Mogućnosti suzbijanja fascioloidoze jelena u otvorenom staništu

Dean Konjević¹, Miljenko Bujanić¹, Milan Oršanić², Zdravko Janicki³
¹ Zavod za veterinarsku ekonomiku i epidemiologiju, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (dean.konjevic@vef.hr), ²Zavod za ekologiju i uzgajanje šuma, Šumarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, ³Zavod za lovstvo i divlje životinje, Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

▲

Sažetak

---

Fascioloidoza jelenske divljač je parazitska bolest uzrokovana velikim američkim metiljem Fascioloides magna. Učinak ove bolesti na populaciju nositelja razlikuje se ovisno o tipu nositelja (konačni, aberantni ili nositelj tipa slijepa ulica). Do sadašnji modeli liječenja slobodnoživuće jelenske divljači uključuju izlaganje ljekovite tvari na zrnu kukuruza kao nosaču, u sastavu posebno pripravljene smjese ili u soli. U radu je dan prikaz pojedine metode liječenja. Na primjeru liječenja jelena običnoga u državnom otvoreno lovištu broj: III/39 – “OPEKE II” primjetan je pad broja metilja i cista u jelenskim jetrima od 2016. do 2018. godine. Liječenje slobodnoživućih populacija povezano je s problematikom doziranja lijeka, odabira prikladne veličine obroka, kao i izbora lijeka s dostatnom terapijskom širinom i što slabije izraženim okusom i mirisom. Iz toga razloga, uz poznavanje hijerarhije krda, je neophodno dobro pripremiti program liječenja.
Ključne riječi: fascioloidoza, jelen obični, slobodnoživuće populacije, liječenje

▲

Uvod

---

Tijekom povijesti se odnos prema bolestima divljih životinja mijenjao u smislu potrebe za liječenjem, ali i njihovom značaju ne samo za domaće životinje, već i za divlje populacije. Sukladno tome i danas jedan dio stručnjaka smatra liječenje divljih populacija/jedinki nepotrebnima, uz objašnjenje da su bolesti sastavni dio života te će s vremenom i proći same od sebe. Ipak, neophodno je napomenuti da uz sve promjene u ekosustavu i statusu ugroženosti pojedinih vrsta, te uz nove spoznaje o bolestima divljih životinja, samo puštanje bolesti prirodnim tokovima se danas ne čini u potpunosti prihvatljivim. Posebno se to odnosi na bolesti ugroženih vrsta životinja, na novo unesene bolesti i prijeteće bolesti (Daszak i sur., 2000.). Jedan od takvih primjera je fascioloidoza. Fascioloidoza je invazijska bolest prvenstveno divljih i domaćih preživača uzrokovana nezavičajnom vrstom metilja Fascioloides magna. Metilj F. magna unesen je u Europu prvenstveno uvozom bjelorepih i wapiti jelena i to kako genetska istraživanja pokazuju najmanje dva puta (Králová-Hromadová i sur., 2011.).
Pri tome su formirana tri žarišta ove bolesti, talijansko na području Kraljevskog parka La Mandria pored grada Torina kao prvo žarište, drugo žarište na području Češke itreće uz rijeku Dunav. Dok je žarište u Italiji suzbijeno, preostala dva dala su ishodište za širenje bolesti u Europi, poglavito duž toka rijeke Dunav (Bazsaloviczsová i sur., 2013.). Metilj F. magna u Europi parazitira u tri različita tipa konačnih nositelja. Pri tome jelen obični i jelen lopatar predstavljaju tipične nositelje, srna obična, muflon i divokoza aberantne nositelje, a svinja divlja nositelja tipa slijepa ulica (Králová-Hromadová i sur., 2016.). O tipu nositelja (i jačini invazije) ovisi klinička slika i ishod bolesti, kao i epidemiološke osobitosti. Pored izravnih šteta uzrokovanih uginućima, što posebice ima značaj za aberantne nositelje, ne treba zanemariti i potencijalne, do sada nedostatno istražene neizravne štete u vidu pada rasplodne sposobnosti, pada vitalnosti mladunčadi ili pak slabije trofejne vrijednosti invadiranih grla. Upravo iz navedenih razloga pokrenuti su programi kontrole fascioloidoze u Republici Hrvatskoj, kao i liječenja pojedinih populacija u nekim susjednim državama (Mađarska, Srbija) (Janicki i sur., 2005., Trailović i sur., 2016.).

