P. Džaja, K. Severin, D. Agičić, Ana Džaja i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; Ana DŽAJA, mag. ing. oecoing., M SAN Eko
Ako se netko ogriješio o navedene cijene plaćao je komuni 5 perpera. Libra jarećeg škopčevog mesa plaćala se 8 denera. Tko god je prodavao meso u mesnici, dužan ga je bio prodavati svakome, tko ga je htio kupiti i nije ga smio odnijeti kući, osim za potrebu vlastita domaćinstva te ga je bio dužan rezati i dati svakome tko ga je tražio u količini od pola groša i većoj. Nije smio to meso prodavati drugdje osim u mesnici, pod prijetnjom kazne od 2 perpera za svaki prekršaj te nije smio prodavati meso bez mjerenja, pod prijetnjom spomenute kazne. Svatko je mogao prijaviti prekršitelja te je dobivao polovicu od globe. U mesnici libra škopčevog mesa iznosila je 8 malih denara (kasnije se spominje 10). Meso se moglo prodavati u mesnicu uz obvezno vaganje (mjerenje). Dražbina ili daća za klaonice i mesnice ubirala se snagom ustaljenog običaja i nije bilo pisane statutarne odredbe niti odluke. Kasnije je naređeno da tko god je klao u klaonici bilo koju životinju, i njeno meso prodavao u klaonici, morao je platiti određenom daćaru daću za svakog vola, svinju ili sličnu životinju jedan groš, a na svaku glavu sitne stoke 8 malih denara. Te su isplate trebali izvršiti oni koji su meso prodavali, kako u gradu, tako i u zaseocima i to odmah čim prodaju meso.
Prodavatelji mesa nisu smjeli odnijeti kožu životinja iz klaonice, ako prije nisu podmirili daćara.
Nitko nije smio prodavati sir na veliko strancima, osim jednog komada za jelo pod prijetnjom kazne. Nitko, bez obzira na svoj položaj, nije smio ometati ribarenje na mjestu gdje su ribari bacili mreže, kao niti jedan drugoga pod prijetnjom kazne. Svaki ribar koji je imao ribe za prodaju, dužan ju je donijeti u ribarnicu radi prodaje svakome tko ju je htio kupiti. A ako ju je prodavao drugdje i bio prijavljen, svaki put je plaćao kaznu od koje je polovica davana prijavitelju. Tko se god pri kupnji ili prodaji nečega nadmetao cijenom drugome, a osobito u ribarnicama, mesnicama i drugdje, bez obzira o kojoj se trgovačkoj robi radilo, plaćao je kaznu.
Svaki građanin ili stanovnik Korčule, ribar bio je dužan sve svježe i posoljene ribe koje je ulovio ili će uloviti kod Korčule dovesti u grad ili na njegovo područje, da bi ih prodao, ili da ih sam on koji ih je ulovio potroši, trebao je dati daćaru, deseti dio tih svih riba odmah ili u novcu deseti dio njihove vrijednosti (Prijatelj, 1995., Džaja i sur., 2013.a).
U Statutu grada Dubrovnika (1272.) propisano je što knez dobiva od klaonice.
Tako je bilo propisano da gospodin knez od gradske klaonice dobije šesnaest folara od svakog vola ili krave koji se u toj klaonici kolju radi prodaje; 8 folara od svake svinje, a od svake druge živine, tj. od brava ili ovna, jarca ili koze te ostalih sličnih živina 4 folara. To je davanje vrijedilo ako su zaklane životinje bile starije od šest mjeseci i ako su klane radi prodaje. Ako su bile stare od pola godine do jedne godine, tu je starost prosuđivao onaj tko je u kneževo ime nadzirao klaonicu. Od životinja koje su bile stare do šest mjeseci knez nije dobivao ništa. Ako je netko zaklao ili dao zaklati neku od spomenutih životinja te je odnio svojoj kući ne prodavši od nje ništa, nije bio obvezan išta dati knezu. Knezu se nije ništa davalo ni za zaklane životinje u pokladnu nedjelju. Nadalje je propisano da dubrovački mesari dođu knezu u Dvor, a on ih u ime kolendovanja nagradi. Navedeno je što knez prima od ribara. Ta je nagrada ovisila o ulovu i vrsti ribarenja. Tako je navedeno ako koja ribarska barka krene u ribolov mrežama do Lastova ili Korčule, ili pak na područje Korčule, od ribe što je s Božjom pomoću ulove ribari dužni su dati gospodaru knezu dio kakav dobije svaki mornar te barke. A ako s gripom za iglice pođe u lov na iglice, onaj koji ponese mrežu grip dužan je od te ribe dati gospodinu knezu onoliki dio koliki dobiva svaki mornar. Jednako tako, toliko treba dobiti za lokarde. Ako pak koja barka ili londar isplove u ribolov noću pod svijećom na skuše ili širune pa ih ulove stotinu i više, ribari su dužni dati gospodinu knezu šest riba, na stotinu do pedeset riba ribari su trebali dati tri ribe, a na manje od pedeset nisu ništa davali gospodinu knezu. One ribarice koje odlaze na ribarenje mrežama i dovoze u Dubrovnik posoljenu ribu od tri dana i više, davali su gospodinu knezu po svakom brodu od te posoljene ribe dvije ribe, jednu od boljih i većih, drugu od srednjih te treću pak njegovu zamjeniku.
