O životinjama i proizvodima životinjskog podrijetla prema nekim srednjovjekovnim statutima :: Način držanja i pašarenja (I. dio)

P. Džaja, K. Severin, D. Agičić, Ana Džaja i Ž. Grabarević

Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; Ana DŽAJA, mag. ing. oecoing., M SAN Eko

Uvod

---

U nekoliko radova prikazat ćemo sta­tutarne (zakonske) odredbe iz srednjovje­kovnih statuta nastalih u našim dalmatin­skim, primorskim i istarskim gradovima ili bolje reći u hrvatskim obalnim i otoč­nim gradovima, a koji se odnose na živo­tinje i proizvode životinjskog podrijetla.

Iako, su gradovi u kojima su nastali statuti danas blizu (treba imati na umu vrijeme njihova nastanka) neki pojmovi znatno se razlikuju. Tako su se pod današnjim poj­mom životinje tada rabili pojmovi: stoka, marva, živina, pod pojmom pastira rabio se još pojam čoban, bravar. Ima i drugih primjera koje smo namjerno ostavili iz ra­zloga da se sjetimo tih pojmova kao i stoga da ne zaboravimo kako se nekada u nekim gra­dovima govorilo. Iznenadilo nas je koliko je teksta (knjiga i radova) napisano o istra­živanim statutima kada su u pitanju njiho­vo značenje u zakonodavnom pogledu za to vrijeme, kao i njihov utjecaj na današnje zakonodavstvo. Svojim radovima, sred­njovjekovne statute o životinjama i proi­zvodima životinjskog podrijetla u početku podijelili smo u 3 rada (držanje, kretanje i pašarenje; štete na životinjama i sa životi­njama; proizvodi životinjskog podrijetla).
Teško se bilo odlučiti u koji rad staviti po­jedinu glavu (članak) zbog preklapanja pa aludiramo na čitatelja da ova tri rada shvate kao jednu cjelinu kako bi se dobio opći dojam o navedenom zakonodavstvu.
Želja nam je kasnije u petnaestak radova obraditi svaki statut zasebno uspoređuju­ći tadašnje pojedine odredbe s današnjim (Korčulanski statut 1214. g., Vinodolski zakonik 1288. g., Brački statut 1305. g., Zadarski statut 1305. g., Lastovski statut 1310. g., Statut grada Splita 1312. g., Sta­tut Rapske komune 1328. g., Hvarski sta­tut 1331. g., Statut grada Trogira 1322. g., Mljetski statut 1345. g., Krčki statut 1388. g., Senjski statut 1388. g., Poljički statut 1440. g., Statut paške općine 1433. g., Mo­šćenički statut 1816. g., Statut Mošćeničana 1483. g., Tekst Ugovora Petra Zrinskog s Grobičanima 1642. g., Tekst Ugovora Petra Zrinskog s Bakranima 1642. g., Grobnič­ki urbar 1686. g., Hrebljinski urbar, 1700. g.). Namjera nam je pisano potvrditi da je u crno-sivom dobu, kako se često naziva srednji vijek, na našim prostorima posto­jalo zakonodavstvo koje je uz uređivanje međuljudskih odnosa i obveza uređivalo i način držanja, pašarenja, naknade štete od životinja i na životinjama, obveze pastira i vlasnika životinja.

Statut grada Dubrovnika (1272.) odre­đivao je izvjesno pravo štaviteljima koža, iz kojeg proizlazi da se ne može pripremati štavilo za kože unutar zidova, kao i štavlje­nje koža te se dopušta podići uređaje u tu svrhu gdje se obično zadržavaju gubavci.
U Trogiru je svatko morao držati svinje u gradu i predgrađu samo zatvorene. I dok se u Europi zabranjuje uzgoj i ograničava držanje životinja u gradu tek od 16. stolje­ća, u našim gradovima to se naređuje puno ranije: Korčula 1265. g., Dubrovnik 1272. g., Zadar i Split 1312. g., Trogir 1322. g., Šibenik 1382. g. i Rijeka 1530. g. (Džaja i sur., 2014.a).

▲

Kretanje, držanje i način pašarenja životinja prema nekim srednjovjekovnim statutima

► Iz Korčulanskog statuta (1214.) vidlji­vo je da je u gradu bilo zabranjeno držati prasce ili prasice, osim u vremenu od Sv. Mihovila do Božića. Vlastite životinje mo­gle su se napasivati unutar svojih granica i na svome području, a ne na području dru­gog sela. Nijedna vrsta stoke, osim one određene za mesnicu te konji i magarci nisu smjeli pasti u području pred gradom počevši od Vjesala pa do rta Malog Borka.
Svaki vlasnik, odnosno gospodar životi­nja, koji je davao na pašu svoje životinje nekom pastiru ili pastirima morao je od­mah pri sklapanju ugovora s pastirom na­činiti rovaš. Veća polovica rovaša trebala je ostati kod gospodara, ili više gospoda­ra, a poslije toga svaki je pastir bio dužan svake godine izvršiti potpuni obračun s vlasnikom, odnosno gospodarom živo­tinja, uvijek na blagdan Velike Gospe. U slučaju prestanka ortaštva, pastir je dužan brižljivo pasti i čuvati blago svoga gos­podara još za 8 dana poslije spomenutog blagdana. Ako je od te godine dana gos­podaru nedostajala koja životinja, tada se vjerovalo prisezi gospodara protiv pasti­ra bez ikakvog drugog dokaza. Za svaku životinju koja bi vlasniku životinja nedo­stajala, pastir je odmah bio dužan dati i ustupiti gospodaru dvije male životinje.
Ako je pastir bio dužan nešto gospodaru, gospodar nikako nije mogao prisiliti tog pastira da mu plati dug dok je on zajed­no s gospodarstvom u ortaštvu glede ži­votinja. Vrijedilo je svako svjedočanstvo s 2 vjerodostojna svjedoka. Ako je pastir u roku od 8 dana od Velike Gospe želio prekinuti ortaštvo, a nije imao od kuda platiti dug što ga duguje gospodaru, pa­stir nije mogao odbiti da dalje pase i čuva blago, ako je gospodar to želio.
Nitko se nije smio usuditi prati ni u kojoj lokvi u selima, a osobito u lokvi Deskovic u Cari, osim ako se voda iz nje iznese van, pod prijetnjom kazne od šest groša za svaki put kad postupi protivno. Svakome tko je imao lokve bilo je dopušteno da lokve zatvori od prvog mjeseca svibnja i nitko se nije smio usuditi otvoriti ih pod prijet­njom kazne. Svi vlasnici jama smjeli su tada prodavati svoju vodu što su povoljni­je mogli, i sve do svetkovine sv. Mihovila (Prijatelj, 1995., Džaja i sur., 2013.a).

