P. Džaja, K. Severin, D. Agičić, Ana Džaja i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; Ana DŽAJA, mag. ing. oecoing., M SAN Eko
Šteta na životinjama i od životinjaSažetakLiteraturaAbstract
Šteta na životinjama i od životinja
Ako se zločinac nije mogao pronaći kaznu je plaćalo selo gdje se zločin dogodio.
Ljudi koji su jahali po polju koje je zasijano pšenicom te su ostavili bez nadzora nekoga konja i taj konj je nanio štetu, ili je on sam uzeo od te pšenice da nahrani konja plaćao je 5 perpera. Vlasnik svake krupne životinje koja je danju nanijela štetu u vinogradu plaćao je 3 groša, ako je šteta nastala noću, 6 groša. Kasnije je navedena odredba zamijenjena odredbom da se za svaku glavu krupnih životinja, to jest konja, goveda i magarca koje se nađu na paši po vinogradima, kako danju tako noću moralo platiti 6 groša. Pudari su bili dužni prijaviti štetu u roku od 8 dana od dana nanesene štete, a ako to ne bi učinili plaćali su 5 perpera. Pudar koji je nanio štetu životinjama u vinogradu ili u poljima plaćao je dvostruku štetu. To je vrijedilo ako sam nije prijavio svoje životinje koje su štetu počinile, već je to učinio drugi, isto tako ako je i sam nanio štetu plaćao je dvostruko, ako ga je netko drugi prijavio. Ako je vlasnik vinograda ili njegov sluga ili tko drugi iz njegove obitelji zatekao koju krupnu (veliku) životinju, jednu ili više velikih životinja da nanose štetu u grožđu, (vinogradima ili stablima) mogli su uhvatiti te životinje koje nanesu štetu, zaplijeniti ih i zadržati. Nije ih se trebalo pustiti dok se tom vlasniku nije potpuno udovoljilo, kako u pogledu naknade štete tako i u dijelu pripadajuće naknade štete.
U Korčulanskom statutu je propisano da ako je neki građanin Korčule išao po otoku te se uputio k nečijim životinjama i oteo kojega kozlića ili janjca, taj počinitelj koji je oteo životinju plaćao je jedan perper. Ako je netko oteo životinju stariju od 2 godine, plaćao je 2 perpera. U ovom slučaju vjerovalo se iskazu vlasnika ili pastira kojemu je životinja pripadala i za otmicu je plaćao prije navedeni iznos (Prijatelj, 1995., Džaja i sur., 2013.a).
► U Statutu grada Dubrovnika (1272.) propisano je da ako na nekom obrađenom zemljištu i vinogradima životinje ili stoka nanesu štetu pa vlasnik tih zemljišta ili vinograda uspije uhvatiti dotične životinje ili stoku na svojemu zemljištu ili vinogradu ili tu štetu uzmogne zakonito dokazati, vlasnik tih životinja ili stoke dužan je i morao je nadoknaditi štetu vlasniku zemlje ili vinograda i platiti za svaki put 2 perpera od čega je polovica pripadala Općini, a druga polovica vlasniku zemlje ili vinograda. Ako se nije moglo dokazati čije su životinje onda su oni što su stanovali u tom selu koji su blizu onoj zemlji ili vinogradu gdje je šteta učinjena, to jest oni stanovnici koji budu imali životinje ili stoku, dužni su i moraju nadoknaditi štetu vlasniku zemlje ili vinograda i za kaznu svaki put platiti 2 perpera po istoj raspodjeli. Načinjenu štetu procjenjivalo je povjerenstvo (Šoljić i sur., 2002., Džaja i sur., 2014.a).
► U Vinodolskom zakonu (1277.) se navodi da ako je netko noću ukrao u staji neko živinče ili s guvna žito ili u ulištu gdje se drže pčele med, plaćao je kaznu od 50 libara, ako je bio povik „pomagaj“, a ako je po danu učinjena krađa kazna je bila 40 soldina kao i noću, ako nije bilo povika „pomagaj“ plaćalo se kao dvostruku štetu. U slučaju pljenidbe ukradenog malog goveda s pristavom isti je dobivao par poplata, a govedo je pripadalo onome čije je i bilo. No, ako se plijenilo mrtvo cijelo govedo pristavu je pripadala četvrtina, a ako nije bilo cijelo, pripadalo mu je sve, a onaj čije je meso trebao je tražiti svoje pravo. U slučaju pljenidbe velikog goveda pristavu je pripadalo po svakom govedu 5 soldina (20 soldina bila je cijena jedne ovce) bilo ono živo ili mrtvo (Margetić, 1987.).
► Statut bračke komune (1305.) je propisivao ako je netko čupao strune iz repa nečijega konja bez odobrenja onoga čiji je konj, za svakog konja i za svaki put za nanesenu štetu plaćao je pet malih libara.
Polovina kazne davana je komuni, a druga polovina vlasniku konja. Ni jedna se osoba nije smjela usuditi jahati ičijeg konja ili kobilu bez dozvole vlasnika, niti je mogla orati tuđim volom bez dopuštanja vlasnika, uz prijetnju globe od 10 malih libara za svakoga i za svaki pokušaj. Vlasniku se životinje plaćala još nanesena pretrpljena šteta čiju je visinu određivala Kurija.
Nitko se nije smio usuditi omogućiti ili učiniti kakvu štetu na životinjama u nekom vinogradu na Braču uz prijetnju kazne. Tužitelj je morao pokazati počinjenu štetu Kuriji ili onome koga je Kurija poslala da vidi rečenu štetu te je morao podnijeti prijavu uz prisegu i zakleti se koliko životinja, koje je zatekao prijavljuje. Jedino ako se radilo o manjem broju od 10 životinja, krivac je plaćao štetu nanesenu vinogradu.
Procjenitelji štete u polju bili su dužni odmah zabilježiti prosudbu učinjene štete i uzeti zalog od onoga čije su životinje učinile štetu. Te su osobe bile dužne dati zalog. Nije se smjelo procjenjivati kao krivce volove za oranje koji su bili blizu oštećenog polja, već životinje koje su lutale bez čuvara. Ako su zatečene životinje bez čuvara, a nije se moglo ustanoviti koje su životinje počinile štetu teretile su se krupne životinje koje su bile bliže ili stado koje je bliže mjestu počinjenja štete. Kad se uzimao zalog, vlasnik nije smio uznemirivati onoga čije životinje nisu bile blizu oštećenog polja zbog njemu nanesene štete.