Od mreže potegače i trstike s udicom te mreže vojge ne daje se gospodinu knezu ništa od iglica. Ribari su dolazili gospodinu knezu na Dvor na staru godinu, a on im je po starinskom običaju davao pet groševa. Ostalim ribarima koji odlaze u ribolov s drugim ribarskim priborom, gospodin knez nije davao ništa. Određeno je kada knez naređuje ribarenje u vodama Omble. Tako je gospodin knez, ako mu se svidi, mogao po svojoj volji zaštititi od ribarenja vodu zvanu Ombla 15 dana pred blagdan Rođenja Gospodnjeg, i po svojoj volji odrediti da se u njoj ribari pred Božić.
Ribari su odlazili ribariti u tu vodu iz ljubavi prema njemu i na njegovu zamolbu, a ne zbog obveze. I knežev je zamjenik bio dužan ići s ribarima ako se svidi gospodinu knezu, a morali su ići na trošak gospodina kneza pa ako bi im Bog dao da ulove ribe, gospodin knez ih je nagrađivao po svojoj volji i htijenju. Isto tako navodi se da je knez od krave koja se davala za daću za vinograde koje su Dubrovčani posjedovali u susjednim slavenskim zemljama dobit bila jedan i pol suhi but, a knežev je zamjenik sve ostalo meso krave podijelio uglednim Dubrovčanima. Propisuje se što ribari daju nadbiskupu. Tako, ako je koja ribarska barka pošla na Lastovo, Korčulu ili područje Korčule ribariti mrežama, od ribe koju im Gospodin dade ribari su, nakon što su namirili svoje troškove, morali dati gospodinu nadbiskupu jedan dio po svakoj barci koliko je primio svaki od mornara. Ako se dogodilo da grip igličar pođe u ribolov na iglice, onaj čiji je grip morao je od te ribe, namirivši svoje troškove, dati gospodinu nadbiskupu jedan dio, to jest onoliko koliko je dobivao svaki od mornara. Jednako je dobivao od gripa i lokarde.
No, ako je koja barka pošla u ribolov noću pod svijeću loviti lokarde i širune pa je uhvatila sto i više riba, ribari su morali gospodinu nadbiskupu dati šest riba, a ne više, ako su ulovili od pedeset do sto riba, morali su dati tri ribe, a od ulova manjeg od pedeset riba nisu davali ništa. Gospodin nadbiskup, ako je želio, mogao je narediti da se zaštiti ribarenje oko voda zvanih Ombla i tu dopustiti ribarenje na Veliki četvrtak, na dan Večere Gospodnje, po svojoj volji. Ako je blagdan sv. Benedikta padao na Veliki četvrtak, tada je opat sv. Benedikta trebao dati loviti u vodama Omble na polovicu s gospodinom nadbiskupom, ali na trošak obiju strana. Navodi se ako je gospodin lokrumski opat htio narediti da se zaštiti voda Ombla od ribarenja za blagdan sv. Benedikta, mogao je dati da se u njoj ribari pod nadzorom osam dana pred taj blagdan. Propisuje se da na čast Blažene Djevice Marije od 29. listopada 1293. g. svi trgovci koji šalju svoju robu u slavenske krajeve moraju crkvici sv. Marije platiti jedan groš za svaki tovar, od magarca pak moraju platiti za pola tovara izuzev vina, soli i smokava. Nadalje se propisuje što prokaraturi dobivaju od ribara. U njoj se navodi da svaka ribarska barka ili londar koji pođu u ribolov noću pod svijeću na lokarde ili širune moraju prokaraturima crkve sv. Marije od sto riba i iznad toga dati šest osrednjih riba, od sto pedeset tri ribe, a od pedeset i manje od toga nijedna barka nije davala ništa. Te je ribe trebalo podijeliti na dva dijela s tim da polovica pripada prokaraturima sv. Marije, a druga polovica glavnom majstoru gradnje crkve sv. Marije. Prokaraturi su svoju polovicu ribe mogli slobodno dati glavnom majstoru. Barke koje idu u ribolov s gripom na iglice morale su prokaraturima po svakoj barci dati onoliko ribe koliko prima jedan od ribara kao svoj dio, i te je ribe trebalo podijeliti kako je rečeno. Sve, pak, barke koje pođu u ribolov s gripom na lokarde i širune, jedan dio ribe daju prokaraturima, a oni su bili dužni te ribe podijeliti kako je rečeno. Jednako tako, prokaraturi gradnje crkve sv. Marije dužni su bili glavnom majstoru spomenute crkve za Božić dati osrednje prase ili jedan perper, kako sami odluče iz dobara same crkve, a o Uskrsu jednog brava ili pola perpera. I o Novoj godini dužni su prokaraturi crkve sv. Marije dati glavnom majstoru crkve dva groša, a svakom majstoru koji bude radio 12 milijarensa. Također, svakom majstoru koji bude radio moraju dati jedan čerak prasca ili tri karube folara, za Uskrsnuće Gospodnje čerak brava ili dvije karube, a na prokaraturima je da odluče hoće li to biti iz dobara crkve ili ne. Klerici sv. Marije na Novu godinu svečano idu prokaraturima i oni im iz dobara crkve daju jedan perper i piće. Isto tako statutom se propisuje služba glavnog majstora u gradnji crkve sv. Marije i ono što on dobiva. Tako je glavni majstor crkve trebao dobiti polovicu ribe koja pripada prokaraturima, to jest pola