Najznačajnije herpesviroze naših domaćih životinja (I. dio)

Goveđi herpesvirus 1

Goveđi herpesvirus 1 (Bovine herpesvirus 1- BoHV-1, BHV-1, GHV-1) prouzroči nekoliko bolesti prednjih dišnih putova, spolnoga sustava i crijeva te vrlo rijetko encefalitis. Pri tome razlikujemo dvije skupine: respiratornu BHV-1.1 i genitalnu BHV-1.2 (Madić, 2012.).

Pojavnost i prenošenje. Zaraze BoHV-1 rasprostranjene su u cijelome svijetu, a uz goveda virus je dokazan i u divljih preživača (npr. jelena). Zaraza se izravno prenosi putem dišnoga (kapljice aerosola) ili spolnoga sustava (snošaj, umjetna oplodnja) te drugim izlučevinama (proljev). Virus je otporan na utjecaje iz okoliša pa u hladnim razdobljima može preživjeti i do mjesec dana. Naglašavamo da je smrznuto sjeme optimalna sredina za preživljavanje virusa i do godine dana.
Zaraza najčešće zahvaća životinje u dobi od 6 do 18 mjeseci, a učestalija je u jeseni i zimi. Pobol je u necijepljenih i ne imunih životinja, od 20% do 30%, a povećava se u stresnim stanjima.

Razvoj bolesti. Umnažanje virusa nastaje u sluznicama prednjeg dijela dišnoga ili spolnoga sustava pa se virusi nalaze u izlučevinama dišnih (slina, ispljuvak, suze) ili spolnih organa (sjeme, rodnički iscjedak ili putem posteljice). Virusi se vežu na okončine živčanih stanica i prenose do trigeminalnih ili sakralnih ganglija, gdje se ustale kao žarišta latentne infekcije. Virusi se vraćaju i na mjesta ulaza pa se bolest može periodički reaktivirati, sa ili bez kliničkog očitovanja, a zaražena goveda postaju doživotni nositelji infekcije za druge životinje. Izlučivanje virusa obično traje 2 do 17 dana, a cijepljene životinje isto tako izlučuju viruse, ali u manjem broju (Nandy i sur., 2009.).

Klinička slika i patološke promjene. Inkubacija traje 3 do 7 dana, a tijek bolesti je zavisan o virulentnosti soja, dobi zaražene životinje i uvjetima održavanja.
Zaraza BoHV-1 očituje se u nekoliko kliničkih oblika i to kao rinotraheitis te u krava kao pustularni vulvovaginitis i abortus, a u bikova balanopostitis. U zaraženih životinja razvijaju se i enteritis te transportna groznica.

Respiratorni oblik bolesti (Bovine rhinotracheitis infectiosus -IBR): najučestaliji je i započinje naglim povećanjem tjelesne temperature iznad 41 °C i ubrzanim bilom uz kongestiju i nekrotičnu upalu sluznica nosa i usta s papulama, kihanjem, seroznim i mukopurulentnim nosnim iscjetkom, ubrzanim otežanim disanjem i kašljem te odbijanjem hrane i smanjenom mliječnosti. Upala očne spojnice (conjunctivitis) uz suzenje oka redoviti je nalaz, a upala može zahvatiti rožnicu pa i cijelo oko (panophtalmitis). U teladi se katkad razvije i encefalitis.

