Mraclinska bolest konja – jetra i/ili mozak?

Mraclinska bolest konja je već davno opisana (od 1938. g.) i kao takva ušla u udžbenike patologije (Jakšić i Sofrenović, 1985.), a pod tim nazivom pojavljuje se i na društvenim mrežama te enciklopedijama. Zanimljivo je da je danas prevladavajuće mišljenje da se kod mraclinske bolesti konja radi najvjerojatnije o virusnoj upali mozga koja je odgovorna za većinu uočenih znakova bolesti. Cvetnić (2014.) iznosi pretpostavku da je upravo virus zapadnog Nila odgovoran za prije navedeni encefalitis.

Međutim, u prije navedenim udžbenicima kao i na predavanjima iz patologije koja sam pohađao kao student tijekom 1976. g., mraclinska bolest konja je opisivana kao tipičan primjer “akutne crvene i žute atrofije jetre (atrophia flava et rubra hepatis, lat.), bolesti još uvijek nejasne, ali u većini slučajeva toksične etiologije”. Naziv atrofija se u ovom slučaju koristi ne da opiše adaptacijski, nego nekrobiotični proces koji je samo makroskopski karakteriziran sa znatnim smanjenjem volumena jetre.

Ipak, žuta atrofija jetre je zastarjeli naziv koji se koristio za opis patološke promjene koja se danas naziva masivna nekroza jetre. Danas se još uvijek, premda rijetko, spominje u humanoj medicini kod opisa patološkoanatomskih promjena koje zahvaćaju jetru najčešće kod fulminantnih virusnih hepatitisa uzrokovanih s A i B virusom (Gotthartd i sur., 2007.). Makroskopski, promjena je karakterizirana značajnim smanjenjem veličine i to na polovicu ili čak trećinu veličine zdravog organa, kapsula je naborana, a jetra je mozaično žuto crvene boje i prhke koherencije. Mikroskopski, radi se o zonskoj nekrozi koja se odvija unutar režnjića i koja ima različite tipove, ovisno o tome koji su dijelovi režnjića zahvaćeni. Uglavnom, kod masivne nekroze bivaju zahvaćeni svi ili gotovo svi hepatociti unutar režnjića, mjestimice se mogu uočiti krvarenja, te pojedinačni makrofagi (Rubin i Farber, 1994.). Kod ove promjene tipično je zahvaćen cijeli režnjić, ali lezija ne zahvaća cijelu jetru ili cijeli režanj. Naravno, nekroza režnjića može biti mozaično prisutna u svim režnjevima jetre. Sivožućkasta područja predstavljaju još neoštećene djelove parenhima, dok je tamnocrvena boja prisutna u područjima nekroze, krvarenja i kolapsa režnjića koji su najčešće nekoliko milimetara udubljeni uspod površine (Cullen i Stalker, 2016.). Ovako opsežno oštećenje jetre može uzrokovati i zatajenje njene funkcije koje je praćeno s brojnim različitim kliničkim sindromima među kojima se ističu jetrena encefalopatija, hemoragična dijateza, hipoalbuminemija, žutica, hepatokutani sindrom i fotosenzitivnost (Brown i sur., 2017.). Etiološki, masivna nekroza jetre je u veterinarskoj medicini povezana s intoksikacijom i to najčešće tipa akutnog toksičnog oštećenja koje može po svome karakteru biti citotoksično, kolestatično ili mješovito (Cullen i Stalker, 2016). Jakšić i Sofrenović (1985.) ističu da kod životinja proces počinje mutnim bubrenjem, za kojim slijedi masna degeneracija i, na kraju, nekroza hepatocita. Promjena počinje centrolobularno da bi na kraju došlo do zahvaćanja i propadanja cijelog režnjića. Propadanje hepatocita uzrokuje dilataciju krvnih žila što dovodi do kongestije i krvarenja. Glede etiologije, spominju brojne uzroke među kojima su najvažniji različiti toksini bilo podrijetla otrovnog bilja bilo posljedica autointoksikacije, bilo ingestije žutog fosfora koji je izrazito hepatotoksičan.

S obzirom na to da su tijekom 1938. godine stručnjaci Zavoda za veterinarsku patologiju na čelu s predstojnikom, prof. dr. Ljudevitom Jurakom, obavili razudbe oko polovine uginulih konja u Mraclinu, logično je bilo da pretražimo arhivu našeg Zavoda i pokušamo analizirati ondašnje nalaze. Dobra je vijest također da smo našli parafinske kocke u kojima se nalaze uzorci tkiva uginulih životinja, ali koje zbog starosti tkiva još nismo uspjeli obojati i pripremiti za patološkohistološku pretragu.
No, kao što je već navedeno u nedavno objavljenom radu (Cvetnić i sur., 2019.), pretragom pisane arhive Zavoda za veterinarsku patologiju i to sekcijskog i histološkog protokola tijekom 1938. godine pronašli smo nekoliko zapisa koji se odnose na mraclinsku bolest i to 11 sekcijskih nalaza te sedam rezultata patološkohistoloških pretraga koje su se odnosile na opisane sekcijske nalaze (slika 1.).