► Statut Bračke komune (1305.) je na­ređivao da nitko nije mogao napasivati životinje od sredine mjeseca veljače sve do svetkovine sv. Dujma na rtu srednjeg Bobovišća. Ako su zatečene životinje bile sitnog zuba u navedenom mjestu, prija­vitelj je mogao zadržati jednu životinju uz obvezno pokazivanje Kuriji, a koja je pripadala samom prijavitelju, što je isti morao dokazati vjerodostojnim svjedoci­ma. Od praznika sv. Marije u mjesecu ruj­nu u svim selima otoka Brača pa sve do svetkovine sv. Martina bilo je zabranjeno opasivanje trave starih međa morske obale. Zabranjeno je bilo kretanje životinja po poljima i vinogradima, tako da ni jedna osoba nije mogla ići ili voditi neku kru­pnu životinju preko nekog vinograda, vrta ili zasijane površine, ako su tu po­stojali dobri općinski putovi. Nijedna se životinja sitnog zuba nije smjela voditi po bračkim poljima niti je smjela zaći u po­lja. U slučaju da je učinjena šteta, štetu je trebalo nadoknaditi. Ako su zatečene više od 4 krave koje nisu bile za oranje, njihov vlasnik je plaćao kaznu od 60 malih so­lida, a ako ih je bilo manje od 4, plaćao je za svaki put 10 malih solida uz nado­knadu počinjene štete. Nijedna osoba nije smjela napasivati niti dati na pašu svoje životinje na plaži, bilo sitnu ili krupnu stoku uz prijetnju kaznom od 10 malih libara za svaku krupnu, a 4 male libre za svaku sitnu stoku. Nijedan gospodar, gastald ili pastir ili čuvar nije smio svoje ili tuđe životinje napasivati po zaseocima Brača unutar naselja koji su na otoku bili okruženi vrtovima i vrtačama. Zakupnik zabranjenih područja i travnih ispaša nije smio dopustiti da bilo njegove ili tuđe životinje idu na rečena mjesta. Nije se smje­lo ostaviti svoju krupnu ili sitnu stoku bez pastira ili čuvara. Ako su te životinje bez nadzora nanijele štetu u žitu, i ako su zatečene u šteti kao što je naprijed rečeno, mogao ih je svatko prijaviti uz zakletvu.
Od prijavljenih životinja polovina je pri­padala općini, a druga polovina prijavi­telju, a vlasnik je plaćao štetu na žitu ili vinogradu onome koji je štetu pretrpio.
Pastiri nisu smjeli preuzeti životinje na napasivanje od vlasnika životinja bez rovaša, a vlasnici nisu smjeli povjeriti ži­votinje pastirima na ispašu bez rovaša i to od svetkovine sv. Marije.
Nijedan stranac bilo kojeg društvenog položaja nije smio držati ni sitne niti kru­pne životinje na otoku. Niti jedan gastald ili pastir od mjeseca kolovoza pa poslije nije smio držati niti napasivati ni krupne ni sitne životinje pod prijetnjom kazne od 25 libara. Stranci su bili dužni takve životinje odstraniti ili prodati, ili s njima učiniti što ih volja.
Pašnjaci na kojima je bila zabranjena paša nisu se smjeli davati u zakup nego se moralo poštivati da u spomenutom vremenu nitko nije mogao sa svojim živo­tinjama sitnoga zuba ići niti ući u rečene zabranjene travnjake, a da svatko tko je imao stanište mogao je sa svojim životinja­ma ući u njega. Ako je netko drugi ušao sa svojim životinjama u stanište i zabranjene travnjake, dato je ovlaštenje hvatanja i ubijanja jedne od spomenutih životinja, koja mu je pripadala, a osim toga čuvar životi­nja koje su zašle u tuđe travnjake je plaćao Bračkoj općini 2 male libre od čega je 1 dio pripadne prijavitelju, a drugi općini. Konji i goveda, krave i magarci mogli su ući u sve zabranjene travnjake bez ikakve kazne za prije rečeno i isto tako u sva staništa, a ako je (krupne životinje) koji vlasnik sta­ništa potjerao ili išibao, ili na neki drugi način oštetio, plaćao je kaznu od 5 malih libara, od koje je polovina išla prijavitelju, a druga općini. Poljšćici su bili dužni pro­cjenjivati štete koje nanesu životinje.
Nitko se nije smio usuditi napajati ži­votinje krupnog zuba u nekoj ograđenoj lokvi prijetnjom kazne od 5 malih libara za svakog i za svaki prijestup. Čuvari su mogli slobodno ubiti jednu od zatečenih životinja, bez ikakve kazne, osim konja za jahanje i volova za oranje. Čuvari ni­jednu od tih životinja nisu smjeli ubiti već ih prijaviti, a njihov je vlasnik bio dužan 5 malih libara za svaku i za svaki prekršaj.
Nitko se nije smio usuditi napajati svo­je životinje u tuđoj lokvi, jer je za to bila prijetnja kazne od 5 libara za svakoga i za svaki put. Nijedna osoba, bilo kojeg druš­tvenog položaja, od sada pa unaprijed nije se smjela usuditi privesti ili dati pri­vesti koju krupnu životinju ili sitnu nekoj ograđenoj lokvi pod prijetnjom globe od 5 malih libara. A ako bi tom prilikom bile uhvaćene krave, mogle su se ubiti, a ako se radilo o sitnim životinjama, mogla se jedna uhvatiti, a pastir je plaćao 5 malih libara. Tamo gdje je lokva mogla se uzeti samo jedna životinja po jednoj lokvi, osim ako se radilo o velikim lokvama, kao što je i običaj te se nije mogla probirati životinja koja se hvatala pod prijetnjom globe od 10 malih libara za svaki put kada bi se tko­god spustio u vodu i kada bi dozvolio da se životinja napaja. Kada se radilo o onima koji nisu sudionici velikih lokava i ostalih lokava, a vode životinje na pojilo, mogla se nekažnjivo ubiti jedna krava između krupnih životinja, a od sitnih životinja 10 ovaca kod svakog prekršitelja i svaki put kada naiđu čuvari koji su za to određeni (Cvitanić, 1968., Džaja i sur., 2013.b).