Genitalni oblik bolesti (Vulvovaginitis pustulosus/balanopostatitis infectiosus): očituje se upalom sluznica spolnoga sustava uz groznicu, opću klonulost i odbijanje hrane. Stidnica je u krava natečena s nekrotičnim erozijama, pustulama, čirevima i bolnim mokrenjem i snošajem, a krave imaju podignut rep i oskudan iscjedak iz rodnice. Pobačaji i mrtvorođenčad nisu učestali, a mogu nastati i do tri mjeseca nakon zaraze. Prodor virusa u maternicu prouzroči nekrotizirajući endometritis pa i nekrotična oštećenja jajnika s privremenim poremećajem reproduktivnog ciklusa i neplodnošću tijekom dva do tri mjeseca.
Oporavak u primjereno održavanim uvjetima traje do četrnaest dana. U otežanim uvjetima (stres prigodom miješanja životinja u stadu i transporta, nedostatna prehrana) sekundarne bakterijske infekcije mogu prouzročiti žestoki traheitis s difteričnim naslagama i bronhopneumonijom. Viremija je rijetkost, ali ako putem posteljice virusi dospiju u fetus prouzroče nekrozuorg ana i pobačaj, a u novorođene teladi enteritis i uginuće. Smrtnost je razmjerno mala (10%), ali poremetnje umanjuju proizvodne sposobnosti oboljelih goveda te utječu na zabranu trgovine proizvodima i životinjama (Fenner i sur., 1993., Carter i Saunders, 2011., Madić, 2012.).

Dijagnostika. Početna se dijagnoza postavlja temeljem epizootioloških podataka i kliničkog nalaza, a potom pretragama suza, nosnog iscjetka i/ili prepucijalnog i vaginalnog obriska te uzoraka mlijeka. Etiološka se dijagnoza utvrđuje izdvajanjem i unošenjem u stanične kulture govedskog podrijetla te dokazivanjem virusne DNK, postupkom PCR.

Za prepoznavanje specifičnih protutijela rabe se neutralizacijski i imunoenzimni testovi (ELISA). Imunofluorescenca je prikladan postupak u dijagnostici pobačaja kada virusi nisu održivi zbog autolize fetalnog tkiva. Serološka dijagnostika nije posve pouzdana, jer protutijela nisu dostatno osjetljiva, ali značajno povećanje IBR protutijela može koristiti u razlučivanju akutnog i latentnog oblika bolesti (Lojkić i sur., 2011.). Razlikovna se dijagnostika odnosi ponajprije na meningoencefalitis uzrokovan s BoHV-5, a otežana je zbog izrazite serološke reaktivnosti. Uzorci za pretrage se uzimaju iz tkiva tonzila, pluća, traheobronhalnih limfoidnih čvorova te fetalne jetre, slezene, pluća i bubrega (Carter i sur., 2006.).

Liječenje. Liječenje je simptomatsko protuupalnim sredstvima za suzbijanje vrućice i boli te antibioticima, ako se razvije sekundarna infekcija. U vulvovaginitisa se primjenjuju antiseptička terapija i adstringensi te pripravci rivanola i borata, a u balanopostitisa se koriste masti na osnovi prokaina i rivanola, antibiotici i vitamin A.

Sprječavanje.
Suzbijanje zaraze BoHV-1 dugotrajan je pothvat i njezino je iskorjenjivanje do sada bilo uspješno samo u nekim europskim zemljama (Austrija, Švicarska, Italija, Danska, Švedska, Norveška i Finska). U Hrvatskoj je u pojedinim stadima pronađeno 90% serološki pozitivnih krava. U reprodukcijskim programima najvažnija je mjera specifična imunoprofilaksa.
Pri tome se uglavnom rabe atenuirana i inaktivna cjepiva, a mutanti cjepiva (Marker vakcine -DIVA) omogućuju razlikovanje cijepljenih od zaraženih životinja te otkrivanja virusa koji su mutirali. Zaražena goveda se odmah moraju izdvajati iz uzgoja, a goveda pozitivna na BoHV-1 protutijela treba ekonomski iskoristiti klanjem. Posebnu pozornost valja pridati ispravnoj mužnji i transportu, a napose prigodom uvoza stoke (Nandy i sur., 2009., Lojkić i sur., 2011.).
Atenuirana cjepiva obično se daju intranazalno i već tijekom 72 sata potiču tvorbu lokalne imunosti, ali se ne primjenjuju u bređih krava, jer mogu prouzročiti neplodnost. Inaktivirana cjepiva se primjenjuju intramuskularno, a virus se ne umnaža u životinji pa nema opasnosti od povratne virulencije i prikladna su za cijepljenje bređih krava. No, cjepivo je potrebno višekratno primijeniti, a dobra imunost se postiže tek nakon 7 do 10 dana tijekom kojih životinja može biti zaražena (Madić, 2012.).

