Ž. Cvetnić*, T. Sukalić, V. Savić i Ž. Grabarević
Dr. sc. Željko CVETNIĆ*, dr. med. vet., (dopisni autor, e-mail: cvetnic@veinst.hr), akademik, Veterinarski zavod Križevci, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Vladimir SAVIĆ, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, docent, Centar za peradarstvo, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Tomislav SUKALIĆ, dr. med. vet., Veterinarski zavod Križevci, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
SažetakUvodPrva pojava i opis bolesti konja u TuropoljuEpizootija bolesti konja u MraclinuRezultati patološko-histoloških pretraga uginulih konjaUzročnik “mraclinske bolesti konja“RaspravaZahvalaLiteraturaAbstract
Sažetak
U rujnu i listopadu 1938. godine pojavila se pojedinačno u turopoljskim selima Rakarje, Buševec i Kurilovec, a kao ograničena epizootija i u Mraclinu akutna neurološka bolest konja. Bolest je dobila naziv “mraclinska bolest konja” (MBK). Od ove bolesti oboljelo je i liječeno 200 od ukupno 442 konja u selu, a 25 ih je uginulo. Svi su imali gotovo jednake akutne neurološke simptome. Uzrok bolesti nikada nije dokazan. Velika sličnost kliničkih znakova MBK s bolešću konja prouzročene virusom Zapadnog Nila (VZN) ponukali su na pretpostavku da je VZN izazvao MBK 1938. godine. Analize razudbenih i patohistoloških nalaza uginulih konja ukazuju na masivnu nekrozu jetre prouzročenu intoksikacijom, kao osnovnim uzrokom uginuća. Živčani simptomi su posljedica hepatične encefalopatije, a krvarenja i žutica su očite posljedice jetrene disfunkcije. Može se zaključiti da je jedan od mogućih uzroka mraclinske bolesti konja intoksikacija. Ovakav je zaključak utemeljen na pronađenim patološkim nalazima iz 1938. godine u arhivi Zavoda za patologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Moguće pitanje je isto tako, čime su se konji otrovali? Diferencijalno dijagnostički je teško, ali ne i nemoguće isključiti virusne uzročnike bolesti poput VZN, što bi svakako jako pomoglo u točnom otkrivanju uzroka MBK iz 1938. godine.
Ključne riječi: Mraclin, bolest konja, virus Zapadnog Nila, intoksikacija
Uvod
Bolest je opisao kotarski veterinar u Velikoj Gorici dr. Josip Kucel i nazvao je “mraclinska bolest konja”. Po kliničkim obilježjima bolest je bila slična bornanskoj bolesti konja (virusni meningoencefalitis).
Slična se bolest konja do tada redovito javljala samo u pokrajini Saskoj u istočnoj Njemačkoj, rijetko drugdje (Kucel, 1938.).
Prva pojava i opis bolesti konja u Turopolju
Pokušavajući ići naprijed to je činila posve nesvjesno, ne uočavajući nikakve prepreke i udarajući u prepreke na koje je nailazila.
Kretanje je nekoordinirano i neprirodno, kobila bi stala, oborila glavu i izgledala je kao da drijema. U stanju mirovanja kobila je dugo i često zijevala. Drugi opisani slučaj dogodio se 11. kolovoza 1938. u Buševcu u pastuha starog četiri godine, s identičnim simptomima kao i u gore opisane kobile. Tijekom napadaja bolesti pastuh se ozlijedio. Po glavi i kukovima je imao brojne i teške ozljede. 
Peti sporadički slučaj dogodio se u Rakarju 19. rujna 1938. godine, a odmah zatim i šesti slučaj u mjestu Mraclin.
Kobila je u teškom polusvjesnom stanju gurala glavu u sijeno i ostala u takvom položaju. Zbog velikog interesa klinike Veterinarskog fakulteta ova kobila poslana je u Zagreb. Unatoč poduzetoj terapiji kobila je ubrzo uginula (slika 2.).
Epizootija bolesti konja u Mraclinu
U rujnu i listopadu konji su iznenada počeli obolijevati u više domaćinstava i na raznim stranama sela. Isto tako napominje da prvi slučajevi nisu bili prijavljivani njemu, nego veterinarskoj službi Higijenskog zavoda iz Zagreba.