njihovih dijelova. Ako su prokaraturi dobili šest riba, glavni je majstor dobivao tri ribe pa tako i ako ih je bilo više. Zatim, glavni majstor od prokaratura dobivao je jedno prase ili jedan perper za Božić, a to se moralo dati od crkvenih dobara. Propisana je dužnost i obveza kneževa zamjenika. Za Božić, kad bi gospodin knez naredio da se ribari u Ombli, sam je zamjenik morao ići s ribarima. Ako je koji mesar ili ribar odbio položiti račun kneštvu, zamjenik je morao učiniti obračun i pozvati toliko tlačnika za potrebe općine koliko mu gospodin knez naredi. Nadalje propisuju se dužnosti i dobivanja kneževa zamjenika. Uz 23 perpera godišnje plaće knežev je zamjenik dobivao svake nedjelje od gospodina kneza jedan but od mesa iz mesnica. Od ribara je od lokarda i širuna dobivao polovicu od onoga što dobiva knez, jednako tako od gripa za iglice. Od krava na račun mogoriša zamjenik je dobivao kožu i vime. Od barki koje odlaze noću i provode tri dana u ribolovu dobivao je jednu osrednju osoljenu ribu. Statut propisuje da se namirnice mogu držati u predgrađu, a da nitko ne smije praviti medovinu za prodaju, ako ju je tko pravio, za kaznu je plaćao dva perpera, a sva se medovina prolijevala. Tko je prijavio, dobivao je polovicu kazne. Za piće u svojoj kući svatko je slobodno mogao praviti medovinu. Nalaže se da nijedan postolar ne smije štaviti ili kuhati u kotlovima krzna ili kože unutar gradskih zidina, nikakvo pak štavljenje ne smije obaviti oko Kaštela.
Ako je netko kršio naredbu, plaćao je 25 perpera. Određuje se da kuće što su ih sagradili ili će sagraditi štavitelji koža izvan Grada, na mjestu gdje su običavali boraviti gubavci, njima budu ozakonjene i da ih zbog njih ni općina niti ikoja druga osoba ne može uznemirivati. Roba koju su Dubrovčani prevozili u Veneciju, i to vosak, jareće kože, bravlje kože, vuna, janjeće kože i kordovani, mora se vagati na debelu mletačku mjeru. Zečjih koža trebalo je biti 2.000 u jednom milijaru, lisičjih 1.000 u jednom milijaru, kuninih koža 2.000, vjeveričjih 16.000 u jednom milijaru, goveđih suhih koža 40 u jednom milijaru, 50 koža uškopljenih ovnova u jednom milijaru i 60 jelenjih koža u jednom milijaru, 150 jarećih i bravljih koža u jednom milijaru i 60 koža katabalata u milijaru. Propisuje se da se robi koja se prevozi u Marku jakinsku brodarina odmjeri na ovaj način: jarećih ili bravljih koža centenar za centenar, a jedan centenar srnećih koža za dva centenara bravljih koža, tisuću i tristo libara voska dubrovačka mjera za jedan centenar bravljih koža, a 125 koža katablata za jedan centenar kordovana te jedan milijar ispredene vune za jedan centenar krzna, a 100 postavljenih skjavina za jedan centenar kordovana. Svaki Dubrovčanin ili onaj tko se drži Dubrovčaninom, ako htjedne nositi ili po drugome slati sir u neke krajeve ili mjesta osim Dubrovnika, to jest od Kotora do Zadra, mora platiti općini za carinu jedan perper za svaku tisuću libara (Šoljić i sur., 2002., Džaja i sur., 2014.a).
Statut bračke komune (1305.) je propisivao da su pastiri i gastaldi morali donijeti gospodaru životinja kože životinja sa žigovima i znacima te ušima i trima četvrtima. Nijedan čovjek nije smio oderati kožu sa životinje bez obzira gdje je to radio, osim da su joj ostala oba uha.
Ako su se našle kože bez ušiju, propisivala se kazna.
Bila je odluka da nijedan stranac bez obzira na svoj društveni i osobni položaj, ne drži niti smije držati pčele na otoku Braču. Nije smio ići niti u ortakluk s kojim otočaninom, jer od toga nije bilo nikakve koristi nego samo znatna šteta, jer su dolazili da prime svoj dio plodova od pčela i pod tim izljevom pravili mnoge štete te pod tim izgovorom izvlačili mnoge stvari na štetu daće tridesetine koje nisu mogli izbjeći. Zato je odlučeno da nijedan otočanin nije smio držati pčele stranaca pod prijetnjom globe.
Nijedan strani ribar koji nije podanik mjesta u rečenim uvalama nije smio loviti ribu bez dozvole zakupnika. Svi prije rečeni strani ribari bili su dužni platiti daću deseti dio ribe, a svi ribari koji su iz zemalja našeg gospodarstva slobodno i nesmetano bez plaćanja daća mogli su loviti u navedenim uvalama (Cvitanić, 1968., Džaja i sur., 2013.b).
Zadarski statut (1305.) je propisivao da su pristigle karavane sa sirom radi prodaje na trgu, trgovci su kupili taj sir, a ako su neki građani i stanovnici Zadra htjeli kupiti taj sir za svoje potrebe, trgovac ili prekupac im je bio dužan preprodati rečenoga sira po onoj cijeni po kojoj ga je sam trgovac kupio, ako je to od njega zatražio prije nego je sir dao odnijeti izvan trga te prisegnuo da ga je htio za svoju potrebu, i to pod prijetnjom kazne.
