P. Džaja, K. Severin, D. Agičić, Ana Džaja i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; Ana DŽAJA, mag. ing. oecoing., M SAN Eko
Naređeno je da ubiranja (daća) se moraju dati na dražbi svake godine tijekom 8 dana pri kraju mjeseca listopada, a zakupni odnos morao je početi od prvog dana mjeseca studenog i morao je trajati godinu dana. I oni koji imaju pravo ubiranja daća morali su platiti zakupninu do sv. Duma u mjesecu svibnju. Morali su dobiti od svake osobe koja prodaje meso za svakog vola i kravu 3 mala solida, svakog prasca ili prasicu 2 mala solida, a za svaku malu životinju 12 malih solida.
Ako je tko prodavao meso uginule životinje, neka zbog njena uginuća plati polovicu spomenutih iznosa. Svatko tko je prodavao ribu morao je platiti zakupninu deseti dio vrijednosti sve ribe koju je prodavao, ili ju je prodao.
Nitko nije smio i nije mogao prodavati meso drugdje već u redovitoj komunalnoj mesnici, osim u selima i na Visu pod prijetnjom kazne. Jedino se meso uginulih životinja nije moralo nakon uginuća prodavati u mesnici, već se to meso moglo prodavati i na drugom mjestu izvan klaonice bez ikakve kazne. Meso jedne životinje nije se smjelo prevarno prodavati za meso druge životinje, niti mjeriti nikakvom mjerom osim komunalnom vagom, niti po cijeni koju nije odredio knez. Nije se mogla iznositi koža dok se zakupniku nije isplatilo ono što mu je pripadalo.
Nijedan ribar, bez obzira kojeg je društvenog položaja nije smio prodavati ribu drugdje već samo u komunalnoj ribarnici, osim na Visu i u selima. Nije se smjela prodavati riba prije negoli se iznese i donese sva riba koja se željela prodati u ribarnicu. Svaki ribar je prema starom običaju bio dužan sucu jednu veću i bolju ribu od one koju je imao. Ribar koji je prodavao ribu nije smio na glavi držati šešir ili nešto drugo dok nije prodao ribu. Ako je netko prodavao ribu za nekog ribara, onaj tko je prodavao ribu za drugoga plaćao je 20 solida (Rismondo, 1991.).
Mljetski statut (1345.) je propisivao da je svatko tko je prodavao sir ili meso morao držati kantarić od 11 libra manje 2 unče i libru od 13 unča dobre mjere.
Nitko nije smio prodavati sir izvan otoka pod prijetnjom kazne.
Naređeno je da se meso moralo prodavati na libru (vagu) od 18 unča, prvo goveđe meso po 6 novčića libra, kozje meso po 5 novčića, bravlje i ovčje meso po 5 novčića, meso jarca škopca (kaštradina) po 6 novčića.
Nitko nije mogao prodavati meso i sir osim vagom od 13 unča. Najprije kaštradinu po 10 folara, meso jarca škopca po 8 folara, kozje meso, govedinu i ovčetinu po 7 floara za libru i sir po 3 groša za pezar. Svatko tko je klao meso za prodaju dužan je bio dati mljetskoj općini daću od 2 groša za svaku krupnu životinju. Tko je odveo izvan otoka životinje sitnog zuba za klanje, morao je za svaku životinju platiti općini 10 novčića. Izuzimali su se od plaćanja oni koji su klali za svadbu ili za milostinju, ili oni koji su klali bilo krupnu ili sitnu životinju zbog bolesti. Tko je god zaklao kozlića ili janje za prodaju morao je prodati od mesa zaklane životinje župniku i kancelaru ovog otoka prije negoli ostalima, pod prijetnjom kazne. Cijena stoke s otoka nije mogla biti viša negoli u gradu prema odgovarajućim sezonama, a meso stoke koja se uvozila s obale na otok, morala se prodavati četvrtinu groša više iznad cijene koja je utvrđena u gradu (Petrinović, 2002.).