Naime, u postupku asanacije sela Mraclin od 1928. kojeg je vodio dr. Andrija Štampar, uz liječnika dr. Chloupeka, ing. Petrika u Mraclinu je djelovala veterinarska ambulanta koju je tada, u okviru Higijenskog zavoda, vodio dr. Šimun Debelić. Dr. Debelić je bio stipendist Rockefellerove fondacije te je bio na izobrazbi iz veterinarske epidemiologije u Americi, Švicarskoj i Njemačkoj (Cvetnić i Dugac, 2018.).
nastavnici Fakulteta, a kasnije su dolazili i studenti završnih godina studija.
Poznato je da je 25 konja uginulo te su odvoženi na stočno groblje u blizini sela (Novi gaj). Tamo su veterinarski patolozi obavljali razudbu i uzimali potreban materijal za laboratorijske pretrage.
Smatra se da je tada jedan od patologa bio i čuveni patolog i sudski vještak, po struci liječnik, profesor Ljudevit Jurak, osnivač Zavoda za patologiju Veterinarskog fakulteta. Profesor Jurak je nevin ubijen odmah po dolasku partizanskih vlasti u lipnju 1945. godine. Rehabilitiran je 15. studenoga 1990. godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu (Cvetnić, 2007.).
Rezultati patološko-histoloških pretraga uginulih konja
Žuta atrofija jetre (lat. atrophia flava hepatis; engl. acute yellow atrophy) je opsolentan termin koji se koristio za opis patološke promjene koja se danas naziva masivna nekroza jetre. Danas se još uvijek, premda rijetko, spominje u humanoj medicini kod opisa promjena koje zahvaćaju jetru posljedično virusnom hepatitisu. Makroskopski, promjena je karakterizirana znantnim smanjenjem veličine i to na polovicu ili čak trećinu veličine zdravog organa, kapsula je naborana, a jetra je mozaično žuto-crvene boje i prhke koherencije.
Mikroskopski, uočava se nekroza gotovo svih hepatocita unutar režnjića; mjestimice se mogu uočiti krvarenja te pojedinačni makrofagi (Rubin i Farber, 1994.). Kod ove promjene tipično je zahvaćen cijeli režnjić, ali lezija ne zahvaća cijelu jetru ili cijeli režanj. Naravno, nekroza režnjića može biti mozaično prisutna u svim režnjevima jetre. Sivožućkasta područja predstavljaju još neoštećene dijelove parenhima, dok je tamnocrvena boja prisutna u područjima nekroze, krvarenja i kolapsa režnjića koji su najčešće nekoliko milimetara udubljeni ispod površine (Cullen i Stalker, 2016.).
Ovako opsežno oštećenje jetre može prouzročiti i zatajenje njene funkcije koje je praćeno s brojnim različitim kliničkim sindromima, među kojima se ističe: jetrena encefalopatija, hemoragična dijateza, hipoalbuminemija, žutica, hepatokutani sindrom i fotosenzitivnost (Brown i sur., 2017.). Etiološki, masivna nekroza jetre je u veterinarskoj medicini povezana s intoksikacijom i to najčešće tipa akutnog toksičnog oštećenja koje može po svome karakteru biti citotoksično, kolestatično ili mješovito (Cullen i Stalker, 2016.).
Uzročnik “mraclinske bolesti konja“
U gotovo svih je kao uzročnik bolesti dokazan virus. S obzirom na vrijeme pojave bolesti (1938.), nije za očekivati da će se odmah etiološki dokazati uzročnik bolesti, osobito ako se radilo o virusu. Sve poduzete laboratorijske pretrage (bakteriološke, toksikološke, histološke), razudbeni nalazi i biološki pokusi na konjima, mačkama i psima nisu omogućili postavljanje etiološke dijagnoze (Cvetnić, 2014.). Kucel (1938.) spominje da su stručnjaci Zavoda za patološku anatomiju Veterinarskog fakulteta izvršili sekciju 20 konja i da je u svih konja dokazana žuta atrofija jetre s ikterusom uz još neke sporedne i u ovom slučaju nevažne patološke nalaze.
Cvetnić (1989.) opisuje virusne encefalitise i virusne encefalomijelitise u konja. Tako navodi mnoge encefalitise konja opisane u različitim dijelovima svijeta poput: američki encefalomijelitis koji se javlja u SAD, Americi i Urugvaju; bornanska bolest javlja se u okolici grada Borna u Njemačkoj; St. Louis encefalitis je bolest koja je dokazana u konja u SAD, a smatra se da je proširena na velikim područjima u Srednjoj Americi.