Po komunalnim procjeniteljima štete neke osobe, onaj kome je šteta nanesena mogao je naplatiti štetu od onoga protiv kojega je ili protiv čijih je životinja takva procjena učinjena, i to u roku od jedne sljedeće godine od dana kada je procjena izvršena, to jest od kada se šteta počela nanositi. Inače, kada je prošlo navedeno vrijeme, isti nije mogao ništa zahtijevati za rečenu štetu, niti je onaj protiv kojega je izvršena procjena, bio dužan u bilo čemu od prije navedenoga odgovarati, niti ga je Kurija bila dužna saslušati. Kurija nije smjela saslušati one koji su postavljali zahtjev kada je prošao rečeni rok od godine dana, osim ako se onaj protiv koga ili protiv čijih je životinja izvršena rečena procjena izjavio spremnim, pokoriti presudi, ili se ispravom priznao dužnikom u prije rečenim stvarima onima kojima je počinjena šteta.
Tada nikakva zastara tužbe nije mogla škoditi onome u čiju korist je izvršena rečena izjava. Nije se mogla učiniti nikakva prijava za štetu učinjenu po nekim životinjama ako šteta nije premašila svotu od 4 mala solida. Oni koji su imali volove za oranje, konje za jahanje, magarce za tegljenje mogli su slobodno voditi te životinje prolazom preko plaže i zabranjenih zelenih površina bez ikakve kazne (Cvitanić, 1968., Džaja i sur., 2013.b).
► Zadarski statut (1305.) je propisivao da ako je onaj koji je primio iznajmljenog konja išao u odredišno selo, odnosno ako je iznajmljeno zatražio radi putovanja u selo, nije plaćao naknadu pod uvjetom da je iznajmljenoj stvari posvetio onakvu i onoliku brigu i pomnju koliko bi je posvetio svojoj vlastitoj životinji. Međutim, ako je iznajmitelj morao poći u neko selo, odnosno na drugo mjesto, odnosno ako iznajmljenoj živini nije posvetio brigu i pomnju onakvu kakvu je posvećivao svojim životinjama bio je dužan, odnosno ako je učinio propust zbog čega se neka od prije rečenih nesreća dogodila, svakako je unajmitelj bio obvezan nadoknaditi rečenu živinu u svakome od triju navedenih slučajeva.
Kad je netko dao svoga konja ili magarca u najam, odnosno za prijevoz pa se potom dogodilo da je konj propao, naređeno je da gospodar životinje nije smio pokrenuti parnicu, odnosno tražiti najamninu za životinju o kojoj je nagodba dogovorena, sve dok Sudbeni dvor nije donio presudu o visini i povratu cijene lipsale (uginule) živine. Pošto je to obavljeno, od tada je gospodaru živine bilo slobodno pokrenuti parnicu i u parnici iskati nadoknadu štete za tako izgubljenu živinu.
Ako je netko uzeo u najam ili za prijevoz konja ili koju drugu živinu pa je taj konj uginuo ili bio „osakaćen“ u požaru, brodolomu ili od munje nebeske, odnosno u neprijateljskom naletu, ili je stavljen pod zabranu radi utjerivanja dugova nekih Zadrana, a do toga je došlo zbog lošeg čuvanja, ako je uginula zbog prevelikog napora, tada je gubitak te živine bio na štetu onoga tko je životinju unajmio. U slučaju da je unajmitelj primijenio oprez koji je primijenio kod svojih životinja tada nije imao nikakve obveze, osim ako je rekao da kani poći na jedno mjesto, a on pođe na drugo i tu je konj uginuo.
Ako se neka osoba zatekla s govedima, odnosno s bilo kojim drugim životinjama bilo krupnog ili sitnog zuba, u tuđem pašnjaku i kad su se neke životinje zatekle na tuđem pašnjaku ta osoba bila je dužna platiti za svaku krupnu životinju 8 denara malih, a za svaku sitnu životinju 4 novčića gospodaru pašnjaka po svakoj šteti, i u tom slučaju vrijedila je prisega gospodara pašnjaka, odnosno naglednika.
Tko god je napasivao životinje sitnog zuba, to jest ovce, janjce, škopce ili ovnove u nečijem vinogradu, plaćao je Mletačkoj općini na ime globe 2 soldana malih po svakoj životinji, a i pored toga vlasnik vinograda smio je zaklati jednu od zatečenih životinja i ona je pripadala onomu tko ju je zaklao. Gospodar, odnosno pastir rečenih životinja je bio obvezan nadoknaditi vlasniku vinograda štetu, a tužitelj je dobivao polovicu globe. Ako se u nekom vinogradu ili ledini na kojoj je zasađena maslina ili na obradivom zemljištu pod žitom napasivao ili držao konj, odnosno govedo ili životinja za samar, plaćao je na ime globe 10 solada malih po svakoj životinji uz nadoknadu štete gospodaru zemljišta.
Osoba koja je na svome zemljištu zatekla nekakve sitne životinje da nanose štetu, svaki put kad ih je zatekla mogla ih je uhvatiti i jednu zaklati te je zadržati za svoje potrebe, a onaj čije su životinje uz to bio je dužan nadoknaditi učinjenu štetu. U slučaju da su se zatekle velike životinje gdje na nekom zemljištu čine štetu, gospodar životinja za svaku je životinju plaćao štetu po svakoj životinji krupnog zuba po 5 solada i procijenjenu štetu gospodaru zemljišta (Batović i sur., 1997., Džaja i sur., 2013.c).
► Lastovski statut (1310.) je propisivao da ako je netko pronevjerom ili potajnom prijevarom ili silom oteo ili oduzeo nekome na otoku vola ili kravu ili druge životinje, jednu ili više njih pa je te životinje dao ili prodao nekome, počinitelj je svaki put komuni plaćao 10 perpera globe uz obveznu nadoknadu štete vlasniku životinje. Knez je sa svojim sucima imao slobodu takvu osobu protjerati s otoka.
Svatko tko je ukrao ovcu, kozu, janjca, kozlića, brava, ovna ili jarca morao je platiti za svaku životinju četverostruko računajući za svaku ovcu, kozu, ovna ili brava 4 groša, a za janjca, tj. kozlića 2 groša. Vlasnik je od te kazne dobivao vrijednost pretrpljene štete, a ostatak je dobivala Komuna.
Ako je netko na otoku ukrao kravu morao je za svaku ukradenu kravu platiti četverostruko, a za svaku kravu su se računala 2 perpera, osim ako je imala manje od godinu dana kada se računala vrijednost od 10 groša.
Ako je netko ukrao vola, za svakog vola je plaćao dvostruko. Procjena se vjerovala vlasniku životinje uz zakletvu.
Svako tko je ukrao sitne životinje i tužen je od čuvara, morao je platiti za svako ukradeno grlo po 6 perpera i stajati u kladama 8 dana. Ako je na kaznu bio osuđen stranac pa nije imao otkud platiti tu kaznu odsijecala su mu se 2 prsta desne ruke, palac i dopalac.
Štetu od životinja nanesenu u tuđem žitnjaku morali su procijeniti procjenitelji te na temelju procjeniteljeve procjene mogao je zalog u visini nanesene štete i ustupiti ga onome kome je šteta nanesena.