► Prema Zadarskom statutu (1305.) ži­votinje koje su danju izlazile iz grada na pašu, a pred večer se vraćale u isti grad pa jedna drugu u polasku, boravku ili povratku napadne i udari tako da neka životinja bude smrtonosno ranjena ili da ugine, naloženo je: vlasnik uginule životi­nje nije mogao slobodno ništa prigovarati ili potraživati od vlasnika žive životinje zbog rane ili uginuća tako upropaštene životinje, osim ako je vlasnik uginule ži­votinje ili netko drugi, ili pak pastir u ne­čijoj nazočnosti vlasniku preživjele živo­tinje iznio prigovor da njegova životinja i dalje ide s ostalim životinjama pa ako je takva životinja nanijela kakvu štetu osta­lim životinjama, vlasnik životinje koja je nanijela štetu bio je dužan u cijelosti štetu nadoknaditi, ili je u najmanju ruku bio obvezan ustupiti tu životinju koja je nanosila štetu, na račun štete i nepravde koja je tako prouzročena.
Svaka osoba koja je u gradu imala svinje, jednu ili više njih bila ih je dužna otpremiti izvan grada Zadra, a ukoliko bi se dogodilo da je neka svinja hodala po gradu, bilo ju je svakome slobodno zakla­ti bez ikakve kazne. U slučaju da se netko požalio zbog neke svoje zaklane svinje na način kako je gore navedeno potpadao je pod kaznu od 40 malih solada. Izuzima­ le su se svinje Sv. Antuna koje su mogle ostati i zadržavati se u gradu.
Svi koji su imali neke životinje u gra­du Zadru, izuzevši životinja koje su se držale za klanje te konje i magarce, dužni su bili rečene životinje odvesti izvan gra­da Zadra bez mogućnosti vraćanja i držanja u gradu. Tko je postupio suprotno, plaćao je kaznu za životinje sitnog zuba 1 solad, a 1 grošu za svinju i svaku krupnu životinju i to svaki put.
Nitko se nije smio usuditi s ove stra­ne Biloga Briga držati goveda, ovce ili koze radi ispaše, odnosno puštati ih da pasu na nekoj obradivoj površini, vino­gradu i na nekoj ledini prikladnoj da je netko popravi, a pogotovo za maslinike i tko je god na takvim mjestima zatekao navedene životinje gdje pasu, odnosno čine štetu na rečenom njegovu zemljištu, bio je slobodan bez kazne, jedno grlo od navedenih životinja zatečenih na njegovu zemljištu uhvatiti i zaklati te ako je htio mogao ju je zadržati sebi za uporabu.
Od blagdana Sv. Jurja u mjesecu trav­nju nadalje, nijedan otočanin, ni neka dru­ga osoba, ni na kojem od zadarskih otoka, ako oni nisu imali svoju vlastitu zemlju, odnosno ako nisu imali djela s drugim susjedima na rečenim otocima, na nikakav način ili domišljaj nije se smio usuditi dr­žati, odnosno napasivati na onim pašnjaci­ma neke svoje životinje pod prijetnjom ka­zne. Tko god je imao neke svoje životinje na tuđoj zemlji, a ne na svojoj, bio je obve­zan te životinje odvesti, odnosno udaljiti ih sve do sljedećeg blagdana sv. Jurja, a ako ih nije odveo do rečenog blagdana, odno­sno danog roka pa mu na njima nastane šteta, trebao je tu štetu sebi uračunati, i to tako da mu se glede njih nije priznavalo nikakvo pravo, bez obzira je li kazna pla­ćena ili nije. Po isteku rečenoga roka bio ih je obvezan s mjesta odvesti i udaljiti ih pod prijetnjom gore rečene kazne, po svakom prijestupu. To se nije podrazumijevalo gle­de volova za oranje i životinja pod sama­rom, koje je svatko smio držati na otocima.
Svaki otočanin koji je imao zemlju zajedno s drugim susjedima na nekim otocima, na toj zemlji smio je držati 5 životinja po sva­kom „gonjanju“, i ne više, pod prijetnjom kazne, a ovo rečeno nije se odnosilo na vo­love za oranje i zaprežnu stoku. Svakom otočaninu, odnosno kmetu koji je bio na otoku naseljen na zemlju nekog zadar­skog građanina, slobodno je bilo držati i napasti na zemljištu rečenoga vlasnika do 25 životinja za rečenoga kmeta i ne više pod prijetnjom kazne, ako je to s privolom vlasnika i gospodara. Svi i svaki pojedi­ni otočani koji su imali i držali na zadar­skim otocima tuđe životinje, u slučaju da su htjeli odustati držati nekakve životinje nekog zadarskog građanina, mogli su od gospodara dobiti dopuštenje za odlazak, u nazočnosti vjerodostojnih svjedoka, do sljedećeg blagdana Rođenja Gospodnjega.
Ako se nije dobilo dopuštenje za odustaja­nje do rečenoga roka, poslije toga nije bilo slobodno odustati kroz cijelu sljedeću go­dinu, i to pod prijetnjom kazne.
Nitko se nije smio usuditi držati ili napasivati koze, odnosno jarčeve na po­dručju od Briga naovamo, pod prijetnjom kazne, šteta se u vinogradima, livadama, stablima maslina i sl. nadoknađivala (Batović i sur., 1997., Džaja i sur., 2013.c).

► Prema Statutu grada Splita (1312.) nitko se u gradu Splitu ni u predgrađu nije smio usuditi držati nekog prasca ili prasicu od poklada pa sve do blagdana Svih svetih, ni u kući ni izvan kuće, pod prijetnjom kazne. Ako se našao neki prasac na nečijem obrađenom zemljištu ili vrtu, ili kući, ili u dvorištu ili na groblju neke crkve, svatko ga je mogao nekažnjeno ubiti. Tko je branio da se isti ubije kažnjavao se, a prasac koji je ubijen pripadao je onome tko ga je ubio.
U gradu Splitu ili u njegovom distrik­tu nitko nije mogao kupiti neko govedo ili kravu za pašu, ili za oranje, kao konja i magarca bez obzira na spol bez pitanja i suglasnosti dvojice plemića. Sam kupac koji je kupovao takve životinje bio ih je du­žan zapisati u spise gospodina kneza (oče­vo ime i ime, mjesto prodavatelja, a tako­ đer i imena plemića koji su prisustvovali toj prodaji i pristali na nju). U slučaju da se uradilo suprotno naređenome pa je pred Kneza došao neki spor ili zahtjev u vezi s tom životinjom koju je kupac kupio, a u kojem je tužitelj tvrdio da mu je ta životi­nja ukradena ili oteta, sam kupac nestale životinje dužan je, i morao je tu životinju vratiti i predati onome tko ju je izgubio bez primanja natrag ikakve kupovine, ako je taj zakonito dokazao da je to bila njego­va životinja. U tom slučaju dopušteno je svjedočenje Hrvata bez obzira na ikakvu drugu statutarnu odredbu. Plemića je bilo 12, i oni su se za vrijeme kupoprodaje tre­bali raspitati o prodavatelju pa ako je isti bio u ikakvom pogledu sumnjiv, nisu se slagali da se pogodba realizira.
Nijedan se splitski građanin i stanov­nik ili stranac nije smio usuditi napasivati svoje blago od rijeke Žrnovnice do rijeke Jadra pod prijetnjom gubitka blaga. Prija­vitelju je pripadala polovica kazne.
Nitko nije smio držati svinje u Splitu, a ako ih je htio držati, trebao ih je držati u kući. Tko god je napasivao sitno blago i na­ nio štetu u splitskom polju, gubio je živo­tinju koja je pripadala splitskoj komuni uz plaćanje kazne po svakoj životinji. Postav­ljena su 4 čuvara polja. Građani su mogli pasti goveda, konje i magarce na brdu Ma­rijan od blagdana Svih Svetih pa do Svetog Jurja (Rismondo, 1987., Džaja i sur., 2013.d).

