Netuberkulozne mikobakterioze kao zoonoze – koliko znamo o njima?

Manca Žolnir-Dovč¹, Mateja Pate²

¹ dr. sc. Manca Žolnir-Dovč, Univerzitetna klinika za pljučne bolezni in alergijo Golnik, Laboratorij za mikobakterije, Golnik, Slovenija
² dr. sc. Mateja Pate, Univerza v Ljubljani, Veterinarska fakulteta, Inštitut za mikrobiologijo in parazitologijo, Veterinarska fakulteta, Ljubljana, Slovenija
E-mail: Manca.Zolnir@klinika-golnik.si

Izvor: Zbornik radova KLASIČNE BAKTERIJSKE I PARAZITARNE ZOONOZE – ŠTO NAS OČEKUJE?

Sažetak

---

Netuberkulozne mikobakterije (NTM) nalaze se svugdje u našoj okolini, najviše ih ima u vodi, tlu i biofilmovima, gdje sudjeluju u prirodnom kruženju tvari. Neke od njih privremeno su patogene za čovjeka i/ili životinje. Bolesti koje uzrokuju u ljudi i životinja zovemo mikobakterioze, one su zbog različitih uzroka posljednjih godina sve češće. Brojne su među njima zoonoze, što znači da se prenose iz životinje na čovjeka ili vrlo rijetko obrnuto. Vrlo važnu ulogu u epidemiologiji brojnih bolesti, kao i mikrobakterioza, čine životinje koje slobodno žive u prirodi. Predstavljaju prirodni rezervoar i izvor zaraze za domaće životinje i ljudi. U članku iznosimo klinička očitovanja mikobakterioza kod ljudi i životinja, prikazujemo one vrste mikobakterija koje pribrojavamo zoonozama i na kraju upozoravamo na nedostatak znanja o ekologiji pojedinih vrsta mikobakterija.

---

Ključne riječi: netuberkulozne mikobakterije; mikobakterioze; zoonoze; okoliš

Uvod

Čovjek je u prošlosti, kao i danas, snažno po­ve­zan sa životinjama, i to na nekoliko različitih načina. Koristi ih za hranu, posao, promet, sigurnost, odje­ću, natjecanja, zabavu, rekreaciju, sport, po­moć u invalidskoj rehabilitaciji, kao kućne ljubimce, te i kao pokusne životinje u različitim studijama. Stoga, ne čudi da se od životinja na ljude i obrnuto također, prenose patogeni, uključujući mikobakte­rije.
Mikobakterije pripadaju porodici Mycobacteriaceae, koja ima samo jedan rod Mycobacterium (M.). Iako svi mislimo da je prvu vrstu mikobakterija, odnosno bacil tuberkuloze (M. tuberculosis), otkrio Robert Koch 1882. godine, to nije tako. Ustvari, 9 godina ranije (1873.), norveški znanstvenik Hansen u Bergenu je video bakteriju M. leprae u preparatu. Tek 1960. prvi put je uspjelo izolirati bakterije u stopalu miša.¹ Otkrića različitih vrsta mikobakterija uslijedila su s razvojem molekularnobioloških metoda, što je kulminiralo u kasnom 20. stoljeću. Danas znanstvenici svake godine otkriju 3–10 novih vrsta mikobakterija.² Tako je u razdoblju od 2003. do 2012. novootkriveno 61 vrsta mikobakterija te je u srpnju 2015. opisano ukupno 170 vrsta roda Mycobacterium.³
Mikobakterije koje se tiču čovjeka podijeljene u 3 skupine:⁴

1. skup Mycobacterium tuberculosis – u tu grupu ulazi 10 patogenih vrsta koje uzrokuju tuberkulozu u sisavaca: M. tuberculosis, M. africanum, M. bovis, M. caprae, M. microti, M. cannetii, M. pinipedii, M. munghi, M. orygis, a u 2013. godini opisana je vrsta M. suricattae;
2. M. leprae – ta vrsta uzrokuje gubu u ljudi;
3. netuberkulozne mikobakterije (NTM) – uklju­čuju sve druge mikobakterije, koje za razliku od prethodne dvije skupine nisu obvezni patogeni, ali su u našem okruženju. Prema danas poznatim podacima, to je većina saprofita, simbionata i komenzala uključenih u kruženju tvari u prirodi. Neki od njih mogu biti oportunistički patogeni u životinjama i/ili ljudima. Čovjek i životinje mogu se zaraziti aerosolom ili kontaktom.