Mesar ili bilo tko drugi optužen da je prodao, počinio, odnosno uradio štogod protupropisno u poslovima koji spadaju u nadležnost pomoćnika, koji je bio obvezan u roku od 3 dana prijaviti optuženika, jednog ili više njih, bilježniku nadležnom za kaznena djela, da ih presluša gospodin knez (Batović i sur., 1997., Džaja i sur., 2013.c).
Lastovski statut (1310.) je propisivao da lastovski ribari nisu mogli graditi kućice ni kolibe na otoku Lastovu, osim na mjestima gdje su u prijašnja vremena imali kućice i kolibe, tj. u Sv. Jurju, a ako su je podigli negdje drugdje morali su je smjesta srušiti.
Stanovnici Lastova nisu bili dužni plaćali ništa u svezi s ribom koju su konzumirali sami Lastovci. To se odnosilo i na svježu ribu i soljenu ribu koju su Lastovci izvozili izvan Lastova. Na ribu koju su sami jeli kao ni na onu koju su izvozili nisu plaćali nikakvu daću, ali na ribu koju su dovozili u Dubrovnik i druge krajeve i koju su prodavali ovdje i na drugim mjestima pod lastovskom vlašću izvan spomenutog otoka Lastova, dužni su bili plaćati te daće ribarnice i to ovdje cariniku Dubrovnika i stonskom cariniku kao i u Dubrovniku bez obzira na koju drugu odluku.
Lastovci nisu bili dužni plaćati daću za svoje voće, namirnice i proizvode za prehranu koju su dobivali na Lastovu te ih dalje prevozili u Dubrovnik i prodavali u luci, pod uvjetom da su ih prodavali na lađi. Oni s malim brojem kao i oni s većim brojem životinja bili su dužni davati knezu meso uz cijenu od 1 solida po libri.
Meso koje su stranci donijeli na otok moralo se prodavati po cijeni po kojoj su ga prodavali sami otočani. Onaj ribar kojeg je dopalo čuvanje straže, a željeli su poći u ribolov, dužan je i morao je pronaći podobnog čovjeka koji ga je na straži mijenjao. Pod uvjetom da je on htio, knez mu je mogao uzeti nešto u zalog iz kuće i postaviti drugog stražara.
Lastovci su morali za kneza priskrbiti tjedno jednoga škopca, a knez je bio dužan platiti za meso tog škopca cijenu koja je s vremena na vrijeme važila u Dubrovniku.
Nitko, bez obzira na položaj, nije smio osuditi javno ili potajno prodavati neku vrstu robe koja je spadala u živežne namirnice, a uvezena je izvana, ako prije nije pitao i dobio dozvolu kao i obavijest o cijeni od kneza tako da su se stvari mogle prodavati prema maksimalnoj cijeni koju je odredio knez. Kako se knezu u zadnje vrijeme počelo davati ulje umjesto mesa, naređeno je da kneževi moraju imati jednog škopca tjedno i to jednog ovunjskog od onih koji imaju ovce, a jarčevog od onih koji imaju koze te neka knez od onoga tko nije imao ovce uzme jarčevog škopca i nije mogao tražiti ovčjeg. Navodi se da knez nije mogao odbiti meso bez obzira je li ono dobre ili loše kakvoće, bilo mršavo ili debelo, odnosno moralo je biti zaklano u mjestu gdje se kolje stoka u mesnici.
Svi oni što su lovili ribu morali su je prodavati u ribarnici i na za to određenom mjestu prema maksimalnom cjeniku koji je odredio knez.
Gospodari mreža potezača bili su dužni donositi ribu na ribarnice i to svatko razumno ulovljenoj količini i vodeći računa o tome koliko je ribe dovoljno za prehrambene potrebe mjesta, a ne za preprodaju, ili neku tu ribu morali su držati na ribarnici sve do ure od objeda prema otočkom običaju, a ne kasnije. A kada je prošla ura, svatko je bio slobodan držati tu ribu i dalje na ribarnici ili odnijeti je kamo god mu se sviđalo s time da je prije obavijestio kneza da se može poslužiti tom ribom za sebe i svoje ukućane, ali ne za soljenje, da bi je prodao ili bilo kako njome trgovao što mu se izričito zabranjivalo (Cvitanić, 1994., Džaja i sur., 2014.b).
Statut grada Splita (1312.) je naređivao da niti jedan vijećnik grada Splita nije smio biti mesar ili prodavati meso u mesnici na područje ove komune, a ako je postupio protivno izbacivao bi se iz vijeća te bi se lišio svake druge službe u komuni.
Načelnik je bio dužan dati Velikom vijeću da izaberu 4 dobra i poštena čovjeka, iz svake gradske četvrti po jednog, da budu nadzornici mesnica. Oni su morali u dane kada su se klale životinje i pripravljalo meso za prodaju češće posjećivati gradske mesnice te pomnjivo i savjesno razvidjeti i ispitati prodaju li mesari i oni koji u tim gradskim mesnicama drže meso i perad i drugu živinu, čine to na osnovu niže navedenih gradskih statutarnih odredaba te kupuju li kupci onoliko mesa koliko je bilo dopušteno. Oni su bili vezani zakletvom te su bili dužni tužiti kupce i prodavatelje koji su kupovali i prodavali meso protivno statutarnim odredbama. Za globu su dobivali četvrtinu plaće. Ako je netko od njih učinio neku prijevaru za svaki propust kažnjavao se sa 40 solida. Veliko je vijeće izabiralo jednog čovjeka blizu mesnice koji je bio stalno zadužen da svako jutro postavi vagu sa željeznim utezima na tri pruta udaljenom od mesnice. Svaki komad kupljenog mesa mogao se izvagati kako bi se vidjelo je li učinjena prijevara. Vaga se svaku večer sklanjala. Ova 4 službenika bili su službenici ribarnice i prodavača svježe ribe zato da bi ribari prodavali ribu prema statutarnim odlukama, a ne drugačije. Oni koji su drugdje prodavali bili su ga dužni prijaviti.