U Šibenskom statutu (1378.) propisano je da se nadglednici mjera brinu da se meso prodaje općinskom teškom librom i način podnošenja tužbe. Nadalje, navodi se da se nadglednici mjera trebaju brinuti da se svako meso u mesnici prodaje na uteg ili vagu i tešku funtu šibenske općine. Isti nadglednici bili su dužni revno se brinuti da se meso ni na kakav drugi način ne prodaje, nego samo općinskim vagama, a ako bi našli nekog prijestupnika, morali su ga odmah prijaviti gospodinu knezu i Kuriji te dati zapisati u općinske zapisnike mesare i druge prijestupnike tako da onaj koji je obavljao zabranjenu trgovinu plati za svaki prijestup šibenskoj općini 40 solda malih denara. Od toga se polovica davala tužitelju, ako je na temelju njegove prijave utvrđena istina, a druga je polovica pripadala šibenskoj općini. Nadalje je propisano da mesari u mesnici moraju držati strogo određene utege. Tako su se nadglednici mjera morali revno pobrinuti da svaki mesar ima i drži u mesnici svoje vage i utege kojima će vagati meso, a u slučaju protivnih radnji plaćali su šibenskoj općini u ime globe 20 solda malih denara svaki i za svaki put. Takvu prijavu može učiniti svatko tko može makar samo jednim svjedokom dokazati takvog prijestupnika. Isto tako je propisana kazna za one koji su iznosili meso izvan mesnice. Navedeno je da se ni jedan mesar ili prodavač mesa ne smije usuditi niti drznuti nositi meso izvan mesnice, kući ili na drugo mjesto i ako se ne bi meso moglo prodati isti dan, nego mora ostati u mesnici, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda za svakoga koji protivno uradi. Izuzev ako iza toga dana slijedi dan kad se ne jede meso, jer tada se meso može navečer nositi izvan mesnice radi pohrane, ali s tim da se poslije ne prodaje nigdje drugdje nego u mesnici. I svatko može tužiti prijestupnike s jednim svjedokom i dokazati kako je naprijed rečeno. Propisano je da mesari ne smiju derati kožu sa životinja izvan mesnice te je dalje navedeno da ni jedan mesar ili bilo tko drugi koji hoće prodavati meso ne smije derati kožu s velikih ili malih životinja, izuzev javno u mesnici, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara za svakoga i za svaki put kada učini protivno, a polovica kazne išla je tužitelju. Mesar i prodavatelj mesa mogu ipak za jelo svog kućanstva odnijeti meso koje im je potrebno i dovoljno, i ne više. Dalje se govori o kažnjavanju onih koji u mesnici drže prodano meso. Detaljnije se navodi da ni jedan mesar ili prodavatelj mesa ne smije u mesnici držati prodano meso, budući da oni običavaju kupcima mesa govoriti da je meso prodano, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara. Svaki mesar i svaki prodavatelj mesa mora i treba od mesa koje se nalazi u mesnici dati i prodati svakom koji bude tražio jednu libru i više prema volji tužitelja, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara za svakog prijestupnika i za svaki slučaj. Polovica kazne pripadala je zakonitom tužitelju ako je na osnovi njegove tužbe utvrđena istina. Isto tako propisana je cijena svih vrsta mesa.
Tako je za cijenu i prodaju mesa određeno da se meso u mesnici prodaje uz dolje napisanu cijenu: meso škopca, to jest uškopljenog ovna, velika libra šibenske općine po šest denara, kravlje volovsko i teleće meso libra po stranom običaju četiri denara. Također, meso ovce, koze, uškopljenog jarca i neuškopljenog ovna libra po četiri denara, a meso neuškopljenog jarca libra po tri denara. Meso jarića libra po osam denara. Meso janjaca po sedam denara. Iznutrice su se prodavale ovako: glava svake male životinje po osam denara, te želudac svih životinja, cijeli rep s jetrama po osam denara, želudac bilo koje životinje po osam denara svaki zajedno s dijelom loja prema starom običaju. Unutrašnji drob s cijelim jetrama za osam denara. Ipak iznutrice koza i janjaca kao i njihove glave te glave goveda, krava, telića i njihove iznutrice, zatim iznutrice prasaca i prasica mogu se prodavati bez propisa i onako kako kupci mogu najbolje pogoditi. Nadalje propisana je cijena svježeg i soljenog mesa prasca i prasica. Svinjsko meso prodavalo se uz ovu cijenu: meso neoguljenog muškog prasca libra osam denara, oguljenog prasca libra sedam denara, i to svježe meso ili mlado, meso pak oguljenih svinja po pet malih denara. Isto tako svinjsko meso slabo i najmanje 15 dana sušeno na dimu od muškog praseta prodaje se po 12 denara, a od ženske svinje osušeno, kako je rečeno općinska libra po deset denara. Određeno je da se u nekim slučajevima cijena mesa može povisiti. Tako se navodi da od blagdana Rođenja Gospodnjega sve do prvoga dana korizme i od Uskrsa cijeli mjesec svibanj mogu gospodin knez i njegova Kurija zajedno s Vijećem petnaestorice mudrih povisiti prodajnu cijenu mesa onako kako se njima i većini njih bude činilo pravednim. U ostalom vremenu cijena se može povisiti ili mijenjati pa se toga valja pridržavati pod prijetnjom kazne od 40 malih denara za svaki slučaj kada se protivno uradi. Polovica kazne išla je tužitelju ako se tužba dokazala točnom, a svatko je mogao tužiti. Dalje se navodi da se polovica slanog mesa treba prodavati u mesnici. Navedeno je da nitko od građana, ni mesar ni stranci ne smiju volovsko ili kravlje meso soliti bez prisutnosti nadglednika mjera ili jednoga od njih, pod prijetnjom kazne od pet libara malih denara za svakoga i za svaki slučaj. Sami nadglednici mjera imaju i moraju dati u mesnici na prodaju polovice od toga mesa svježe te dopustiti da se polovica stavi u sol, ali ne više, i na to su nadglednici mjera obvezni pod prijetnjom kazne od 40 solda za svakoga i svaki put, a tužiti može svatko. Propisano je da se životinjama ne smije derati koža prije zornice. Nadalje, navodi se da se ni jedan mesar niti koja druga osoba ne smije usuditi derati kožu s velikih ili malih životinja prije jutarnje zvonjave crkve sv. Jakova pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara za svakoga i za svaki put, i da uvijek kada počnu derati kožu tamo treba biti nadglednik mjera ili više njih.
