Naknada štete za povrijeđenu ili usmrćenu životinju – prikaz slučaja

Nina Mišić Radanović, Gordan Mršić i Maja Popović

---

Nina MIŠIĆ RADANOVIĆ, mag. iur., asistentica, Sveučilišni odjel za forenzične znanosti, Split, Hrvatska; dr. sc. Gordan MRŠIĆ, dipl. ing., docent, Centar za forenzična ispitivanja istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Maja POPOVIĆ, dr. med. vet., redovita profesorica, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska

Uvod

---

Odštetno pravo utemeljeno je na načelu zabrane prouzročenja štete koje znači da je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se drugome može prouzročiti šteta. Odgovornost za štetu je građanski obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak. Nastanak odnosa odgovornosti za štetu veže se za kumulativno ispunjenje zakonom određenih pretpostavki. Neke od njih, poput subjekata odgovornosti, štetne radnje, štete, uzročne veze i protupravnosti u objektivnom smislu su zajedničke za sve vrste odgovornosti pa ih nazivamo općim pretpostavkama, dok su druge, one posebne, poput krivnje karakteristične samo za pojedine vrste odgovornosti.

Subjekti odgovornosti za štetu su štetnik i oštećenik. Štetnik je osoba koja je svojom radnjom prouzročila štetu, odgovoran je za štetu i, u pravilu, dužan ju je popraviti. Oštećenik je osoba koja trpi posljedice štetne radnje, tj. trpi štetu te potražuje njeno popravljanje u obliku naknade. Štetnik i oštećenik mogu biti fizičke ili pravne osobe (uz posjedovanje deliktne i poslovne sposobnosti za odgovornost za štetu).

Štetna radnja je svaki čin ili propust štetnika koji prouzroče štetu na strani oštećenika. Štetna radnja može biti samo ljudska radnja te se može podijeliti na građanski delikt (povodom kojeg nastaje deliktna odgovornost) i povreda obveznog odnosa (povodom kojeg nastaje ugovorna odgovornost za štetu). Potrebno je naglasiti da ljudska radnja u ovom slučaju ne znači samo aktivitet (commisio) već se može sastojati i u propustu (omissio). Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta zbog povrede prava na život, na tjelesno i duševno zdravlja, ugled, čast, dostojanstvo, slobodu i dr.).
Uzročna veza nužna je pretpostavka odgovornosti u svim sustavima odgovornosti za štetu, ali je istodobno i u teoriji i u praksi najkontroverznija.

Uzročna veza (kauzalni neksus) postoji ako je izvršena štetna radnja uzrok određene štete, odnosno ako se šteta pojavljuje kao posljedica štetne radnje. Bez kauzalnog neksusa nema ni štetnikove odgovornosti za štetu. Uzročna veza mora biti neprekinuta te oštećenik mora dokazati postojanje uzročne veze, jer se ona u pravilu ne predmnijeva (jedina iznimka kada se i uzročnost predmnijeva je kod štete nastale od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, jer se smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete). Uzročno-posljedična veza dokazuje se u sudskom postupku uz pomoć stručnjaka-vještaka.

Protupravnost štetne radnje predstavlja takvo postupanje (djelovanje ili propuštanje) kojim se povrijeđuje neki propis. Protupravnost znači povredu nekog pravila pozitivnog pravnog poretka i može se odnositi samo na štetnu radnju. Za protupravnosti u objektivnom smislu dovoljno je da je štetnom radnjom povrijeđeno neko pravno pravilo, dok je subjektivni element protupravnosti izražen u krivnji počinitelja, odnosno štetnika.