Onaj tko je nanio štetu morao je obeštetiti onoga kome je šteta nanesena, a ako ga nije obeštetio trebao je dati još trećinu onome kome je šteta nanesena.
Stado se moglo sastojati od 60 životinja za koje je trebao čuvati dobar i vrstan pastir od 15 i više godina koji je u stanju dobro nadgledati da životinje ne čine štetu po poljima i koji se brinuo da ih svake večeri vrati u obore, da ih u njima zatvori i da ih čuva tako da ne mogu izići van. Tko nije okupio životinje u stada od 60 komada podvrgnut je kazni i naknadi svake počinjene štete u polju (Cvitanić, 1994.).
► Statut grada Splita (1312.) je propisivao da ako je netko nekome dao u najam ili posudio svoga konja, kljuse ili drugu životinju da bi taj otišao u drugo mjesto, ili da bi izvršio neki rad ili neku službu pa onaj tko je primio konja, kljuse ili drugu životinju povede tu životinju na drugo mjesto ili na drugi posao, a onda konj, kljuse ili druga životinja budu oštećeni, svu štetu je snosio primatelj životinja. Ovo se nije odnosilo ako bi posuditelj u takvu situaciju došao zbog nekog opravdanog razloga.
Ako je netko bezrazložno i zlonamjerno danju ubio nečiju životinju kao što je konj, kobila, parip, magarac, vol ili krava, kažnjavao se kaznom od 100 libara. Za ovce, sitnu stoku i slično kazna je iznosila 20 solida. Za gusku, patku, kokoš ili slično, kazna je bila 5 solida. U svim slučajevima trebalo je nadoknaditi nastalu štetu.
Ako je netko svjesno kojem oraču dao u najam volove ili nečije magarce za oranje bez dopuštenja vlasnika volova ili magaraca plaćao je globu od 10 libara od čega je polovicu plaćao orač, a drugu polovicu davatelj životinja.
Tko god je imao magarca u najmu pa mu ga je neko očito nasilno oduzeo, nije za to odgovoran. Ali, ako ga je svojom nepažnjom izgubio, dužan je bio naknaditi štetu vlasniku.
Pastiri blaga nisu mogli napustiti stoku prije nego li je čelnik našao druge pastire, a čelnik ili pastir bio je dužan donijeti vlasniku stoke sve kože crknutih životinja, a vlasnik stoke nijednu od njih nije smio držati čitavu, nego ih je sve morao raskoliti. Ako je tko suprotno postupio, plaćao je globu od 40 solida, od čega je jedna polovica davana prijavitelju.
Određeno je i naređeno da tko je god nekome ustupio stoku radi ispaše uz polovicu plodova, dužan je koncem godine natrag primiti stoku i pošto je s pastirom utvrdio broj stoke priplod se međusobno dijelila.
Ako je bilo viška ili manjka svatko od njih sudjelovao je u dobiti i šteti. Ali, ako je pastir prijevarno ili nekim drugim zlim činom, ili iz vlastite nemarnosti, jer je loše čuvao stoku nešto izgubio, dužan je bio u potpunosti za štetu odgovarati vlasniku stoke i u potpunosti je namiriti (Rismondo, 1987., Džaja i sur., 2013.d).
► Statut grada Trogira (1322.) je propisivao da ako je netko na paši zatajio tuđe živinče naknađivao je štetu i plaćao globu.
Svaki slobodni orač ili nečiji težak koji je nekome ustupio vola za oranje bez pitanja vlasnika plaćao je globu od 50 malih solida komuni, a isto toliko i vlasniku vola.
Onaj tko je uzeo u najam vola plaćao je komuni 10 malih solida, i 10 vlasniku vola.
Ako je netko na taj način ustupio drugome utovarnu životinju u najam isto je plaćao.
Ako je tko nekome zajmio magarca koji je drugome prenosio drva ili travu uz jednaku podjelu dobiti pa je taj magarac nasilno ukraden ili je pak uginuo na putu, s tim da ga taj nije preko mjere natovario, nije bio dužan ništa nadoknaditi.
Ali, ako ga je izgubio zato što ga je slabo čuvao, tada štetu nije snosio vlasnik magarca, nego onaj koji je na taj način štetu prouzročio.
Svaki je vlasnik i sluga koji je našao kako krupne tako i sitne životinje, bilo koje vrste, da prave štetu, ili prelaze preko njihova zemljišta, mogao to prijaviti i njima se uz zakletvu vjerovalo. Vlasnik životinja plaćao je za svakog vola 40 malih solida, magarca 20, za sitnu životinju 2 solida. Obvezna je bila naknada učinjene štete (Rismondo, 1988., Džaja i sur., 2014.b).
► Statut rapske komune (1328.) je propisivao da ako su slučajno neke krave ili junice ušle i počinile po danu štetu u nečijim nasadima, i ako ih je bilo više od 2, plaćala se globa od 2 perpera i oštećenom naknada štete, a ako ih je danju bilo manje od 3, plaćalo se 6 soldina malih za svaku glavu životinje i štetu. Ako ih je noću bilo više od 2, plaćalo se 2 perpera i štetu, a ako ih je noći bilo manje od 3, plaćalo se 12 soldina za svaku glavu i učinjenu štetu. U svemu se vjerovalo vlasniku nasada uz prisegu, ortaku i svakom punoljetnom sinu ili kćeri, slugi ili sluškinji vlasnika.
Ako je šteta učinjena mazgama plaćalo se 3 soldina malih po danu za svaku glavu i 6 soldina malih za svaku glavu po noći te naknadu učinjene štete. Ako su štetu počinili orači volovi po danu plaćalo se 6 soldina malih za svaku glavu i štetu, a noću 10 soldina malih za svaku glavu uz naknadu učinjene štete. Ako šteta nije učinjena po rečenim životinjama nije se plaćala nikakva globa. U slučaju da su male životinje ušle u nasade i počinile štetu, ako ih je bilo više od 10, njihov vlasnik je trebao dati 2 životinje i nadoknaditi štetu, a ako ih je bilo manje od 10, plaćao je 4 mala denara za svaku tako nađenu životinju i procijenjenu štetu. Ista se kazna plaćala i u slučajevima kada je mala životinja ušla u nečiji zatvoreni prostor. Isto tako, ako je netko učinio put preko nečijeg nasada ili zatvorenog zabrana, plaćao je 10 soldina malih. Ako su se velike ili male životinje našle u vinogradu koji se nalazio uz cestu Sv. Stjepana prema Barbatu i počinile štetu, tada je vlasnik trebao platiti učinjenu štetu. U slučaju ako životinje nisu bile viđene, a vlasnicima vinograda je počinjena šteta, isti su imali pravo na naknadu štete od vlasnika najbližeg pašnjaka. Tovarne životinje koje su oštetile nečije nasade, ako ih je bilo više od 2, plaćalo se 2 perpera za globu plus naknada štete, a o svemu se vjerovalo vlasniku, ortacima, njegovim sinovima i kćerima. Ako su pasle nečiji travnjak, a bilo ih je više od 2, plaćalo se 1 perper, ako ih je bilo manje od 3 plaćalo se 4 soldina malih za svaku glavu.
