Bojana Matijević, dr. med. vet.
Osnova svega bila je ljubav prema životinjama, ali s upisanim fakultetom, da bi se završilo u roku s visokim ocjenama, trebalo je i veliko žrtvovanje, mnogo sjedenja za knjigama, brojne neprospavane noći i mnogo hrabrosti i dosljednost, no prava borba tek slijedi, nakon fakulteta. Kako sam većinu života bila vezana za farmske životinje, na šestoj godini fakulteta odlučila sam se za usmjerenje Farmske životinje i konji. Posljednji sam ispit položila u jesen 2019. godine, a ekstramuralnu sam praksu iste godine odradila u Veterinarskoj stanici Vrbovec, gdje sam uz vrhunski tim tamošnjih terenskih veterinara stekla korisne vještine koje će mi biti važne u budućnosti. Tijekom šeste godine započela sam izradu znanstvenoistraživačkog studentskog rada na Zavodu za mikrobiologiju i zarazne bolesti s klinikom te paralelno volontirala na Klinici za zarazne bolesti. Iako sam bila na usmjerenju koje me vodilo prema velikoj praksi, nikad se nisam htjela oštro odijeliti za veliku praksu i biti veterinar koji liječi samo određene vrste životinja, zbog čega sam se i odlučila za volontiranje na klinici gdje sam stekla prvo iskustvo rada s malim životinjama. Tijekom izrade znanstvenog rada uhvatila sam se ukoštac s jako opširnim i vrlo malo istraženim područjem, a to su bili herpesvirusi malih preživača iz porodice Gammaherpesvirinae. Svoje sam istraživanje nakon dokaza dvaju potpuno novih herpesvirusa koza proširila na dokazivanje puta izlučivanja. Na istraživanju sam radila dvije apsolventske godine. Paralelno sam uz izradu znanstvenoistraživačkog rada bila zaposlena kao studentica najprije kao Assistant u području farmakovigilancije u jednoj farmaceutskoj korporaciji, a potom kao Associate. Nakon završetka fakulteta dobila sam ponudu za posao u spomenutoj farmaceutskoj korporaciji. Kako je situacija na tržištu veterinarskih poslova bila loša, logika je nalagala da ostanem u farmaceutskom području, ali poziv me tjerao da se vratim na svoj put. I tako sam počela raditi kao terenska veterinarka u stanici Velika Gorica. Radila sam na terenu s rasponom od 90 km zračne udaljenosti, od Pokupskog i Kravarskog, preko Turopolja, pa sve do granice sa Sisačko-moslovačkom županijom. I bio je to lijep teren s još uvijek postojećim stočnim fondom goveda, svinja, malih preživača i dosta konja. Gotovo sam odmah na terenu krenula samostalno raditi, i moram priznati da je bilo i zahtjevno i stresno.
Mentorstvo dobivamo na početku, ali dalje smo prepušteni sami sebi i onda dolazi do izražaja sve što smo učili i koliko smo se uz fakultet žrtvovali da bismo odradili volonterske prakse. Veterinarska je medicina jako široko područje i škola koja se uči čitav život, kostur znanja koji smo dobili na studiju treba se još puno nadograđivati. Tako sam i ja u svom prvom poslu, korak po korak, savladala reprodukciju goveda, porodništvo ovaca, koza, krava i svinja, u kojemu sam već otprije imala iskustva na svojoj farmi, unutarnje bolesti farmskih životinja, liječenje i kontrolu zaraznih bolesti te provođenje naređenih mjera, gdje bih naglasila rad na kontroli afričke svinjske kuge koja je tada bila aktualna i zbog koje je veterinarska struka podnijela velik teret i žrtvu. Osim rada na terenu, nerijetko sam pomagala kolegama u maloj praksi. U dežurstvima sam bila odgovorna za sve pacijente na terenu, kao i za male životinje koje su dolazile zbog hitnih stanja. Rad u ovoj stanici naučio me da budem spremna na sve – od namještanja patološkog položaja ploda u kravi do šivanja pet ili šest lovačkih pasa u jednoj večeri.