Popravljanje štete znači uklanjanje, naknađivanje ili ublažavanje onih štetnih posljedica koje su nastupile zbog određene štetne radnje. Prema načelu potpune naknade štete oštećenik ima pravo na naknadu u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

U pravu postoje tri osnovna oblika popravljanja štete: naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija za popravljanje neimovinske štete (objavljivanjem presude ili ispravka ili pravičnom novčanom naknadom).
Naturalna restitucija je uspostava stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala i pojavljuje se u tri osnovna oblika: individualna restitucija (vraćanje stvari koja je na primjer bila oduzeta), generična restitucija (davanje zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih) te restitucija u obliku troškova (kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik da popraviti, a štetnik mu je dužan nadoknaditi troškove). Ako restitucija nije moguća, u obzir dolazi naknada štete kao oblik popravljanja štete koji se sastoji u novčanom ekvivalentu (Vedriš i Klarić, 2009.).

▲

Prikaz slučaja

---

Tužiteljica iz Münchena je vlasnica 8 godina starog psa i 35 cm visokog mješanca terijera Paulia kojeg je nabavila u azilu i platila 175 eura. Dana 25. srpnja 2011. oko 16.45 sati došla je s psom na benzinsku postaju na području Münchena kako bi kupila neke proizvode u njihovoj trgovini. Psa je zavezala na ulazu benzinske postaje te je uzicu omotala o kantu za otpatke, a kraj uzice je bio pričvršćen za otvor kante za otpatke.
Vozač osobnog vozila naletio je na psa između postaje i ulaza pri čemu su psu bili oštećeni zadnji ligamenti te slomljene dvije kosti nogu (metatarzalna kost).
Pas je zbog toga trebao biti operiran, a troškovi operacije i liječenja iznosili su 2200 eura.

Tužiteljica je tužila vozača za naknadu troškova liječenja koje je vozač odbio platiti. Vozač je tvrdio da nije primijetio psa te da vlasnica mora jamčiti za štetu, jer nije na odgovarajući način vezala psa pa je mogla pretpostaviti da će isti istrčati na cestu. Po pitanju vrijednosti psa, s obzirom na činjenicu da je pas star 8 godina i njegove već postojeće bolesti, troškovi liječenja su bili nerazmjerno visoki.

Sud je zaključio kako na parkiralištu kao i na benzinskoj postaji vrijedi jednaka dužnost pažnje i kod ulaska i izlaska s benzinske postaje, ako ne i veća zbog opasnih tvari na benzinskoj postaji.
Na temelju dokaznog postupka sud je uvjeren da je vozač uočio psa i stoga se tražila njegova povećana pažnja. Pod ovim okolnostima vozač je trebao polako proći pored psa ili čekati dok tužiteljica pusti psa te se zaputi dalje. S obzirom da on to nije učinio, odgovoran je za rizik poduzimanja radnje svojim automobilom i stoga postoji njegova krivnja. Između ostalog, sud je ustvrdio sukrivnju vlasnice psa. Ona je psa trebala čvrsto zavezati tako da on nije mogao doći do ulaza/izlaza na benzinsku postaju kuda prolaze automobili. Ovu dužnost brige ona nije ispunila pa je sud smatra suodgovornom i to u iznosu od 25%. Većinska odgovornost vozača postoji s aspekta okolnosti koje je on trebao prepoznati da je mjesto gdje je pas zavezan nesigurno i kao takvo nije bezopasno, jer je manevarski prostor za kretanje automobilom bio sužen. Vozač je ovakvu situaciju trebao procijeniti kao činjenično opasnu situaciju.

U modernim građanskopravnim uređenjima prisutna je tendencija da se životinje ne izjednačavaju sa stvarima, već im se sve češće priznaje svojevrsni pravni subjektivitet i posebna zaštita. Tako njemački Građanski zakonik izrijekom posebno ističe u odredbi § 90.a: »Životinje nisu stvari. One se štite posebnim zakonima.
Na njih se primjenjuju propisi koji vrijede za stvari ako nije nešto drugo određeno« kao i u § 903., kojim se ograničavaju prava vlasnika životinja: »Vlasnik stvari može, ako se tome ne protive zakon ili prava trećih osoba, sa stvari činiti što ga je volja i iz toga isključiti bilo čiji utjecaj. Vlasnik životinje mora prilikom izvršavanja svojih ovlasti poštovati posebne propise o zaštiti životinja.« [2] I austrijski ABGB (§ 285.a) [3] također je noveliran u istom smislu (Radošević, 2010.).