Encefalitis je dokazan u ljudi u Japanu, a poznate su i epizootije i u konja, zatim ruski proljetno-ljetni encefalitis koji se javlja u Srednjoj i Sjevernoj Europi i na Dalekom istoku. Enzootski encefalitis konja pojavio se i u Francuskoj nakon Prvog svjetskog rata. Također je opisan bliskoistočni konjski encefalitis u Egiptu i Siriji, zarazni encefalomijelitis konja pojavilo se i u različitim područjima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Proteklih godina javnost je zabrinula pojava virusa Zapadnog Nila (VZN) u ljudi u našoj zemlji i regiji, osobito Srbiji.
Osim u ljudi virus se spominje u konja i ptica, a vektori su komarci. Naime, VZN nije novi virus. Prvi je put izdvojen 1937. godine iz ljudi u Ugandi u okrugu Zapadni Nil po kome je i dobio naziv, a proširen je po čitavom svijetu (Savić, 2012.). U Hrvatskoj je 1980. godine nalaz specifičnih protutijela za VZN prvi put dokazan u ljudi (Vesenjak-Hirjan, 1980.).
Madić i sur. (2007.) dokazali su protutijela za virus u konja. Kasnija istraživanja pokazuju da su tijekom 2010. i 2011. specifična protutijela nađena u 3,83% pretraženih konja, a najveća prevalencija zabilježena je na istoku Hrvatske (Barbić i sur., 2012.).
Klinički slučajevi bolesti u konja su dobro opisani, a vrlo često infekcija prolazi asimptomatski. Kad se znaci pojave očituju se anoreksijom, depresijom i neurološkim znacima, poput ataksije, slabosti ili paralize jednog ili više udova, brušenja zubima, besciljnog lutanja, konvulzija i kretanja u krug. Može se uočiti tremor lica i vratnih mišića, zatim slabost ili paraliza lica i jezika što može dovesti do poteškoća u gutanju. Zabilježene su i promjene u ponašanju koje se očituju u uznemirenosti, preosjetljivosti, uzbuđenosti ili pospanosti i depresiji. Ponekad se može pojaviti koma, oslabljen vid i guranje glavom te povišena temperatura, ali ne u svim slučajevima. Klinički oblici bolesti u konja rezultiraju smrtnošću od 30 do 40%. Kao i u ptica, u uginulih konja nema specifičnih patoanatomskih promjena. Najčešće se promjene vide u obliku malih ograničenih multifokalih diskoloracija i krvarenja u leđnoj moždini i mozgu (Schuler i sur., 2002., Ward i sur., 2004., 2006.). Sebastian i sur. (2008.). opisuju patološke promjene konja oboljelih od VZN u Italiji i SAD-u. Ponekad su promjene na mozgu i u leđnoj moždini bilev idljive i makroskopski u obliku petehijalnih krvarenja, dok su patohistološke promjene bile učestalije, a očitovale su se blagim do teškim polioencefalomijelitisima. Minke i sur. (2011.) navode da nisu pronašli makroskopski vidljive promjene, a mikroskopski nalazi patoloških promjena su učestaliji i očituju se od vrlo blagog, umjerenog pa sve do teškog negnojnog ili limfocitarnog encefalitisa s promjenama u mozgu i leđnoj moždini.
Rasprava
VZN je u Hrvatskoj dokazan posredno, nalazom specifičnih protutijela u ljudi (Vesenjak-Hirjan, 1980.), konja (Madić i sur., 2007.), još ranije i u medvjeda (Madić i sur., 1993.). Novija istraživanja pokazuju da su tijekom 2010. i 2011. specifična protutijela nađena u 3,83% pretraženih konja i 0,11% pretraženih goveda. Najveća prevalencija je nađena u istočnoj Hrvatskoj, dok su u obalnom području seropozitivne jedinke nađene samo u najzapadnijem dijelu Hrvatske, uz slovensku i talijansku granicu (Barbić i sur., 2012.).
Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane izradila je (2018.) Program nadziranja groznice Zapadnog Nila u konja na području Republike Hrvatske za 2018. godinu. U okviru tog programa tijekom 2018. godine pozitivne serološke reakcije ustvrđene su u svim županijama osim u Dubrovačko-neretvanskoj.
U kolovozu i rujnu 2012. godine prvi put su zabilježeni klinički slučajevi neuroinvazivne infekcije VZN u ljudi u Hrvatskoj (Vilibić-Čavlek i sur., 2013.).