Goveđi herpesvirus 2

Goveđi herpesvirus 2 (Bovine herpesvirus 2; BoHV2) prouzroči herpetični mamilitis /ulcerativni mastitis (Bovine herpes mammilitis) koji lokalno zahvaća kožu i potkožna tkiva vimena i sisa pa se govori i o lažnoj bolesti kvrgave kože.

Pojavnost i prenošenje. Bolest se pojavljuje u tropskim područjima te sporadično diljem svijeta, a poglavito u mliječnih krava i gospodarski je značajna zbog pada mliječnosti. Zaraza se prenosi izravnim doticajem ili posredno onečišćenom opremom za mužnju i rukama muzača te mehanički ubodima kukaca (primjerice muhe). Na zarazu su posebno primljive junice koje tijekom dva tjedna po porođaju imaju izraženi fiziološki edem vimena (Milas, 2012.a).

Razvoj bolesti. Virus se nakon prodora u kožu lokalno umnožava i stvara intranuklearne uklopine bez sustavnog rasapa. Epizootija u stadu traje 6 do 15 tjedana.

Klinička slika i patološke promjene. Inkubacija traje 5 do 10 dana, a bolest se očituje bolnim edemom mamila i naglim razvojem vezikula koje pucaju unutar 24 do 42 h serozni izljev, a posljedično nastaju nekrotičke erozije bradavice i epitela vimena, koje ulceriraju. Četvrtog se dana počinju stvarati tamne kruste ispod kojih cijeljenje kože i oporavak traju tri do dvanaest tjedana. U teladi se mogu naći i lezije na njušci, u usnoj šupljini, a u krava i na sluznici rodnice te na koži međice. U krava bez posebne skrbi mogu se razviti sekundarne infekcije (Carter i Saunders, 2013.).

Dijagnostika. Dijagnoza se teško postavlja samo temeljem kliničke slike pa je potrebna patohistološka pretraga uzoraka. Virus se može izolirati u staničnim kulturama gdje bolje raste uz niže temperature te u stanicama stvara osebujne sincicije. Brza se dijagnoza može postići prikazom virusa u smrznutom histološkom preparatu pod elektronskim mikroskopom. Pretraga se upotpunjava serološkom neutralizacijom i fluorescencijskim testom protutijela.
Razlikovna dijagnoza uključuje zarazu BoHV-1 te prave i lažne kravlje boginje, bolest kvrgave kože, bolest plavog jezika, malignu kataralnu septikemiju (coryza), slinavku i šap, vezikularni stomatitis i ostale bolesti u kojih na koži nastaju vezikule i ulceracije (Milas, 2012.b).
Uzorci za pretrage uzimaju se iz zahvaćenih područja kože i sluznica.

Liječenje. Strojna mužnja može spriječiti nastanak krusta, ali odlaže cijeljenje. Njegom i dezinfekcijom kože treba otkloniti dodatna oštećenja tijekom mužnje i sekundarne infekcije (mastitis). Pri tome se prije postavljanja muzilice koriste dezinfekcijske masti razmućene u vodi, a nakon mužnje adstringensi i losioni. Virus je osjetljiv i na jodoformne dezinficijense.

Sprječavanje. Oboljele životinje treba odmah odijeliti. Posebnu pozornost valja pridati mužnji i postupanju s mlijekom uz antiseptičku obradu vimena i mliječnog pribora, a krave koje se prvi put muzu valja pomusti prije ostalih.
Nakon porođaja valja nastojati smanjiti pojavnost fiziološkog edema vimena.
U ljetnim mjesecima treba suzbijati brojnost kukaca. Moguće je cijepljenje prije uvođenja novih životinja u zaraženi uzgoj (Bačić i sur., 2000.).