Cilj ovoga rada je u kratkim crtama prikazati različite mogućnosti suzbijanja fascioloidoze, s naglaskom na primjer državnog otvorenog lovišta broj: III/39 – “OPEKE II”.

▲

Materijal i metode

---

Državno otvoreno lovište broj: III/39 – “OPEKE II” ubraja se u nizinska lovišta s poplavama, nadmorske visine do 99 m. Lovište se teritorijalno nalazi na području Sisačko-moslavačke županije, a ovlaštenik prava lova je Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ukupna površina lovišta iznosi 8342 ha, od čega šume zauzimaju 5927 ha, poljoprivredne površine 2024 ha, a vode stajaćice i tekućice 103 ha. Razdoblja povišenog vodostaja javljaju se tijekom godine u dva navrata, u proljeće i u jesen, kada dolazi do plavljenja gotovo 70% lovišta. Srednja godišnja količina oborina iznosi 915 mm.

Promatranje jelena provedeno je izlaskom na čeke tijekom tri uzastopna dana i praćenjem broja jelena koji posjećuju hranilišta. Na temelju promatranja određen je prosječni broj jelena koji posjećuje svako hranilište.

U postupku liječenja primijenjeni su triklabendazol (Fasifree^®, 10%) i albendazol (Valbazen^®, 10%). Lijek je nanošen na cijelo zrno kukuruza prema izračunatoj ukupnoj dozi od 60 mg/kg tjelesne mase, preračunato na broj grla. Lijek je izlagan tijekom 6 dana uzastopce.

Jetre su pregledavane po odstrjelu jelena sukladno odredbama lovnogospodarske osnove. Svaka jetra je fotografirana s obje strane te je rezana na rezove debljine oko 2 cm. Svaki rez je temeljito pregledan na prisutnost i osobitosti pseudocista i metilja.

▲

Rezultati i rasprava

---

Liječenje jelenske divljači od fascioloidoze provodi se već više godina na području Republike Hrvatske, isprva isključivo u lovištima kojima gospodare Hrvatske šume d.o.o. (vlastitim sredstvima ovlaštenika prava lova), a unatrag godinu dana i u drugim lovištima, prvo na području Posavine, a kasnije i šire, kroz program Ministarstva poljoprivrede. Ovdje je neophodno napomenuti da iako brojni radovi govore o učinkovitosti pojedinih lijekova u suzbijanju prirodne invazije jelenske divljači velikim američkim metiljem, većina tih radova zapravo opisuje liječenje prirodno invadiranih jelena, ali koji su potom premješteni u ograđene, kontrolirane uvjete (Foreyt i Todd 1976., Qureshi i sur., 1989., 1990., Pybus i sur., 1991.). U novije vrijeme moguće je naći radove o problematici vezanoj za liječenje slobodnoživućih populacija i razlikama u odnosu na kontrolirane uvjete (Šimunović, 2016.; Konjević i sur., 2018). Također, ne treba zanemariti niti vraćanje invazije nakon uspješnog liječenja (Haider i sur., 2012.). Rjeđe je moguće naići i na radove koji opisuju liječenje slobodno-živućih jelena (Janicki i sur., 2005., Slavica i sur., 2006., Ursprung i sur., 2006.). Do danas se uglavnom javljaju tri oblika izlaganja lijeka ovisno o nosaču, na kukuruzu, u posebno pripravljenim mamcima ili u soli. Također se glede broja izlaganja prakticiraju jednokratno i višekratno izlaganje.

Primjena lijeka na kukuruzu kao nosaču, primjer državnog otvorenog lovišta br.: III/39 – “OPEKE II”

Broj pregledane teladi u 2014., 2015. i 2016. godini iznosio je 6, 1, 1, dočim u ostalim godinama telad nije odstrjeljivana. Izliječene i reinvadirane jetre pojavljuju se tek u 2017. i 2018. godini, i to kao 1, 0 i 2, 2. Prvi puta jelenska divljač na ovom području je tretirana u ožujku 2015., ali je hrana iznesena na samo 5 hranilišta zbog izrazitog plavljenja terena i nedostupnosti ostalih područja. Početkom 2016. godine je zbog nedostatka triklabendazola primijenjen albendazol, ali je ponovno uslijed plavljenja za izlaganje lijeka bio dostupan tek dio hranilica. Slična situacija na terenu bila je i 2017. godine kada je hrana izložena ponovno na 5 hranilišta. Tijekom 2014. godine je utvrđena prevalencija invadiranih jetara od 80%, uz najveći broj metilja 63, te prosjek od 24 metilja. U 2015. godini prevalencija invadiranih jetara iznosila je 100%, najveći utvrđeni broj metilja 158, a prosječan broj metilja 39. U 2016. godini najveći utvrđeni broj metilja bio je 39, a u prosjeku su invadirane jetre sadržavale 20 metilja.