Svrha našeg rada jest dati pregled netuberkuloznih vrsta mikobakterija koji, prema dosad poznatim podacima, mogu izravno ili neizravno uzrokovati zoonoze u čovjeka, i pokušati odgovoriti na pitanje poznamo li već sve mikobakterijske zoo­noze.

Okoliš i ekologija NTM-a

U okolišu se nalaze brojne niše u kojima možemo susresti mikobakterije. Međutim, prema dosad poznatim podacima, mikobakterije su daleko najčešće u vodi i tlu, kao i manje poznatim medijima poput biofilma, beskralježnjaka i protozoa. Pri tome su dva najvažnija čimbenika stanična stijenka mikobakterija i njihova velika sposobnost prilagodbe. U posljednjih nekoliko godina, znanstvenici su pokazali da ameba predstavlja velik i važan rezervoar NTM-a, u kojem se lako mogu razmnožavati.⁵ U 2013. godini Ovrutsky i suradnici pokazali su rast Mycobacterium avium u amebi Acanthamocba lanticulata u vodenoj mreži bolnice.⁶ Već dugo znamo da su mikobakterije vrlo otporne na mnoge lijekove, sredstva za dezinfekciju i okolišne čimbenike. Znamo da je to djelomično zbog specifične strukture staničnih stijenki s mnogo lipida, a posebno činjenice da su mikobakterije intracelularni paraziti, dakle, mogu preživjeti i u ljudskom i životinjskom makrofagu, kao i u amebama. Također, u amebama i ostalim protozoama vodenog biofilma nalazi se odgovor na pitanje zašto mikobakterije preživljavaju kloriranje i druge tretmane pitke vode. ^3,6
Vrlo zanimljive su i razlike u zemljopisnoj ras­pro­stra­nje­nosti različitih mikobakterija, koje se za sada ne mogu u potpunosti objasniti. U 2014. godini objavljeno je istraživanje NTM-NET-a i istraživanje ECDC-a o raširenosti NTM-a u Europskoj uniji koja su pokazala da je bakterija M. avium često izolirana u Australiji, Sjevernoj Americi i nordijskim zemljama, međutim manje u južnim dijelovima Europe.^7,8 Mikobakterija M. malmoense česta je, osobito u zemljama sjeverne Europe, dok je u drugim dijelovima svijeta izolirana vrlo rijetko. Slične, možda manje izrazite razlike vrijede i za druge mikobakterije (npr. M. xenopi), ali razlozi za takve razlike u učestalosti još nisu poznate. Stoga su potrebna daljnja ekološka i epidemiološka istraživanja da bismo barem približno razumjeli razlike u zemljopisnoj rasprostranjenosti raznih mikobakterija i stoga razlike u uzročnicima mikobakterioza.

Mikobakterioze u ljudi

NTM u ljudi mogu izazvati mikobakteriozu, uglavnom u starijih osoba, osoba oslabljene imunosti, osoba s već postojećim bolestima pluća i povremeno u osoba s normalnom funkcijom imunosnog sustava. Prema do sada poznatim podacima, od oko 160 danas poznatih vrsta NTM-a, oko 25 vrsta često je povezano s mikobakteriozama u ljudi, neki od preostalih rijetko su povezani s bolestima, a većina NTM jesu mikroorganizmi okoliša, odnosno za sada se ne zna jesu li opasni za ljude.⁴
Mikobakterioze u ljudi mogu se grubo podijeliti u 4 klinička očitovanja:⁹

• bolesti pluća najčešći je klinički pokazatelj mikobakterioza čiji su simptomi vrlo slični plućnoj tuberkulozi i ne mogu se razlikovati bez laboratorijske dijagnostike. Uglavnom utječu na bolesnike prethodno pogođenih pluća (npr. cistična fibroza, kronični bronhitis) ili starije osobe;
• limfadenitis – uzrokovan NTM-om čest je pogotovo u djece, osobito ona koja nisu besežirana, odnosno cijepljena cjepivom M. bovis BCG. U našoj je zemlji u ožujku 2005. usvojeno da se prestane neselektivno besežiranje, a od 2006. nadalje je utvđeno 1-7 slučajeva godišnje limfadenitisa uzrokovanog NTM-om u slovenske djece (Slika 1);
• diseminirana – raširena bolest najčešće se susreće u osoba oslabljene imunosti, kao što su HIV-pozitivne osobe i bolesnici s malignim hematološkim poremećajima i bolesnici na imunosupresivnoj terapiji kao što su pacijenti nakon presađivanja organa, te u posljednjih nekoliko godina pacijenti na terapiji nekim biološkim lijekovima (Npr anti-TNF).¹⁰
• bolesti kože i mekih tkiva – često kod granulomske upale na rukama i nogama obično uzrokovane infekcijom mikobakterijom M. marinum ili brzorastućim mikobakterijama. Među njima je najčešća mikobakterijska infekcija s M. fortuitum, kao posljedica ozljede, kirurške rane ili mjesta uboda igle.⁹

