23.4 C
Zagreb
14. lipnja 2024.
Izlaganje sa skupaParazitiZoonoze i Jedno zdravlje

Mjesto i uloga čovjeka u epidemiologiji parazitskih zoonoza

Tatjana Živičnjak
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za parazitologiju i invazijske bolesti s klinikom, Heinzelova 55, 10000 Zagreb
tatjanaz@vef.unizg.hr; tanja.zivicnjak@gmail.com

Izlaganje sa simpozija

AKTUALNE PARAZITSKE ZOONOZE

Izvor: Knjiga sažetaka simpozija AKTUALNE PARAZITSKE ZOONOZE, Zagreb, 2022.

Tijekom evolucije, nosilac i parazit uzajamno su se prilagođavali, a najvažnije postignuće prilagodbe je mogućnost dugotrajnog preživljavanja svih sudionika. Uspjeh tog uzajamnog odnosa parazita i nosioca ovisi o dvije značajne karakteristike. Prva je primljivost nosioca (ovisi o njegovim fiziološkim, morfološkim i bihevioralnim specifičnostima, ali naravno i o njegovom imunološkom odgovoru). Druga karakteristika je specifičnost parazita za nosioca, odnosno način na koji iskorištava tog nosioca, a na koji način izbjegava/modulira njegov imunološki odgovor. Parazitiranje u vrsti koja nije evolucijski adaptirana, ni nužno involvirana u razvojni ciklus zovemo slučajnom ili akcidentalnom invazijom i parazit je taj koji češće strada. Međutim, katkada takva invazija može bi fatalna i za nosioca. Kod relativno malog broja parazitskih zoonoza čovjek je kao nosilac neophodan za završetak razvojnog ciklusa, dok je životinja posrednik. S druge strane, neki paraziti životinja imaju potencijala invadirati čovjeka, ali se u njemu ne razmnožavaju, a često čovjek kao posrednik u razvoju bude „slijepa ulica“ jer nije uobičajen plijen mesožderima. Neki paraziti zbog niske specifičnosti mogu parazitirati kod većeg broja životinjskih vrsta pa su i kod čovjeka u stanju u potpunosti završiti razvojni ciklus i proizvoditi potomstvo koje je u direktnom razvojnom ciklusu izvor invazije za druge ljude i životinje, odnosno izvor invazije za posrednika ili vektora u indirektnom razvojnom ciklusu.

Iako je većina parazita vrsno specifična, odnosno karakteristična za određenu životinjsku vrstu, pored onih poznatoga zoonotskog potencijala, za mnoge parazite životinja postoji veći ili manji broj opisanih slučajeva obolijevanja ljudi (najčešće kao posljedica imunosupresije, ali ne nužno). Zbog evolucijske ne-prilagođenosti čovjeku kao nosiocu, takve su invazije nerijetko klinički simptomatske, pa i dramatičnog tijeka. Do invazije dolazi direktnim ili indirektnim kontaktom (neki ektoparaziti, ali i perkutanom penetracijom invazijskog stadija iz okoline), oralnim unosom hranom ili vodom (to je skupina tzv. „food-borne“ parazita, ali treba razlikovati kontaminaciju hrane i vode invazijskim stadijem parazita od invazije nakon ingestije cijelog posrednika ili njegova tkiva/organa s larvalnim stadijem) i konačno, putem člankonožaca – bioloških vektora. Vektorski prenosive parazitske zoonoze i zoonotski paraziti s direktnim razvojnim ciklusom imaju identičnu epidemiologiju kod ljudi i životinja (boravak u području s invadiranim životinjama gdje postoji i odgovarajući biološki vektor, odnosno fekalna kontaminacija okoline invazijskim stadijem). Prevencija obolijevanja kako ljudi, tako i (domaćih) životinja, prvenstveno se svodi na dijagnostiku i liječenje životinja (ali i kemoprofilaksu ili cijepljenje, ako je moguće), te primjenu repelenata i dezinsekciju, odnosno provedbu higijensko-sanitarnih mjera za drugu skupinu. S druge strane, epidemiologija i epizootiologija bolesti koje uzrokuju zoonotski paraziti indirektnog razvojnog ciklusa se razlikuju, a ponašanje čovjeka uvelike utječe na mogućnost invazije životinja i posljedično obolijevanje ljudi. Tipičan je primjer odgovornosti čovjeka prehrana domaćih životinja termički neobrađenim mesom i organima. Posljedica je npr. ehinokokoza pasa, ali i trihineloza svinja, te toksoplazmoza mačaka i svinja. Navika obavljanja velike nužde na pašnjacima ili u objektima gdje borave svinje ili goveda ili se čuva njihova hrana, kao i pražnjenje septičkih jama ili sadržaja sanitarnog čvora iz vlaka, na pašnjacima su direktan uzrok pojave ikričavosti goveda i svinja i potencijalan rizik tenioza u čovjeka. Takve zoonoze je moguće prevenirati edukacijom kojoj je cilj sprječavanje invazije životinja. Trenutačno se prevencija nekih zoonotskih parazita provodi samo pregledom poslije klanja i neškodljivim uklanjanjem tkiva i organa (ponekad preporukom termičke obrade), a kod nekih ni to. Prevencijom parazitskih zoonoza koja uključuje i edukaciju trebaju se bavi i veterinari i liječnici jer su troškovi dijagnostike i liječenja višestruko veći od troškova preventive. Posebnu ulogu u epidemiologiji zoonoza imaju divlje životinje koje su rezervoari nekih parazita, te bi monitoring, čak i kemoprofilaksa kod nekih, mogli bi prvi korak u suzbijanju.

Vezani sadržaji

Mali strongilidi – velik problem parazitologije konja

Urednik

Projekt CROOH – Uspostava koordiniranog sustava nadzora bolesti u skladu s pristupom ‘Jedno zdravlje’ u Republici Hrvatskoj

Urednik

Noć muzeja 2024. “Muzeji i nova publika”

Urednik

Uloga divlje svinje u epidemiologiji afričke svinjske kuge

Urednik

Epidemija antraksa u Parku prirode Lonjsko polje 2022. godine

Urednik

Dijagnostika i prevencija bedrenice

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više