Petar DŽAJA
Dr. sc. Petar Džaja, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb
Namjera ovog rada je upozoriti da je u cijeloj priči zatajio sustav kontrole i nadzora hrane i hrane za životinje za koji veterinarska inspekcija nije ni najmanje odgovorna, nego upravo suprotno.
Veterinarska je inspekcija obavljala svoj posao poštujući zakonodavstvo koje određuje ovoj inspekciji dužnosti i obveze.
Uspoređujući dužnosti i obveze veterinarske inspekcije nekada i danas treba svakako reći da je u prošlim vremenima obavljala više poslova nego što danas radi, ili je te poslove u nekim slučajevima obavljala na drugi način.
Veterinarska je inspekcija odgovarala za zdravstvenu ispravnost nekog proizvoda. Danas kada je odgovornost za zdravstvenu ispravnost prešla na subjekta proizvodnje (proizvođača-vlasnika) to nije slučaj. Veterinarska inspekcija je pregledavala, kontrolirala i u potpunosti nadzirala svaki objekt u kojemu je rađen određeni proces proizvodnje. Danas je u objektima, u prostorima za klanje životinja, a u male prerađivačke objekte veterinarski inspektori dolaze nekoliko sati tjedno, mjesečno pa i više. Nije im obveza dolaziti u vrijeme proizvodnje, oni ju nadgledaju post festum, dakle kad se već nešto moglo dogoditi. Novi EU i naši propisi (usklađeni s EU zakonodavstvom) dopuštaju subjektu proizvodnje provođenje samokontrole, a provođenjem analize rizika ne proizlazi obveza izvještavanja nadležnog tijela o nekom nedostatku te obvezatno povlačenje tih proizvoda iz prodaje osim ako se radi o higijenski neispravnom proizvodu koji je štetan za ljude, a otišao je “van”.
Službene veterinarske kontrole ovim su svedene na monitoring (povremene) kontrole što se pokazuje da nije dobro, da svako malo izbije neki problem. Temeljno je obrazloženje provođenja “monitoring” službenih kontrola smanjenje troškova proizvodnje. Mislim da ništa na ovom svijetu nije skuplje od ljudskog zdravlja i života. Postavlja se pitanje kako to da su rađene samokontrole, a da nâs netko drugi obavještava da naš proizvod nije zdravstveno ispravan. To potvrđuje da se samokontrole moraju provoditi i da ih je dobro provoditi zbog sebe i da one ni u kom slučaju ne bi trebale svesti službene kontrole na povremene. Službeni uzorak uzima službena nezainteresirana osoba i šalje u ovlašteni laboratorij koji ima akreditiranu metodu za pretragu koju treba obaviti. Njen je rezultat vjerodostojan. Sigurno je da bi ove stalne službene kontrole povisile cijenu proizvodnje i krajnju cijenu proizvoda, ali bi država, ako ima interes proizvoditi kvalitetnu i zdravstveno ispravnu hranu, trebala cijenu navedenih službenih kontrola svesti na minimalnu vrijednost pa makar to bilo i sufinanciranjem dijela cijene navedenih pretraga ili potpunim financiranjem. Zbog svega navedenoga smatram da bi službene kontrole trebale biti obvezatne i stalne u svim fazama proizvodnje i prometa.
Stalno pojavljivanje problema u svezi maksimalno dopuštenih količina nekih tvari upozorava da nešto nije dobro i da nešto treba mijenjati, a to je nadzor nad proizvodnjom od službenih tijela.
Sve se spomenuto odnosi na dopuštenu maksimalnu količinu nekih tvari. No, što je s onim tvarima koje isto tako mogu biti štetne, a njihova maksimalna dopuštena količina nije propisana. Ako maksimalna dopuštena količina nije propisana znači da ih može biti u neograničenoj količini. Samo jedan primjer: mnogi su radovi napisani o nalazu i količini pojedinih biogenih amina u namirnicama animalnog podrijetla (sir, mlijeko, mesne prerađevine i dr.), ali nije propisana njihova maksimalna dopuštena količina osim histamina u ribi. Poznajući toksičnost histamina, tiramina i drugih, autor je ovog članka prije 10 i više godina upozoravao na ovaj problem, a danas smatram da ga treba obnoviti, jer postajemo veliko tržište kada će nas preplaviti mnogi proizvodi veoma dvojbene zdravstvene ispravnosti.
Nekada je veterinarska inspekcija nadzirala utovar i istovar proizvoda životinjskog podrijetla, a danas ne nadzire. Dakle, postojala je službena osoba odgovorna za pošiljke, a danas kupac i prodavatelj sami ispunjavaju potrebne dokumente. Mislim da bez službene osobe sljedivost prestaje ili je upitna.
Iz svega navedenoga nije teško zaključiti da je veterinarska inspekcija posao obavljala prema pravilima struke i zakonskim propisima koji reguliraju našu struku provodeći monitoring kontrole.
Zlatno je pravilo da neki problem mogu riješiti samo strane koje su na bilo koji način uključene u njegovo rješavanje. Za rješenje ovog problema trebaju sjesti proizvođači, otkupljivači i resorno ministarstvo te naći najbrže, najjeftinije, najefikasnije i najbezbolnije rješenje za sve strane, pri čemu nitko ne može imati privilegirani položaj koji bi išao na štetu potrošača i veterinarske djelatnosti.