NTM kao uzročnici bolesti u životinja

Neki NTM također su oportunistički patogeni u životinja te uzrokuju limfadenitis, infekcije pluća, kože, mekih tkiva, tetiva, zglobova i kostiju.¹¹ Međutim, sa stanovišta veterinarstva ono posebno prati one životinje koje se koriste izravno za ishranu ljudi, prijevoz, hobi, itd., koje su uglavnom ribe, domaće ptice (perad i kućni ljubimci), divlji i domaći kopitari, ali i drugi sisavci (zoološki vrt, kućni ljubimci). Stoga, slijedi kratki pregled situacije s njima. Mikobakterioza je jedna od najčešćih kroničnih bakterijskih bolesti riba. Događa se u morskih, boćatih i slatkovodnih vrsta riba koje žive slobodno u prirodi i uzgojenih za prehranu ljudi ili za ukras. Bolest je kronična i progresivne prirode te može potrajati nekoliko godina. Zaražene ribe često su dugo zdrave. Klinički znakovi uključuju promjene u boji (blijedi ili intenzivira), lijeno se kreću, imaju čireve i upalu kože, utonuo trbuh, izbuljene oči, malformaciju kralježnice, gubitak težine, puknutu peraju i iznurene su. Na koži i unutarnjim organima, obično jetrima, bubrezima i slezeni pojavi se granulom.¹² Među najčešćim mikrobakterijski patogena za pojedine vrste riba jesu M. marinum, M. fortuitum i M. chelonae.¹³
Više mikobakterijskih vrsta može izazvati tuberkulozu u ptica, što je važno u proizvodnji peradi i uzgoju ptica kao kućnih ljubimaca. Daleko najčešći uzrok ptičje tuberkuloze jest bakterija M. avium, slijedi M. genavense, mnogo rjeđe i druge vrste mikobakterija, npr. M. intarcellulare, M. scrofulaceum i M. fortuitum.¹⁴ Osjetljivost na ptičju tuberkulozu u ptica varira od vrste do vrste. Najosjetljivija je domaća perad, vrapci, fazani i jarebice, a najotporniji je domaći golub. Zaražene ptice i kontaminirana voda i tlo najvažniji su izvor zaraze, te mikobakterije mogu preživjeti mjesecima u okolišu. Bolest je češća u pretrpanim prostorima sa slabom higijenom.¹⁵
Slične razlike u osjetljivosti na NTM također su uočene među ostalim životinjskim vrstama. Tako su na zarazu s M. avium posebno osjetljive svinje u kojih infekcija može napraviti mnogo štete gospodarstvu. Divlje ptice, svinje i neki sisavci danas su glavni rezervoar ptičje tuberkuloze u prirodi. U posljednjih nekoliko godina u peradarskoj industrije u razvijenom svijetu ta je bolest u opadanju, što je rezultat mnogih promjena u načinu proizvodnje i pozitivnih mjera u prošlosti.¹⁴
Mnoge manje poznate vrste NTM-a do sada su izolirane kod domaćih i divljih životinja, ali njihova uloga u tim domaćinima, posebno u nedostatku kliničkih znakova i patomorfoloških promjena, još nije razjašnjena.

Zoonoze – detaljni opisi pojedinog NTM-a

Prema dosad poznatim podacima ne postoji mnogo vrsta mikobakterija koje su za čovjeka važne sa stajališta zoonoza, iako smo uvjereni da će u sljedećih nekoliko godina taj popis biti proširen. Neki od njih prenose se izravno, odnosno izravnim kontaktom čovjeka i životinje (npr. M. marinum), stoga je lakše dokazati prijenos. Većina mikobakterija prenosi se posredno, odnosno preko okoliša (npr. M. avium, prenosi se putem vode, tla i biofilma). U nastavku dajemo pregled NTM-vrsta za koje danas znamo da uzrokuju zoonoze u ljudi.