Nijedan građanin Raba nije smio na bilo koji način dati nekoj osobi izvan kotara životinje koje pripadaju drugome, bez obzira jesu li one male ili velike. Ako je netko prekršio navedeno plaćao je za svaku danu životinju 10 i kaznu od 25 perpera. Ako nije imao odakle platiti, užem se vješao da umre. Ako je netko dao 4 male životinje izvan rapskog kotara za njih je plaćao kao da ih je ukrao. Nijedna osoba nije se smjela usuditi uzeti nekog konja radi jahanja ili za neku drugu potrebu niti nekog magarca za svoju potrebu bez dopuštenja vlasnika pod prijetnjom kazne.
Onaj tko je tako postupio uvijek je bio dužan vratiti vlasniku onu životinju, zdravu i nepovrijeđenu. Nijedna osoba nije smjela odsjeći ili isčupati rep nečijeg konja pod prijetnjom kazne od 2 perpera, a ako nije imao odakle platiti počinitelja se šibalo i prognalo (Margetić i Strčić, 1988.).
► Hvarski statut (1331.) je propisivao ako je netko čupao strune iz repa nečijeg konja bez odobrenja vlasnika konja, plaćao je po svakom konju kaznu od 5 malih libara.
Svaka sitna životinja starija od 5 godina imala je vrijednost 20 malih solida, vol za oranje 10 malih libara, krava ili junac koji nije za oranje 10 malih libara, magarac ili magarica 5 malih libara, a kozlić ili janjac mlađi od godinu dana procjenjivao se na 10 malih solida.
Ako je netko na svojoj ili tuđoj obrađenoj zemlji zatekao prasca, prasce ili guske, taj koji ih je zatekao, mogao je prasca, prasce ili guske zaklati i zbog toga se nije smjela podnijeti nikakva kazna.
Štete u žitu nastale od životinja morali su procijeniti poljari, onaj na čiji je teret izvršena procjena morao je i bio dužan dati prikladan zalog, koji je vrijedio tri puta više, onome kome je šteta počinjena. Taj je zalog mogao čuvati sve do žetve kada je mogao otkupiti zalog dajući oštećenome žito za žito (Rismondo, 1991.).
► Mljetski statut (1345.) je propisivao ako je netko pronevjerom ili potajnom prijevarom ili silom oteo ili oduzeo nekome vola, kravu ili druge životinje, jednu ili više njih pa je te životinje prodao, plaćao je općini 10 perpera globe, a njihovu vlasniku je podmirio nastalu štetu. Osim toga, počinitelja se moglo prognati.
Naređeno je da je svatko tko ukrade ovcu, kozu, janjca, kozlića, brava, ovna ili jarca morao platiti za svaku životinju deseterostruko. Vlasniku se po njegovoj zakletvi vjerovalo koliko je vrijedila ukradena životinja. Vlasnik je od te naknade dobio naknadu štete, a ostali dio kazne davao se mljetskoj općini, vlasniku životinja i čuvaru u visini po jednu trećinu. Ako je netko ukrao kravu morao je platiti četverostruko, a svaka krava se računala po 2 perpera, osim ako je bila mlađa od godinu dana, kada se procjenjivala na 10 groša.
Ako je tko ukrao vola ili više njih, plaćao je dvostruku kaznu, a čija je vrijednost procijenjena od strane vlasnika životinja. Kasnije (1774. g.) će biti propisano, ako su se u obrađenom i pripremljenom zemljištu zatekle životinje, vlasnik zemljišta imao ih je pravo ubiti, da nikome nije polagao račune, osim ako nije u šteti zatečena krupna stoka magarci, volovi kada je vlasnik uz globu morao nadoknaditi štetu. Ako je netko u svom usjevu zatekao stoku mogao ju je ubiti i uzeti meso (Petrinović, 2002.).
► Šibenskim statutom (1378.) propisano je da svatko može ubiti i raniti prasca i prasicu koju nađe u svojemu vrtu. Prema tom poglavlju svakoj osobi koja ima vrt izvan grada Šibenika dopušteno je ubiti ili raniti prasca ili prasicu koju nađe da u njegovu vrtu čini štetu. Ipak je propisan povrat prasca ili prasice onomu komu pripada, ako onaj čiji je prasac ili prasica nadoknadi štetu onomu komu je vrt oštećen. Isto tako je propisano kažnjavanje onih koji su uzeli tuđe volove. Tako, ako je netko uzeo tuđe volove u najam od nekog ratara, znajući da ratar ima tuđe volove za rad, i doveo te volove za svoj rad bez odobrenja njihovih vlasnika, taj je najamnik plaćao šibenskoj općini kaznu od deset libara malih denara od čega je polovica davana vlasniku volova uz nadoknadu štete. Volar koji bez dozvole svoga gospodara s tuđim volovima pođe na oranje gubio je svoj dio dohotka te godine ili prihod koji mu pripada od dobitka ili iz ugovora o službi volara s tim gospodarom. Nadalje su opisane i propisane štete nastale od životinja. Tako je propisana nadoknada štete koju čine velike i male životinje na tuđoj obrađenoj zemlji.
Ako nečiji vol ili konj načini štetu na nečijem zasijanom polju, u vrtu, povrtnjaku ili vinogradu, vlasnik plaća dva solda malih denara za kaznu za svako živinče. Za magarca, pak, koji počini štetu plaća se jedan sold malih denara, za prasca ili krmaču pet solda malih denara, a za kozu i za sitno blago šest malih denara za svako. Od tih kazni polovica je davana općini, a polovica čuvaru koji je određen za čuvanje. Uza sve, vlasnik životinja nadoknađivao je štetu vlasniku posjeda, a s obzirom na tu štetu prema slobodnoj ocjeni Kurije vjerovalo se vlasniku posjeda uz prisegu. Opisana je vjera i vjerodostojnost sluge vlasnika posjeda kojeg su oštetile velike ili male životinje i način dokazivanja štete. Ako je nečiji sluga našao velike ili male životinje da nanose štetu na posjedu njegova gospodara i tu štetu dokazao svjedocima, tada je mogao tužiti i dokazati svjedocima. Ako pak sluga uhvati životinje koje čine štetu na polju toga gospodara i dovede ih pred Kuriju, tada se izvidjela i procijenila šteta i plaćanje kao što je rečeno. Nadalje je regulirano da vlasnik posjeda može sa svjedocima i bez svjedoka tužiti životinje koje su počinile štetu u slučaju i da ih je vidio i da nije. U slučaju da nije imao svjedoka, a osobno ih je vidio, i ako je vlasnik uhvatio te životinje ili koju od njih da nanosi štetu na posjedu ili na obrađenom polju, tada se uz prisegu vjeruje vlasniku o kazni i o šteti.