Bez prisutnosti nadglednika mjera ne smiju početi derati kožu pod prijetnjom navedene kazne. Nadglednici mjera obvezni su pravodobno ujutro biti u mesnici nadgledati kako mesari deru kožu te ih optužiti ako u bilo čemu urade protivno, i to pod prijetnjom kazne od 20 solda malih denara za svakoga i za svaki put. U slučaju da nadglednici mjera ili najmanje jedan od njih zanemare doći u mesnicu do drugoga jutarnjeg zvona, mesari mogu derati kožu uz svjedoke, ali su dužni istoga dana tužiti nadglednike mjera koji nisu bili u mesnici za vrijeme jutarnjeg zvona, i to pod prijetnjom kazne od 20 solda malih denara. Isto tako propisano je da se male životinje ne smiju soliti.
Navodi se da se ni jedna osoba ne smije usuditi soliti bilo kakve male životinje, pod prijetnjom kazne od 40 soldina malih denara za svakoga, svaki put i za svaku životinju, izuzev za vlastite potrebe. Polovica kazne išla je zakonitom tužitelju ako je na temelju njegove tužbe utvrđena istina. Dalje je propisano da se crknute životinje ne smiju prodavati. Propisano je nadalje da se ni jedan mesar ili koja druga osoba ne smije usuditi ni drznuti u mesnici prodavati crkotine životinja, pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara od kojih polovica ide zakonitom tužitelju i koji neka je drži u tajnosti. Propisano je kažnjavanje prodaje ribe na nedopuštenom mjestu. Navodi se da nitko ne smije prodavati ribu drugdje na gatu, ispod palače i u mesnici, pod prijetnjom kazne od 40 solda malih denara i da nitko ne smije istovariti ribu niti pristati, izuzev u općinski gat, pod prijetnjom navedene kazne. Ista je kazna bila ako se riba nosi kući. Iznošenje slane ribe nije podlijegalo toj kazni. Nadalje je propisano da svaki plemić koji prodaje meso u mesnici treba prodavati prema propisima. Navedeno je da ako neki šibenski plemić uzme u zakup općinsku mesnicu ili drži klupu za prodaju mesa u toj mesnici, treba i mora prodavati meso prema propisima Šibenika. Ako bi, pak, meso prodavao protiv propisa Šibenika, nije mogao dobiti službu suca niti kakvu drugu službu u gradu Šibeniku dvije godine od dana kad je optužen i kad mu je primjereno dokazana krivnja. Osim toga, ne može u roku od dvije godine pred šibenskom vladom niti osobno niti preko drugoga voditi parnicu. Svatko može tužiti, a onaj koji tuži i dokaže barem jednim svjedokom dobra glasa od šibenske općine treba dobiti dvije libre malih denara. Navodi se da mesari moraju prodavati bubreg i masnoću s mesom. Tako je svaki mesar bio dužan prodavati bubreg i masnoću s mesom pod prijetnjom kazne od dvije libre svaki put kada je protivno urađeno i svatko može tužiti. Propisano je da se kazni svatko tko prodaje meso iznad propisane cijene. U ovom je poglavlju navedeno ako koji mesar ili ubirač potrošarine gradom Šibenikom bude takve nepromišljenosti i drskosti da prodaje meso iznad dopuštene cijene ili učini koju drugu prijevaru u toj mesnici s obzirom na meso, na temelju samog čina treba se osuditi na pet libara malih denara koje imaju dati općini za prvi put. Ako se drugi put uhvati u varanju, općini treba platiti 10 libara malih denara, a ako bude i treći put, treba platiti 25 libara malih denara.