Ribari su morali prodavati ribu onoga dana kada su stigli u gradsku luku i to na ribljem trgu, a ne drugdje i to stojeći. Salpe su se prodavale po 8 denara, šnjure po 2, tunje po 3, skuše po 2, a sva ostala riba po 2 denara po libru. Ako je ribar stigao u luku na korizmeni dan popodne, morali su sutradan rano ujutro donijeti ribu na trg i prodavati je kao što je rečeno. Svi koji su dovozili ribu morem ili kopnom u grad pa je prodavali ili nosili kući morali su komuni platiti osmi dio.
Stočno se meso i meso peradi moralo prodavati na ovaj način: jelenje po 2 denera, praseće po 4 denera, libra posoljenog prasećeg mesa po 6 denera, a od krmače 5 denera. Kvarta uškopljenog brava prodavala se po 1 groš. Kvarta jarčevine, kozetine i ovčevine ili druge sitne stoke prodavala se po 28 denera, drob ovce po 12 denera, utroba po 6 denera, glava po 6 denera. Jedna kvarta janjetine ili kozlića po 8 denera, par velikih jerebica po 16 denera, a malih 12 denera. Zec po 40 denera, par velikih golubica po 5 denera, a malih po 4 denera. Tko god je prodavao životinje ili perad ili ih je držao za prodaju, dužan ih je prodavati po gore navedenim cijenama. Ako se pravio prekršaj kad su u pitanju četveronošci plaćala se globa od 40 solida, za perad 10 solida. Svaki mesar koji je želio prodavati meso morao je imati ispravnu željeznu vagu koje je prodavao po težini odnosno librama. Ta vaga je držana stopu daleko od mesarskog stola kako je nitko nije mogao dirati za vrijeme vaganja. Mesar je morao držati utege od jedne libre, pola libre, četvrt libre, i veće i nije smio prodavati meso manjim utezima od četvrtine libre.
Prodaja mesa se oporezivala po svakoj libri težine svježeg mesa u mesnici na koju se utjerivala uobičajena daća.
Prodavatelj je plaćao mali denar više od uobičajene daće, ali mesari su mogli prodavati to meso skuplje za jedan denar po libri. Prodavatelj je za svaku glavu sitnog zuba plaćao 2 mala denara i po bijelim bubrezima, a po utrobi 4 mala denara.
Glavu nije smio prodavati skuplje od 10 malih denara, utrobu od 30 malih denara.
Po prodanoj goveđoj utrobi plaćalo se 1 groš. Po pojedinom dijelu svinjske utrobe plaćao se 1 solid i 4 mala denara. Tko god je izvozio svinjsko soljeno meso morem plaćao je na svaku količinu od 1000 libara 20 malih solida iznad uobičajene carine.
Netko tko je izvozio živo svinjsko meso kopnom plaćao je zakupniku toliko koliko je plaćao onaj tko je izvozio morskim putem. Tko je prodavao soljeno meso u mesnici ili izvan nje plaćao je po svakoj libri jedan mali denar. Ako je netko prodavao slaninu odvojenu od kostiju i od mesa, plaćao je zakupniku 2 mala solida po svakoj libri. Gabela je poseban porez na živežne namirnice. Da ne bi došlo do spora između mesara i zakupnika „gabele“ pri mjerenju životinja odbijale su se 4 libre na svakih 100 libara težine.
Ubiranje carine od mesnica i ribarnica. Ako je neko uvozio veliku ili malu živinu i izvozio kopnom, plaćao je 5 malih libara na 100 životinja, a za govedo 4 mala solida. Ako je netko kupio sitno blago u gradu Splitu i njegovu distriktu pa ih je izvozio kopnom ili morem plaćao je 10 malih libara na svaku stotinu i 3 groša po govedu, a po svinji 5 solida. Spomenuta carina je dana u zakup uz ove uvjete: za svakog zaklanog vola ili kravu što je zaklana u mesnici prodavatelj je morao platiti 3 mletačka groša. Na svakog zaklanog junca ili junicu lakših od 80 libara težine, prodavatelj je plaćao zakupniku carina 4 solida. Za svaku životinju sitnog zuba, to jest uškopljenog jarca, kozu i ovcu 2 solida malih denara, za svako jare ili janje 12 malih denara, za svakog zaklanog i prodanog prasca plaćao je 5 malih solida.
