Nekoliko crtica o studentu veterinarske medicine Antunu Gustavu Matošu (1873.-1914.), hrvatskom književniku iz razdoblja hrvatske moderne

Literarni zapis

Josip Madić
Dr. sc. Josip MADIĆ, akademik, Veterinarski fakultet Zagreb

Ove godine spominjemo se 100. obljetnice smrti velikoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. O njemu je ispisano tisuće stranica. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti je sa Sveučilišnom nakladom Liber 1973. (dotisak 1976.) izdala njegova Sabrana djela u 20 svezaka, a o njegovu životu i djelu održano je puno simpozija i predavanja. Ipak, široj je javnosti (a i stručnoj veterinarskoj) manje poznato da je A. G. Matoš trebao studirati veterinarsku medicinu. Ovim kratkim osvrtom podsjetit ćemo se na njegovu kratkotrajnu povezanost s veterinarskom strukom i njegov osobni osvrt na tek započeti studij veterinarske medicine.

¹ A. G. Matoš, Sabrana djela, svezak XX, PISMA II, str. 363-368, dotisak 1976., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1976.U Kronologiji A. G. Matoša¹ navodi se: „1891. – Od listopada bio je u Beču slušač I. semestra Vojnog veterinarskog instituta. „Kao svršeni šestoškolac odoh u Beč na veterinarsku školu, gdje morah prekinuti već prve godine studije radi nepravednog gubitka stipendije.“

„1892. – Do kraja ožujka bio u Beču. Zbog bolesti ne položivši propisane kolokvije na Vojnom veterinarskom institutu izgubio je stipendiju poslije prvog semestra.“
„1893. – Od jeseni, u Kutjevu, bio je vojnik u pastuharskoj četi“.
„1894. – Potkraj lipnja, poslije 8-mjesečnog služenja u Kutjevu, poslan je u Zagreb, u Potkivačku školu. – Potkraj kolovoza dezertirao u Srbiju.“

² Postuma, Nedovršena autobiografija, Sabrana djela, svezak V, Pjesme, Pečalba, str. 289-293, dotisak 1976., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1976.Sam pak Matoš u svojoj nedovršenoj autobiografiji² piše: „Poslaše me u Beč na veterinu, da postanem pasji dentist, konjski specijalist, kravlji geburcelfer i pileći bakteriolog, ali ja svirah sa Suchyjem, kasnijim violinistom u Pragu, lutah s mojim bratićem Hugom Schamsom, današnjim kapelnikom, čitah luckastog Hoffmanna i Byrona, izgubih vladinu potporu i dođoh u Zagreb sa dugom kosom i velčmercem na nesuđenom svom utilitarskom veterinarskom licu“.
„Mnogo sam se bitandžio i najradije sam boravio u Brezovici, kod čuvenog gostoprimca i đačkog prijatelja, kod mog pokojnog ujaka župnika A. Pinterovića.
Najdublje moje đačke impresije su dr. A. Starčević i boravci u domu velikana Ivana Mažuranića i njegovog sina Vladimira“.

„I turiše me u vojsku, u pastuharsku hrabru četu u nadi da ću iza jednogodišnje službe biti i opet poslan na veterinarsku akademiju kao vojni pitomac. Osam mjeseci oduvah u zabačenom, divljem slavonskom Kutjevu, čisteći bijesne hatove vodom, četkom i češagijom, pišući u pisarni i postignuvši stepen gefrajtera.
Služio sam tako primjerno da ne dobih ni najmanje kazne. Ponašao sam se kao Alkibijad u Šparti. Komandant, kapetan Kunz von Kauffangen bijaše strašno oštar, ali vrlo dobar i pravedan, poklonivši mi na rastanku svog “takerla“, izgubljenog na putu. U Zagreb, u Potkivačku školu dođoh kao atlet, zapanjivši snagom i zdravljem sve znance. I – jednog dana – obučem se u civil i fuć – dezertiram“.
O suvremenosti Matoševa stva­ralaštva, o Matošu pjesniku za sva vremena, svjedoče njegove pjesme.

Posljednja kitica Matoševe pjesme REVIJA I.

Prva kitica Matoševe STARE PJESME

I na kraju prošećimo s Vjekoslavom Majerom kroz „Plinske lanterne na Griču“