Posao farmskog veterinara na farmi “Vukovina” (fotografija: VETERINAR).
Prošlo je nešto više od godinu dana mog rada u veterinarskoj stanici Velika Gorica, kada sam dobila ponudu za posao na obližnjoj farmi Vukovina, koja je poslovala s kapacitetom od 3500 tovne junadi. Za mene je to bio velik izazov jer sam osim preuzimanja veterinarskog posla, trebala postati i voditeljica farme, što je značilo preuzeti i posao rukovodstva s dvanaest farmskih radnika te vođenje poslovanja cijele farme. U godinu dana vođenja farme Vukovina kroz moje je ruke prošlo više od 6000 junadi, ako gledamo ulaz i izlaz stoke na godišnjoj razini. Junad se uvozila iz različitih europskih zemalja, kao što su Poljska, Francuska, Rumunjska, Belgija, Estonija, Latvija, Mađarska i Češka, a izvozila se u Italiju, Kosovo i Libanon. Dobila sam priliku raditi s različitim mesnim pasminama junadi te križancima mesnih pasmina. Moj je radni dan započinjao u sedam ujutro, a nakon što bih raspodijelila radnike po zadacima, išla sam u obilazak 3000 do 3500 junadi koja je bila raspoređena u 22 štale i 180 boksova. Sustav se sastojao od predtova, gdje sam na dnevnoj bazi vodila protokole metafilakse, profilakse i liječenja, kojeg je najviše u predtovu, dok je u završnom tovu imunosno stabilna stoka, te je broj bolesne stoke sveden na minimum. Rad na farmi vrlo je zahtjevan, i drago mi je da sam dobila priliku raditi i ovladati tako velikim sustavom. Kako je vrijeme odmicalo, radeći na farmi shvatila sam da želim nešto više od veterinarske medicine i odlučila sam se vratiti nekim svojim starim zaboravljenim snovima. Poslala sam molbu za posao u ambulantu Vetpoint u Zagrebu. Doktor Ćirić mi se ubrzo odazvao i pozvao me na dvodnevni probni rok te mi ponudio posao.
Posao veterinara u maloj praksi u ambulanti Vetpoint (foto: VETERINAR).
Ambulanta Vetpoint specijalistička je ambulanta male prakse s vrhunskim timom veterinara koji se bave različitim područjima, kao što su ortopedija, meka kirurgija, endoskopski zahvati, onkologija, UZV dijagnostika, kardiologija, PCR dijagnostika i još mnogo toga. Kada sam ušla u ovu ambulantu, zakoračila sam u jedan novi svijet veterine, gdje su mogućnosti dijagnostike i stručnog pristupa specifičnoj problematici kućnih ljubimaca na vrlo visokoj razini, radeći zajedno s kolegama s kojima svaki dan razmjenjujem nove spoznaje i svladavam nove vještine. Poseban interes imam za kirurgiju i planiram se još školovati i nadograđivati u tom području.
Moj put i moja karijera do sada su bili vrlo šaroliki, ali poziv je sve vrijeme ostao isti, taj isti tihi glas u meni koji mi još od ranog djetinjstva govori da želim biti veterinar, da želim znati i moći učiniti da sve životinje ozdrave, neovisno o vrsti, danas je glasan i jasan. A put kao put, često me tjerao da odustanem i nudio mi lakše opcije. Od znanstvenoistraživačkog rada, rada u farmaciji, preko rada na terenu, mješovitoj praksi i farmi pa sve do specijalističkog područja male prakse. Život se ne piše uvijek ravnom crtom, nekad je napisan i krivudavom.
Iskreno, ne znam što me još čeka u veterinarskoj medicini, ali znam da se veselim i da hrabro i nestrpljivo iščekujem svaki novi pothvat.