Tijekom 2012. godine na području Hrvatske zabilježeno je sedam slučajeva neuroinvazivnih bolesti ljudi na istom području (Pem-Novosel i sur., 2013.), a novih preko 20 slučajeva zabilježeno je tijekom 2013. godine (HZJZ, 2013.).
Znatna epidemija u ljudi prouzročena VZN pojavila se 2018. godine početkom srpnja-rujna i potvrđena je u 50 ljudi.
Najveći broj oboljelih zabilježen je u Osječko-baranjskoj županiji, gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, a bolest je zabilježena u još devet županija.
Bolest je sa smrtnim ishodom završila u troje ljudi. Prema podatcima Europskog centra za sprečavanje i suzbijanje bolesti do 20. rujna 2018. godine na širem području Europe je zabilježeno ukupno 1504 slučajeva bolesti Zapadnog Nila u ljudi, od čega 1134 oboljelih u državama članicama EU, a 370 u susjednim državama EU-a. Najviše je oboljelih registrirano u Italiji (453), Srbiji (286), Grčkoj (224) i Rumunjskoj (216), ali i u drugim državama kao što su Mađarska (167) i dr. Tijekom navedenog razdoblja zabilježeno je 115 smrtnih ishoda zbog bolesti Zapadnog Nila (HZJZ, 2018.).
Ovo je kratki opis bolesti konja prouzročen VZN i vidljivo je da je bolest relativno kasno uočena u konja i ljudi u Europi, ali kada je uočena zahvaćena su velika područja s prilično velikim brojem oboljelih konja, a obolio je i znatan broj ljudi, ponekad sa smrtnim posljedicama. Prirodni domaćin i rezervoar VZN su različite vrste ptica.
Uzročnik se može širiti među njima i u njih može prouzročiti jaku viremiju, a komarci se na takvim pticama inficiraju i prenesu ih na druge ptice šireći virus.
Komarci isto tako šire VZN i na konje, ljude i druge sisavce i tu infekcija završava, jer je viremija vrlo slaba. Ti sisavci predstavljaju krajnje domaćine i infekcija se ne širi dalje (Komar, 2000.).
Epidemiološki je važno da je gotovo nemoguće da se ljudi ili druge životinje inficiraju izravno od zaraženog konja, jer jedini način prirodnog prijenosa uzročnika na ljude i druge sisavce jest ubod komaraca inficiranih tijekom hranjenja krvlju inficiranih ptica (Barbić i sur., 2013., Vilibić-Čavlek i sur., 2013.).
Milijuni ptica selica se iz Srednje Europe sele prema Južnoj Europi i Africi te putuju jadranskim zračnim prostorom i prolaze Balkanski poluotok. Tijekom takvih putovanja ptice selice ovise o sigurnim odmorištima, u kojima će pronaći hranu i odmor te skupiti snagu prije velikog i napornoga puta (Šafarek, 2013.). Moguće je da je dio ptica na tome putu zastao na vodenim površinama u okolici Mraclina koje su okruživali pašnjaci gdje su pasli i konji. Isto tako je moguće da je i pokoja ptica bila inficirana VZN te su komarci bolest prenijeli na konje te se u njih pojavila bolest s karakterističnim simptomima (Savić, 2019.).
Međutim, postavlja se pitanje zašto u promjeru od 10 km2? Kako to da se bolest nije proširila u Buševcu, Lonjskom polju ili u drugim selima uz rijeku Odru, Savu i Kupu gdje su sigurno odmorišta ptica tijekom preleta u južne krajeve i gdje je također bilo puno konja kao i u Mraclinu? U konja oboljelih od VZN mogu se pronaći vidljive patomorfološke promjene, a sigurno mikroskopske. U konja oboljelih od “mraclinske bolesti“ ovakve promjene nisu pronađene.