U prikazanom slučaju sud je svoju presudu utemeljio na subjektivnoj (kulpoznoj) odgovornosti koja postoji ako je za odštetnu odgovornost potrebna, među ostalim općim pretpostavkama i krivnja štetnika kao njegov subjektivni odnos prema prouzročenju štete. U odštetnom pravu postoje dvije vrste krivnje: namjera (štetnik je postupao znajući i hotimice) i nepažnja (svjestan je da svojom radnjom može počiniti štetu, ali olako smatra da do nje neće doći, pri čemu se razlikuje krajnja i obična nepažnja). Pravilo je da se krivnja presumira, i to najniži stupanj krivnje, odnosno obična nepažnja, dok je svaki viši stupanj krivnje (namjeru i krajnju nepažnju) oštećenik dužan dokazati.

Za razliku od gore navedene vrste odgovornosti, postoji i tzv. objektivna (kauzalna) odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne traži krivnja štetnika nego se odgovara već na temelju objektivne činjenice što je šteta prouzročena. Već samo ispunjenje općih pretpostavki dovoljno je za postojanje odgovornosti.
Stoga, objektivna se odgovornost primjenjuje u jednom užem području odštetnog prava, tj. kod odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. U odštetnom pravu neke životinje kada se pojavljuju kao štetnici smatraju se opasnim stvarima, jer predstavljaju povećanu opasnost od nastanka štete za okolinu npr. njemački ovčar, pit bull, divlje životinje, psi čuvari i sl. (Crnić, 2008.).

Utvrđujući iznos štete sud je u prikazanom slučaju primijenio odredbu njemačkog Građanskog zakonika (§ 251 BGB) prema kojemu je propisano da troškovi za liječenje životnje koja je ozlijeđena nisu već tada nerazmjerni u slučaju kada oni značajno premašuju vrijednost ozlijeđene životinje. Različito od slučaja kada je čovjek ozlijeđen pa se iznos štete utvrđuje u punom stvarnom iznosu te je onda i neograničen, u slučaju kada je ozlijeđena životinja postoji limit ukoliko su troškovi pretjerano visoki i nerazmjerni. To znači da se troškovi liječenja kod životinja ne nadoknađuju kada oni značajno premašuju vrijednost životinje. Ipak, BGB ne određuje kriterije za nerazmjernost pa pri procjeni omjera troškova liječenja i stvarne vrijednosti stvari, treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Tako bi za kućnog ljubimca trebalo priznati veće troškove liječenja nego za životinje koje se uzgajaju za hranu. Načelno, dob i vrijednost životinje smatraju se od supsidijarnog značenja dok je primarno potrebno procjeniti troškove liječenja i usporediti ih s mogućnošću za preživljavanje. U prikazanom slučaju liječenje životinje bilo je moguće bez velikog rizika i pri uobičajenim okolnostima mogao se očekivati potpuni oporavak. Kako je sud ustvrdio postojanje i odgovornosti vlasnice u omjeru od 25%, vozač je morao nadoknaditi troškove liječenja u iznosu od 1 650 eura.