► Prema Statutu rapske komune (1328.) nitko nije smio kupovati životinje strana­ca, već samo od Karbonarije prema gradu i u gradu. Ako je tko kupio životinje sitnog zuba unutar rečene granice pred vjerodostojnim svjedocima, kupnja je bila čvrsta, a ako je kupio drugačije, gubio je kupljene životinje. Ako su se kupile životinje kru­pnog zuba od stranca, trebale su se kupiti od Karbonarije prema gradu i u gradu pred podknezom ili jednim od sudaca Velike ku­rije ili vjerodostojnim svjedocima. Onaj tko ih je kupio drugačije gubio je životinje.
Nitko nije smio držati na dvorištu više od jedne krave s njenim teletom do dvije godine pod prijetnjom kazne za svakog prekršitelja. Nije se smjelo držati svinju ili krmaču na dvoru, već samo u staji pod prijetnjom kazne. U slučaju da je netko ubio tu svinju izvan staje, nije plaćao nikakvu glo­bu već je dobivao četvrtinu ubijene svinje i krmače. Zakoniti je prijavitelj imao treći dio globe. Volove za oranje i junad za kroćenje mogli su držati na dvoru bez globe.
U slučaju da su velike životinje, osim oraćih volova, ukroćene junadi i magara­ca, ušle u općinski ili privatni pašnjak radi paše te ako ih je bilo više od 2 vlasnik je pla­ćao 1 perper, ako ih je bilo više od 3 plaćao je 4 soldina za svaku glavu po danu i noći.
Za magarce koji su pasli na pašnjaku pla­ćalo se 1 soldin malih za svakoga. Ako su male životinje pasle na nekom pašnjaku te ih je bilo više od 10, plaćao je 2 životinje.
Ako ih je vlasnik vidio mogao je uhvatiti i uzeti te 2 životinje, a ako ih nije vidio, tre­balo mu je dati sudski nalog da odgovori.
Ako je bilo manje od 10 životinja koje su pasle na pašnjaku, plaćao je 4 denara za svaku, osim jahaćih konja za koje se nije plaćala globa ako su pasli na pašnjaku. Vje­rovalo se vlasnicima i slugama, sinovima i kćerima vlasnika zakonske dobi, kao vje­rodostojnim svjedocima, ako su mogli uz prisegu potvrditi da su vidjeli te životinje u paši. Male je životinje trebalo označiti na ušima i to sa željeznim znakom do blagda­na Svih svetih. Isto je vrijedilo i za velike ži­votinje osim konja (Margetić i Strčić, 2004., Džaja i sur., 2013.d).

► Lastovski statut (1310.) je propisivao da su svi pašnjaci na otoku Lastovu mo­rali biti zajednički svim stanovnicima La­stova. Jedino ako je netko imao obrađenu zemlju ili vinograd svoje očevine to je pripadalo njemu i njegovim potomcima.
Nitko nije smio napasivati životinje u vinogradima spomenutog otoka, ni iz ka­kvog razloga po prijetnjom kazne za svaki put uz obveznu naknadu štete u vinogra­du. Štetu su procjenjivali čestiti ljudi. Nitko nije smio pustiti stoku na ispašu u zakuplje­no pravo ispaše, ako unaprijed nije platio.
Svaka kuća na otoku Lastovu koja je imala svoju zemlju mogla je držati 60 glava sitnih životinja, i više od toga nije smjela držati, jer se veći broj životinja od dopuštenog oduzi­mao u korist lastovske komune. Svaka je kuća mogla imati 8 glava volova, krava ili tegleće stoke i ne više. Kada su se „izlegle“ sitne životinje (vjerojatno janjci) morale su se zaklati u doba karnevala i nakon toga nije se smjelo držati više od 60 glava, a veći je broj pripadao lastovskoj komuni. Nakon teljenja krava, telad se mogla držati do 3 go­dine, a ostala prekobrojna telad se klala, a veći broj pripadao lastovskoj komuni.
Tko je pasao životinje na tuđem žit­njaku ili vinogradu plaćao je lastovskoj komuni 3 groša. Isto tako, glede paše u vi­nogradima i poljima na kojima su se nala­zili vinogradi nasađeni vinovom lozom ili drugim voćkama zabranjeno je bilo napa­sivanje bilo koje stoke i to zauvijek. Tko je u navedenome napasivao sitne životinje ili krupne životinje morao se podvrći procje­ni učinjene štete, a ako se ta šteta nije platila, kasnije se plaćala više za 1 trećinu od procijenjene vrijednosti (Cvitanić, 1994.).

► Prema Statutu grada Trogira (1332.) nitko u gradu Trogiru niti u njegovu prigrađu nije smio držati svinje osim ako ih je držao zatvorene pod prijet­njom kazne, a svatko tko ih je prijavio dobivao je polovicu globe.
Nitko nije smio za čitavo vrijeme tra­janja berbe grožđa, ako je imao životinja ili stada ovaca, volova ili drugih životinja, držati niti dati pse na području, odnosno distriktu, Trogira osim na lancu pod prijetnjom kazne. Ako se neka životinja za­tekla u vinogradu, vrtu ili nečijoj zasijanoj zemlji kako nanosi štetu pastir je plaćao učinjenu štetu. Nitko se nije smio usuditi držati ili pasti životinje unutar granica od Pećine koja se nalazi na brdu Vlaška do Crnog dola i preko mora poviše Trogira tj. iznad trogirskog polja, a granice su bile: Ličaj, Kneževa gomila, Bijaći, Krban sve do Straže. Jedino volovi za oranje, magarci i konji te tegleća marva i životinje za klanje smjeli su slobodno unutar granica u svako vrijeme boraviti i pasti. Ostale životinje koje nije bilo dopušteno držati, smjele su tu boraviti kada su se dovele radi striže­nja ili radi pojenja ili zbog nevremena kao iz straha od neke štete, odnosno zle čelja­di, ali i tada samo s dopuštenjem trogir­ske kurije (Rismondo, 1988., Džaja i sur., 2014.c).

► Prema Hvarskom statutu (1331.): po po­ljima Hvara i Visa nije se smjela voditi ni­ jedna životinja sitnog zuba pod prijetnjom kazne. Ako se utvrdilo da je neka životinja učinila štetu, trebalo je štetu nadoknaditi.
Nitko nije smio unijeti ili dati da se unesu životinje na pašu na neki otočić bez izričitog dopuštenja i volje zakupaca s dražbe, a one životinje koje je netko unio, isti ih je morao natrag vratiti pod prijetnjom kazne. Jedino onaj koji je odveo ili dao dovesti konje za jahanje, magarce, volove ili krave za oranje nije podlijegao nikakvoj kazni. Posebno je bila propisana kazna za dovođenje životi­nja na otočić Sv. Stjepana. Svatko tko je imao sitne životinje dužan ih je bio svake godine na svetkovinu sv. Dujma s gastaldom i pa­stirom prebrojiti i nakon što životinje pre­broji trebalo ih je označiti u rovašu svojim znakom (Rismondo, 1991.).