Ako se uhvati i četvrti put, neka se zauvijek liši mesnice i neka nikad ne bude ubirač potrošarine i mesar. Isto tako propisano je da mesari prodaju meso utegom od 18 unča. Nadalje, navedeno je da svaki dućandžija, prodavač i ljekarnik ili bilo tko koji drži utege radi prodaje kakve robe, ubuduće ima prodavati robu u svojem dućanu utegom od 12 šibenskih unči, a mesari utegom od 18 unča pod prijetnjom kazne od 25 libara malih denara za svakog i za svaki put. Zakupnik mesnice mogao je izabrati dva ribara. Nadalje, navedeno je da zakupnik mesnice i ribarnice za sebe treba izabrati dva ribara koje žele, i to na račun određene zakupnine te ribarnice, i nakon što je zakupnik učinio taj izbor. Mala braća i dominikanci imaju između ostalih ribara izabrati druga dva ribara. Ždrijebom se odlučuje koji će među tim ribarima biti u kojem samostanu. Propisano je da ribari ne prodaju ribu prije negoli gospodin knez zadovolji. Govori se o drskosti ribara koji su tako sramotni da nemaju nikakav obzir prema svojem gospodinu knezu te uskraćuju njemu i njegovu glasniku prodati ribu za onu cijenu za koju drugima prodaju, dok se u drugim gradovima i mjestima rektorima daju u svemu pogodnosti pred drugim osobama. Da bi se zauzdala neprijaznost i drskost tih ribara donesena je odluka da se ni jedan ribar ni prodavatelj ribe ne smije usuditi ni drznuti u one dane kada se meso ne prodaje ili ne jede prodavati bilo kakve ribe, velike ili male, prije nego pratitelj ili trabant gospodina kneza, ili koji drugi njegov glasnik, dođe u ribarnicu i preuzme ribu koja je potrebna gospodinu knezu, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda za svakoga i za svaki put, od kojih polovica ide općini, a druga polovica zakonitom tužitelju. Ako se glasnik gospodina kneza ne bi mogao sporazumjeti s obzirom na cijenu, tada općinski justicijari prema slobodnoj volji trebaju odlučiti o toj cijeni. Isto tako propisano je da se sir mora kupovati po zadarskoj teškoj libri. Navedeno je da se sir, i na malo i na veliko, mora kupovati i prodavati na teškoj libri grada Zadra pod prijetnjom kazne od 25 libara malih denara. Od kazne polovica je išla općini, a druga zakonitom tužitelju (Grubišić, 1982., Džaja i sur., 2013.c).
Krčki statut (1388.) je propisivao cijenu riba koje su se prodavale: kamenice librice (0,5 kg) 2, bez repa i glave po 1 soldin, golub- librice 3 po 1 soldinu 1, liganj- librice 2 bagatina 16, olig-50 za soldin 1, sipe i hobotnice librice 2 za soldin 1, girice i menule librica i pol za soldin 1. Svaka riba s kosti koja ima manja od librice po 1 soldin librica, svaka ribe s kosti koja ima preko librice po soldin 1 i beč. Ribari su morali prodavati ribu kako je propisano, jer je slijedila kazna od 50 libri i 1 mjesec zabrane povlačenja mreža. Jedna libra kozjeg i goveđeg mesa stajala je 5 vrniza, ovčje 6, a neuškopljenog i uškopljenog ovna 10.
Svaka kozja, ovnovska i ovčja glava i drob stoji 1 solid (Margetić i Strčić, 1988.).
Senjski statut (1388.) je propisivao da je svaki senjski plemić bio slobodan i izuzet od plaćanja bilo kakvog podavanja na životinje koje je prevozio, osim starog uobičajenog podavanja klaonica i mesnica, to jest 4,5 malih soldina za svako govedo, za svaku malu životinju 14 denara, a za svakog janjca ili kozlića 1 soldin. Ovo davanje svaki plemić plaćao je službenicima gospode u mesnici. Mesar nije smio nositi kože iz mesnice bez dozvole službenika mesnice pod kaznom od 24 libre. Mesar koji je držao u mesnici lažnu mjeru plaćao je 24 libre, a za lažni uteg 6 libara. Suci na vlasti svaki su tjedan u četvrtak trebali imati 2 libre mesa od mesara, ili 4 u novcu godišnje. Isto tako, mesari su morali svakome tko je tražio, prodati meso koje je držao na klupi dok ga je trajalo, pod prijetnjom kazne za suprotno. Za uvezene žive prasce plaćao je u mesnici i plemić i građanin 3 soldina za podavanje, a za usoljene prasce ništa. Plemić je mogao dati u mesnicu zaklati svoje životinje i s manama bez ikakva podavanja. Suci su uz plaću od mesnice, odnosno takse na mesnicu imali po 6 libara u mesu (Margetić, 2007.b).
Statut grada Trogira (1322.) je propisivao da su oni koji su prodavali meso morali prodavati libru volunjskog mesa ili kravljeg mesa po 2 mala denara, a ne skuplje, libru mesa određenog prasca po 4 denara, a neoderanog po 5, libru mesa oderane krmače po 3, a neoderane po 4 denara, libru mesa uškopljenog ovna po 4 denara, libru usoljenog mesa krmače po 5 denara, četvrt ovce, koze, ovna, jarca, škopca po 28 denara, glavu sitnih životinja po 6 denara, utrobu s krvlju i noge po 6 denara. Nijedan prodavatelj nije smio uskratiti prodaju vaganjem bilo u većoj ili manjoj količini i nije smio odbiti rezati na četvrtine mesa drugih životinja ili tri dijela, samo jedan dio četvrti već prema tome što su siromašnije osobe željele kupiti. Tko je drugačije postupio plaćao je globu. Komuna je bila dužna dati daske na kojima se prodavalo meso.
Nijedan građanin ili stranac nije smio kupovati na mostu vage ili njegovoj blizini kojeg škopca ili neku drugu životinju da bi je izvezao iz grada pod prijetnjom kazne. Meso se moglo prodavati samo u mesnici, a tko se ponašao suprotno činio je prekršaj. Jedino je svatko mogao prodavati suho ili usoljeno meso drugdje, a ne u mesnici s tim da je to radio s dopuštenjem onoga tko je uzeo u zakup naplatu. Nitko nije smio kupovati jarebice, zečeve, kuniće, kokoši, piliće, jaja, radi preprodaje.