Posebno uređenje u pogledu kućnih ljubimaca postoji i u području odštetnog prava. Tako švicarski Građanski zakonik određuje da se u slučaju ozljede ili usmrćenja životinje koja se drži u kući (a ne radi stjecanja imovinske koristi) iznos naknade može odrediti prema afekcijskoj vrijednosti koju je ta životinja imala za svojeg vlasnika ili članove njegova kućanstva. Prema Hrvatskom obveznom pravu visina naknade štete određuje se po redovitoj cijeni koju neka stvar ima u vrijeme donošenja sudske odluke, dok se naknada štete prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika (tj. po afekcijskoj cijeni/pretium affectionis) dosuđuje jedino u slučaju kada je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom počinjenim namjerno. Ovaj stav prihvatila je i sudska praksa u odluci po kojoj »kada je gubitak psa uzrokovan umišljajnim krivičnim djelom, oštećenik ima pravo na naknadu prema vrijednosti koju stvar ima za njega (pretium affectionis) i to prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke.« (VS Rev-759/92). Razlog za ovakvo rješenje leži u posebnoj emotivnoj povezanosti ljudi s kućnim ljubimcima.

Trovanje krava umjetnim gnojivom:

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete koja mu je nastala uslijed trovanja krava od kojih je jedna uginula, a tri su krave oboljele. Činjenično, tužitelj je dovodio svoje krave u dio dvorišta koji koristi majka prvotuženice koja je tamo namjerno ostavila veću količinu umjetnog gnojiva svjesna da upravo takva veća količina navedenog umjetnog gnojiva može djelovati štetno kao otrov na životinje koje bi s travom konzumirale takvo umjetno gnojivo pa su takve štetne posljedice i nastupile kad su krave konzumirale umjetno gnojivo koje je bilo postavljeno u većim hrpama skriveno pod ovećim listovima postojećeg raslinja. Zbog toga sud nalazi da je tuženik u pretežitom dijelu odgovoran tužitelju za štetu, i to u dijelu od 80%, dok nalaze da je sam tužitelj pridonio nastanku štete u dijelu od 20%, jer je dovodio krave u spomenuti dio dvorišta koji koristi majka prvotuženice, a da zato nije imao njeno dopuštenje.

U prikazanom slučaju vidimo da su ispunjene sve potrebne pretpostavke odgovornosti za štetu, kako opće tako i posebne. Tako je utvrđena uzročna veza između štetne radnje kao uzroka, odnosno ostavljanja veće količine umjetnog gnojiva u dvorištu te nastale štete, odnosno uginuća i oboljenja krava kao posljedice. S obzirom da je načelo našeg Odštetnog prava subjektivna odgovornost kod koje se krivnja presumira, a presumira se onaj najblaži stupanj krivnje, odnosno nepažnja dok svaki viši stupanj mora dokazati oštećenik, u konkretnom slučaju možemo ustvrditi da je tužitelj uspio dokazati da je tuženica namjerno prouzročila trovanje krava zbog sukoba između njezine majke i tužitelja.

Što se tiče opsega i visine utvrđene štete tuženik mora nadoknaditi štetu koju je prouzročio tužitelju uginućem jedne krave koja je bila steona, odnosno stvarnu štetu, ali i tzv. izmaklu dobit (negativnu štetu, lucrum cessans), odnosno onaj prihod koji bi tužitelj ostvario prodajom mlijeka kroz vrijeme bolesti svojih krava.
Izmakla dobit je vrsta imovinske štete te se njezina visina u pravilu određuje prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

Predmet spora je bio tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženica da tužitelju solidarno isplate 1.356.000,00 kuna. Tužitelj je smatrao da mu je šteta prouzročena eutanaziranjem i uklanjanjem njegovih životinja po nalogu tuženica. U postupku je utvrđeno da je rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, Uprave veterinarstva, Veterinarskog ureda I. županije u postupku zaštite dobrobiti životinja i sprječavanja mogućih opasnosti i šteta od opasnih, nenadziranih, nezbrinutih, lutajućih goveda i drugih životinja zabranjeno posjednicima životinja da iste drže na neograđenim, otvorenim pašnjacima.
Istim je Rješenjem naređeno da se i opasne, napuštene ili izgubljene životinje koje se bez nadzora vlasnika ili čuvara nađu na javnim površinama, prometnicama te privatnim posjedima prikupe i smjeste u odgovarajuće sklonište na 30 dana te da se izvršeno prikupljanje životinja javno objavi i pozove vlasnike da podmire štetu nastalu nekontroliranim djelovanjem njihovih životinja. Ukoliko se vlasnik ne odazove pozivu i podmiri štetu, Veterinarski ured se može namiriti prodajom ili gospodarskim iskorištavanjem životinja ukoliko je to moguće. U protivnom, životinje će se eutanazirati i neškodljivo ukloniti na propisani način.

