Avian macrorhabdiosis – a well-known disease with a new name
Horvatek Tomić*, D., M. Lukač, L. Lozica, E. Budicin, Ž. Gottstein
dr. sc. Danijela HORVATEK TOMIĆ, dr. med. vet., izvanredna profesorica, Zavod za bolesti peradi s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu; dr. sc. Maja LUKAČ, dr. med. vet., dipl. ECZM (Wildlife Population Health), docentica, Zavod za bolesti peradi s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu; dr. sc. Liča LOZICA, dr. med. vet., Zavod za bolesti peradi s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu; Emanuel BUDICIN, dr. med. vet., Zavod za bolesti peradi s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu; dr. sc. Željko GOTTSTEIN, izvanredni profesor, Zavod za bolesti peradi s klinikom, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu. Dopisna autorica: danijela.horvatek@vef.unizg.hr
SažetakAbstractPovijestEtiologijaPojavnost bolesti u Hrvatskoj i svijetuEpizootiologija i patogenezaKlinička slikaPatoanatomski i patohistološki nalazDijagnostika i diferencijalna dijagnostikaLiječenje i profilaksaZaključakLiteratura
Sažetak
M egabakterioza je dobro poznata bolest ptica diljem svijeta, posebno papiga tigrica, kanarinaca, zebica i pjevica. Bolest je u starijoj literaturi poznata kao megabakterioza jer se dugi niz godina smatralo da je uzrokuje bakterija. Novija istraživanja pokazuju gljivičnu etiologiju, uzročnika Macrorhabdus ornithogaster, anamorfnu askomicetnu gljivicu. Klinički znakovi mogu biti različiti, od pojave kroničnog mršavljenja, neprobavljenih sjemenki u izmetu, do iznenadne smrti. Patoanatomske promjene vidljive su u žljezdanom (lat. proventriculus) i mišićnom želucu (lat. ventriculus), a uključuju edem ili krvarenje, s prekomjernom proizvodnjom gumaste, ljepljive sluzi. Proventrikul može biti proširen i stanjene stijenke, s ulceracijom na sluznici ili bez ulceracije. Patohistološki, većina se gljivica nalazi u mišićnom želucu. Zaživotno se bolest može potvrditi nalazom gljivica u izmetu, obojenim prema Gramu, uz radiološku pretragu (nativno ili s kontrastom), a postmortalno razudbom, citološkom (pregledom otisnog preparata proventrikula obojenog prema Gramu) i patohistološkom pretragom. Liječenje ove bolesti otežano je i dugotrajno, a izlječenje je rijetko uspješno. Amfotericin B pokazao se kao lijek izbora, uz probiotike, zakiseljavanje vode za piće i druge alternativne pripravke. Makrorabdioza česta je bolest u ptica kućnih ljubimaca, a otežana dijagnostika i rijetko uspješno liječenje znatna poteškoća u svakodnevnom radu doktora veterinarske medicine.
Ključne riječi: makrorabdioza, M. ornithogaster, ptice, megabakterioza, gljivice.
Abstract
Megabacteriosis is a well-known disease of birds all over the world, especially parrots, canaries, finches and other songbirds. The disease is known in older literature as megabacteriosis because for many years it was thought to be caused by bacteria. More recent research proves the fungal etiology, the causative agent Macrorhabdus ornithogaster, an anamorphic ascomycetous fungus. Clinical signs can vary, from chronic weight loss, undigested seeds in feces, to sudden death. Pathoanatomical changes are visible in the proventriculus and muscular stomach, and include edema or bleeding, with excessive production of thick, sticky mucus. The proventriculus can be enlarged and with thinned wall, with or without ulceration. Pathohistologically, most fungi are found in the ventriculus. In sick birds, the disease can be confirmed by detection of fungi in feces, stained by Gram, radiological examination (native or with contrast), and postmortally by necropsy, cytology (Gram stained imprints of proventriculus) and pathohistological examination. Treatment is difficult, long and often unsuccessful. Amphotericin B has proven to be the drug of choice, along with probiotics, acidification of drinking water and other alternative preparations. Macrorhabdiosis is a common disease in pet birds, and complicated diagnosis and rarely successful treatment represent a significant challenge in the daily work of doctors of veterinary medicine.
Key words: macrorhabdiosis, M. ornithogaster, birds, megabacteriosis, fungus.
Povijest
Primjenom novih, modernih molekularnih metoda koje su omogućile sekvenciranje ribosomske DNA, Tomaszewski i suradnici (2003.) dokazali su da se radi o anamorfnoj askomicetnoj gljivici koja pripada novom rodu i predložili naziv Macrorhabdus (M.) ornithogaster (od grčkih riječi macrorhabdus za dugi štap i ornithogaster za želudac ptice) (Tomaszewski i sur., 2003.; Phalen, 2010.).