Svi građani i stranci koji su kupovali neku životinju od onih čije se meso jede, bili su dužni tu životinju prodavati ili dati da se prodaje namalo u mesnici trogirske komune. Ako te životinje od stijena Pantona do joha, ili od spomenutih stijena Pantana prema jugu do drugog dijela ili strane otoka Čiova koliko pogled seže preko mora, i od spomenutih joha prema vratima sv. Ciprijana na otok Čiovo plaćali su kaznu 5 libara za svaku životinju i svaki put.
Ribari i građani koji su stanovali u Trogiru morali su ubuduće komuni platiti šesti dio od donesene ribe, a stranci su morali plaćati osmi dio. Ribari koji su prodavali ribu drugdje bili su dužni platiti šesti dio ribe ili novca pošto ribom pristignu u Trogir. Zakupnik je svoj dio dobivao u novcu, ako su ribari prodali svu ribu. Kad zakupnik svoj dio dobije u ribi dužan je taj dio prodati pod uvjetom da se prodaju isti dan kad pristignu u trogirsku luku. Nikakvu ribu nije smio soliti niti dati da se soli niti je pohraniti i odnijeti kući ili na neko drugo mjesto.
Onog dana kada je riba donesena u luku dužni su i morali su je prije nego počnu prodavati, iskrcati na mjesto gdje se riba smjela prodavati. Prodavatelji ribe nisu smjeli imati ništa na glavi i morali su stajati. Zbog nestašice mesa u Trogiru se naređivalo se da se meso moglo prodavati samo vaganjem i u mesnicama i to ono koje je bilo 6 parvula, prodavalo se po 8, a ono meso koje se prodavalo po 9 parvula prodavalo se za 1 solid i tako razmjerno i ostale vrste (Rismondo, 1988.).
Poljički statut (1440.) je propisivao da tko god je prodavao meso u mesnici gdje god hoće u kotaru poljičkom, ako nije postojao koji drugi ugovor, kao što je „razjam“ ili drugi koji dogovor, već ga je prodavao na vagu, morao ga je prodavati na propisan način, a ne skuplje. Meso uškopljenog ovna prodavalo se funta po soldin, meso od mladog uškopljenog kozleta moglo se prodavati po 10 novčića, mlada junad do 2 godine mogla se prodavati po 10 novčića. Meso mladog uškopljenog ovna prodavalo se funta po soldin. Meso šilježice do godine dana moglo se prodavati po cijeni za ovna. Jarice do godine dana mogle su se prodavati po cijeni za mlado uškopljeno kozle, a nijedno drugo meso nije se smjelo prodavati skuplje od 8 novčića. Onaj tko je meso prodavao skuplje kažnjavao se s 5 libara uz oduzimanja mesa kojeg je prodavao.
Polovica oduzetog mesa davala se je prijavitelju, druga polovica službenicima koji su ga zaplijenili, polovica kazne davana je općini, a druga polovica sucima i službenicima koji su ubirali kaznu. Ako se radilo o kmetiću, onda je davano pola njegovu gospodaru, a ostalo općini, sucima i službenicima. Za svinjsko meso je isto vrijedilo. Oni koji su prodavali meso 3 dana o Božiću i 3 dana o pokladama mogli su ga prodavati odoka, bez vaganja, ali inače ne. Na trgu se nije smjelo prodavati nezdravo meso ili crkotine ili na drugi način sumnjivo, pod prijetnjom spomenute kazne od 5 libara.
Volujsko i kozje meso nije se smjelo prodavati skuplje nego orljak. Mesari nisu smjeli izrezati bubrege, a tko je skuplje prodavao spomenuto meso ili otkinuo bubrege, na njega je mogao svatko koji se pri tome našao, podići ruke da razgrabi meso.
Jareće meso moralo se prodavati po 5 beči, a ne drugačije. Tri dana po Božiću i pokladama pošto se može (Pera, 1988.).
Statut paške općine (1433.) je propisivao da nijedna osoba nije smjela prodavati ribu na drugome mjestu osim u paškoj ribarnici, pod prijetnjom globe od 40 denara i gubitka ribe. Nitko nije mogao istovariti ribu, odnosno pristati, osim u općinskom molu, pod prijetnjom iste kazne. Isto tako nije se smjelo početi s prodajom dok se nije istovarila sva riba, te se nije smio usuditi dijeliti ribu nigdje drugdje osim u ribarnici ili na paškom molu. Nije se smjelo izvoziti namirnice s Paga bez obzira na koji se one način našle na otoku Pagu bez posebnog dopuštenja gospodina kneza. Tko je to prekršio plaćao je globu od 20 denara uz gubitak robe.