Temeljem gore spomenutog Rješenja, Veterinarski ured I. županije je eutanazirao tužiteljeve životinje (goveda, kobile, ovce, ždrijebe) koje je isti držao na neograđenim, otvorenim pašnjacima bez nadzora posjednika i čuvara.

U navedenom slučaju potrebno je poći od osnova odštetne odgovornosti, odnosno od pretpostavke protupravnosti štetne radnje. Tužitelj je trebao dokazati da tuženice nisu postupale prema navedenom Rješenju i zaključku Republike Hrvatske i državnih tijela i tvrdnji da su sve činile u skladu sa svojim pravima i obvezama.
Tužitelj tvrdi da mu je utužena šteta prouzročena samom činjenicom što su “po nalogu tuženica, a bez njegova znanja i dozvole, ubijene njegove životinje,“ što ne predstavlja protupravnu radnju i ne daje osnovu tužiteljevom zahtjevu. Naime, u građanskom odštetnom pravu postoje slučajevi isključenja protupravnosti radnje u kojim slučajevima nema ni odgovornosti za štetu ni njene naknade, kao što su: nužna obrana (odbijanje protupravnog napada), nanošenje štete po službenoj dužnosti, viša sila, dopuštena samopomoć i pristanak oštećenika. U ovom slučaju radi se o nanošenju štete po službenoj dužnosti, jer su tuženice postupale u skladu sa zakonitim rješenjima državnih tijela te prema pravilima svoje struke (Klarić, 2003.).

Tijekom izrade ovog prikaza u našim je medijima zabilježen slučaj iz prakse hrvatskih sudova koji je izazvao velike polemike opće i stručne javnosti. Radi se o rješenju Općinskog suda u Puli (P-486/14-21) kojim je tuženiku izrečena privremena mjera kojom psa koji se nalazi na njegovoj nekretnini mora držati zatvorenog unutar stambene zgrade na toj nekretnini svakog dana od 20.00 do 08.00 sati idućeg dana, a pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu od 20.000,00 kuna svaki put kada se ne bude pridržavao obveze koja mu je nametnuta privremenom mjerom (Slika 1-2).

Pod pojmom privremene mjere Ovršni zakon smatra posebna sredstva sudskog prisilnog osiguranja tražbine koja može biti novčana i nenovčana.
Gore spomenuti sud odredio je ovu privremenu mjeru zbog osiguranja nenovčane tražbine tužiteljice koja je morala učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, kao i dokazati činjenicu da bi tuženik bez određivanja takve mjere spriječio ili znatno otežao ostvarivanje tražbine ili da bi se time spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Parnični postupak tijekom kojeg je izrečena ova privremena mjera vodi se zapravo radi naknade štete i prestanka uznemiravanja vlasništva te je pokrenut tužbom zbog uznemiravanja prava vlasništva, tzv. actio negatoria. Predmetnom tužbom od tuženika kao vlasnika susjedne nekretnine tužiteljica traži naknadu štete od 10.000,00 kuna zbog povrjede prava osobnosti koju opravdava činjenicom da je pretrpjela moždani udar te joj je potreban mir te prestanak uznemiravanja njezinog prava vlasništva koje se događa zbog štetnih imisija, odnosno u vidu prekomjerne buke koja dolazi s tuženikove nekretnine, a u konkretnom slučaju radi se o lavežu psa.