Prevalencija jetara sa spolno zrelim metiljima iznosila je 62,5%. S obzirom da nismo bili u mogućnosti provesti terapiju približno procijenjenoga broja jelenske divljači u lovištu tijekom prve tri godine liječenja uslijed izrazitog plavljenja lovišta (i do 70% površine), lošiji parazitološki nalaz u 2015. i 2016. godini je i očekivan, ali istodobno i ukazuje na prikladnost terena za održavanje razvojnog ciklusa velikog američkog metilja. Pored navedenoga razvidan je i postupni trend smanjenja broja metilja i cista uz povećanje broja propalih cista koji se nastavlja i tijekom 2017. i 2018. godine. Ovdje treba istaknuti i kako bi nalaz u 2014. godini bio i znatno lošiji da nije uračunata telad, koja je uglavnom u većini segmenata nalaza negativna. U tom slučaju bi prosječni broj spolno zrelih metilja bio 28,6, a zrelih cista 15,8.

Ovaj način liječenja primijenjen je u nekoliko studija (Qureshi i sur., 1994., Ursprung i sur., 2006., Trailović i sur., 2016.) uz određene modifikacije. Janicki i sur. (2012.) potvrdili su dobru prikladnost cijelog zrna kukuruza kao nosača triklabendazola za peroralno liječenje. Na području državnog otvorenog lovišta broj: III/39 – “OPEKE II” liječenje je provedeno na način da je prije samoga izlaganja lijeka provedena analiza jetara odstrijeljene jelenske divljači s ciljem utvrđivanja invadiranosti populacije. Nakon toga je određen okvirni broj jelena koji posjećuju određena hranilišta kako bi se mogla odrediti potrebna količina tretiranog kukuruza po pojedinom hranilištu. S obzirom da je za uzimanje odgovarajuće doze lijeka neophodno da jeleni konzumiraju određenu količinu hrane, određen je i približni jednodnevni obrok po jelenu od 0,45 kg kukuruza. Kako hranilište posjećuju jeleni različite dobi i spola, određena je i prosječna tjelesna masa jelena od 100 kg (primjenjuje se i u ostalim modelima izlaganja lijeka u ovom radu). Ukupna doza lijeka od 60 mg/kg se potom razdijeli na šest jednakih doza te se tako tretirani kukuruz izlaže tijekom 6 dana uzastopce, čime se povećava mogućnost konzumacije za što veći broj jelena.