Kada je u Pagu bila potreba za nekim namirnicama radi održavanja ljudskih života, onaj tko je stao u neko pristanište otoka Paga s rečenim namirnicama, bio je prisiljen i morao se prisiliti da dođe u Pag da ih tu istovari i prodaje što je bolje mogao po svome nahođenju. Propisano je da tko god je dovezao kakve namirnice na paški mol ili pristanište Kremenac radi prodaje, tj. vino, pšenicu, raž i druge namirnice za ljudsku uporabu nije ih mogao nikome prodati u cijelom, odnosno na veliko, ako se prije toga 3 dana nije javno prodavala na malo. Prekrši li tko ovo i tu robu ili nešto od njih na taj način, odnosno na veliko kupi, obvezan ih je kroz 3 dana prodavati na malo, po onoj cijeni za koju je robu kupio. Bude li prodavao po višoj cijeni kažnjavao se uz gubitak robe.
Ako mu nakon tri dana nešto ostane, bio je slobodan prodavati po vlastitom nahođenju. Bilo koji Pažanin mogao je slobodno i bez ičijeg protivljenja dognati i dati dognati životinje u bilo kojem broju i bilo kojeg stanja na otok Pag u klaonicu i mesnicu te ih prodavati u klaonici pojedincima kako mu se sviđalo. Tko god je lovio skuše u Caskoj nije ih smio ni smicalicom izvesti ili odnijeti s područja Paga, niti ih gdje drugdje prodati osim u Pagu, a nitko ih nije smio ni kupiti u velikoj količini radi izvoza (Čepulo, 2011.).
Zakon grada Kastva (1400.), prijevod Statuta s njemačkog jezika (1569.) gdje se meso škopca prodaje po 5 beči, a kozletina i jaretina po 3 te da su rečeni bekari obvezni dati najprije meso gospodinu kapetanu i ordinirajućem sucu i starijem kancelaru. Bekar ili mesar koji bi dali krivu mjeru plaćali su kaznu (Margetić, 2007.c).
Statut grada Bala (1477.) -/Riječki rukopis/ je propisivao da je svaka osoba koja priprema otrovnu hranu koju je davala preko nekog drugog drugome da je pojede ili popije pa se ta osoba otruje hranom i umre ili postane luda, tada se ta osoba koja je pripravljala takvu hranu vješala za vrat da na taj način umre, a žena je spaljivana. Ako je neko pripravljao hranu da bi je nekome dao, ali je nije dao te je to dokazano svjedocima, onda se toj osobi stavljao žig uz bičevanje po cijeloj tvrđavi i kaštelu Bala.
Nijedna osoba, bilo kakvog položaja, nije se smjela usuditi uništiti košnicu pod kaznom od 10 dukata do 10 košnica, a preko 10 odrezana mu je desna ruka uz plaćanje štete.
Nijedna osoba nije smjela prodavati ovčje meso kao meso kastrata, niti kozje meso kao ovčje meso niti prodavati zamijenjeno bilo koje meso pod kaznom od 40 malih soldina.
Onaj tko je prodavao sir ili skutu izvan mjesta trebao je platiti na ime mitnine općini ili cariniku 4 mala soldina po libri sira ili skute. Za svaku libru vune koja se iznosila plaćao je 2 mala soldina po libri vune. Za med, vosak, pripremljene kože 1 soldin za libru. Meso se prodavalo po sljedećim cijenama: svinjsko meso 1 soldin za libru, meso mladih kastrata po 16 soldina za libru, meso janjadi i kozladi do konca mjeseca svibnja 14 malih soldina za libru, a od tog vremena dalje po 1 soldin za libru, teleće meso do svetkovine sv. Mihovila u rujnu 14 soldina za libru, a dalje po 1 soldin za libru.
Svako meso koje se prodavalo na vagi u Balama trebalo je mitničaru platiti za svaku libru težine 1 mali soldin. Ovo se nije odnosilo na meso posoljenih praščića koje dolazi iz stranih mjesta za koje se nije plaćala nikakva carina (Margetić, 2007.b).
Mošćenički statut (1483.) je propisivao da su se mesari koji su prodavali nezdravo meso kažnjavali sa 6 libara, a onaj koji je davao krivu vagu za mjerenje mesa kažnjavao se s 8 libara. Mesarima je naređeno da je gospodina kapetana, njegova upravitelja, gospodina župnika, časno svećenstvo, župane i starije trebalo poštivati i prema časti priznavati da mogu kupiti meso.
Zagrebački tekst Mošćeničkog zakona (1637.) regulirao je prema Riječkom rukopisu obveze općinara prema feudalnom gospodaru, a koje su bile u desetini sitne stoke i pčela. Zagrebački rukopis navodi puno više obveza uz desetinu sitne stoke i pčela, da je trebalo predati kožu ubijenog vuka ili medvjeda. Prema Riječkom urbaru iz 1400. g. utvrđene su individualne i općinske obveze u koje su spadale 1 marka (umjesto 1 svinje, 1 libre voska, 1 mjerice papra), 1 govedo ili 0,5 marke i 3 jareta ili ovce. Zagrebački tekst pisan je za potrebe Isusovačkog kolegija u Rijeci, a riječki tekst za potrebe Mošćeničke općine (Margetić, 2006.).