Goveđi herpesvirus 4

Goveđi herpesvirus 4 (Bovine herpesvirus 4;BoHV-4) katkad može prouzročiti zarazu istovjetnu onoj s BoHV-2, a razlike u kliničkom očitovanju zavise o soju virusa i načinu infekcije.

Goveđi herpesvirus 5

Goveđi herpesvirus 5 (Bovine herpesvirus 5;BoHV-5) zahvaća središnji živčani sustav i prouzroči zarazni encefalomijelitis (encephalomielitis infectiosus).

Pojavnost i prenošenje. Zaraza je učestala u Južnoj Americi (Brazil, Argentina) te rjeđe u Australiji i rijetko u nekim europskim zemljama. Bolest se najčešće očituje u goveda od sedam mjeseci do tri godine, rjeđe u mlađih životinja te iznimno i nakon šeste godine života. Zaraza se razvija neovisno od klasične IBR, a može oboljeti i do 30% stada (Fenner i sur., 1993.).

Razvoj bolesti. Virus se vjerojatno, poput BoHV-1, prenosi putem nosne sluznice i trigeminalnoga živca, poglavito do frontalnog korteksa gdje uzrokuje upalne promjene. Latentna se infekcija reaktivira u stresnim stanjima (odbijanje od sisanja, transport).

Klinička slika i patološke promjene.Klinički nalaz sukladan je meningoencefalitisu uz znakovitu sljepoću, smušenost i opću klonulost tijekom 4 do 7 dana, a kadšto i do dva tjedna. Bolest najčešće završava uginućem.

Patoanatomski se nalaze malacija mozgovne kore te upalne promjene pretežito u mozgu, a koje sežu u mozgovno deblo i mali mozak.

Dijagnostika. Dijagnoza se postavlja temeljem kliničke slike, histopatološkog nalaza i virološkog izolata. U neuronima i astrocitima su često prisutna inkluzijska tjelešca, a virusološki se u mozgovnim tkivima može izolirati osebujni BoHV-5 (Carter i Saunders, 2013.).
Razlikovna dijagnoza uključuje zarazu s BoHV-1 uz napomenu da s većinom dijagnostičkih reagensa nije moguće razlučiti BoHV-1 i BoHV5. Za pretragu se uzimaju uzorci tkiva mozga, malog mozga i mozgovnog debla.

Liječenje. Nema uspješnog liječenja.
Sprječavanje. Cijepljenje IBR cjepivom je učinkovito, ali zbog rijetkosti zaraza s BoHV-5 nije isplativo.

Goveđi herpesvirus 6

Goveđi herpesvirus 6 (Bovine herpesvirus 6;BoHV-6), u literaturi katkad naveden i kao Alcephaline herpesvirus 1 prouzroči zloćudnu virusnu prehladu goveda (Coryza; Bovine septicaemia catarrhalis maligna). Drugim epizootiološki bliskim uzročnikom smatra se ovčji herpesvirus 2, a izolirani su još i kozji herpesvirus 2 i jelenski herpesvirus 2 (Milas, 2012.b).

Pojavnost i prenošenje. Bolest poglavito ugrožava stada ovaca i gnua u Africi, ali se povremeno pojavljuje u ovaca i koza u cijelom svijetu, posebice u zajedničkim uzgojima ovaca i goveda.
Latentna zaraza postoji i u ostalih divljih preživača (jeleni) koji je mogu prenijeti govedima. Zaraza obično nastaje nakon janjenja, a janjci izlučuju viruse u dobi od 6 do 9 mjeseci. Pretpostavlja se da se virusi poglavito prenose kapljičnom infekcijom ili zaraženom hranom, a izvor zaraze su oboljele životinje bez klinički izraženih poremećaja pa i rijetka goveda koja prežive bolest, ali je zaostala dugotrajna viremija.