Ako ih nije vidio osobno, a ima svjedoke, tada se vjeruje dokazivanju svjedoka uz plaćanje kazne i štete kako je procijenjena.
Propisano je da susjedi obrađenih polja koji posjeduju životinje moraju platiti štetu susjedima. Tako se navodi ako je na bilo kojemu obrađenom polju bilo koje osobe učinjena šteta od velikih i malih životinja, nju je trebao ispraviti i nadoknaditi najbliži susjed koji drži životinje blizu takva oštećenog posjeda, ako je susjed unutar 100 općinskih koračaja i ako ne zna navesti i dokazati da su životinje drugih počinile i skrivile takvu štetu. Prema Statutu propisano je kažnjavanje osoba koje ubiju tuđeg vola ili kravu. Nadalje, navodi se da ako netko uzme ili ubije nečiju kravu ili tele, dužan je vratiti vlasniku ili gospodaru njihovu procijenjenu vrijednost dok su živjeli. Ako to ne učini, plaćao je kaznu od tri libre mletačkih denara, od kojih je polovica davana općini, a druga polovica vlasniku životinja koji je dužan vratiti životinju ako može ili je platiti. U slučaju spora vjerovalo se vlasniku životinje o njezinoj procijenjenoj vrijednosti. Ali ako netko zlobno ubije životinju, šibenskoj je općini za kaznu plaćao tri libre malih denara uz naknadu koliko je životinja živa vrijedila. U slučajevima krađa i pljački postupa se i kažnjava prema statutima. S današnjeg je gledanja jedno smiješno pravilo, a to su kazne za životinje koje tuku tuđe životinje. Tako ako neka životinja koja s drugim životinjama polazi na pašu iz grada Šibenika, i koja se navečer vraća u taj grad, napadne drugu životinju i udari je tako da joj nanese smrtonosnu ranu ili je usmrti, vlasnik mrtve ili ranjene životinje ne može ništa tražiti ni dobiti od vlasnika životinje koja je ubila ili ranila životinju ako nije pastir ili koja druga osoba u prisutnosti najmanje dvojice svjedoka dojavila vlasniku žive životinje da njegova životinja ne smije više ići u društvu s drugim životinjama, jer ako se poslije dogodi da takva životinja počini štetu, dužan je štetu u cijelosti nadoknaditi. Isto tako propisano je kažnjavanje kradljivaca i životinja uhvaćenih pri nanošenju štete na plodovima. Štete koje naprave životinje ili kradljivci nadoknađivalo je najbliže selo.
Ako seljani u tuđim vinogradima, poljima ili obrađenim zemljištima uhvate sitno ili krupno blago, tada je vlasnik životinja ili pastir trebao nadoknaditi štetu, a potom platiti kaznu za svaku sitnu životinju po četiri solda, a za krupnu životinju po osam solda, i to ako ne bude više od 20 životinja.
Ako je bilo više od 20 životinja, tada je za svaku sitnu životinju plaćao po dva solda, a za svaku krupnu po četiri i ta se kazna dijelila među seljanima kako je istaknuto.
Kad su u pitanju životinje, navedena su još pravila o posudbi konja i naknadi u slučaju propasti. Tako je u tom poglavlju propisano da ako netko primi konja, ili koju drugu životinju, ili bilo kakvu stvar u svrhu da otiđe do određenog sela ili na neko točno određeno mjesto pa na putu ili u tom selu ili mjestu posuđeni konj, životinja ili druga posuđena stvar propadne slučajnom nezgodom, npr. požarom, rušenjem mjesta ili nebeskom munjom, ili nenadanom smrću, ili oduzimanjem, ili zapljenom poradi represalija koje su dopuštene protiv šibenske općine, ili su dopuštene protiv neke privatne osobe iz Šibenika, ali ipak nisu dopuštene protiv osobe kojoj je neka od spomenutih stvari posuđena, a ta je osoba posuđenoj stvari posvetila takvu skrb i brigu kako bi to činila i za svoje vlastite stvari, takva se osoba ne može ni na kakav način držati odgovornom za takvu pogibelj, takav slučaj ili štetu. Reguliran je zakup životinje te je navedeno ako netko konja, magarca ili kakvo drugo živinče da nekomu u zakup ili uz najamninu i nakon toga takvo živinče nekim slučajem ugine, vlasnik tog živinčeta može pred Kurijom tražiti i najamninu i cijenu živinčeta, a kada gospodin knez i Kurija presude o cijeni i isplati živinčeta, zajedno se plaća cijena za živinče i najamnina. Propisan je slučajan gubitak živinčeta koje je dano uz najamninu što je išlo na štetu davatelja. Tako ako netko dade nekomu u zakup ili najam konja ili koje drugo živinče pa to živinče ugine ili propadne nekim nepredviđenim slučajem, šteta treba biti od najmodavca, a ne najamnika, izuzev ako se ta šteta dogodi krivnjom najamnika (Džaja i sur., 2014.).
► Krčki statut (1388.) je propisivao da je svatko tko je ukrao jahaćeg konja ili vola, ždrijebe ili kobilu plaćao 60 libara od čega je polovina davana vlasniku, a druga polovina gospodi. Ova zadnja polovina se dijelila na tri trećine od kojih je po jedna trećina davana dvojici kneževa, a treća trećina općini odakle je lopov (tat). Za ukradeno june ili kravu plaćano je 36 libra, za magarca ili magaricu 27 libra, a za jednogodišnje magare, june i ždrijebe 13,5 libri po glavi. Za svaku odraslu ovcu ili kozu plaćano je po 9 libara, njihovu jednogodišnju mladunčad 48 soldina po glavi, a za svako janje ili kozlića 26 soldina.
Za svaku ukradenu košnicu plaćano je 4,5 soldina, a za kokoš ili pijetla 27 soldina.