Imisijama smatramo štetne utjecaje koji dolaze sa susjednih nekretnina bilo da se radi o krutim, tekućim ili plinovitim tvarima. Njih kao takve možemo podijeliti na neposredne i posredne. Neposredne imisije su one kod kojih je radnja upravljena izravno na to da štetne tvari dospiju na susjedno zemljište. Posredne su, pak one kod kojih je susjedovo zemljište slučajno ili djelovanjem prirodne sile izloženo smetnjama koje potječu od radnji na susjednom zemljištu.
Potonje se kao takve mogu podijeliti na uobičajene i prekomjerne imisije, odnosno one kojima se otežava korištenje nekretnina preko mjere koja je uobičajena s obzirom na vrstu i namjenu nekretnine i na mjesne prilike ili kojima se pak prouzroči znatnija šteta. Tako, kada govorimo o buci kao jednoj od imisija pri određivanju radi li se o uobičajenoj ili prekomjernoj posrednoj imisiji zasigurno nije svejedno radi li se o stanu, tvornici ili bolnici s obzirom na jačinu buke koja se mora trpjeti (Vedriš i Klarić, 2003.).

U ovom slučaju bi se i moglo učiniti vjerojatnim da Medin lavež kao takav doista predstavlja imisiju i to onu posrednu, prekomjernu imisiju koja je nedopuštena. No, možemo li time i buku koju proizvodi plač susjedovog djeteta ili pak kuhinjske mirise koji dolaze sa susjednog zemljišta isto tako smatrati imisijama.

Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine vlasnik nije dužan trpjeti da ga itko bez posebnog pravnog temelja uznemiruje time što na njegovu nekretninu odašilje dim, neugodne mirise, otpadne vode i buku pa je ovlašten zahtijevati da to uznemiravanje prestane te da mu se nadoknadi pretrpljena šteta. Upravo u ovoj zakonskoj odredbi svoj temelj nalazi gore spomenuta negatorna tužba koju svaki vlasnik može podići protiv svakog onog koji ga neosnovano uznemiruje. Teret dokaza kod ovakve tužbe leži na tužitelju koji mora dokazati čin uznemiravanja, što bi u konkretnom slučaju značilo da tužiteljica treba dokazati Medino lajanje kako bi se udovoljilo njezinom tužbenom zahtjevu. Stoga je tužiteljica kao dokazno sredstvo kojim dokazuje čin uznemiravanja priložila CD-ove na kojima se nalaze snimke snažnog i glasnog laveža snimljenog u razdoblju od lanjskog travnja do kolovoza. S druge je pak strane veterinarska inspekcija nakon obilaska psa utvrdila da je njegovo ponašanje svojstveno pasmini i dobi te da je pas počeo lajati tek po ulasku njemu nepoznatih osoba u dvorište.

Vlasnik ima pravo podignuti negatornu tužbu kad ga netko uznemirava u pravu vlasništva. Riječ “uznemirava” znači da stanje izazvano radnjom uznemiravanja traje u vremenu, stalno ili da se radnja uznemiravanja povremeno ponavlja. Istovremeno, to znači da uznemiravanje mora postojati u vrijeme podnošenja tužbe. Može se govoriti o postojanju uznemiravanja i onda kada s obzirom na okolnosti postoji vjerojatnost da će se čin uznemiravanja i ubuduće ponavljati. Jasno je i da uznemiravanje treba biti posljedica neke ljudske radnje ili propuštanja ili uređaja kojeg je čovjek stvorio, a ne slučajnog događaja ili više sile (Vedriš i Klarić, 2003.).

Prema nekim mišljenjima, ovdje bi se moglo raditi ili o propustu vlasnika psa da ga adekvatno smjesti ili čak o vlasnikovom neodgovornom ponašanju prema psu. Naime, držanje psa na lancu može predstavljati fizičko i psihičko zlostavljanje koje dovodi do trajne patnje životinje i njene agresivnosti.

Prema našim saznanjima radi se o prvom i samim time jedinstvenom slučaju koji je zabilježen u praksi sudova Republike Hrvatske s tim da je parnica još uvijek u tijeku i da parnični postupak nije okončan.

