Neurokirurgija mozga :: Kirurški tim zagrebačkog Veterinarskog fakulteta među najboljima u Europi

Jedna od jedinstvenih, a u stručnom smislu iznimno značajnih novosti koja osim same klinike povijesno obilježava i stotu godišnjicu Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jest najsvježija informacija od neurokirurškog tima Klinike za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, a radi se o potpunoj spremnosti za kirurške zahvate u području neurokirurgije mozga. Brojnim vlasnicima pasa i mačaka u zemlji i inozemstvu korisno je znati da je ovaj tim spreman odraditi i ovakve, iznimno osjetljive i zahtjevne operativne zahvate kojima se uklanjaju tumori mozga i moždanih ovojnica, omogućavajući dulji život ljubimca uz zadržavanje njegove kvalitete. Ovakve zahvate u Europi trenutno obavlja tek desetak klinika, no u ovom dijelu Europe to je moguće samo timu Klinike za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ove je godine kirurški tim zagrebačkog Veterinarskog fakulteta predvođen prof. dr. sc. Borisom Pirkićem zajedno sa članovima – doc. dr. sc. Andrija Musulin, Valentina Plichta dr. med. vet. te Marija Mamić dr. med. vet. – otvorio novo područje u liječenju tumora mozga u pasa i mačaka. Uz primjenu suvremene tehnologije, kao što je ultrazvučni aspiracijski nož, uspješno su započeli s kirurškim liječenjem tumora unutar lubanjske šupljine, najčešće tumora moždanih ovojnica – meningeoma.

Prof. dr. sc. Boris Pirkić, predstojnik
Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Meningeomi su ekstraaksijalni tumori koji nastaju od srednje moždane ovojnice, arahnoideje. Epileptični napadi su najčešći znakovi u pasa, a u mačaka najčešće uočavamo promjene mentalnog statusa, smetnje vida ili ravnoteže. U obje vrste, rast meningeoma je spor, a klinička slika se postupno, progresivno razvija. To su najčešći primarni tumori mozga u pasa i mačaka.
Većina pasa je starija od 5 godina, prosječno 9, dok je kod mačaka prosječna starost 12 godina. Radi se, dakle, o gerijatrijskoj bolesti. Kod mačaka se češće javlja u mužjaka, a kod pasa u dolikocefaličnih pasmina, neovisno o spolu.
Simptomi su ispočetka vrlo blagi – povremene promjene ponašanja, koje vlasnici često pripisuju starijoj dobi. Radi se često o mjesecima od početka simptoma do postavljanja dijagnoze. Razvoj kliničke slike ovisi o brzini rasta, smještaju tumora, peritumoralnom edemu, intrakranijalnom tlaku te kompenzatornim mehanizmima unutar mozga.

Kako smo već spomenuli, epileptični napadaji su najčešći simptom u pasa, pa je stoga za posumnjati na meningeom kod svakog psa starijeg od 5 godina s iznenadnom pojavom epilepsije. Osim toga, mogu se javiti i ataksija, sljepoća i promjene ponašanja.
U mačaka se epileptični napadaju znatno rjeđe javljaju, a češći su simptomi sljepoća ili problemi vezani uz vid, ataksija, pareza, kruženje ili promjene mentalnog statusa. Često vlasnici primjećuju da mačka jednostavno „nije ona stara”. Glavobolju, uobičajeni simptom u ljudi, nije moguće adekvatno procijeniti u životinja, no, mogla bi biti objašnjenje letargije i promjena osobnosti u mnogih pasa i mačaka.
Za razliku od pasa, koji uobičajeno razvijaju kliničku sliku, mačke mogu razviti multiple tumore, kao i asimptomatske meningeome. Također, mogu biti uzrok multifokalnih neuroloških znakova, ovisno o lokalizaciji.

Meningeome možemo provizorno dijagnosticirati na osnovu CT-a ili MRI-ja.

Takva dijagnoza uključuje nalaz ekstraaksijalne mase, no definitivnu dijagnozu postavlja patolog na osnovu patohistološke pretrage. CT-om nije moguće prikazati strukturu mekih tkiva kao što je to moguće MRI-jem, no, obično je adekvatan za identifikaciju tumora u rostralnoj jami. U stražnjoj lubanjskoj jami MRI je svakako preporučljiv način dijagnostike. U svakom slučaju, i CT i MRI su adekvatne metode za provizornu dijagnostiku meningeoma.

Punkcija cerebrospinalnog likvora se kod sumnje na intrakranijalne neoplazije zbog mogućnosti oštećenja parenhima uslijed hernijacije moždanog tkiva ne preporuča.
Palijativno liječenje cilja posljedice nastanka tumora po okolno tkivo. Uobičajeno je davanje kortikosteroida u protuupalnim dozama kako bi se smanjila produkcija likvora, te edem okolnog tkiva uzrokovan tumorom. Takva se terapija pripisuje sve dok se ne pristupi drugim metodama liječenja. Ukoliko iz bilo kojeg razloga vlasnik ne želi kirurško ili neku od drugih metoda liječenja, protuupalni se lijekovi trebaju davati ostatak života. Kortikosteroidi također smanjuju permeabilnost kapilara tumora, pa tako i njegov ukupni krvni volumen.
Epilepsiju liječimo antikonvulzantima kao i pri drugoj etiologiji, a treba naglasiti da je palijativno liječenje indicirano bez obzira je li se vlasnik odlučio na krajnju terapiju.

Kirurško liječenje je terapija izbora u mačaka, a prognoza je često dobra zbog osobitosti meningeoma u mačaka. Čvrsti, dobro ograničeni tumori koji u pravilu ne invadiraju moždani parenhim, imaju veću šansu za potpunu ekstrakciju pri zahvatu.

Postoperativno:

Isto ne vrijedi za pse. Čak i histološki benigni tumori su rijetko zadovoljavajuće ograničeni, te tako i teško razlučivi od okolnog moždanog tkiva. Prhki su, a oko trećina ih se infiltrira u okolinu. Stoga je preporuka kombinacija kirurške i radijacijske poslijeoperacijske terapije. U novije vrijeme, međutim, korištenje ultrazvučnog aspiracijskog noža je uvelike povećala uspješnost ovakvih zahvata u pasa. Kirurška aspiracija omogućava kirurgu potpunu eksciziju tumora uz minimalno krvarenje i destrukciju moždanog tkiva. Uspoređujući s klasičnom ekscizijom, ultrazvučni nož je daleko superiorniji i prognostički povoljniji.
Naravno, kombinacijom s drugim oblicima liječenja, osobito zračenjem, dodatno se može povećati uspješnost takvih zahvata.