Druga krađa plaćana je dvostruko, a treća krađa se kažnjavala smrću pod uvjetom da se nije mogla iskupiti imovinom. Ako nakon prve ili druge krađe krivac nije imao čime platiti odsijecao mu se ud, a nakon treće krađe isti se vješao. Ako se u nekog tata našla ukradena ovca, a više ih je nedostajalo, zajedno s njom, vjerovalo se pastirovoj zakletvi. Ako je neki čovjek učinio neku krađu vani bilo na pastirskom stanu bilo na gumnu u spremištu plaćao je globu, ako je neki Baščanin zaklao koju živinu kojemu Vrbančanu koju je našao u šumarku ili žitnom polju plaćao je kaznu od 50 libara, a isto je vrijedilo i obrnuto. U slučaju da je neka vrbnička životinja pravila štetu kojemu Baščaninu u šumarcima i vinogradima taj se trebao potužiti podknezu i trebao je pisati u Vrbnik sucima pa su suci javljali čija je ta živina, ova obavijest davala se jedanput na godinu. Ograda je trebala biti prikladna te je trebalo priseći ili dokazati da su životinje bile unutar ograde. Onaj kome je šteta počinjena mogao je štetu prijaviti svojim sucima u gradu kojemu je pripadao, a prijava je mogla uslijediti samo do trećeg dana, a suci su trebali obavijestiti onoga čija je životinja prijavljena. U slučaju da je netko učinio prijavu o šumarcima bez ograde, osuđeni je mogao dokazati jednim dobrim čovjekom. Vrbančani uz među nisu smjeli pustiti Baščane u zabran, a kada ga otvore mogli su po danu pustiti da pasu i susjedi pod uvjetom da su se noću vraćale u svoj kotar. U slučaju da su se zatekle koze i ovce plaćala se kazna od 18 soldina i šteta. Trag je trebalo platiti u roku od 2 dana pred vijećnikom, tj. ako je bila u vinogradu i trebalo ju je uhvatiti i držati 3 dana te ju se moglo zaklati i razdijeliti na 3 dijela. Ako se našla velika životinja u vinogradu po živini je bila kazna 22 soldina, a ako je nije mogao dognati ili je nije dognao vjerovalo se zakletvi. Kobila sa ždrebetom ili s ozimčetom bila je slobodna od zabrana i to ona koja vuče drva, a druge plaćaju zabran.
Svaka popaša se trebala presuditi do sv. Lucije (Margetić i Strčić, 1988.).
► Statut paške općine (1433.) propisivao je da bilo kojem vlasniku kojemu je na posjedu nanesena šteta od sitne marve ili goveda, bilo je dopušteno podnijeti tužbu protiv tih životinja u roku od 8 dana od dana kada mu je postalo poznato, odnosno kada je saznao da mu je nastala šteta, inače nije mogao podnijeti nikakvu tužbu. Njegovoj tužbi se vjerovalo. Ako tužitelj, kome je nanesena šteta, nije znao koje su životinje počinile štetu, tome je tužitelju bilo dopušteno podnijeti tužbu po blizini, protiv tora onoga koji je najbliži posjedu na kojemu je počinjena šteta od sitne marve ili goveda.
U slučaju da je podnesena tužba da je neka sitna marva ili da su goveda nanijela štetu nečijem posjedu ili obrađenom zemljištu, vlasnik životinje ili pastir ako postoji, obvezan je bio platiti globu od 20 solada općini, a isto toliko i vlasniku posjeda.
Ako su konj, magarac ili goveda koji služe za obradu zemlje zatečeni u vinogradu ili na žitnim usjevima, u vrtu, ili na nekom drugom posjedu, a vlasnik posjeda nije znao čija je ta životinja, zatečenu životinju je dovodio na trg uz vezanje na gradskom trgu, a vlasnik životinje je plaćao globu. Ako je oštećenik znao čija je životinja, nije je trebao hvatati, nego je mogao podignuti tužbu. Ako nije znao čija je životinja, a doveo ju je na trg radi vezanja pa mu je netko nasilno ugrabio, nasilnik je osuđivan na globu od 2 perpera.
Ako je kakva marva, kako krupna tako i sitna, počinila štetu na označenoj livadi od prvog dana travnja pa sve do kraja kolovoza, vlasnik, odnosno pastir, bio je obvezan platiti nastalu štetu.
Nanese li nekome kakvu štetu nečija svinja ili krmača, vlasnik životinje obvezan je platiti nanesenu štetu po procjeni, kao i globu od 20 solada. U slučaju da su nečije životinje zatečene u vinogradu, vrtu ili žitnim usjevima u razdoblju od sv. Marije u ožujku pa sve do kraja rujna, vlasniku posjeda bilo je dopušteno na takav način zatečenu životinju ubiti, odnosno dati je ubiti, njena polovica pripadala je općini, a druga polovica vlasniku posjeda za nadoknadu štete.
Ako je neka životinja koja se tjera na ispašu izvan Paga u njegovu kotaru s drugim životinjama napala drugu životinju ili tu životinju udarila te joj nanijela teške ili smrtonosne rane, naloženo je da vlasnik ubijene životinje ili koja je ranjena nije mogao ništa zahtijevati od vlasnika žive životinje. No, ako je pastir obavijestio vlasnika preživjele životinje da se njegova životinja nije mogla više kretati u skupini s drugim životinjama pa je nastala šteta, obvezan je u potpunosti štetu nadoknaditi.
U vremenu zrenja grožđa ni jedna osoba nije smjela na području cijeloga paškog kotara držati psa bez lanca, odnosno vođice, zato da ne bi počinio štetu u vinogradu pod prijetnjom globe.
Ako je netko jahao tuđeg konja ili kobilu, ili je orao s tuđim volovima bez dopuštenja i privole vlasnika životinja te je tužen, plaćao je globu od 2 perpera za svaki put. Za magarca, odnosno magaricu svaki dan plaćalo se 2 groša, a vlasniku namirivala šteta (Čepulo, 2011.).
► Poljički statut (1440.) je propisivao da se nadoknada štete tretirala ovisno o životinji koja ju je izazvala. U vinogradu kokoš je plaćala glavom; trebalo ju je ubiti i pojesti. I kad je čeprkala oko kuće, bilo ju je dopušteno ubiti. Kad je kokoš činila štetu u vrtu, ili u vinogradu, tada je gospodar to trebao oglasiti te je mogao ubiti jednu makar ih ima više. Ako je među njima bio i pijetao, onda je mogao ubiti drugu kokoš, ali ne pijetla. Ako se navedena šteta dogodila u žitu koje kokoši već mogu zobati, morao je gospodar žita to oglasiti, a zatim kokoš ubiti. Ako je gospodar žita bio voljan dati kvartu mekinja onome čije su kokoši, onda ju je mogao svaki put kad god naiđe na kokoš ubiti i pojesti. U vrijeme kad je rodilo neko povrće, a životinja je mogla u njemu učiniti štetu, tada je manja životinja plaćala glavom. Vrt je prije svega trebao biti dobro i potpuno ograđen, a zatim je gospodar vrta trebao oglasiti da mu je učinjena šteta. Nakon toga mogao je manju životinju ubiti, a veću uhvatiti. I svinju je mogao ubiti kao i brava, ako je učinjena šteta u vrtu velika, mogao je brava i svinju ubiti i pojesti, isto kao i u vinogradu.