Razvoj bolesti. Razvoj bolesti nije dostatno istražen, a u lezijama postoji intracelularna viremija i propadanje virusa, što se smatra imunosnim odgovorom.

Klinička slika i patološke promjene.
Inkubacija traje 3 do 8 tjedana. Bolest se najčešće očituje općim infekcijskim sindromom uz klonulost i groznicu (tjelesna temperatura do 42 °C) i drhtanje mišićja pa i kloničke grčeve. Životinja odbija hranu i vodu, a laktacija naglo prestaje. Životinja žestoko suzi uz edem vjeđa i osjetljivost na svijetlo (fotofobiju), a mogu se razviti upale rožnice i šarenice pa i perforacija s ispadom šarenice.
Upala razara sluznice nosne i usne šupljine uz obilan iscjedak koji postaje mukopurulentan i brzo se suši pa nastaju pseudomembrane koje zatvaraju prednje dišne putove i otežavaju disanje. Istodobno je zahvaćena i sluznica predželuca i crijeva pa se mogu pojavit opstipacija ili proljev u kojem nalazimo primjese sluzi i krvi te pseudo membrane. Moguće su erozije gupca i otpadanje rogova te rožine papaka. Nakon akutnog febrilnog razdoblja većina oboljelih životinja ugiba unutar desetak dana (Fenner i sur., 1993., Milas, 2012.b).

Patoanatomski se nalaze nekrotične upale sluznica, dišnoga, probavnoga i mokraćnoga sustava sa subepitelijalnim limfoidnim infi ltracij ama te generalizirana limfoidna hipoplazij a uz rasprostranjeni fi brinoidni vaskulitis. U bubrezima i jetri mogu se uočiti siva žarišta, a prednji vratni i retrofaringealni limfoidni čvorovi mogu biti edematozni i hemoragični.
Dodatno se mogu pronaći zamućenje rožnice te edem mozgovnih ovojnica i perivaskularna zadebljnja u ostalim mozgovnim područjima.

Dijagnostika. Epizootički značajan podatak je ako se goveda drže zajedno s ovcama, a temeljem izražene kliničke slike i patoloških promjena bolest se lako prepoznaje. Laboratorijski je virus teško dokazati izolacijom virusa, imunohistokemijski i PCR postupkom limfoidnih čvorova, slezene i pluća.
Razlikovna dijagnoza uključuje zarazni rinotraheitis goveda, bolest sluznice goveda, goveđu kugu, keratokonjunktivitis, listeriozu i keratozu, bjesnoću te ostale meningoencefalitise. Uzorci za pretrage uzimaju se iz zahvaćenih tkiva (Carter i Saunders, 2013.).

Liječenje je redovito neuspješno.
Sprječavanje. Goveda se moraju uzgajati odijeljeno od ovaca, a ako to nije moguće PCR postupkom valja provjeravati ovce na kliconoštvo. Cijepljenje zbog rijetke pojavnosti bolesti nije gospodarski isplativo (Jukić i sur., 1975.).

Konjski herpesvirus 1

Konjski herpesvirus 1 (Equine herpesvirus 1; EHV-1) poznat i kao konjski virus abortusa uključuje dva glavna soja.
Neurotropni soj s asparaginskom kiselinom (D752) koji je uglavnom odgovoran za razvoj neurološke kliničke slike, a soj s asparaginom (N752) blisko je povezan s ostalim oblicima bolesti (Lunn i sur., 2014.).

Pojavnost i prenošenje. Zaraze EHV-1 virusom rasprostranjena je diljem svijeta, napose u područjima s mnoštvom konja. Zaraza se prenosi izravno ili posredno putem kapljica, iscjetka iz nosnica i usta ili od pobačenog fetusa s plodovim ovojnicama i tekućinom koji su prirodni domaćini virusa te mogu biti latentni prijenosnici zaraze. Reaktivacije virusa se pojavljuju nakon različitih stresova i primjene kortikosteroida (Dunowska, 2015.).