▲

Zaključak

---

Većina pravnih sustava još uvijek prihvaća načelo starog Rimskog prava koje životinje smatra stvarima (stvari »koje se same kreću«, res se moventes), odnosno »tjelesnim dijelom prirode, različitim od ljudi, koji služi ljudima za uporabu« (pokretna imovina vlasnika koja mu po pravu pripada i stoji na raspolaganju i na upravljanje, sve dok je ne otuđi ili uništi prema svojoj volji). Radi se o tradicionalnom konceptu odnosa prema životinjama, prema kojem se one tretiraju objektima prava vlasništva, odnosno kao vrijednosti koje uživaju pravnu zaštitu u svrhu ostvarivanja potreba i interesa ljudi.

Ipak, moderni europski građansko­ pravni poretci sve više napuštaju to stajalište uređujući način na koje bi životinje u sustavu stvarnog i obveznog prava bile nositelji vlastitih prava ili interesa. Time se prihvaća koncept prema kojemu životinje uživaju pravnu zaštitu zbog toga što su vrijednosti same po sebi te imaju specifičan pravni položaj, tj. pravni subjektivitet sui generis. Životinje mogu imati pravnu sposobnost za određena neimovinska prava, npr. pravo na život, tjelesni i psihički integritet, zaštitu zdravlja i dr. Ovakav sui generis pravni subjektivitet životinja uključuje i njihov specifičan pravni položaj kao objekata prava, jer se na njima može imati pravo vlasništva, zakup i neka druga imovinska prava, dok se šteta na životinjama tretira kao šteta na stvari.

Zakonodavstva u području građanskog prava propisuje da je vlasnik dužan prema životinjama kao imovini odnositi se s pažnjom dobrog domaćina. Njemački, austrijski i švicarski Građanski zakonici izrijekom navode da životinje nisu stvari, da se one štite posebnim zakonima te da se na njih primjenjuju propisi koji vrijede za stvari samo ako nije nešto drugo određeno.
Time se životinjama priznaje svojevrsni pravni subjektivitet i posebna zaštita, što je najočiglednije upravo u ograničavaju prava vlasnika životinja, jer vlasnik stvari može, ako se tome ne protive zakon ili prava trećih osoba, sa stvari činiti što ga je volja i iz toga isključiti bilo čiji utjecaj, ali vlasnik životinje mora prilikom izvršavanja svojih ovlasti poštovati posebne propise o zaštiti životinja.

▲

Sažetak

---

Odštetno pravo je dio građanskog obveznog prava utemeljeno na načelu zabrane prouzročenja štete, što znači da je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se drugome može prouzročiti šteta. Odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak. Rad prikazuje slučajeve naknade štete vlasniku ili posjedniku povrijeđene ili usmrćene životinje koji se na taj način pojavljuje kao osoba oštećenika.

---

Ključne riječi: naknada štete, odgovornost za štetu, zaštita životinja, privremena mjera, actio negatoria, imisije

Literatura [… prikaži]

▲

Compensation for an Injured or Killed Animal (Case Study)

---

Nina MIŠIĆ RADANOVIĆ, Assistant Professor, University Department for Forensic Sciences, Split, Croatia; Gordan MRŠIĆ, BSc, PhD, Assistant Professor, Forensic Science Centre “Ivan Vučetić”, General Police Directorate, Ministry of Interior, Zagreb, Croatia; Maja POPOVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia

---

Tort law is part of the civil law of obligations based on the principle of prohibition of causing damage, meaning that everyone shall refrain from any act which may cause damage to others. Liability for damages is a contractual relationship in which one party is obliged to repair the damage incurred to the other side, and the other party is entitled to require such repair. The paper presents a case of damages to the owner or possessor of injured or killed animals which thus appear as a person injured.

---

Key words: compensation, liability for damages, protection of animals, temporary measure, actio negatoria, imissions