Trsatski zakon (1640.) je propisivao da su bekari morali prodavati meso na jednom mjestu blizu crkvene kuće (Margetić, 2007.c).
Ugovor Petra Zrinskog s Bakranima (1642.) je propisivao da ako je netko prodavao kože vučje, lisičje ili bilo koje druge vrste koje su pripadale Zrinskim, plaćao je kaznu od 25 dukata. Kože je trebalo njima uručiti prema staroj cijeni, a četvrtinu mesa trebalo je dopremiti u grad. Ribari su davali desetinu od usoljenih riba (Margetić, 2007.a).
Ugovor Petra Zrinskog s Grobničanima (1642.) je propisivao da su žene koje su trebale presti gospoštijsku vunu to radile za plaću. Mesari su morali davati glavu životinje koju su klali. Goveđe meso trebali su uvijek sačuvati za „nas, ako smo prisutni“, po utvrđenoj cijeni.
U Rječini nitko nije smio ribariti pod prijetnjom kazne. Kože risova, medvjeda, kuna, vukova, jelena i lisica, kao i drugih divljih životinja, koje su im pripadale nisu se smjele drugamo prodati pod kaznom od 25 dukata, one su im se morale predati uz uobičajenu cijenu, a četvrti dio mesa se predavao (Margetić, 2007.a).
Hreljinski urbar (1700.) je propisivao da od ulova ribe gospoštiji je pripadala deseta libra od svega, a nakon toga se dijeli po polovici, jedna je pripadala ribarima, a druga polovica naprijed navedenim suvlasnicima. Sudionici su bili dužni razmjerno snositi sve troškove, a ribari šiti i popravljati mreže na vlastiti trošak. Ribari su nadalje bili obvezni prodati svoj dio gospoštiji. Hreljinski podložnici dužni su u vrijeme diobe sira na dan sv. Roka dati za nadzor sa strane kaštela jedan cijeli sir, ali nešto manji od uobičajenog, i to od svakog stada koje su imali te godine. Za košnju i sabiranje sijena gospoštija je bila dužna dati opskrbu svakom kaštelu 312 pogača kruha, 156 bokala vina te 52 libre mekog sira. Svi hreljinski podložnici dužni su nositi med u bakarsko pristanište za račun gospoštije, a oni su ga plaćali libru s 5 solda. Lov divljači pripadao je gospoštiji koja je za kamenjarku plaćala 12 solda, jarebicu 8 solda, zeca 12 solda. Kad se ubila divlja svinja, isti je bio dužan donijeti gospoštiji glavu i komad za pečenje, od medvjeda je pripadala gospoštiji glava, šape i komad za pečenje te koža koja se plaćala prema vrijednosti. Ako je ubijena lisica i kuna, obvezni su bili donijeti kože gospoštiji koja su plaćali za svaku dobru lisičju i kuninu kožu 3 libre, a za svaku dobru vučju kožu 6 libri. Jezici volova ili krava koje su klali i prodavali u mesnici ili drugdje pripadali su gospoštiji, a njih je trebao dobiti kaštelan (Margetić, 2007.a).
Bribirski urbar (1700.) je propisivao da u slučaju posjeta zemaljskog gospodara, njegovi komisari i viši službenici kada dođu u rečeni kaštel, narod je bio obvezan dati pomoć za kuhinju mesom kastrata, peradi, jaja i divljači, a oni koji su vješti s puškom trebali su se pobrinuti za divljač. Kada su bribirski podložnici ubili koju kamenjarku ili jarebicu dužni su ih bili donijeti gospoštiji koja im je za svaku kamenjarku davala 12 solda, a za jarebicu 8. Podložnicima je bio zabranjen lov zečeva, ali ako se to dogodilo morali su zeca donijeti gospoštiji koja je za njega davala 12 soldi. U slučaju da je podložnik ubio divlju svinju, obvezan je bio donijeti gospoštiji glavu i od toga dobar komad mesa za pečenje. Ako je ubio medvjeda morao je gospoštiji donijeti šape, odnosno noge, a od mesa dobar komad za pečenje kao i kožu. Kožu im je trebalo platiti prema vrijednosti. U slučaju da su ubili lisicu, kunu, kunu bjelicu bili su dužni donijeti gospoštiji kože, a ako su dobre plaćane su po 3 lire, a za svaku vučju kožu koja je dobra plaćalo se 6 lira. Svi bribirski podanici bili su dužni nositi med u bakarsko pristanište koji je plaćan za libru 5 solda. Lov tune u mjestu koje je pripadalo gospoštiji, jedna trećina ulova išla je ribarima, a ostala dva dijela gospoštiji. U drugoj luci polovica ulova pripadala je gospoštiji, tj. tri djela od polovice Kukuljancima, a polovica je pripadala ribarima. Ribari koji su ribarili na određenim mjestima gospoštiji su davali desetinu ulova, a na drugim mjestima dvadesetinu. Podložnici ribari dužni su dati gospoštiju u utorak, petak i subotu kao i one dane koji prethode blagdanima tijekom cijele godine kao i sve dane četrdesetice, odgovarajući dar riba. U slučaju posjeta više vlasti svaki je ribar bio dužan loviti i dati ribu kamo službenik naredi (Margetić, 2007.a).