Ako je netko kupio krupnu ili sitnu životinju ili svinju u gradu pa ju je želio izvesti izvan grada, plaćao je zakupniku carine 10 malih libara na 100 komada sitnog blaga, za govedo 3 groša, a za prasca 5 solida. Splićanin koji je doveo koju krupnu ili sitnu životinju pa ju je izvezao kopnom plaćao je na 100 sitnih životinja 5 libara, a na govedo 4 solida. Onaj tko je unosio za vlastitu prehranu morskim putem, nije bio dužan platiti nikakvu daću za jednog ili dva škopca, osim ako se radilo o govedu ili osrednjoj svinji. Brod koji je pristao u splitsku luku nije smio nabaviti za prehranu ili nešto drugo, osim ako prije nije platio carinu zakupniku carine, na sve ono što je želio izvesti. Jedino, ako je neki Splićanin ili stanovnik Splita kupio neku krupnu ili sitnu životinju te je napasivao ili upotrijebio za rad, nije bio dužan ništa platiti za carinu. Onaj tko je uvezao neku krupnu životinju ili sitnu životinju radi prodaje pa je nije mogao prodati slobodno bez plaćanja daće mogao ju je izvesti kopnenim putem. Ako je neki Splićanin želio izvesti meso za vjenčanje ili neku drugu feštu bio je oslobođen bilo kakvog plaćanja. Splićanin koji je kupio neku krupnu ili sitnu životinju za kuću nije bio dužan ništa platiti. Ako je tu životinju s nekim podijelio, plaćao je gore navedenu daću. Isto tako građanin koji je kupio neku krupnu ili sitnu životinju ili svinju od stupa, što se nalazila na pograničnom području ili prema brdu Sv. Luke i sv. Mihovila, i od Klisa s ove strane, i od crkve sv. Marije iz Nugala plaćao je navedena davanja. A na meso, slaninu pristiglu iz Apulije ili Mletaka prodavatelj je plaćao 1 mali denar po libri težine. Od prodaje mesa koje je dolazilo iz Dalmacije prodavatelj je morao platiti 5 malih solida po svakom prascu ili prasici. Ako je koji Hrvat unosio u grad posoljeno svinjsko meso, nije bio dužan platiti ništa za carinu, ali onaj tko je kupio rečeno meso pa ga je izvozio ili prodavao bio je dužan platiti carinu, osim ako ga je namijenio za vlastitu kuću.
Bez obzira tko je uvezao koju životinju pa ju je želio morskim putem izvesti iz Splita, bez obzira je li ona živa ili je zaklana, plaćao je carinu za svakog vola, kravu ili prasca 4 mala solida, za svakih 100 sitnih glava 5 malih libara. Ako je neki Splićanin ili stranac dao svoj novac nekoj osobi da kupi blago i da ga dovede u Split pa ga je kasnije odveo u drugo mjesto, a ne u Split, taj ili kupac bio je dužan zakupniku platiti carinu na svakih 100 sitnih glava 5 malih librara. Onaj tko je zaklao kojeg prasca ili prasicu pa je to meso posolio da bi ga izvezao iz grada Splita i njegova distrikta bio je dužan platiti onom zakupniku carine 5 malih solida po svakom zaklanom prascu.
Nitko nije smio prodavati u mesnicama crkotine pod prijetnjom kazne. Svaki mesar, zakupnik carina koji je prodavao meso morao je dati i prodavati meso u dovoljnoj količini svakome tko je tražio, a isto tako bio je dužan i na zahtjev komunalnih nadglednika i bilo kojeg od njih zaklati životinje, sasjeći meso i prodavati ga. Svatko je mogao kupiti bilo kakvu stoku izvan splitskog distrikta i izvesti je prema svojoj volji ostavivši i zaklavši u splitskoj mesnici 10% i plativši za nju carinu. Kod uvoza je bio dužan to prijaviti upravi da se upiše uvezena količina. Životinje koje su se kupovale u gradu Splitu i njegovu distriktu nisu se smjele izvoziti, već su se morale klati u mesnici.
Nijedan mesar nije smio prodavati kozliće ili jariće od Uskrsa pa sve do velike Gospe od oka već ih je morao vagati, a cijena je bila jedan solid za jednu libru. Svo meso koje se prodavalo u mesnici, osim već navedenog jarećeg, janjećeg i goveđeg, carinarnici i mesari morali su i smjeli su od blagdana Bogojavljenja pa sve do isteka tekućeg mjeseca prodavati svaku libru mesa za denar više nego uobičajeno. Kad je prošao taj mjesec cijene su bile kao i prije. Mesari i carinici nisu smjeli prodavati mlijeko i sir. Isto tako prihvaćeno je da galeta meda bude 60 libra, a libra je bila od 15 splitskih unča. Mlijeko se moglo prodavati samo u vrčićima sličnim vinskim. Vaganje mesa, sira, vune, voska, meda i sl. je po težini, odnosno librom od 15 unči (Rismondo, 1987., Džaja i sur., 2013.d).