► Mljetski statut (1345.) je propisivao da su svi pašnjaci na otoku Mljetu morali biti zajednički svim stanovnicima Mljeta, jedi­no ako je tko imao zemlju ili vinograd svo­je očevine, ta je zemlja pripadala njemu.
Nitko nije smio napasivati životinje u vinogradima spomenutog otoka ni iz kakvog razloga uz plaćanje kazne i nado­knade pretrpljene štete. Nijedan Mlječa­nin nije smio držati stoku nijednog stran­ca pod uvjetom globe. Svoju vlastitu stoku nije mogao na Velikom otoku pasti više od 100 grla jaraca ili koza. Ako su 2 brata bila nepodijeljena, mogli su pasti zajedno 100 svojih životinja pod prijetnjom kazne i gubitka viška iznad 100 životinja. Za svakih 100 jaraca ili koza plaćala se općini jedna životinja svake godine kad je bila potreb­na za službu. Svaki je vlasnik žita mogao u svom žitu uhvatiti do 2 ili 3 životinje, ako su po njemu pasle, ubiti ih i donijeti te pokazati mljetskim sucima. Polovicu od ulova dobivali su suci, a drugu polovicu vlasnik žita. Procijenjena šteta je uvijek plaćana. Za ispašu stoke plaćalo se za sva­ku živinu 3 dinarića (1494. g.). Nitko nije smio voditi stoku u Vodice pod prijetnjom kazne. Svatko od vlasnika stada bilo koje vrste stoke koji nije imao torove ili ograđe­ne pašnjake, morao ih je učiniti u svom za­seoku u roku od mjesec dana. Svaku je ve­čer trebao zatvoriti svoju stoku od 18. 10. do 20. srpnja i to pod prijetnjom upada­nja u kaznu. Nitko nije smio dopustiti da njegova stoka u bilo koje vrijeme i sezonu uđe u obrađena i pripremljena zemljišta za obradu na ovom otoku, i da gospodari i vlasnici obrađenih zemljišta, kad spaze da je u njih ušla prije spomenuta stoka, imaju slobodno ovlaštenje ubiti je, a da nikome za to ne pokažu račun ili objašnjenje. Ovo se nije odnosilo na velike životinje, tj. ma­garce i volove kada su gospodari zemljišta imali pravo na naknadu učinjene štete.
Nije se dopuštala ispaša bilo kakve stoke u državnoj šumi pod prijetnjom kazne (1774. g.) (Petrinović, 2002.).

► U Šibenskom statutu (1378.) dosta se odredbi odnosi na životinje, to jest na način njihova držanja. Tako je pravno re­gulirano držanje pasa, to jest propisano je kažnjavanje onih koji drže pse bez kuke ili kljuke. Propisano je da ni jedna osoba ne smije na području cijelog šibenskog distrikta, izvan grada za vrijeme dok je grožđe zrelo, držati psa bez kuke ili klju­ke, kako ne bi činio štetu u vinogradima, pod prijetnjom kazne od pet libara malih denara od čega je polovica pripadala za­konskom tužitelju. Isto tako propisano je da nitko u gradu Šibeniku ne može držati svinje te ubuduće svatko tko drži svinju u gradu mora je izvesti izvan grada i ne smije ju više držati u Šibeniku. Nakon osam dana dopušteno je svakoj osobi da ubije sve svinje ili koliko ih može pronaći u Šibeniku te one postaju vlasništvo ono­ga tko ih je ubio, a onaj čija je svinja tre­ba općini platiti pet libara malih denara.
Isto tako propisano je da nitko ne smije pasti stoku na nečijoj sjenokoši ili u neči­jem vinogradu. Nitko ne smije veliko ni malo blago voditi na pašu u nečije žito, ili vinograd, ili sjenokošu, niti kositi i dati kositi tuđu sjenokošu pod prijetnjom kazne od pet libara malih denara. Jedna polovica te kazne išla je tužitelju, a dru­ga polovica općini. Prekršitelj je morao nadoknaditi štetu vlasniku kojemu je ona počinjena ili njegovom sluzi uz prisegu. U daljnjim odredbama statuta dopušteno je držati stoku na otoku Tijatu. Propisano je da se građani koji imaju stoku u distriktu ne obvezuju na davanja seljanima. Tako se ni jedan građanin Šibenika koji ima i drži stoku u šibenskim selima ne obve­zuje i ne treba plaćati nikakvu daću koja se nameće seljanima šibenskog distrikta.
Nadalje nitko nije smio pasti stoku na rtu sv. Magdalene te nitko nije smio držati blago ispod tuđega plodonosnog drveta.
Ni jedna osoba ne smije držati blago pod nečijim plodonosnim drvetom bez poseb­ne dozvole vlasnika čije je drvo, i to pod prijetnjom kazne od 40 solda za svakog prekršitelja i za svaki put, a vlasnik može za dokaz uzeti jednu životinju. Isto tako propisano je da seljani mogu držati svi­nje u šibenskom distriktu. Navedeno je da seljani ubuduće mogu prasce i prasice držati dok ih drže sigurno čuvane, da ni­komu ne nanose štetu. Ako pak nekomu nanesu štetu, pastiri tih životinja moraju potpuno nadoknaditi štetu povrijeđenoj i oštećenoj osobi. Propisano je da se u distriktu ne drže kobile, no dopušteno je držati jednoga konja. Tako ni jedan šiben­ski distrikutualac nije smio u šibenskom distriktu držati kobilu ili nečijeg konja ako nije od šibenskog građanina, i nije smio držati svoju kobilu niti više od jednoga svojeg konja pod prijetnjom gubit­ka takvih konja ili tuđih kobila, ili svojih kobila koje bi imao, jednu ili više njih, ili svojih konja ako bi imao više od jednoga.
Od tih konja ili kobila, polovica je pripa­dala općini, a druga polovica zakonitom tužitelju. Onaj tko je imao kobilu, ili više od jednoga konja, ili tuđega konja ili ko­bilu, kao što je rečeno, imao je rok prodaje i vraćanja otada tijekom čitavog mjeseca srpnja. Nadalje se navodi da su seljani koji drže konje oslobođeni tlake. Tadašnji i budući držatelji konja izuzeti su i opro­šteni od besplatnog rada, prisilnog novča­nog davanja i prisilne putne obveze, osim zamanice, naime općeg naređenja za sve seljane izuzev dužda. Stoga svoje konje mogu voditi na pašu u gajeve bez ikakve odštete, a za taj izuzetak i blagodat mora­ju dati besplatno koji će u to doba bit, ali ne trebaju dati konje bilo kojoj osobi koja ne donosi običajni pečat sv. Marka, gosp. kneza koji će u to doba biti. Propisano je kažnjavanje osoba koje primaju životinje stranaca u distrikt. Isto tako, propisane su nečasne radnje sa životinjama, odno­sno krađe životinja te štete od životinja i na životinjama. Propisano je kažnjavanje onih koji uzimaju tuđe volove za rad te kažnjavanje govedara. Tako, ako je netko unajmio volove od nekog ratara, znajući da taj ratar ima tuđe volove, te doveo te volove na rad bez dozvole njihova vlasni­ka, najamnik je šibenskoj općini plaćao kaznu od deset libara, od čega je polovica išla vlasniku volova uz nadoknadu štete.
Govedar, pak, koji se drznuo bez dozvo­le svoga gospodara poći s tuđim volovi­ma na oranje, gubio je svoj dio prihoda te godine, ili prihod koji mu pripadao od dobiti, ili svoj udio u dobiti s tim gospo­darom. Hvatanje ribe ili druge životinje na putovanju ili povratku nije pljačka.
Tako se nije smatralo pljačkom ako je net­ko na polasku ili povratku za popudbinu za svoje potrebe i hranu uhvatio velike ili male životinje. Ali onaj tko bi uzeo takve stvari, ako su vrijednosti bile preko deset libara, plaćao je općini 25 libara malih denara. U daljnjem razmatranju o životi­njama u nekoliko je poglavlja opisana ku­poprodaja i procjena životinja. Propisana je procjena konja poslanika i navedeno da konji poslanika koje šalje knez nekada poginu ili se upropaste zbog čega je po­trebna pristojna naknada osobama koje su izgubile konje. Zaključeno je da se ta­kvi konji procijene prije odlaska iz grada i da se procjena pohrani u uredu općin­skog kancelara. Svi koji kupuju konja tre­baju taj posao obaviti uz prisutnost gos­podina kneza ili kurije. Svaka osoba koja želi kupiti konja u šibenskom distriktu ili u gradu Šibeniku, to mora napraviti uz nazočnost kneza i njegove kurije pa ako oni potvrde pravo vlasništvo konja uz prisegu da je pravi vlasnik, tek tada je takva prodaja valjana i obvezujuća. U drugim slučajevima prodaja nije valjana i kupac je morao vratiti konja bez na­knade. Zabranjeno je na Velikim vratima kupovati sitnu stoku radi izvoza. Tako ni jedna osoba nije mogla kupiti sitnu stoku na Velikim vratima, počevši od vanjskih do Velikih vrata, radi izvoza preko mora pod prijetnjom kazne od pet libara koli­ko god puta se ta protivna radnja uradi.
Propisano je da ni jedan stranac u šiben­skom distriktu ne smije kupiti volove za oranje radi izvoza, niti ih smije izvo­ziti izvan distrikta pod prijetnjom kazne od 50 libara i gubitka volova (Grubišić, 1982., Džaja i sur., 2014c.).