* Autori su koristili terminologiju povijesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Sažetak
U istraživanim srednjovjekovnim statutima navode se pravila postupanja mesom, ribom, sirom, kožom i medom. Ovi statuti posebnu važnost daju prodaji proizvoda životinjskog podrijetla određujući cijenu mesa (ovisno o vrstama, dobi, ugojenosti životinja, datumu prodaje), sira, pojedinih životinja (Korčulanski statut, Lastovski statut, Statut grada Splita, Rapski statut, Hvarski statut, Mljetski statut, Krčki statut, Senjski statut, Statut grada Trogira, Poljički statut, Zakon grada Kastva, Statut grada Bala, Mošćenički zakon).
Neki statuti navode da se meso moglo prodavati samo u mesnicama uz obvezno vaganje, a u suprotnom su bile predviđene kazne (Korčulanski statut, Statut grada Splita, Hvarski statut, Senjski statut, Statut paške općine, Poljički zakon, Statut grada Bala, Mošćenički statut, Trsatski zakon) te se navodi da prodavatelji pri prodaji ribe nisu smjeli ništa imati na glavi te su morali biti u stajaćem položaju (Rapski statut, Hvarski statut, Statut grada Trogira). Statut grada Splita propisivao je da nitko nije smio prodavati u mesnicama crkotine pod prijetnjom kazne, a u Rapskom statutu je naređeno da u slučaju da su životinje bile bolesne zbog neke bolesti ili slabosti na njuški ili na neki drugi štetni način, nisu mogle i nisu se smjele te bolesne životinje preuzeti, ili odmaknuti s mjesta gdje su se nalazile, niti su se smjele nositi niti voditi ni na koji način osim u klaonicu. Nitko nije smio u ribarnicu nositi za prodaju smrdljive ribe bez dopuštenja Kurije pod prijetnjom kazne i gubitka riba.
Hvarski statut je propisivao da netko tko je prodavao meso uginule životinje, zbog njena uginuća plaćao je polovicu spomenutih iznosa. Jedino meso uginulih životinja ne mora se nakon uginuća prodavati u mesnici, već se to meso moglo prodavati i na drugom mjestu izvan klaonice bez ikakve kazne. Krčki statut je dopuštao plemiću da može u mesnici zaklati svoje životinje i s manama bez ikakva podavanja, a Poljički zakon nije dopuštao na trgu prodavati nezdravo meso ili crkotine ili na drugi način sumnjivo, pod prijetnjom spomenute kazne od 5 libara. Od ulovljene ribe plaćala se, ovisno o kojem se statutu radi, porez (daća) od šestine, osmine, desetine do dvadesetine od ulovljene ribe uz strogo reguliranje mjesta prodaje ribe. U Splitu gabela je poseban porez na živežne namirnice u Balama mitnina, a u nekim statutima spominje se daća (davanja).
Literatura [… prikaži]
Some medieval statutes about animals and animal products (part IIIb)
Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod, Ana DŽAJA, BSc, Master of Engineering Ecoengineering, M San Eko
The investigated medieval statutes listed the rules of procedure concerning meat, fish, cheese, leather and honey. These statutes give particular importance to the sale of products of animal origin, determining the price of meat, cheese and individual animals. Some statutes report that meat could be sold only at butcher shops with compulsory weighing, otherwise a punishment was levied (Statute of Korčula, Statute of the City of Split, Statute of Hvar, Statute of Senj, Statute of Pag Municipality, Poljica Law, Statute of Bale, Statute of Mošćenica, Statute of Trsat), while other statutes stated that sellers could not wear anything on their head and had to be in a standing position when selling fish (Statute of Rab, Statute of Hvar, Statute of Trogir).
The Statute of Split provided that carcasses could not be sold in butcher shops on threat of penalty. The Statute of Rab ordered that if animals were sick due to disease or infirmity, they were not permitted to be taken away or moved from their current location. Taking smelly fish for sale to the fish market was not permitted without the consent of the Curia under threat of penalty and loss of fish. The Statute of Hvar provided that if one was to sell the meat of dead animals, he had to pay half of these amounts. Poljice law did not allow the sale of unhealthy meat or carcasses on the market. The Krk Statute permitted noblemen to slaughter their animals with flaws in butcher shops without any charge, while the Poljička law did not permit the sale of unhealthy meat or suspicious meat or carcasses on town squares, with the threat of a penalty of 5 libre. For fisheries, depending on which statute was in effect, a tax of one- sixth, one-eighth, one-tenth or one-twentieth of the catch was paid, with strict regulations regarding the place of sale of fish. In Split, the special tax on foodstuffs was called gabela, in Bale mitnina and some statutes mentioned the term daća (giving). Depending on the Statutes, the tax was paid in the amount of a sixth, eighth, tenth to twentieth part of the caught fish.