M. marinum

Bakterija M. marinum u ljudi uzrokuje kožnu mikobakteriozu koja je profesionalna bolest ribara i radnika u industriji ribe, ali često se pojavljuju u ljudi koji su ljubitelji riba i akvarija. U pojedinaca oslabljene imunosti uglavnom se uočavaju kronični čirevi na ekstremitetima (osobito na rukama i prstima, ali i na laktovima i koljenima), ali također mogu biti zahvaćena dublja tkiva (mišići i tetive). U oslabljenom imunosnom sustavu može nastati diseminirani oblik bolesti.¹⁶ To je obično posljedica prethodnog oštećenja kože kada pojedinac radi nezaštićenom ruku (bez rukavice) u prirodnoj vodi, bazenu ili najšešće u akvariju sa zaraženim ribama i na taj se način zarazi. Nakon nekoliko mjeseci obično se na mjestu ozljede kože razvija kožna mikobakterioza; s crvenilom, koje se može kretati po ekstremitetima, a može čak dovesti do tenosinovitisa ili čak osteomijelitisa. Liječi se obično kombinacijom antimikrobnih lijekova, a katkad zahtijeva operaciju.^9,17 Ta mikobakterioza je u zemljama u razvoju, a vjerojatno i u nas, i dalje podcijenjena. To je zbog nepostojanja laboratorijske dijagnostike u zemljama u razvoju, dok u razvijenom svijetu zbog slabe osvještenosti liječnika i nepotpune laboratorijske dijagnostike (M. marinum raste samo na uzgajalištima inkubiranih na 30 °C, ali ne i na 37 °C).
U Institutu za mikrobiologiju i parazitologiju Veterinarskog fakulteta u Ljubljani dosad smo proveli dva opsežna istraživanja o prisutnosti bakterije M. marinum u akvarijskih riba iz dućana. Prvo istraživanje pokazalo je da je 20 %, a drugo 10 % ukrasnih riba zaraženo bakterijom M. marinum, što je alarmantno velik broj.^18,19 U ljudi, u Sloveniji, svake godine dokaže se slučaj kožne mikobakterioze na udovima ljudi koji se amaterski bave akvarijskim ribama ili plivačima u slatkoj ili slanoj vodi. U razdoblju od 2000. do 2014. bakterija M. marinum izolirana je u 13 slovenskih bolesnika (službeni podaci iz Laboratorija za mikobakterije Klinike Golnik). U svim slučajevima došlo je do klinički važnih izolata na koži ruke ili noge. Jedan od tih slovenskih slučajeva koji je objavljen, do infekcije je došlo na nozi dječaka koji je svakodnevno plivao u u bazenu.¹⁷

M. avium

Bakterija M. avium najraširenija je u svijetu, te je pronađena u vodi, tlu, biofilmu, u stelji u gdje se mikobakterije slobodno mogu ražmnožavati. U divljih ptica i peradi ta bakterija izaziva ptičju tuberkulozu. Stoga bi voda, biofilmovi i tlo trebalo biti, prema današnjim spoznajama, najčešći izvor zaraze za druge životinje (npr. svinje) i ljude.¹⁴ U razvijenim zemljama svijeta i u Sloveniji, gdje je incidencija tuberkuloze smanjena, povećanje broja, posebno plućnih mikobakterioza je u imunokompromitiranih tako i u imunokompetentnih osoba. U mnogim dijelovima svijeta među uzrocima mikobakterioza dominira bakterija M. avium, ali ne u potpunosti i u Sloveniji.⁸
U našoj zemlji u razdoblju 2000.-2010. klinički važne mikobakterioze najčešće su uzrokovane bacilima vrste M. kansasii, nakon čega slijede M. avium i M. intracellulare. ⁸ Isto vrijedi u našoj zemlji i za razdoblje 2000.-2014. (neobjavljeni podaci). Podijela mikobakterioza uzrokovanih mikobakterijskim vrstama M. avium u posljednjih nekoliko godina u našoj zemlji uglavnom raste zbog pojave novih mikobakterioza limfnih čvorova u djece. Razlog tom je očekivan, jer je u 2005. godini ukinuto obvezno cijepljenje novorođenčadi s BCG-cjepivom.²⁰ Prema podacima centralizirane laboratorijske dijagnostike mikobakterioza u Sloveniji, tijekom posljednjih 10 godina, zabilježili smo 30 slučajeva NTM-limfadenitisa u djece. Pri tome su u 22 slučaja (73,3 %) infekcije uzrokovane bakterijom M. avium, u 5 slučajeva (16,7 %) s M. intracellulare, a samo u 3 slučaja (10 %) ostalim NTM-ovima (službeni podaci Laboratorija za mikobakterije Klinike Golnik).
U razdoblju 2000.–2014. u životinja su mikobakterije vrste M. avium daleko najčešće izolirane u domaćih svinja (n = 157, a većina do 2003. godine, kada je ukinuta obvezna provjera crijevnih limfnih čvorova svinja za tuberkulozu), zatim goveda (n = 10), pilići (n = 7), papagaji (n = 4), jelena (n = 4), slona (n = 2), jelena lopatara (n = 2). Po jedan slučaj nađen je u guske, udavu, šakalu, jelenu, labudu i biserki. Kod krava je podvrsta M. avium subsp. avium uzrokovala infekciju pluća s patološkim promjenama koje su bile gotovo identične promjenama uzrokovanim vrstom M. bovis (²¹). U posljednje dvije godine došlo je pojedinačne infekcije u različitim vrstama domaćih i divljih životinja (slonova, gusaka, udava, lopatara, jelena, šakala, biserki) (M. Pate, neobjavljeni podaci). M. avium je drugi najčešći tip NTM-a identificiran u istraživanju prisutnosti mikobakterija u divljih životinja u Sloveniji.²² Budući da ova vrsta infekcije često ne uzrokuje kliničke znakove i makroskopske patoanatomske promjene, neki autori smatraju da je podcijenjena.

