O ideji mobilnih veterinarskih ambulanti zadnjih je godina bilo riječi i u Hrvatskoj, a u većini javnih objava, uz ponos nagrađenih za inovaciju, upućuje se negativna kritika Ministarstvu jer ne mijenja postojeći Pravilnik koji ne predviđa “mobilnu veterinarsku ambulantu”.
Što je “mobilna veterinarska ambulanta” u našoj legislativi nije definirano. Kako nema službene definicije (a to je najčešće definicija iz službenih izvora), svatko može ovaj termin tumačiti kako hoće, a tako možemo i mi. Možda dio razloga za nagrađivanje zamisli o “mobilnoj veterinarskoj ambulanti” leži u činjenici da ona u Hrvatskoj ne postoji, a kako bi i mogla postojati kad legislativom nije ni predviđena.
Treba reći da vlasnici postojećih veterinarskih organizacija, ambulanti, praksi, klinika i bolnica, “mobilnu veterinarsku ambulantu” ne smatraju inovacijom.
Praktičari se ne slažu da “mobilna veterinarska ambulanta” osigurava višu razinu veterinarske usluge (v. https://www.dalevet.com/photo-tour.pml), no tko je uopće kompetentan utvrditi da li “mobilna veterinarska ambulanta” osigurava višu razinu veterinarske usluge?
U svom dopisu Ministarstvu poljoprivrede od 12.2.2020. godine, Hrvatska veterinarska komora navodi da je: “… odredbama Zakona o veterinarstvu i gore navedenog Pravilnika propisano da veterinarske organizacije sve propisane poslove veterinarske djelatnosti obavljaju u ambulantnim i terenskim uvjetima čime se osigurava dostupnost pružanja veterinarskih usluga svim posjednicima životinja“. Dakle, veterinari mogu svoju uslugu pružati i izvan svojih (stacionarnih) registriranih objekata odnosno kod posjednika životinje i “nema nikakve potrebe za uvođenje novog pravnog oblika organizacije veterinarske djelatnosti“.
Ne treba zaboraviti da se terenskim improvizacijama pribjegava onda kada se bolje ne može (pomoći pacijentu) ili je posjednik izričito zatražio terensku intervenciju, što mu oduvijek i omogućeno.
“Mobilna veterinarska ambulanta” trebala bi ispunjavati sve uvjete koje mora ispunjavati svaka veterinarska ambulanta izuzev onih uvjeta prema kojima mora biti smještena u zgradi, jer onda nije mobilna. Po pitanju uvjeta, ako je zaista potrebna, ništa manje, tek možda više. Jer i “mobilna veterinarska ambulanta” i dalje je “veterinarska ambulanta”.
Ovdje je ključno pitanje treba li snižavati postojeće kriterije ili ih treba barem zadržati ako već ne podizati. Problem je i lokacija. Ako je u blizini aktivne stacionarne veterinarske ambulante, otvaraju se brojna pitanja, a time i novi problemi.
Ukoliko na vrlo slabo naseljenim područjima u kojima ne postoje bolja rješenja postoji neodgovorena potreba za pružanjem veterinarskih usluga koje je nemoguće organizirati kroz mrežu postojećih veterinarskih organizacija, onda je bolje imati i pokretne (mobilne) veterinarske ambulante koje udovoljavaju i nižim kriterijima nego nikakve.
No, jesu li takva rješenja potrebna u naseljenim, a posebice u urbanim područjima na kojima već postoji dostupna mreža veterinarskih ambulanti, veterinarskih praksi, klinika, bolnica i stanica, kojima je svima već omogućen terenski rad, dok u svim većim gradovima postoje i specijalizirani prijevozi kućnih ljubimaca? Nekim posjednicima životinja mobilna veterinarska ambulanta vjerojatno se čini interesantna ideja, naročito ako vjeruju da bi dobili istu uslugu za iste novce ili da bi na bilo koji način bolje “prošli”, npr. uštedjeli vrijeme. No, to je pitanje jer uistinu viša razina usluge uvijek i svuda više košta.
Nije poznato da ijedna od postojećih veterinarskih organizacija u Hrvatskoj ima “mobilnu ambulantu”, a veterinari su svakodnevno na terenu, pa i oni u maloj praksi.
To ne bi bilo tako kada pružanje veterinarske usluge kod posjednika životinje kroz postojeća rješenja u svakom smislu već ne bi bilo omogućeno na čitavom teritoriju Republike Hrvatske. Međutim, drugi je problem naplata dolaska na poziv posjednika, a to je nažalost i danas mnogima svakodnevica. Pružanje veterinarske usluge nerijetko nije isplativo. Bavimo li se veterinarskom djelatnošću kao gospodarskom, zdravstvenom ili socijalnom djelatnošću ili svime time istovremeno, pa smo ju zato klasifikacijom “strpali” u stručne djelatnosti? Koja druga regulirana profesija mora odgovarati na sve te zahtjeve, a da je klasificirana kao stručna? Ova pitanja ipak zahtijevaju i drugi naslov i mjesto.