Razvoj bolesti. Konjski herpesvirus 1 umnožava se u endotelnim stanicama krvnih žila nosne sluznice, pluća, nadbubrežne i štitaste žlijezde te putem posteljice i ploda prigodom pobačaja.
Istodobno zahvaća i regionalne živčane ganglije, a rjeđe i središnji živčani sustav gdje uzrokuje meningoencefalopatij u (engl. Equine herpesvirus meningoecephalopatia).

Klinička slika i patološke promjene.
Inkubacija traje 2 do 10 dana tijekom kojih se bolest očituje blagom slikom uz povećanje tjelesne temperature (39 do 42 °C), seroznim iscjetkom iz nosa te konjunktivitisom i otjecanjem submandibularnih i retrofaringealnih limfoidnih čvorova te kašljem i odbijanjem hrane.
Sekundarna bakterijska infekcija može prouzročiti mukopurulentni iscjedak, upalu ždrijela, tešku upalu pluća pa i smrt životinja, što je iznimna pojava. U kobila 2 do 4 tjedna nakon zaraze najčešće u posljednja četiri mjeseca trudnoće i bez prethodnih kliničkih znakova nastaje pobačaj. Kobile u visokoj bređosti mogu roditi živo ždrijebe koje je beživotno i atonična mišićja pa ne može stajati, a podložno je sekundarnim infekcijama i redovito ugiba tijekom nekoliko sati ili dana od porođaja (Fenner i sur., 1993., Carter i Sounders, 2013.).

Patoanatomski se u krvnim žilama razvijaju perakutni vaskulitis i tromboze. U pobačenih se plodova nalaze prepoznatljive velike nekrotične lezije u edematoznim plućima, a redovito postoje mala zagasita nekrotična žarišta u plućima, jetri i slezeni. Pod elektronskim mikroskopom vidljive su intranuklearne uklopine. Neurološki oblik bolesti razmjerno je rijetka pojava i očituje se manje ili više izraženim poremećajima koordinacije (ataksijom) i parezom stražnjih udova pa životinja ne može stajati, a obično je i poremećena svijest. Uz hipoesteziju kože u perianalnom i ingvinalnom području mogu uslijediti inkontinencija i ispad motoričke funkcije repa. Oporavak obično nastaje za 7 do 14 dana i kobile mogu opet biti gravidne, ali u nekih životinja mogu zaostati trajna neurološka oštećenja. Samo iznimno se razvije paraplegija i životinja ugiba (Barbić i sur., 2012.).

Dijagnostika. Vjerojatna dijagnoza se postavlja temeljem kliničke slike, a potom nalaza pri obdukciji i histopatološkim pretragama te u pobačaja fetalne jetre, slezene, timusa i pluća. Dijagnoza se potvrđuje dokazom virusnih antigena imunofluorescencom kriostatskih rezova promjenama zahvaćenih tkiva. U obriscima nosne sluznice te uzorcima krvnog seruma sigurna se dijagnoza danas postavlja primjenom lančane reakcije polimerazom (PCR), inačicom kojom se može iskazati i količina prisutne DNK virusa, odnosno razina zaraženosti životinje. Dijagnostika neurogenih oblika bolesti je otežana, jer je iz tkiva središnjega živčanog sustava teško izolirati virus (Dunowska, 2015.).

Razlikovna dijagnoza uključuje konjsku influencu, arteritis i druge respiratorne zaraze. Razlučivanje zaraze s EHV-1 i EHV-4 omogućuje inokulacija virusa u stanične kulture podrijetlom od konja i zečeva, jer EHV-4 raste samo u konjskim stanicama. U razlikovanju rečenih zaraza te akutnog i kroničnog tijeka bolesti koristi pretraživanje krvnih seruma Virus neutralizacijskim i ELISA testom. Uzorci za pretrage uzimaju se iz nosne sluznice, pluća te posteljice i plodovih ovoja.