M. genavense

Relativno je kasno otkriven i opisan tip mikobakterija, koji je pronađen tek 1993. u bolesnika s HIV-om (ovaj primjer slijedili su mnogi slični), ali kasnije je pronađen u bolesnika s transplantiranim organima.²³ U svih bolesnika ova mikobakterija je uzrokovala diseminirani oblik bolesti. U istoj godini objavljen je prvi dokaz da ta vrsta također može uzrokovati TB u ptica – kućni ljubimci. ²⁴ Zanimljivo je da mikobakterija ne raste na čvrstim podlogama, ali zahtijeva obogaćen tekući medij, što je vjerojatno najvažniji uzrok zašto je otkrivena tako kasno.
Danas je neosporivo jasno da se mikobakterija vrste M. genavense nalazi u okolišu (voda, tlo, izmet ptica, a također i u probavnom traktu zdravih ljudi) i pouzdano, uz druge vrste mikobakterija, uzrokuje tuberkulozu u ptica. Osobito česta je u ptica – kućnih ljubimaca, gdje uzrokuje većinu miko­bakterijskih infekcija (do 80%), a obično se proširi brže nego u slučaju infekcije bakterijom M. avium. Čak i u ptica može izazvati diseminirani oblik bolesti, koji se na temelju morfoloških patohistoloških ispitivanja ne može razlikovati od promjena uzrokovanih vrstom mikobakterije M. avium. Literatura također opisuje slučajeve infekcije drugih ljubimaca (pas, mačka). ¹⁴
Prvi klinički važan izolat M. genavense u ljudi u 2012., izoliran u Laboratoriju na mikobakterije Klinike Golnik, bio je izoliran kod bolesnika sa HIV-om. Mikobakterija je rasla iz koštane srži, ali nemamo podatke je li pacijent imao kućnog ljubimca koji bi mogao biti izvor zaraze. U životinja u Sloveniji ta mikobakterijska vrsta do sada još nije bila izolirana.

M. intracellulare

Stara mikobakterijska vrsta, koja je prvi put opisana 1949. godine kao Nocardia intracellularis i izolirana od djeteta koje je umro od sustavne bolesti uzrokovane tom bakterijom. Tek 1965. bakterija je preimenovana u M. intracellulare. Povremeno se nađe u tlu i vodi, te može uzrokovati bolest u goveda i svinja. ²⁵
Kod ljudi u Sloveniji ta mikobakterijska vrsta po učestalosti izolacije na petom je mjestu, kao uzročnih mikobakterioza čak na trećem mjestu u razdoblju 2000.–2010.⁸, kao i 2000.–2014. U djece često uzrokuju limfadenitis ²⁰, dok u odraslih najčešće bolesti pluća. U životinja je treći najčešći uzrok ptičje tuberkuloze u ptica¹⁴, zaraziti također može i razne drugih vrste, kao što su svinje, goveda, jeleni, ovce, koze, konji, mačke, psi i egzotične životinje, od kojih se mogu zaraziti ljudi i životinje oslabljene imunosti ²⁶.
M. intracellulare je bila u Sloveniji izolirana i u jelenu, srni, divjih svinja i jednom u kravi, a bez makroskopskih patoanatomskih znakova. ²²