Zanimljivo je da smo pronašli i rezultate biološkog pokusa koji su obavljeni na dva konja subduralnom aplikacijom emulzije mozga konja uginulog spontano od mraclinske bolesti, te jednog psa i jedne mačke kod kojih je emulzija aplicirana subkutano. Kod pokusnih konja je utvrđen gnojni encefalitis i leptomeningitis, a kod psa i mačke flegmona potkožja na mjestu aplikacije. U preostalih devet konja spontano uginulih od mraclinske bolesti niti u jednom slučaju nije utvrđena upala mozga bilo gnojna bilo negnojna što je potvrđeno patološkohistološkom pretragom pomoću koje se jedino može utvrditi negnojna odnosno virusna upala mozga i ovojnica. Međutim, nalazi na jetri su bili dosta specifični i uniformni. Kod šest životinja je utvrđena žuta atrofija jetre karakterizirana s njenim izratitim smanjenjem i žutom diskoloracijom, a kod preostale tri životinje su utvrđeni intersticijski hepatitisi i paranhimska degeneracija jetre. U sedam životinja utvrđen je ikterus jetre i opći ikterus. Kod većine konja uočena su i rasijana krvarenja posebice po epikardu i endokardu i edem pluća.

Držim da ovdje, dok ne riješimo tehnički problem s bojanjem arhivskih preparata, trebam pokušati dati odgovor na nekoliko pitanja i to:

1. Da li je virusni encefalitis uzrok mraclinske bolesti konja?
2. Da li virusni encefalitis može uzrokovati akutnu žutu atrofiju ili masivnu nekrozu jetre?
3. Da li akutna žuta atrofija jetre može uzrokovati živčane simptome slične onima koji su značajka upale mozga?
4. Koji bi otrovni spoj prvenstveno trebalo potražiti koristeći laboratorijske analize u arhiviranim tkivima?

1. Iako ima morfološki različitih upala mozga, tipična podjela je na upale uzrokovane bakterijama (encephalitis purulenta, lat.) koje uzrokuju gnojnu i upale uzrokovane virusima koje uzrokuju negnojnu upalu (encephalitis non purulenta, lat.). Ovo je krajnje sažeto, ali smatram da nema potrebe iscpno pisati o drugim oblicima encefalitisa poput parazitarnih, mikotičnih ili imunosnih tipova. Niti jedan od njih po svojim kliničkim i epizootiološkim značajkama ne odgovara mraclinskoj bolesti. Analizom podataka iz arhive Zavoda, utvrdio sam da je gnojna upala mozga utvrđena u dva konja koji su bili izloženi biološkom pokusu, gotovo sigurno posljedica nesterilne aplikacije moždane emulzije uzorkovane iz uginulog konja. Gnojna upala se može vidjeti i makroskopski i mikroskopski i karakterizirana je prvenstveno s obilnom nakupljanjem neutrofilnih granulocita. Niti u jedne spontano uginule životinje sa spontanim znakovima živčane bolesti nije utvrđena upala mozga. Napominjem da je virusna upla mozga karakterizirana s nakupljanjem limfocita, makrofaga i mikroglija stanica u moždanom parenhimu i/ili perivaskularno te se patološkohistološki upečatljivo i značajno razlikuje od gnojne upale. Ovakav tip upale je prisutan i karakterističan i za zapadnonilsku bolest (Vandevelde i sur., 2012.). Smatram da je nemoguće da prof. Jurak sa suradnicima nije našao niti u jedne životinje patološkohistološku potvrdu živčanih simptoma encefalitisa, tako da sam uvjeren da encefalitisa nije niti bilo.

2. Iako ovo pitanje zapravo ne traži odgovor s obzirom na odgovor na prijašnje pitanje, ipak treba reći da niti jedan od neurotropnih virusa koji zahvaćaju kopitare ne uzrokuje masivnu nekrozu jetre (Cantile i Yuessef, 2016.).

3. Odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Kod svih teških oštećenja jetre praćene njenim zatajenjem dolazi do oštećenja mozga što se naziva hepatična encefalopatija (HE). Klinički znaci su varijabilni i uključuju tupost, potpunu nesvjesnost, kompulzivne besciljne kretnje, maniju i generalizirane konvulzije. Osnovni uzrok HE je amonijak koji nastaje iz hrane (bjelančevine i urea iz koje mikrobiološkom razgradnjom nastaje amonijak) i koji se u jetri uklanja na način da se veže s ugljikovim dioksidom pa nastaje karbamil fosfat koji se u ciklusu uree razgrađuje. Povećanje koncentracije amonijaka u krvi dovodi do njegova ulaska u mozak s obzirom na to da može proći hematoencefalnu barijeru. U mozgu se veže na astrocite, uzrokuje njihov edem citotoksičnog tipa, dolazi do edema mozga te oštećenja neurona. Patološkohistološki nalaz kod akutnog oblika HE nije pretjerano specifičan i najčešće uključuje nalaz takozvanih Alzheimer tip II. astrocita koji su povećani s otečenom jezgrom s izraženom jezgricom i kromatinskom marginacijom. Ova promjena je tipična za akutno zatajenje jetre u velikih životinja (Cullen i Stalker, 2016.) .

4. Odgovor na ovo pitanje je doista u potpunosti hipotetičan i nije povezan s bilo kakvim objektivnim nalazima, koje zapravo i nemamo. Ipak, masivna nekroza jetre je u veterinarskoj medicini posljedica trovanja, a ni u kojem slučaju posljedica virusnih infekcija, posebice s neurotropnim virusima. Kada pogledamo dugi popis onoga što može uzrokovati trovanje, onda epizootiološki sa sigurnošću možemo isključiti sve otrovne biljke, ali mikotoksini (aflatoksikoza i stahibitristoksikoza) još uvijek su važni kao mogući uzročnici mraclinske bolesti. Konji su osjetljivi na aflatoksikozu i zanimljivo je da kod njih ovaj mikotoksin uzrokuje i encefalomalaciju (Angsubhakorn i sur., 1981.). U to vrijeme se kao anthelmintik koristio i tetraklorugljik (CCl4) pod trgovačkim nazivom “crvomor” koji je izrazito hepatotoksičan spoj i kod kojega treba biti izrazito oprezan u doziranju.

Literatura [… prikaži]