► Krčki (Vrban­ski) statut (1388.) je propisivao da svi oni koji su imali koju stranu životinju te su je napasivali ovdje na otoku, nisu je smjeli napasivati nigdje na općinskom zemljištu niti na zemljištu pojedinca, nego samo na svojem (1484.).
Janjad je mogla ići u zabran čim se obavi berba u vinogradima, to jest od Mi­holja janjad je mogla izaći izvan zabrana, a koze su ušle u nju. Ako je pao snijeg sva­ka životinja je mogla ući u zabran. U mje­secu svibnju u zabran su se puštale ovce i janjad. Svaki čovjek koji nije davao svoju neobrađenu zemlju u općinsku zajedni­cu, tj. da je svatko mogao u njima pasti i ako je sprječavao taj nije mogao zajedno s općinskom zajednicom pasti zabran. Nije se smio strani ovan napasivati s domaćim ovnovima (Margetić i Strčić, 1988.).

► Senjski statut (1388.) je propisivao da je svaki senjski plemić mogao prodavati svoje konje bez podavanja, no za druge konje kupljene radi prodaje bio je dužan platiti podavanje i prema običaju gabelu službe­ nicima gospode. Plemić je mogao sa svojim volovima dovoziti drva, a samo je plemić mogao vučne volove, izuzev ljudi iz Proki­ke, Županjola i Klimna. Svaki senjski ple­mić ili građanin koji su htjeli radi prodaje izvoziti konje na moru plaćao je desetinu u luci i nigdje drugdje (Margetić, 2007.b).

► Statut paške općine (1433.) je propisi­vao da je svaki Pažanin slobodno mogao dovesti po svojoj volji sitnu marvu, odno­sno škopce, jarce ili druge životinje radi prodaje, bilo sitne ili krupne životinje.
Ako ih je tko htio dovesti putem od Skri­že, obvezno ih je bilo iskrcati u Zatonu ili u Barbatu, a odakle ih je trebao prevesti barkom u Zaton ili na rt Svetog Nikole pa su te životinje trebale dobiti ograđen pro­stor za ispašu, odnosno od crkve Sv. Eu­femije ravnim pravcem zapadno do brda, a sjeverno do Sv. Nikole, to jest uz cije­lu obalu i rt usporedo s morem. Ako se htjelo životinje dovesti, odnosno dognati Slavenskim putem, trebalo ih je iskrcati te prebaciti do rta Ždrilca, a odatle ih od­mah trebalo dognati do rečenog omeđe­noga prostora. Nisu smjele biti na ispaši drugdje na otoku tijekom dana te izlaziti iz spomenutog prostora pod prijetnjom propisane globe. Ako je netko želio ži­votinje izvesti radi odvoženja u Marke ili drugim morskim putem, iste su morale biti ukrcane isključivo u pristaništu Ko­šljunu, a ne drugdje, dognavši ih do spo­menutog pristaništa ravnim pravcem bez ikakva zadržavanja na bilo kojem mjestu.
Ako su ih željeli odvesti prema Zadru, vozilo ih se Prutnjanskim putem ravnim pravcem bez zadržavanja. Sve ovo se po­drazumijevalo ako su životinje zdrave.
Ako su životinje bile bolesne, zau­darale te nevlastito zaražene boginjama ili drugim sličnim bolestima, nisu se ni na koji način mogle niti smjele dovoziti na otok niti preko otoka. Budu li dopre­mljene prije rečenim ograđanim prosto­rima trebalo ih je bez ikakve odgode i zadržavanja odvesti barkom ili, ako ih je bilo malo, derala im se koža u klaonici.
Nisi mogle ići, odnosno prolaziti otokom izvan rečenih prostora, nikakvim nači­nom ni smicalicama. Tko god je prekršio rečene propise bilo kojim načinom plaćao je globu od 25 libara malih denara. Sva­ ki je tuđinac mogao dovesti životinje na otok po slobodnoj volji pod uvjetom koji vrijede za pažane, no samo u prolazu te ih je bio dužan u roku od 8 dana odvesti, odnosno dati odvesti iz ograđenog pro­stora s otoka, pod prijetnjom globe od 25 libara malih denara (Čepulo, 2011.).