M. scrofulaceum

M. scrofulaceum je skotokromogena mikobakterija okoliša, i često je izolirana iz tla ili vode u tropskim područjima, a potencijalno je patogena za ljude i životinje. Prvi put opisana je 1956. iz lezija djeteta s limfadenitisom cerviksa limfnih čvorova.²⁵ Prema podacima iz literature može biti uzrok tuberkuloze u ptica.¹⁴ Danas znamo da, osim limfadenitisa, u djece može izazvati proširenu infekciju, osobito u bolesnika s imunodeficijencijom. Njegova ekologija i cirkulacija u prirodi daleko su manje poznate od vrste M. avium. U slovenskih bolesnika izolirana je prilično rijetko jer imamo razdoblje od 15 godina (2000. do 2014.) u kojem je izdvojeno samo 19 pacijenata, a u ni jednom slučaju nije bilo klinički važnog izolata (M. Žolnir, neobjavljeni podaci). Ta je vrsta u životinja pronađena u bizona (limfni čvorovi i crijeva) pri pojavi tuberkuloze goveda u bizona i deva u zoološkom vrtu, što je uzrokovala vrsta M. caprae. ²⁷

Sklop M. fortuitum

To su brzorastuće mikobakterije, često izolirane iz okoliša, a u posljednjih nekoliko godina dijele se na niz novih vrsta. Među njima, osim vrste M. fortuitum, najzanimljivija je M. senegalense, koja je prvi put opisana još 1973. godine kao M. farcinogenes subsp. senegalense, dakle, kao podvrsta bakterije M. farcinogenes, te je 1982. postala samostalna vrsta M. senegalense. Oba današnja tipa uzrokuju mikobakteriozu (farcinogenozu) u grbavom zebu govedu, kroničnu progresivnu bolest kože i limfnih čvorova, koja uzrokuje više apscesa, oštećenje pluća, mršavljenje, a u nekim slučajevima čak i smrt životinje. Do sada je ta bolest pronađena u 19 zemalja u Africi i Aziji (Indija, Šri Lanka, Sumatra), Latinskoj Americi i na Karibima s tropskom i suptropskom klimom. ^25,28
Za sada nema podataka o izolaciji M. senegalense ili M. farcinogenes iz uzoraka okoliša divljih kopitara ili drugih domaćih životinja, te je prilično nejasna uloga krpelja u mogućem transferu bolesti. Postoje literaturni podaci o ljudskoj zarazi objema vrstama. ²⁸ Tako Talavlikar i suradnici opisuje slučaj infekcije trogodišnje djevojčice bakterijom M. senegalense nakon lomljenja akvarija i ozljede lica.²⁹ U Velikoj Britaniji nađene su mikobakteriije M. senegalense u nekoliko pošiljaka ribe Garra rufa iz Indonezije i drugim azijskim zemljama. Ta vrsta riba služi za ihtioterapiju koja se upotrebljava za opuštanje, kozmetičke svrhe, ali i za liječenje psorijaze i ekcema. ³⁰ Ipak, zoonotski potencijal obiju vrsta mikobakterija trenutačno nije jasan.²⁸
Mikobakterija sklopa M. fortuitum izolirana je relativno često u slovenskih bolesnika (6,7 %), ali je do ove godine bila rijetko klinički važna (M. Žolnir-Dovč, neobjavljeni podaci). Unutar navedenih istraživanja o prisutnosti mikobakterija u akvarijskim ribama te su vrste vrlo česte. M. fortuitum je nađena u 24,1 %, ili čak 60,9 % ispitanih riba.^18,19 U slučaju divljači u Sloveniji ta je vrsta pronađena u divljih svinja, kao i u goveda (pluća) i svinja (limfni čvorovi). ²²