Etiologija
Vegetativni su oblici izduženi (2 – 20 μm) i dijele se fisijom, a nalaze se pojedinačno ili u kratkim lancima od dva do četiri (Borelli i sur., 2015.). Macrorhabdus kolonizira uski spoj (isthmus) žljezdanog i mišićnog želuca ptica, a do sada ova gljivica nije izdvojena iz nekog drugog organa. U laboratorijskim uvjetima raste, iako sporo, u mediju stanične kulture s dodatkom dekstroze, fetalnog telećeg seruma i antibiotika (Phalen, 2010.).
Pojavnost bolesti u Hrvatskoj i svijetu
Koliko je poznato, ne postoji mnogo epidemioloških istraživanja o prevalenciji M. ornithogaster u ptica kućnih ljubimaca, držanih u zatočeništvu ili onih slobodnoživućih. Prevalencija infekcije u volijerama tigrica je visoka, a postotak zaraženih ptica može varirati od 27 do 64 % (Filippich i Herdrikz, 1998.).
Hanka i suradnici (2010.) u Njemačkoj su dokazali (bojenjem otisaka žljezdanih želudaca) ovu infekciju u ptica iz 16 različitih redova (Psittaciformes, Passeriformes, Anseriformes, Galliformes i Columbiformes). Lanzarot i suradnici (2013.) u Španjolskoj su dokazali da je 5,13 % zdravih kanarinaca, držanih u zatočeništvu, bilo pozitivno na M. ornithogaster.
Borelli i suradnici (2015.) u Italiji su zabilježili prevalenciju od 36,6 % u različitih vrsta ptica (ukupno 156 ptica, držanih u zatočeništvu, u 60 kaveza). Talazadeh i suradnici (2023.) opisali su pojavnost ove bolesti u tigrica, nimfi i, po prvi put, u afričke sive papige (Psittacus erithacus).
U Hrvatskoj se pojavnost ove bolesti prati sporadično, najčešće se bilježi kao nalaz u pojedinačnih ptica, pacijenata u veterinarskim organizacijama.
Tako su Horvatek i Prukner-Radovčić (2009.) opisale da je od 2003. do 2009. godine u Ambulanti za ptice Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ova bolest dijagnosticirana u 122 ptice različitih vrsta (najčešće u tigrica, kanarinaca i agapornisa).
Tominac (2018.) PCR metodom dokazala je da je sveukupno 22,68 % uzoraka izmeta različitih ptica bilo pozitivno na ove gljivice, od čega je 15,4 % uzoraka bilo dostavljeno iz trgovina za kućne ljubimce te 7,2 % od uzgajivača ptica.
Epizootiologija i patogeneza
Klinička slika
Većina je kliničkih znakova u ptica s potvrđenim nalazom M. ornithogaster nespecifična, a uključuju pojačan apetit, pojavu neprobavljenih sjemenki u izmetu, kronično mršavljenje, regurgitaciju, letargiju i proljev (Pustow i Krautwald-Junghanns, 2017.). Smrtnost može biti visoka, a u ptica koje se oporave vjerojatni su recidivi i povremeno izlučivanje gljivica izmetom.
Ova se bolest često viđa u imunosuprimiranih ptica (imunosupresiju mogu uzrokovati poliomavirusne i cirkovirusne infekcije) ili onih držanih u neprikladnim uvjetima smještaja i ishrane (Hoppes, 2022.).
Makrorabdioza može uzrokovati velike gubitke u jatima ptica, posebno tigrica. Tako Madani i suradnici (2014.) opisuju pomor više od 3000 papiga tigrica tijekom šest mjeseci, uz 90 % smrtnosti mladih jedinki dobi 4 – 30 dana. Prisutni simptomi uključivali su prošireni abdomen i nakupljanje izmeta oko kloake.
Patoanatomski i patohistološki nalaz
Proventrikul može biti proširen, jako stanjene stijenke, a u teškim slučajevima može doći i do rupture proventrikula i peritonitisa.
Iako su makroskopske promjene najizraženije u žljezdanom želucu, patohistološke su promjene izraženije u mišićnom želucu. Oboljele ptice obično imaju izrazito oštećenje i degeneraciju koilinskog sloja, uz vidljiv velik broj gljivica koje izgledaju poput dugačkih štapića. Također, može biti prisutna limfoplazmocitna do heterofilna upala, uz žarišna krvarenja, hiperplaziju mukoznih stanica, ulceracije, atrofiju ili nekrozu žlijezda istmusa (Phalen, 2010.; Phalen, 2014.). U istraživanju koje su proveli Powers i suradnici (2019.), dovedena je u vezu pojavnost M. ornithogaster i neoplazija želuca (papige tigrice koje su imale adenokarcinom žljezdanog želuca imale su znatno veću vjerojatnost paralelnog nalaza makrorabdioze).