Liječenje. Potrebna je primjerena njega uz antipiretike, a antibiotici smanjuju mogućnost sekundarne infekcije te otklanjaju smrtnost od kongestije i upale pluća, atonije crijeva i rupture mokraćnog mjehura. Bitno je životinjama višekratno provjeravati tjelesnu temperaturu.

Sprječavanje. U sprječavanju pobačaja obavlja se cijepljenje inaktivnim cjepivom u 3, 5, 7. i 9. mjesecu gravidnosti, a zaštita traje 2 do 4 mjeseca. U program cijepljenja valja uključiti sve konje u uzgoju.
Ždrjebad se cijepi u dobi od tri do četiri mjeseca uz docijepljivanje zavisno o cjepivu. Zaražene životinje nužno je odmah izdvojiti iz uzgoja, a u osami ostaju još mjesec dana nakon potpunog oporavka.

U otklanjanju reaktivacije virusa životinje valja čuvati od stresa (odbijanje od dojenja, transport, vuča, teška oprema, trening i natjecanja, život u stajama), a utjecaj imaju i godišnja dob, starost pa i spol životinje (Lunn i sur., 2014.).

Konjski herpesvirus 2 i Konjski herpesvirus 5

Konjski herpesvirus 2 (Equine herpesvirus 2;EHV-2) i konjski herpesvirus 5 (Equine herpesvirus 5;EHV-5) pronađeni su u većine domaćih konja, a prouzroče konjunktivitis i bolesti dišnoga sustava.

Konjski herpesvirus 3

Konjski herpesvirus 3 (Equine herpesvirus 3; EHV-3) prouzroči spolni osip konja (Equine coital exantema; ECE).

Pojavnost i prenošenje. Zaraza s EHV-3 je izrazito priljepčiva i rasprostranjena je u rasplodnih konja diljem svijeta. Virus se prenosi prigodom opasivanja, posebice sa sluzi i iscjetkom iz rodnice, premda prijenosnici mogu biti i konji u sklopu reaktivacije virusa. Pri tome se virus može prenijeti onečišćenim priborom za umjetno osjemenjivanje ili instrumentima za ginekološki pregled (Barbić i sur., 2011.).

Razvoj bolesti. Virus prodire u sluznicu spolnoga sustava i u kožu okolnih područja, a postoji i manje značajna mogućnost zaraze dišnim sustavom.
Sekundarne bakterijske infekcije mogu prouzročiti komplikacije antiseptičke masti i losiona, a u suzbijanju pa ih treba sprječavati.

Klinička slika i patološke promjene.
Inkubacija traje 1 do 10 dana. Sluznica spolnih organa (penis, prepucij, rodnica, stidnica) pocrveni i natekne uz svrbež pa ih životinja češe o razne predmete.
Tijekom dva do tri dana razvijaju se sitne bijele papule koje mogu narasti do 10 ili 15 milimetara i prelaze u pustule što mjestimično pucaju pa nastaju vrlo bolne ulceracije s vremenom pokrivene krastama. U pastuha edem zahvaća kožu mošnje uz sputan hod. U kobila se pojavljuju iscjedak iz rodnice i promjene kože u okolici stidnice te podignut rep. U bolesnih životinja nestaje spolni nagon i rasplođivanje je privremeno je onemogućeno. Ulceracije naposljetku zacijeljuju malim karakterističnim ožiljcima. Bolest je redovito benigna te ako ne uslijede komplikacije traje tri tjedna.
Imunost nakon toga nije trajna pa životinja ostaje doživotno prenositelj, a moguće su i ponovne infekcije. Katkad zaraze mogu biti bez povećanja tjelesne temperature i izostanka apetita pa prolaze nezapaženo (Barbić, 2012.).

Dijagnostika. Bolest se najčešće može prepoznati prema kliničkoj slici. Objektivno se virus dokazuje serološki virus neutralizacijskim testom.
Histološki se u stanicama nalaze znakovite intranuklearne uklopine. Virus se umnožava u staničnim kulturama podrijetlom iz konja. Uzorci tkiva za pretragu uzimaju se s ruba kožnih i staničnih promjena.