► Poljički statut (1440.) je propisivao da sela koja su imala svoje odvojene pašnjake od drugih sela, koje su po običaju čuvali i od susjednih sela nego i među sobom od svojih suseljana do određenoga doba prema ugovoru i zakonu, svako takvo selo moglo je uzgajati svoje gajeve i zaplijeniti stoku sve dok ih ne ispasu volovi i dok se ne utjera jalova stoka, a kad se trava ispa­se, puštala se druga stoka kada se to sma­tra ispašom, kada nema gaja. Na takvom ispasištu i na onom gdje ispaše nije bilo gaja, nije mogao nitko zabraniti pašu su­sjednom selu ako nije dalje od trećeg sela.
Kad je netko na onoj strani drugoga paš­njaka želio pasti stoku, tada se to moglo zabraniti i blago oduzeti, kako je i običaj.
To se je mislilo na gajeve koji su stari i za­koniti, i to s obzirom na seljane istoga kao i drugoga sela. Kad je tko imao dio gaja ili je odvojen od drugoga sela, ili kad je čitav gaj odvojen na više dijelova, tada je bilo jasno da nitko nije smio nanositi pakost ili bezakonje. Ispašu susjed susjedu nije smio braniti, ali ipak nije trebao sagraditi stanje namjerno blizu druge međe, kako bi lakše mogao tamo iskoristiti onaj dru­gi pašnjak. Kad je neko selo željelo razdi­jeliti gaj ili pašnjak to se dijelilo na način da gdje nije bilo gaja nije se moglo dijeliti među suseljanima, jer se i tako nije moglo zabraniti seljaku da pase, i to ne samo vla­stitom seljaku nego se nije moglo zabraniti ni susjednom selu da pase po ispaši, ako nije dalje od trećega pašnjaka.
Nije se smjela pustiti životinja na tuđa obrađena polja, gdje je mogla biti učinjena šteta na tuđim obrađenim poljima, kru­pna stoka to jest goveda, konji i magarci kad su se našli u vinogradu zimi, ili u vri­jeme kad nema grožđa, onda se po svakoj glavi plaćalo dinar za sitnu stoku, plaćalo se po svakoj glavi jedna bolanča. Ako je netko namjerno krupnu stoku natjerao u vinograd noću plaćao je dvostruku globu.
Ako se nije opametio, životinji se odsijecao komad repa, a ako nije prestala onda se ubijala. Kad grožđe zrije, to jest otkad se u vinogradu pojave mladice sitna stoka je plaćala glavom. Koza je osim toga ako je grizla voćke i zimi, plaćala glavom. Kru­pna se stoka morala otjerati, a šteta proci­jeniti. Ako se to dogodilo u žitu, zakon je određivao da se krupna stoka uhvati i da se procijeni popaša, a sitna stoka da se za­drži dok se ne procjeni šteta. Za svinje je zakon određivao da plaćaju glavom. Kad su se našle u žitu koje još nije niklo, tada ju je onaj čije je žito mogao ubiti i odnijeti na mjesto gdje je rovala i tu je ostaviti. Ako je žito izvitalo mogao ju je ubiti i pojesti.
Ako se radilo o krmači s praščićima ili o krdu svinja, nije čovjeku bilo dopušteno ubijanje najbolje svinje ili krmače, već je mogao ubiti drugu mršaviju ili manju, i to svaki put kad ih je zatekao samo jednu.
Ako je prasac bio tovljen, a bilo je manjih svinja, nije smio ubiti njega, nego drugo­ ga. Ako je zatekao samo tovljenog prasca bez drugih, morao je to najprije oglasiti, a zatim ako ga ponovno uhvati mogao ga je ubiti i pojesti (kako u žitu tako i u vino­gradu). Gospodaru prasca morao je poka­zati glavu koja mu se ostavljala, a ostalo je ovaj morao za sebe iskoristiti. Najprije se moralo dokazati da su u njegovu želucu zaista pronađeni ostatci grožđa ili žita.
Ovo je vrijedilo dok se žito ne počne vo­ziti u kolima.
Tko je imao velikog ili malog psa kad prođe sv. Jakov velikog psa je morao vezati da ne zoblje grožđe ili mu povezat ključ.
Ako to nije učinio, selo je moglo gospodaru čiji je pas, ubiti brava od godine, ako ga je našao u vinogradu mogao ga je i ubiti, a ako je imao ključ mogao ga je istući, ali ne i ubiti. U slučaju da je pas izgrizao ključ ili se je na drugi način oslobodio, a vlasnik je išao za njim ili ga je zvao, onda nije morao platiti gore spomenutu kaznu (Pera, 1988.).

► Mošćenički statut (1483.) je naređivao da onaj tko je lažno prijavio broj male sto­ke i otkrije se, kažnjavao se s 5 maraka uz gubitak cijelog dohotka u siru i skuti.
Ako je netko ušao u tuđu livadu u za­branu od Tijelova do sv. Andrije da drži stoku kažnjavao se sa 16 soldina. Livade pod Učkom bile su pod zabranom od Velike Gospe do prvog punog mjeseca (Margetić, 2006.).

► Statut grada Bala (1477.) u riječkom tekstu je propisivao da nijedna osoba nije smjela držati u šikarama ništa osim konja, a oni koji nisu imali pastuha mogli su držati jednu kobilu i ništa više, uz to da od 1. ožujka do kraja lipnja oni koji su imali kobile iste su trebali držati unutar granica između Cesarice do ulice Rovinj.
Kasnije će biti naređeno da nijedna osoba nije mogla u tim šikarama držati nikakvu kobilu, jer kobile ometaju kljusad. Svaki stranac koji je dovodio goveda, konje, ovce, koze, magarce ili bilo koju drugu životinju na prodaju, nije ih mogao kupi­ti prije nego što bi 3 dana ostale na trgu općine Bale. Ako je netko kupio navede­ne životinje prije 3 dana kažnjavao se ka­znom od 20 malih libara. Isti je Statut u tršćanskom tekstu propisivao da nijedan stranac u kojeg se nije imalo povjerenja i koji je na prodaju doveo goveda, konje, ovce, koze i bilo koju drugu vrstu živo­tinja, nije mogao kupiti, ako nisu ostale barem 3 dana na trgu općine Bale. Svatko tko je radio u šikari mogao je svaki dan doći sa svojim životinjama bilo oraćim bilo ostalim govedima, ali uz uvjet da ži­votinje po danu nisu mogle ići izvan zemljišta na pašu, osim oni koje se doje, s time da su bili dužni noći izaći iz rečene šikare. Za životinju koja se izvozila tre­balo je platiti pristojbu i ako je izvezena izvan općine pa se vratila u našu općinu nije plaćana carina ili mitnina kod po­novnog izvoza. Za svaku životinju koja je došla na teritorij ove općine bilo zbog prolaska ili drugog i ostane 5 dana na ovom teritoriju trebalo je platiti uobiča­jenu mitninu. Svatko tko je prodavao ko­nje, goveda, ovce, koze ili bilo koju drugu životinju, koje se izvozila izvan distrikta Bale trebalo je plaćati općini ili mitniča­ru 1 soldin za libru u gotovini. Sluge koje su imale volove, konje, ovce, koze, svinje i bilo koje druge životinje, ako ih je bilo 10 velikih životinja trebali su plaćati kao općinari, iznad 60 životinja kao stranci, pri čemu se uvijek utvrđivalo da trebaju platiti 10 velikih životinja i 60 malih kao općinari, a one iznad toga kao stranci. Ži­votinje općinara ni na koji se način nisu mogle oduzimati za naplatu travarine na ovom teritoriju. Bikovi se nisu mogli dovesti u šikare, osim prvog dana u svib­nju do dana sv. Mihovila u rujnu. Nitko na ovom području nije smio držati svinje pod kaznom od 25 malih libara, koja pri­pada našoj općini. Te životinje nije mogao držati zato što onečišćuju kraj, prljaju pašnjake i čine veliku štetu siromašnim ljudima, a od njih nema nikakve koristi.
U društvo se mogla staviti najmanje 2 plužna goveda i 2 krave, i to jednu na po­lovicu, a drugu na trećinu i to pod određe­nim uvjetom. Nakon što je prošlo 5 godina društva, radnik će dati i odvojiti svake go­dine gospodaru društva polovicu plodo­va i zarade ostvarene od oraćih goveda.
Nakon dovršetka spomenutih 5 godina, trebalo je podijeliti spomenute životinje među njima i to u skladu s dogovorom.
Ako je kroz to vrijeme nedostajalo koje govedo zbog slučaja, tada je gospodar bio dužan na svoj račun postaviti drugu živo­tinju, i to u roku od 8 dana od nestanka na­vedene životinje. Ako je prošlo 16 mjeseci pa je slučajno nestalo neko govedo, tada je trebalo na njegovo mjesto dati drugo i to na teret obiju strana, to jest svaki je sno­sio polovicu naknade. Ako je neko gove­do nedostajalo zbog krivnje radnika, on je bio dužan dati drugu životinju na mjesto nestale i to u potpunosti na svoj trošak.
Ako je radnik u bilo čemu postupio protiv vlasnika društva i nije mu izručio kako je navedeno, on je gubio cijeli svoj dio druš­tva koji je pripadao drugoj strani. A ako je vlasnik društva htio razvrgnuti pogodbu prije dogovorenog roka, i to bez zakonita razloga, tada je bio dužan i obvezan dati drugoj strani u cjelini njezin dio, kao da je došlo do kraja pogodbe. Radnik je trebao kositi i priskrbiti zrnje za oranje na svoj teret, a na dan vršidbe popola platiti za­kupninu, desetinu i prevence (Margetić, 2007.c).