Dijagnostika i diferencijalna dijagnostika
Pregled skupnog uzorka izmeta potreban je kako bi se uzročnik dokazao u klinički zdravih, odnosno bolesnih ptica. Uzorak obojen prema Gramu pregledava se mikroskopski kako bi se uočili dugački štapići specifična izgleda (slika 1). Katkad će mikroskopska pretraga, usprkos pregledu više uzoraka izmeta, biti negativna te je potrebno ponovno uzeti uzorke izmeta u sljedećih nekoliko dana, kako bi se izbjegli lažno negativni nalazi. Također, mikroskopsku pretragu treba provesti pažljivo kako se M. ornithogaster ne bi zamijenili za ostatke hrane vidljive u izmetu ptica (Phalen, 2014.).,
Radiološkim snimanjem može se otkriti prošireni žljezdani želudac, a snimka može biti nativna ili uz primjenu kontrastnog sredstva (slika 3).
Izdvajanje ovih gljivica u laboratorijskim uvjetima otežano je jer ne rastu na uobičajenim podlogama za gljivice (Hanafussa i sur., 2007.a). Kao optimalan medij za rast potvrđen je Basal Medium Eagle’s, pH 3 – 4, uz 20 % fetalnog goveđeg seruma i 5 % glukoze, u mikroaerofilnim uvjetima pri 42 °C. No moguće je primijeniti PCR metodu za dokaz gljivica u uzorcima izmeta (Tominac, 2018.; Talazadeh i sur., 2023.).
Borelli i suradnici (2015.) opisali su primjenu mini-Flotac metode u dijagnostici ove bolesti te su je opisali kao valjanu, osjetljivu i jeftinu, a može istodobno poslužiti i za dokazivanje mješovitih infekcija (npr. gljivicama, protozoama i nematodama).
Za citološku pretragu upotrebljava se otisni preparat sluznice žljezdanog i mišićnog želuca, najbolje s područja istmusa. Nakon sušenja preparat se boji prema Gramu i pregleda pod mikroskopom (slika 4).
Postmortalno, potrebno je makroskopski i patohistološki pregledati žljezdani i mišićni želudac, gdje se očekuje najviše patoloških promjena (stanjenje stjenke žljezdanog želuca uz nalaz sluzi u lumenu; nalaz gljivica u sluznici mišićnog želuca) (slika 5).
Diferencijalnodijagnostički potrebno je isključiti bolest dilatacije žljezdanog želuca, no u ove se bolesti pojavljuje limfoplazmocitni ganglioneuritis probavnog trakta. Proljev ili enteritis također se nalaze u slučaju pojave crijevnih parazitoza, bakterijskih infekcija ili drugih virusnih bolesti koje uzrokuju proljev.
Liječenje i profilaksa
Baron i suradnici (2019.) opisali su ishode liječenja ptica zaraženih sojem M. ornithogaster amfotericinom B i dokazali da ne dolazi do potpunog izlječenja, već da se smanji broj gljivica u probavnom sustavu, no ptice i dalje izlučuju uzročnika izmetom.
Ovi nalazi pokazuju da je liječenje amfotericinom B slabo učinkovito.
U Australiji je identificiran soj M. ornithogaster rezistentan na amfotericin, no nije poznato koliko bi rezistencija na amfotericin B mogla biti raširena (Phalen i sur., 2002.).
Kako se smatra da M. ornithogaster može uzrokovati promjenu pH-vrijednosti želuca, neki autori opisuju primjenu sredstava u obliku zakiseljivača vode kao što su jabučni ocat, organske kiseline i vitamin C (Phalen, 2014.). S druge strane, istraživanje koje su proveli Filippich i Perry (1993.) nije potvrdilo ovu hipotezu.
Opisani su i slučajevi liječenja ptica natrijevim benzoatom (Hanafusa i sur., 2007.b; Hoppes, 2011.; Madani i sur., 2014.; Hoppes, 2022.). Natrijev benzoat potrebno je oprezno dozirati, preporučuje se započeti liječenje manjim dozama (500 mg/L vode) i postupno povećavanje do 1 g/L vode, a liječenje može trajati i do osam tjedana (Madani i sur., 2014.).
Veće doze natrijeva benzoata uzrokovale su neurološke znakove i smrt ptica zbog povećanog unosa vode, posebno u odraslih ptica koje su othranjivale mlade (Hoppes, 2011.).
Filippich i Perry (1993.) opisali su primjenu Lactobacillus sp. u liječenju makrorabdioze te dokazali prestanak izlučivanja gljivica.
Primjena amfotericina B izravno u kljun moguća je u slučaju oboljenja pojedine ptice, no liječenje jata na ovaj način iznimno je otežano, a kako je već spomenuto, liječenje putem vode za piće rijetko je uspješno. Stoga se u slučaju pojave makrorabdioze u jatima ptica savjetuje neškodljivo uklanjanje pozitivnih jedinki, temeljito čišćenje i dezinfekcija te liječenje posebno vrijednih jedinki ptica koje pokazuju kliničke znakove, nekim od prikladnih lijekova. Alternativni pristup uklanjanju infekcije iz jata može biti i valjenje mladih ptića u inkubatoru i ručno othranjivanje.
Zaključak
Liječenje amfotericinom B i drugim alternativnim pripravcima treba pokušati u slučaju pojave kliničkih znakova bolesti i potvrde etiološkog uzročnika, uz napomenu da je izlječenje upitno.
Literatura [… prikaži]
