuštajući 1996. godine dabrove na području Žutice kraj Ivanić Grada (Grubešić, 2004.). Vrlo bitnu odredbu novijih zakona o lovu sa stajališta održivog gospodarenja čini mogućnost lučenja pojmova lov i lovstvo. Tako u novom Zakonu o lovstvu (2005.) definicija lova glasi: “Lov divljači obuhvaća traženje, dočekivanje, motrenje u cilju lova, vabljenje, praćenje, odstrjel i hvatanje žive divljači, puštanje ptica grabljivica, skupljanje uginule divljači i njezinih dijelova (rogovlja, koža i dr.) i skupljanje jaja pernate divljači”. Nasuprot tome, lovstvo prema definiciji obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njenih dijelova. Prema tome, razlika ova dva često poistovjećivana pojma je više nego razvidna, štoviše lov čini tek mali dio lovstva. Slijedeću, karakteristiku održivog gospodarenja za svako lovište čine planski akti gospodarenja ili lovno-gospodarske osnove. U njima se nalaze poglavlja vezana uz prirodni uzgoj i razvoj fondova za svaku vrstu divljači. Također detaljno propisuje i mjere za uređenje i poboljšanje staništa, kao i mjere zaštite drugih vrsta. Upravo iz svega navedenoga, a i činjenice kako se gospodarenje s divljači u pojedinim državama razlikuje, nužno je strogo specifično vezivati kritike na račun ove discipline sa zemljopisnim položajem. Tako primjerice engleska riječ hunting označava isključivo lov, a ne cjelokupni sustav gospodarenja (čemu bi više odgovarao naziv game management). U SAD-u i Kanadi među ostalim, ovakve spomenute mjere gospodarenja niti ne postoje. Tako se kroz licencu za odstrjel primjerice mužjaka losa (Alces alces) ne spominje i njegova gospodarska starost niti uzgojna vrijednost. Upravo stoga se i znanstveni članci o utjecaju lova na trofejnu vrijednost mužjaka pojedine vrste divljači, poput onoga objavljenog od strane Coltmana i sur. (2003.) moraju zemljopisno ograničiti, uza svo dužno poštovanje prema časopisu u kojem su objavljeni. U našem lovnom gospodarenju postoje propisane lovno-gospodarske starosti za pojedine vrste divljači do koje isti stignu prenijeti svoj genetski materijal više puta. Naime, lovno-gospodarska starost je dob do koje štedimo uzgojno vrijedne mužjake, a iznosi 12 do 14 godina za jelena običnog (Cervus elaphus), 7 do 8 godina za srnjaka (Capreolus capreolus) ili primjerice 7 godina za vepra (Sus scrofa), itd. Osim toga, lov trofejno vrijedne divljači ili ispravno zvan redovni odstrjel predstavlja tek jedan od oblika odstrjela i kao takav je relativno slabo zastupljen (do 3%).