U Rapskom statutu (1328.) je naređeno da u slučaju da su životinje bile bolesne zbog neke bolesti ili slabosti na njuški ili na neki drugi štetni način, nisu mogle i nisu se smjele preuzeti, ili odmaknuti s mjesta gdje su se nalazile, niti se smiju nositi niti voditi ni na koji način osim u klaonicu. Ova naredba je vrijedila za cijelo rapsko područje. Mesari i oni koji su prodavali meso bili su dužni prodavati meso u mesnici, i to meso volova i krava po 6 malih denara po libri, meso krmaka (muških svinja) po 9 denara po libri, meso kastriranih jaraca 7 denara, meso krmača 6 denara po libri. Meso ovna i nekastriranih jaraca 6 denara po libri. Ovčje, kozje i jareće meso iz Slavonije prodavalo se po 6 denara po libri. Meso mladih ovnova i koza rapskog područja 20 po kvartu od Uskrsa do blagdana svete Marije u kolovozu, a nakon toga moglo se prodavati po 26 po kvartu. Glave s nogama, crijeva, spolne organe i iznutrice kastriranog ovna po 8 malih denara, za svaku utrobu s lojem 5. Glava s nogama, crijeva, spolni organi i iznutrice kastriranih jaraca, od ovnova i nekastriranih jaraca i od slavonskih ovaca i koza prodavale su se po libri, kao što je rečeno prodaje se za onoliko koliko se prodaje libra mesa te životinje i utroba 4 denara, a kada se noge jarca i koza nisu davali s glavom prodavali su se za 4 denara. Glava s nogama, crijevima i spolnim organima i iznutricama bilo koje životinje koja se prodavala za 26 denara po kvartu, prodavala se po 6 denara za svaki, a utroba s lojem za 4 denara, i nitko se nije smio usuditi prodavati drugačije pod prijetnjom kazne.
Isto tako nitko se nije smio usuditi vagati neka od navedenih mesa od 5 libara na niže, osim na općinskim vagama pod prijetnjom kazne. Nadalje, bili su dužni dati svakome tko je tražio 1 libru od mesa koje je prodavao na vagu. O povišenju i sniženju cijene mesa odlučivalo je Veliko rapsko vijeće i to dvotrećinskom većinom.
Nitko nije smio prodavati meso u mesnici ako životinje od kojih je potjecalo meso nisu ubijene i oderane u mesnici bez odobrenja Kurije. Daća za životinje koje su se prodavale u mesnici ili na ime mesnice plaćala se: za vola i kravu 4 mala soldina, za junad ispod jedne godine 2 soldina malih, za svinju i krmaču 3 soldina malih za svakoga, a za odojke 18 denara malih.
Za meso kastriranih ovnova 9 malih, za nekastriranog jarca, ovcu i kozu 8 denara za svakog, za janjce i kozliće 5 denara za svakog, a tako i za sve druge. Za svinje i krmače koje su dopremljene izvana na otok, a koje su se klale na Rabu da bi se meso izvezlo, plaćala se daća od 1 soldin malih za svaku, s time da se od tih svinja i krmača zaklanih za izvoz ostavljala petina za prodaju na Rabu za uporabu i korist rapskih ljudi, ali je svaki od prijatelja koji je prolazio otokom i kotarom mogao te životinje izvoziti bez ikakve daće, uz prisegu da se te životinje neće voditi na prodaju u mesnicu na Rabu. Ako je neke od navedenih životinja ipak ubio i prodao na Rabu, tada je plaćao više rečenu naknadu za zaklane i prodane životinje.
Ako je neki od vlasnika životinja ovog otoka kupio neku veliku ili malu životinju za svečani ili tjedni ručak, bratovštinu, za berbu ili za druge svoje poslove, ako je zbog toga životinja bila zaklana u mesnici ili inače, nije plaćao za to nikakvu daću, ali ako je kupljena od stranca u mesnici ili od mesara neka velika ili mala životinja, bilo živa ili mrtva, stranac i mesar bili su dužni platiti rečenu naknadu.
Nitko nije smio iznositi kože prodanih životinja izvan mesnice, ako nije prethodno platio daću ili se sporazumio s daćarima.
Ako je vlasnik životinja ovog otoka želio svoje životinje izvesti nije plaćao nikakvu daću, a ako je želio kupiti neku životinju za izvoz plaćao je daću za vola i kravu 4 soldina malih za svaku životinju, kastrata ovna, jarca, kozu ili ovcu po 6 denara za svakog, a daću za svako janje, kozlića 2 denara malih. Nitko nije smio izvoziti životinje rapskog kotara bez odobrenja Kurije. Ako je neki mesar kupio neku životinju od nekog bravara ili pastira tuđeg stada po cijelom kotaru, trebao je taj mesar, prije nego što je ogulio kožu tim životinjama unutar 3 dana nakon što je došao u grad, objaviti i pokazati životinju ili životinje vlasniku i vlasnicima onog stada i prijaviti istinitu količinu koju je kupio.
Ako vlasnik kojemu je dana obavijest nije utvrdio da su te životinje njegove, dužan je bio što brže javiti ortacima tih vlasnika stoke, ako ih je bilo više. Ako je neki mesar to prekršio plaćao je kaznu i vrijednost životinje na ime krađe. Nitko nije smio derati neke životinje, ako nije ostavio na dlaci znak, gdje je životinja označena pod prijetnjom kazne od 6 perpera.
Sir je bilo zabranjeno iznositi s otoka.
Svake se godine na dražbu davala i dodjeljivala daća osmine za ribu, kao što je običaj pa su ribari i svi drugi mogli prodavati ribu vaganjem te su plaćali daćaru osminu od svih po njima prodanih riba na ovaj način: ribari i svi prodavatelji riba trebali su nositi sav ulov na gat koji se nalazio kod klaonice sve do gata koji se nalazio kod kuće Cresci odakle su trebali donijeti svu ribu na trg Catubri prije nego je počnu prodavati. Za vrijeme prodaje riba nisu smjeli na glavi imati ništa drugo osim pokrivala, osim ako je kišilo, nisu smjeli stajati pod nadstrešnicom, a ni sjediti.