Zaključak

---

U mnogim dijelovima svijeta prevalencija mikobakterioza u ljudi se povećava, što znači i povećanje broja mikobakterija koje uzrokuju bolesti u životinja i ljudi te se mogu smatrati uzročnicima zoonoza. Razlozi za to su različiti. Među prvima je pouzdano povećanje broja ljudi koji su osjetljiviji na mikrobakterijske infekcije, kao što su starenje ljudskog stanovništva, povećanje broja imunokompromitiranih osoba, koji su ili rezultat infekcija (npr. HIV), kemoterapije, transplantacije organa ili liječenja s određenim biološkim lijekovima. Drugi je važan razlog poboljšana osjetljivost metoda korištenih za laboratorijsko dokazivanje patogena, kao i korištenje suvremenih metoda u svakodnevnom radu i otkrivanju novih vrsta mikobakterija. Također, spomena vrijedan je i vodoopskrbni sustav koji je razvijen za distribuciju pitke vode. To je povezano s dezinfekcijom vode (npr. kloriranje) koje uništi osjetljive mikroorganizme, a prežive otporniji, primjerice: mikobakterije. Otkriće mikobakterija u amebama važan je korak u razumijevanju kruženja NTM-a u prirodi i njihove otpornosti. Dakako, postoje i druge mikrookoline i niše koje se još nedovoljno ili uopće ne poznaju. Takvi su posebno vodozemci, kukci, mekušci i druge manje razvijene životinje, koje su u kombinaciji s mikobakterijama dosad vrlo malo poznate. Dokaz nedostataka te vrste znanja opisan je primjer bakterije M. senegalense, kao i velike razlike u učestalosti pojedinih vrsta NTM-a u svijetu za koje se još uvijek ne mogu naći objašnjenja. Unatoč globalizaciji svijeta, koja se održava na razini mikroorganizama i zoonoza, u sljedećim desetljećima čeka nas još puno rada i uzbudljivih novih otkrića na ovom području.