Za svinje je zakon određivao da plaćaju glavom kad su se našle u žitu koje još nije niklo, tada ju je onaj čije je žito mogao ubiti i odnijeti na mjesto gdje je rovala te je tamo ostaviti. Ako je žito izvitalo, mogao je svinju ubiti i pojesti. Ako je nađena u vinogradu u vrijeme grožđa, onda ju je mogao ubiti i pojesti. Ako se radilo o krmači s praščićima ili o krdu svinja, nije bilo dopušteno ubiti najbolju svinju ili krmaču, već drugu mršaviju ili manju, i to svaki put kad bi ih zatekao, ali samo jednu. Ako je prasac tovljenik, a bilo je i drugih manjih svinja, nije smio njega ubiti, nego drugoga.
Ako je zatečen samo tovljeni prasac bez drugih, moralo se to oglasiti pred svjedocima, a zatim ako je ponovno uhvaćen, moglo ga se ubiti i pojesti, u žitu tako i u vinogradu. Ako je onaj čiji je prasac imao gospodara morao mu je pokazati glavu tog prasca, koja mu se ostavljala, a ostalo je ovaj sebi mogao iskoristiti. Najprije se moralo dokazati da je u njegovu želucu zaista pronađen ostatak grožđa, ili žita, ako je bio u žitu. Ovo je vrijedilo dok se putem nije vozilo žito u kolima ili dok se nemlaćeno žito nije nosilo u snopovima na neki drugi način kad se žito počelo nositi putem, tada nalaz žita u želucu prasca nije značio ništa.
Nije se smjelo puštati životinje na tuđa obrađena polja gdje se mogla učiniti šteta.
Ako su se našle životinje na obrađenom zemljištu gdje su činile štetu, krupna stoka, to jest goveda, konji i magarci kada bi se našli u vinogradu zimi ili u vrijeme kad nije bilo grožđa, po svakoj glavi plaćao je denar, za sitnu stoku plaćao je po svakoj glavi bolanča. Ako je netko krupnu stoku namjerno natjerao u vinograd noću, plaćao je dvostruko. Ako se nije opametio, onda se životinji odsijecao komad repa. Ako ni tada nije prestala istu se ubijalo. Kad grožđe zori otkad se u vinogradu pojave mladice pa do berbe sitna je stoka plaćala glavom (koza, ovca). Ako je koza osim toga ogrizala voćke i zimi plaćala je glavom. Krupna se stoka morala otjerati, a načinjenu štetu trebalo je procijeniti. Ako se to dogodilo u žitu, zakon je određivao da se krupna stoka uhvati uz procjenu popaše, a sitna stoka da se zadrži dok se ne procijeni šteta. U žitu se nisu smjele ubiti ni sitna ni krupna stoka, već su se uhvaćene životinje zadržavale, a šteta procjenjivala. Kada je jedna životinja ubila drugu, ili je unakazila, mogla je zbog toga poći glava za glavu, osim ako je jedna od druge mnogo vrjednija (Pera, 1988.).
► Zakon grada Kastva (1400.) je propisivao da je za krađu košnice bila propisana kazna ruka ili 40 libara, a za krađu u ovčarskom stanu 100 libara. Za krađu konja ili volova izvan grada propisivana je smrtna kazna. Ako je netko ukrao ovcu po noći bez povika prema ovom zakonu kažnjavao se sa 16, a prema Vinodolskom zakonu 2 libre. Krađa izvan grada plaćana je dvostrukom vrijednosti od ukradene stvari (Margetić, 2007.c).
► Statut grada Bala (1477.) je propisivao da se svaka osoba koja je namjerno ubila jednu ili više krupnih životinja kažnjavala s 25 malih libara, a što se tiče malih životinja kazna je ovisila o prosudbi načelnika. Onaj tko je spalio tuđi pašnjak ili tor kažnjavao se s 10 malih libara uz naknadu štete.
Za svako govedo, konj, prase i magarac nađeni u žitu ili drugoj vrsti žitarica ili pak u vinogradu, vrtu ili svakom drugom zatvorenom mjestu plaćao je kaznu od 4 soldina po glavi, a svako stado malih životinja koje je nađeno na gore navedenim mjestima 40 malih soldina, a ne više. Za svako govedo, konja i svinju koje su nađene u velikoj i maloj šikari plaćala se kazna od 2 soldina po glavi sve do 10, a više od 10 životinja plaćalo se 10 soldina i ne više za svako stado malih životinja nađenih u šikari plaćala se kazna od 40 malih soldina. Svi koji su držali životinje u društvu i dogodilo se da te životinje oštete pojedinca pa se takva osoba odluči da svoju štetu podmiri od radnika, a on nije imao čime platiti, u tom slučaju oduzimalo se toliko životinja koje su počinile štetu dok se u cijelosti šteta u potpunosti nije podmirila. Vlasnik društva mogao je doći pred vlast, ako je bio pozvan, a ako nije, tražilo se da radnik da dobar i prikladan zalog za buduće štete koje bi učinile rečene životinje. Ako se nije dao taj zalog, tada je vlasnik društva mogao raskinuti ugovor plaćajući odgovarajući dio vremena koliko je trajalo društvo (Margetić, 2007.b).
► Mošćenički zakoni i statuti (1483.) su propisivali da su podložnici bili dužni Komori dati desetinu od janjadi i ovaca. Od 7 do 13 komada davali su jednu životinju, a od 4 do 5 i 6 samo polovicu. Kad je stoka zalutala u tuđi zabran ili se nehotice pomiješala, a vlasnik je prijevarno prešutio, kazna je bila 8 libara i za svaku glavu šesterostruko. Onaj tko je ukrao škopca kažnjavao se s 5 maraka i šesterostrukim povratom robe, uz šibanje, ali sud je mogao kaznu i oprostiti (Margetić, 2006.).
► Veprinički zakon (1507.) je propisao kažnjavanje napasivanja stoke u nekošenim livadama i na zabranjenim prostorima.
Ovaj Zakon razlikovao je u visini kazne, krađu po noći i po danu te u ograđenom i slobodnom prostoru. Krađa po noći kažnjavana je s 2 marke i trostrukom vrijednosti ukradene stvari, a krađa po danu plaćana je šesterostrukom vrijednosti ukradene stvari. Tko je ukrao kokoš danju plaćao je 5 maraka i šesterostruku vrijednost kokoši, a po noći dvostruku vrijednost. Tko je krao koze na ograđenom ili neograđenom prostoru plaćao je 5, odnosno 1 marku (Margetić 2007.c).
► Trsatski zakon (1640.) propisivao je krađu košnica i nije pravio razliku krađe danju i noću uz nadoknadu jednostruke štete (Margetić, 2007.c).
► Ugovor Petra Zrinskog s Bakranima (1642.) je propisivao da podavanje (sulj) od svakih deset ovaca davala se jedna, a kada ih je bilo 40, davana je jedna bez mlijeka i jedna s janjetom. Ako je od navedenog broja nedostajala više od jedne ovce plaćala se „nadliška“ od svake ovce 3 solda. Sulj (porez) od krave bez teleta bio je 5 solda, a krave s teletom 10 solda (Margetić, 2007.a).