Izlaganje lijeka u posebno pripravljenim mamcima

Učinkovita medikamentozna terapija osim pravilnog odabira aktivne tvari podrazumijeva i druge okolnosti za postizanje željenog učinka. Navedeno ovisi primarno o pravilnom doziranju lijeka, što predstavlja poseban problem u slobodno živućih populacija. Za razliku od toga u uzgajalištima jelenske divljači koja je stjecajem okolnosti usvojila naviku hranjenja na hranilištima tijekom većeg dijela godine, uspješnost terapije tretiranom hranom znatno je bolja. Tu je od utjecaja i činjenica da u prirodnom uzgoju tijekom zimske prihrane ne dolaze sva grla na hranilišta neovisno o količini i kvaliteti hrane. Pri tome je bitno razlikovati hranjenje divljači dodatkom aktivne komponente/lijeka u hrani, što bi bila prihvatljiva strategija za ona sredstva koja imaju kumulativan učinak aktivne komponente u organizmu s posljedičnim terapijskim učinkom. Naime, pri tome se aktivna tvar dodaje u malim dnevnim dozama (sa ciljem izbjegavanja predoziranja i posljedičnih nepoželjnih učinaka) kroz dulji vremenski period. Za razliku od toga ova strategija liječenja s pripravljenim mamcima podrazumijeva učinkovitu terapijsku dozu u što je manjem broju obroka, u ovom prikazu u jednom obroku i primjerenija je za aktivne tvari koje imaju brzi poluraspad (do 24 sata). Time se za isti terapijski učinak smanjuje ukupna količina potrebnog ljekovitog sredstva kao i utrošak vremena i radne snage, u odnosu na svakodnevno punjenje hranilišta. Kod ovog pristupa potrebno je ‘dizajnirati’ smjesu za mamce na način da su ješno atraktivni, postojani na promjene vremenskih uvjeta, da komponente smjese ne reagiraju s djelatnom tvari ili nosačem lijeka i sl. (Janicki i sur., 2005., 2012.). Također je potrebno odrediti optimalnu težinu/volumen takvog zasebnog mamca kako bi bio prikladan za jedan zalogaj jedinke prosječne mase za ciljanu vrstu jelenske divljači. To znači da će pri konzumaciji takvog pripravka mase 220-240 grama lakša grla biti nešto predozirana, dok će najkrupnija grla, s obzirom na socijalnu hijerarhiju na hranilištima biti predozirana (prednost pri tome imaju sredstva s većom terapijskom širinom). Za uspješnost metode ključno je privikavanje divljači na konzumaciju smjese te dvokratno/trokratno izlaganje terapijske smjese tijekom sezone zimske prihrane.

Izlaganje lijeka dodavanjem u sol

S obzirom da sol predstavlja dodatak u prihrani divljači njena dnevna konzumacija je različita i količinski i učestalošću. Dosadašnji vrlo rijetki pokušaji liječenja jelenskih populacija izlaganjem soli s dodatkom lijeka nisu bili popraćeni zasebnim rezultatima prikazanim u znanstvenim ili stručnim časopisima (Slavica i sur., 2006., Ristić i sur., 2012.). Već površno sagledavanje problematike doziranja ukazuje na potrebu korištenja ljekovitih sredstava u praškastom obliku. Pri tome u obzir dolaze samo ona s kumulativnim efektom. Međutim praktična izvedba je problematična obzirom se konzumacija soli po jednom grlu jelena običnog procjenjuje na godišnjoj razini oko cca 3,5 kg, odnosno znatno manje za ostale vrste jelenske divljači. Dakle u nešto manje od 10 grama soli potrebno je dodati dnevnu dozu aktivne tvari, imajući pri tome u vidu da sol s većim postotkom vlage postaje reaktivnija na komponente pridodanog lijeka.

▲

Završne pripomene

---

Liječenje slobodnoživuće jelenske divljači povezano je s brojnim poteškoćama. Prva je svakako nemogućnost kontrole okolišnih čimbenika. Pored toga, zaseban problem vezan je uz doziranje lijeka, odabir prikladne veličine obroka, kao i izbor lijeka s dostatnom terapijskom širinom i što slabije izraženim okusom i mirisom. Iz toga razloga, uz poznavanje hijerarhije krda neophodno je dobro pripremiti program liječenja. Također, u konačnici treba prihvatiti kako je liječenje populacija u prirodi namijenjeno držanju bolesti pod kontrolom te da je potpuno izlječenje praktički nemoguće, kao i da treba očekivati povremena kolebanja prevalencije po godinama, ovisno o uvjetima u okolišu.

Literatura [… prikaži]

▲

Possibilities to control deer fascioloidosis in open habitats

---

Dean Konjević, Miljenko Bujanić, Milan Oršanić, Zdravko Janicki

---

Red deer fascioloidosis is a parasitic disease caused by large American liver fluke Fascioloides magna. Impact of this disease on host population depends on the type of hosts (final, aberrant, dead-end). Methods of controlling the disease so far include exposition of drug using corn as carrier, within specially designed mixtures or in salt. Here we discuss each of this method. On example of the treatment of red deer population in open hunting ground no. III/39 – ‘’OPEKE II’’ a decrease in number of flukes and cysts between 2016 and 2018 is visible. Treatment of free-living populations is influenced with several problems including drug dosage, estimation of adequate meal size, and choice of drug with sufficient therapeutic index, and less pronounced smell and taste. Due to that, with understanding of herd hierarchy, it is necessary to carefully prepare disease control program.
Key words: fascioloidosis, red deer, free-living populations, treatment