Literatura
1. Shepard, C. C. (1960): The experimental disease that fallows the injection of human leprosy bacilli into foot-pads of mice. J. Exp. Med.112, 445-454.
2. Tortoli, E. (2014): Microbiological features and clinical relevance of new species of the genus Mycobacterium. Clin. Microbiol. Rev. 27, 727-732.
3. Biet, F., M. L. Boschiroli (2014): Non-tuberculous mycobacterial infections of veterinary relevance. Res. Vet. Sci. 97, S69-77.
4. Van Ingen, J. (2013): Diagnosis of nontuberculous mycobacterial infections. Semin. Respir. Crit. Care Med. 31,103-109.
5. Cirillo, J. D., S. Falkow, L. S. Tompkins, L. E. Bermudez (1997): Interaction of Mycobacterium avium with environmental amoebae enhances virulence. Infect. Immun. 65, 3759-3767.
6. Ovrutsky, A. R., E. D. Chan, M. Kartalija, X. Bai, M. Jackson, S. Gibbs, J. O. Falkinham, M. D. Iseman, P. R. Reynolds, G. McDonnell, V. Thomas (2013): Cooccurrence of free-living amoebae and nontuberculous mycobacteria in hospital water networks, and preferential growth of Mycobacterium avium in Acanthamoeba lenticulata. Appl. Environ. Microbiol. 79, 3185-3192.
7. Hoefsloot, W, J. Van Ingen, C. Andrejak (2013): The geographic diversity of nontuberculous mycobacteria isolated from pulmonary samples: an NTM-NET collaborative study. Eur. Respir. J. 42, 1604-1613.
8. Van der Werf, M. J., C. Ködmön, V. Katalinić-Janković, T. Kummik, H. Soini, E. Richter, D. Papaventsis, E. Tortoli, M. Perrin, D. van Soolingen, M. Žolnir-Dovč, V. Ostergaard Thomsen (2014): Inventory study of non-tuberculous mycobacteria in the European Union. BMC Infect. Dis. 14, 62.
9. Griffith, D. E., T. Aksamit, B. A. Brown-Elliott, et al. (2007): An official ATS/IDSA statement: diagnosis, treatment, and prevention of nontuberculous mycobacterial diseases. Am. J. Respir. Crit. Care Med. 175, 367-416.
10. Van Ingen, J., M. J. Boeree, P. N. R. Dekhuijzen, D. van Soolingen (2008): Mycobacterial disease in patients with rheumatic disease. Nat. Clin. Pract. Reumatol. 4, 649-656.
11. Falkinham, J. O. (1999): III. Epidemiology of infection by nontuberculous mycobacteria. Clin. Microbiol. Rev. 9, 177-215.
12. Van Duijn, C. (1981): Tuberculosis in fish. J. Sm. An. Pract. 22, 391-411.
13. Gauthier, D. T., M. W. Rhodes (2009): Mycobacteriosis in fishes: a review. Vet. J. 180, 33-47.
14. Dhama, K., M. Mahendran, R. Tiwari, S. Dayal Singh, D. Kumar, S. Singh, P. M. Sawant (2011): Tuberculosis in Birds: Insights into the Mycobacterium avium Infections. Vet. Med. Int. 20, 23-69.
15. Tell, L. A., L. Woods, R. L. Cromie (2001): Mycobacteriosis in birds. Rev. Sci. Tech. 20, 180-203.
16. Tchornobay, A. M., A. Claudy, J. L. Perrot, M. Levigne, M. Denis (1992): Fatal disseminated Mycobacterium marinum infection. Int. J. Dermatol. 31, 286-287.
17. Dolenc-Voljč, M., M. Žolnir-Dovč (2010): Delayed diagnosis of Mycobacterium marinum infection: a case report and review of the literature. Acta Dermatovener. 19, 35-39.
18. Pate, M., V. Jenčič, M. Žolnir-Dovč, et al. (2005): Detection of mycobacteria in aquarium fish in Slovenia by culture and molecular methods. Dis. Aquat. Org. 64, 29-35.
19. Pate, M., M. Žolnir-Dovč, M. Ocepek (2012): Tuberkuloza kot zoonoza: pomen in diagnostika. Med. Razgl. 51, 119-125.
20. Žolnir-Dovč, M., N. Fajtar, Ž. Petrovič, et al. (2012): Nontuberculous mycobacteria in Slovenia – before and after stopping mandatory BCG vaccination. In: Niemann S, ed. ESM 2012. Scientific Program including Abstracts of the 33rd Annual Congress of the European Society of Mycobacteriology; 2012 July 01-04; Brasov, Romania. Werne: Agentur Konsens, str. 92.
21. Ocepek, M., M. Pate, M. Žolnir-Dovč, Ž. Cvetnić (2003): Tuberculosis in cattle caused by IS901 + Mycobacterium avium subsp. avium: a case report. Vet. Med. 48, 47-50.
22. Pate, M., D. Kušar, U. Zajc, V. Jenčič, D. Žele, G. Vengušt, J. Starič, J. Ježek, K. Logar, T. Pirš, P. Bandelj, B. Krt, M. Ocepek (2015): Mycobacteria in animals in Slovenia: from cattle to aquarium fish. V: PETROVIĆ T (ur.). Proceedings: One health – new challenges. Novi Sad: Scientific Veterinary Institute Novi Sad, The Roslin Institute of the University of Edinburg, 2015, 64-70.
23. Rammaert, B., L. J. Couderc, E. Rivaud, P. Honderlick, D. Zucman, M. F. Mamzer, P. Cahen, E. Bille, M. Lecuit, O. Lortholary, E. Catherinot (2011): Mycobacterium genavense as a cause of subacute pneumonia in patients with severe cellular immunodeficiency. BMC Infect. Dis. 11, 311.
24. Boetger, E. C., B. Hirschel, M. B. Coyle (1993): Mycobacterium genavense sp. nov. Int. J. System. Bacteriol. 43, 841-843.
25. Wayne, L. G., G. P. Kubica (1986): The mycobacteria, p.1435-1457. In Sneath PHA, Holt JG (ed). Bergey’s Manual of Determinative Bacteriology, 8th edition, 1986, Williams-Wilkins Co, Baltimore.
26. Thorel, M. F., H. F. Huchzermeyer, A. L. Michel (2001): Mycobacterium avium and Mycobacterium intracellulare infection in mammals. Rev. Sci. Tech. 20, 204-218.
27. Pate, M., T. Švara, M. Gombač, T. Paller, M. Žolnir-Dovč, I. Emeršič, W. M. Prodinger, M. Bartos, I. Zdovc, B. Krt, I. Pavlik, Ž. Cvetnić, M. Pogačnik, M. Ocepek (2006): Outbreak of tuberculosis caused by Mycobacterium caprae in a zoological garden. J. Vet. Med. Series B , 53, 387-392.
28. Hamid, M. E. (2014): Current Perspectives on Mycobacterium farcinogenes and Mycobacterium senegalense, the Causal Agents of Bovine Farcy. Vet. Med. Int. 2014:247906.
29. Talavlikar, R., J. Carson, B. Meatherill, S. Desai, M. Sharma, C. Shandro, G. J. Tyrrell, S. Kuhn (2011): Mycobacterium senegalense tissue infection in a child after fish tank exposure. Can. J. Infect. Dis. Med. Microbiol. 22, 101-103.
30. Schets, F. M., H. H. Van den Berg, R. de Zwaan, D. van Soolingen, A. M. de Roda Husman (2015): The microbiological quality of water in fish spas with Garra rufa fish, the Netherlands, October to November 2012. Euro Surveill. 20, 2-8.