► Ugovor Petra Zrinskog s Grobničanima (1642.) je propisivao da su se grobnički pučani, odnosno podložnici obvezali svake godine dati 120 dobrih i probranih ovaca s naslova permanije. Ako nisu dali ovce do blagdana sv. Mihovila tada su morali dati u novcu 120 florina, računajući florin s 4 libre i 10 solda, odnosno 3 marijaša. Od svake se dvadesete ovce davala jedna jalova, a ako jedna nedostaje od 20, trebalo je uzeti kao da se radi o punom broju, od 40 ovaca plaćalo se jednu jalovu i jednu s janjetom, a ako je nedostajalo više od jedne od navedenog broja tada se obvezuje od svake ovce 3,5 solda. Za muzne krave plaćalo se 10, a za jalove 5 solda. Stanovnici Kaštela svake godine obvezivali su se svake godine Kaštelu dati 2 mazane maslaca, 8 kokoši i pilića te 40 jaja (Margetić, 2007.a).
Urbar grižanski (1544.) je propisivao da su općinski organi (sudac, satnik, grašćik) bili oslobođeni nekih obveza. Satnik je od sulja malih životinja dobivao jednu životinju (ovcu ili kozu) s mladunčetom. Grašćik je dobivao jednu jalovu ovcu ili kozu.
Sulj malih životinja, tj. od ovaca, koza i svinja na svakih 15 životinja davana je jedna, a kasnije će 1569. g. biti smanjen na dvadesetinu, a sulj od velikih životinja i to od krava preko jedne godine starosti 5 soldina po glavi, a od 1565. g. paušalno podavanje od 12 libara (Margetić, 2007.a).
► Bribirski urbar (1700.) je propisivao da se davalo na svakih 20 ovaca ili koza za prihod jednu glavu sa svojim mladunčetom, a od 40 komada jednu s mladunčetom i jednu jalovu. Ako netko nije imao 19 ili 20 životinja nije bio dužan davati životinje, već za svako pojedino grlo po 3,5 soldi. Od životinja koje se pobiru za sulj daje se jedna glava s mladunčetom satniku i jedna glava Grašćikoma za njihov trud.
Dužni su dati konje za jahanje od kaštela Bribir do Novog (Margetić, 2007.a).
► Hreljinski urbar (1700.) je propisivao da se sulj za svaku kravu plaćao 5 soldi, 5% od ukupnog broja ovaca i koza, a za svake dvije ovce ili koze do 20, po 3,5 soldi. Davala se desetina ulova riba te po 1 sir na 20 ovaca, dovoz volovima te davanje konja za jahanje službenicima za službene potrebe. Obveza je bila davati konje za jahanje upravitelju i službenicima kada idu u službu (Margetić, 2007.a).
* Autori su koristili terminologiju povijesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Sažetak
Istraživano srednjovjekovno zakonodavstvo veliku pažnju poklanja štetama koje su počinile životinje u vinogradu, žitu, livadama i na drugim mjestima propisujući njihovu procjenu, rok prijave za odštetu te sankcije prema životinjama, odnosno njihovim vlasnicima. Strogo određuju mjesto slobodnog kretanja životinja te posjedovanje maksimalnog broja životinja. Prema nekim statutima bile su dovoljne samo pretpostavke počinjenja i nastanka štete, bez pravih dokaza da bi se šteta platila (Statut bračke komune 1305., i Rapski statut 1328.). Osim što je veličina naknade štete bez stvarnog dokazivanja ovisila o vrsti životinje koja ju je počinila, neke životinjske vrste bile su oslobođene pojedinih krivica.
Veličina naknade štete prosuđivala se različito, ovisno je li ista nastala danju ili noću te je li bilo povika ili ne. Lastovski statut (1310.) propisivao je da se za krađu ovaca i koza plaćala četverostruka šteta, a za krađu krava dvostruka plus kazna. Ako je na kaznu bio osuđen stranac pa nije imao otkud platiti tu kaznu odsijecala su mu se 2 prsta desne ruke palac i dopalac. Prema Zakonu grada Kastva (1400.) plaćala se dvostruka vrijednost učinjene štete, prema Mošćeničkom zakonu (1483.) šesterostruka, Lepriničkom dvostruka, odnosno šesterostruka ovisno je li ista nastala danju ili noću. Za krađu nekih životinja u nekim statutima bila je propisana i smrtna kazna. Prema Korčulanskom statutu ranjavanje ili onesposobljavanje tuđih konja ili volova kažnjavalo se odsijecanjem desne ruke, u slučaju da su bile dvije životinje odsijecala se desna ruka i noga, a ako je šteta počinjena na 3 i više volova ili konja propisivala se smrtna kazna-vješanjem. Prema Statutu rapske komune ako počinitelj učinjene štete nije imao novac da nadoknadi štetu ni imovinom kažnjavao se smrću. Krčki statut je prvu krađu nadoknađivao novcem, drugu dvostrukim iznosom novca, a treću smrtnom kaznom.
Zakon grada Kastva je za krađu konja ili volova propisivao smrtnu kaznu.
Literatura [… prikaži]
Some medieval statutes about animals and animal products (part II.)
Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod, Ana DŽAJA, BSc, Master of Engineering Ecoengineering, M San Eko
The investigated medieval legislation devo-ted considerable attention to damages caused by animals in vineyards, cornfields, meadows and elsewhere, prescribing their assessment, dead-line for compensation and penalties to animals and their owners. They strictly determined the free movement of animals and possession of the maximum number of animals. According to some statutes, only assumptions of commission and occurrence of damage without real evidence were sufficient to charge damages (i.e. Brač Sta-tute 1305 and the Rab Statute 1328). The amount of compensation varied, depending on whether the same occurred during the day or at night and whether it was shouts or not. The Statute of La-stovo (1310) provided fourfold payment for ste-aling sheep or goats, and twofold of punishment for stealing cows. If a stranger was convicted and could not pay for the damage, two fingers of their right hand, i.e. the thumb and forefinger, were cut off. According to Kastav Law (1400), compensation for damages had to be paid in the amount of double the value, while according to the Mošćenice Law (1483), it was sixfold. Veprinac Law (1507), depending on whether it the damages occurred during day or night, prescribed a fine that was double or sixfold, respectively.
For the theft of some animals, certain statutes prescribed the death penalty. By the Korcula Statute, the wounding or disabling of another’s horses or oxen called for the punishment of cutting off the right hand or, in the case of two animals, the punishment was cutting off the right hand and leg or, in case of three or more horses/oxen, the punishment was death by hanging. By the Rab Statute, if an offender committed damages and did not have any property or money to pay, the penalty was death. The Krk Statute compensated for the first theft with money, the second with the double amount of money, and the third with the death penalty. The laws of the town of Kastav prescribed the death penalty for the theft of horses or oxen.