Nisu smjeli nositi ribu izvan trga i nakon toga ponovno je donijeti na trg radi preprodaje, bez dopuštenja Kurije. Ako je tko prodavao girice na vagu nije ih smio prodavati više od 5 denara po libri, a mogli su ih prodavati i bez vage na oko. Tko je od ribara Raba donio ribu drugdje na prodaju dužan je bio platiti daćaru osminu. Ako je netko neke ribe želio podijeliti nije plaćao nikakvu daću uz uvjet da je dao zakletvu da podijeljene ribe nije prodavao. Ako je netko počeo prodavati te ribe mogao je prodati sve uz plaćanje osmine. Nitko nije smio u ribarnicu nositi za prodaju smrdljive ribe bez dopuštenja Kurije pod prijetnjom kazne i gubitka riba (Margetić i Strčić, 1988., Džaja i sur., 2015.).
* Autori su koristili terminologiju povijesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Sažetak
U istraživanim srednjovjekovnim statutima navode se pravila postupanja mesom, ribom, sirom, kožom i medom. Ovi statuti posebnu važnost daju prodaji proizvoda životinjskog podrijetla određujući cijenu mesa (ovisno o vrstama, dobi, ugojenosti životinja, datumu prodaje), sira, pojedinih životinja (Korčulanski statut, Lastovski statut, Statut grada Splita, Rapski statut, Hvarski statut, Mljetski statut, Krčki statut, Senjski statut, Statut grada Trogira, Poljički statut, Zakon grada Kastva, Statut grada Bala, Mošćenički zakon).
Neki statuti navode da se meso moglo prodavati samo u mesnicama uz obvezno vaganje, a u suprotnom su bile predviđene kazne (Korčulanski statut, Statut grada Splita, Hvarski statut, Senjski statut, Statut paške općine, Poljički zakon, Statut grada Bala, Mošćenički statut, Trsatski zakon) te se navodi da prodavatelji pri prodaji ribe nisu smjeli ništa imati na glavi te su morali biti u stajaćem položaju (Rapski statut, Hvarski statut, Statut grada Trogira). Statut grada Splita propisivao je da nitko nije smio prodavati u mesnicama crkotine pod prijetnjom kazne, a u Rapskom statutu je naređeno da u slučaju da su životinje bile bolesne zbog neke bolesti ili slabosti na njuški ili na neki drugi štetni način, nisu mogle i nisu se smjele te bolesne životinje preuzeti, ili odmaknuti s mjesta gdje su se nalazile, niti su se smjele nositi niti voditi ni na koji način osim u klaonicu. Nitko nije smio u ribarnicu nositi za prodaju smrdljive ribe bez dopuštenja Kurije pod prijetnjom kazne i gubitka riba.
Hvarski statut je propisivao da netko tko je prodavao meso uginule životinje, zbog njena uginuća plaćao je polovicu spomenutih iznosa. Jedino meso uginulih životinja ne mora se nakon uginuća prodavati u mesnici, već se to meso moglo prodavati i na drugom mjestu izvan klaonice bez ikakve kazne. Krčki statut je dopuštao plemiću da može u mesnici zaklati svoje životinje i s manama bez ikakva podavanja, a Poljički zakon nije dopuštao na trgu prodavati nezdravo meso ili crkotine ili na drugi način sumnjivo, pod prijetnjom spomenute kazne od 5 libara. Od ulovljene ribe plaćala se, ovisno o kojem se statutu radi, porez (daća) od šestine, osmine, desetine do dvadesetine od ulovljene ribe uz strogo reguliranje mjesta prodaje ribe. U Splitu gabela je poseban porez na živežne namirnice u Balama mitnina, a u nekim statutima spominje se daća (davanja).
Literatura [… prikaži]
Some medieval statutes about animals and animal products (part IIIa)
Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod, Ana DŽAJA, BSc, Master of Engineering Ecoengineering, M San Eko
The investigated medieval statutes listed the rules of procedure concerning meat, fish, cheese, leather and honey. These statutes give particular importance to the sale of products of animal origin, determining the price of meat, cheese and individual animals. Some statutes report that meat could be sold only at butcher shops with compulsory weighing, otherwise a punishment was levied (Statute of Korčula, Statute of the City of Split, Statute of Hvar, Statute of Senj, Statute of Pag Municipality, Poljica Law, Statute of Bale, Statute of Mošćenica, Statute of Trsat), while other statutes stated that sellers could not wear anything on their head and had to be in a standing position when selling fish (Statute of Rab, Statute of Hvar, Statute of Trogir).
The Statute of Split provided that carcasses could not be sold in butcher shops on threat of penalty. The Statute of Rab ordered that if animals were sick due to disease or infirmity, they were not permitted to be taken away or moved from their current location. Taking smelly fish for sale to the fish market was not permitted without the consent of the Curia under threat of penalty and loss of fish. The Statute of Hvar provided that if one was to sell the meat of dead animals, he had to pay half of these amounts. Poljice law did not allow the sale of unhealthy meat or carcasses on the market. By the Statute of Krk permitted to nobles to slaughter their animals with or without defects in the butchery without any expenditures. The low Poljice did not allow selling at the square unhygienic meat or carcasses or any other way suspected meat under the warning of mentioned penalty of 5 libars. From caught fish the tax was paid depends on the statute ranging from 1/6, 1/8, 1/10 to 1/12 of caught fish with strictly regulated location for selling the fish. In Split, the special tax on foodstuffs was called gabela, in Bale mitnina and some statutes mentioned the term daća (giving).