Liječenje. U liječenju nema specifičnih etioloških mogućnosti pa se samo lokalno može njegovati kožu uz primjenu antiseptičke masti i losiona, a u suzbijanju sekundarnih bakterij skih infekcij a rabe se antibiotici.

Sprječavanje. Specifičnog cjepiva nema. Oboljele životinje valja izdvajati, a posebno provjeriti pastuhe prije opasivanja i umjetnog osjemenjivanja.
Pozornost treba pridati zaštiti od jatrogenog prenošenja zaraze (oprema za preglede). U posebice vrijednih konja može se poduzeti i provjera PCR postupkom.

Konjski herpesvirus 4

Konjski herpesvirus 4 (Equine herpesvirus-4;EHV-4) prouzroči upale dišnoga sustava (Equine viral rhinopneumonitis), a samo rijetko neurološke poremećaje te kadšto i pobačaj.

Pojavnost i prenošenje. Virus je učestao u konja diljem svijeta, ali životinje redovito dugo vremena ne pokazuju kliničke znakove bolesti i samo katkad se dogodi izbijanje bolesti. Zaraza se prenosi izravnim doticajem ili posredno putem aerosolnih kapljica, a pri tome najčešće zahvaća mlade konje dobi od dvije godine (Barbić i sur., 2010.).

Razvoj bolesti. Virusi se umnažaju u slini i epitelnim stanicama sluznice dišnih organa te u regionalnim limfnim čvorovima.

Klinička slika i patološke promjene.Inkubacija traje 2 do 10 dana. Bolest se očituje povećanjem tjelesne temperature, upalom nosne sluznice uz obilat nosni iscjedak, a životinje pokazuju blagu klonulost. U bređih kobila kadšto može uslijediti pobačaj. Sekundarne bakterijske infekcije pogoršavaju stanje bolesti pa se može razviti i pogibeljna upala pluća. Oporavak bez komplikacija obično je miran i traje do tri tjedna. No, virusna DNK se latentno zadržava u stanicama (trigeminalni gangliji, limfoidni čvorovi) pa je reaktivacijom virusa moguće naknadno kliničko izbijanje bolesti (Starešina, 2012.).

Dijagnostika. Vjerojatna se dijagnoza može postaviti temeljem epizootiooloških podataka i kliničke slike. Potvrđuje se izolacijom virusa u staničnim kulturama konjskog podrijetla, a promjene u porastu specifičnih protutijela u akutnoj fazi i za oporavka mogu pomoći u dijagnostici (Perharić i sur., 2011.).

Razlikovna dijagnoza: Virusi EHV-1 i EHV-4 su srodni i uvriježenim ih serološkim pretragama nije moguće razlučiti, premda su opisani ELISA postupci. Stoga se poduzima inokulacija virusa u stanične kulture podrijetlom od konja (dermalne stanice) i kunića (RK-13 stanični oblik), jer EHV-1 raste samo u konjskim stanicama. Promišljati valja i o paralitičkoj koitalnoj egzantemi (durina).
Uzorci za laboratorijske pretrage su: nosni iscjedak, potpuna krv, krvni serumi oboljelih životinja i životinja u oporavku.

Liječenje. Nema etiološki specifičnog liječenja pa primjerenom skrbi uz antibiotike treba spriječiti komplikacije i sekundarne bakterijske infekcije.

Sprječavanje. U uzgojima treba otkloniti opasnost od zaraze valjanim održavanjem. Novi dobavljeni konji i povratnici s izložbi ili natjecanja moraju provesti nekoliko tjedana u osami. Cijepljenje modificiranim virusima danas je omogućeno, ali treba koristiti cjepiva koja ostvaruju potpunu zaštitu. Pri tome pojedina cjepiva istodobno sadrže EHV-1 i EHV-4. Cijepljenje se obično poduzima u trećem ili četvrtom mjesecu života i potom učestalo opetuje (Carter i sur., 2006.).