U svojim raspravama Slavko Cvetnić ne spominje patološke nalaze, nego navodi da postoje Sekcijski protokoli iz 1938. godine te navodi samo vlasnike uginulih konja (Cvetnić, 2009.). Kucel (1938.) u jednom od nalaza navodi da je u uginulog konja kao patološki nalaz utvrđena žuta atrofija jetre. U arhivi Zavoda za veterinarsku patologiju iz 1938. pronađeno je 11 sekcijskih nalaza te sedam rezultata patološko-histoloških pretraga koje su se odnosile na konje iz Mraclina. Pronađeni su i rezultati biološkog pokusa na dva konja te psu i mački. U konja spontano uginulih od “mraclinske bolesti“ niti u jednom slučaju nije ustvrđena upala mozga bilo gnojna ili negnojna, što je potvrđeno i patohistološkom pretragom pomoću koje se jedino može ustvrditi negnojna, odnosno virusna upala mozga i ovojnica. Nalazi na jetri bili su specifični i uniformni, koji su se najčešće očitovali žutom atrofijom jetre, intersticijskim hepatitisom i parenhimskom degeneracijom jetre uz još neke manje znatne patološke promjene. Biološki pokus na dva konja na kojima je proveden subduralnom aplikacijom moždane emulzije konja uginulog spontano od “mraclinske bolesti“ rezultirao je gnojnim encefalitisom i leptomeningitisom, a u psa i mačke u kojih je emulzija aplicirana subkutano ustvrđena je flegmona potkožja na mjestu aplikacije. Gnojni patološki procesi u pokusnih životinja po svemu sudeći posljedica su bakterijskog onečišćenja materijala (mozga).
Analize razudbenih i pato-histoloških nalaza ukazuju na masivnu nekrozu jetre prouzročenu intoksikacijom kao osnovni uzrok uginuća. Živčani simptomi su posljedica hepatične encefalopatije, a krvarenja i žutica su očite posljedice jetrene disfunkcije.
Hepatična encefalopatija je bolesno stanje mozga prouzročeno amonijakom ili drugim spojevima koji dolaze iz teško bolesne jetre ili mimoilaze jetru dolazeći iz crijeva izravno u krvotok, a da nisu u jetri prerađeni.
Može se zaključiti da je jedan od mogućih uzroka “mraclinske bolesti“ konja intoksikacija. Ovakav zaključak je utemeljen na pronađenim patološkim nalazima iz 1938. godine. Moguće pitanje je isto tako, čime su se konji otrovali? Ugljikovim tetrakloridom (CCl4)? Nepoznanica je je li se crvomor tada koristio u terapiji parazita? U kojim količinama? Možda je bio hiperdoziran?
Diferencijalno dijagnostički je teško, ali ne i nemoguće isključiti virusne uzročnike bolesti poput VZN, što bi svakako pomoglo u točnom razotkrivanju uzroka bolesti. Mogući su i drugi uzroci, trovanja biljkama i slično.
Još uvijek postoji puno nepoznanica na koje nećemo dobiti odgovore, ali jedno je sigurno da se “mraclinska bolest“ konja sigurno u Mraclinu više neće pojaviti, a razlog je što tamo više nema konja.
Bolest je stanovnicima Mraclina nanijela veliku štetu, najviše onima kojima su konji uginuli, jer su tada konji bili ključne životinje u obavljanju poljoprivrednih i gospodarskih aktivnosti.
Žitelji Mraclina žalili su se banu Savske Banovine i tražili su pomoć i sanaciju šteta koje im je nepoznata bolest konja prouzročila. Međutim, ne zna se je li ta pomoć do njih ikada stigla (slika 6.)
Zahvala
Literatura [… prikaži]
An unknown horse disease appeared in Mraclin 80 years ago – what caused “Mraclin horse disease“?
Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Academian, Veterinary Department Križevci, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Vladimir SAVIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Assistant Professor, Centre for Poultry, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Tomislav SUKALIĆ, DVM, PhD, Veterinary Department Križevci, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia
A n acute neurological disease of horses appeared sporadically in September and October of 1938 in the villages of Rakarje, Buševec and Kurilovec in the Turopolje area, and as a limited epizootic event in Mraclin. The disease was named “Mraclin Horse Disease” (MHD).
Of the 442 horses in the village, 200 came down with clinical signs and were treated, and 25 perished. All the affected horses had virtually identical acute neurological symptoms. The causeof th e disease has not yet been proven, but the great similarity between the clinical signs of MHD with encephalomyelitis caused by the West Nile virus (WNV), suggested that WNV may have caused MHD in 1938. However, analysis of the pathological and pathohistological findings of horses that perished from MHD indicated massive necrosis of the liver caused byu nknown toxin as the main cause of death.
Neurological symptoms are a consequence of hepatic encephalopathy, and bleeding and icterus are obvious consequences of liver dysfunction. It can therefore be concluded that one of the possible causes of death was intoxication. This conclusion is based on the pathological findings of 1938, found in the archives of the Department of Pathology, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb. Another question that arises is what caused the poisoning of these horses?
Differential diagnosis is difficult, but it is not impossible to exclude viral pathogens such as WNV, which would certainly help to detect the causative agent of MHD in 1938.
Key words: Mraclin; horse disease; Western Nile virus; intoxication