► Grobnički urbar (1686.) je propisivao da su svi podložnici koji su držali konje imali obvezu da godišnje po dva tovara gošpostijskih stvari besplatno prenesu od Bakarske luke ili od Grobničkog kaštela do topionice željeza u Čabru. No, ako su oba tovara trebali prenositi u Čabar, za drugi tovar im se plaćalo 30 solda. Što se tiče torova za ovce, moglo se njima služiti uz podavanje nadležnom gospoštijskom oficijalu. Pašnjak Strana prepušten je op­ćini, a pašnjak Furin ostao je fiskalnim podložnicima uz plaćanje godišnje zaku­pnine (Margetić, 2007.a).
Ugovor Petra Zrinskog s Gro­bni­čanima (1642.) je propisivao da se puk nije smio miješati u arbadiju (zakup paš­njaka) (Margetić, 2007.a).

► Hreljinski urbar (1700.) je propisivao da su se pašnjaci Zarak, Zagradac i Lazna kojima je pasla isključivo gospoštijska stoka davao u zakup. Prosječno davanje svake obitelji bilo je u prosjeku dati oko 27 libri, a jedna ovca je bila 4 libre. Libra je novčana jedinica koja sadrži 20 soldi (soldina). 16 libara bilo je 3 florena. Paš­njaci, Zarok, Zagradac i Laz bili su dava­ni u zakup najboljem ponuđivaču kada gospoštija ne drži svoje životinje na paši.
Životinje su se morale čuvati pod prijet­njom najstrožih kazni (Margetić, 2007.a).

* Autori su koristili terminologiju povijesnih razdoblja koja su u radu izučavali.

▲

Sažetak

---

U Europi se zabranjuje uzgoj i ograničava držanje životinja u gradu tek od 16. stoljeća, a u našim gradovima to se naređuje znatno rani­je (Korčula 1265. g., Dubrovnik 1272. g., Zadar i Split 1312. g., Trogir 1322. g., Šibenik 1382. g., i Rijeka 1530. g.). Iz Korčulanskog statuta (1214.) vidljivo je da je u gradu bilo zabranjeno držati prasce ili prasice, osim u vremenu od Sv. Miho­vila do Božića. Zadarski statut (1305.) je propisi­vao da svaka osoba koja je u gradu imala svinje, jednu ili više njih, bila dužna otpremiti izvan grada Zadra, a ako bi se dogodilo da je neka svinja hodala po gradu, bilo ju je svakome slo­bodno zaklati, bez ikakve kazne. Prema Statutu grada Splita (1312.) nitko se u gradu Splitu ni u predgrađu nije smio usuditi držati nekog prasca ili prasicu od poklada pa sve do blagdana Svih svetih, ni u kući ni izvan kuće, pod prijetnjom kazne. Nitko nije smio držati svinje u Splitu, a ako bi ih htio držati morao ih je držati u kući.
Nitko nije smio držati na dvorištu više od jed­ne krave s njenim teletom do dvije godine pod prijetnjom kazne za svakog prekršitelja. Nije se smjelo držati svinju ili krmaču na dvoru, već samo u staji pod prijetnjom kazne. Prema Statu­tu grada Trogira (1332.) nitko u gradu Trogiru niti u njegovu prigrađu nije smio držati svinje, osim ako ih je držao zatvorene pod prijetnjom kazne, a svatko tko ih je prijavio dobivao je polo­vicu globe. Nitko na području Bale nije smio dr­žati svinje pod kaznom od 25 malih libara, koja pripada općini. Te životinje nije mogao držati zato što onečišćuju kraj, prljaju pašnjake i čine veliku štetu siromašnim ljudima, a od njih nema nikakve koristi. Na otoku Pagu, ako su životinje oboljele, zaudarale te nevlastito zaražene bogi­njama ili drugim sličnim bolestima, nisu se ni na koji način mogle niti smjele dovoziti na otok niti preko otoka. Ograničenje kretanja i dopuštenje paše prema srednjovjekovnim statutima bilo je od blagdana do blagdana, odnosno od datuma do datuma na pojedinim dijelovima otoka ili grada. Osim što je životinjama bilo ograničeno kretanje, pašarenje s ciljem da se umanji šteta u polju, vinogradu, neki su statuti propisivali označavanje životinja. Njihovo kažnjavanje, u slučaju učinjenja štete, ovisilo je o vrsti životinje, njenoj blizini mjesta nastanka štete, ili i postoja­nje materijalnih dokaza bila je u nekim slučaje­vima presudna za donošenje odluke koja kazna će biti propisna kao i što s počiniteljem štete (Po­ljički statut). U statutima je propisana kazna zlo­uporabe tuđe lokve (pojilišta) te ograničen broj životinja koje su se mogle držati.

Literatura [… prikaži]

▲

About animals and animal products medieval statutes Way of keeping and grazing (Part I.)

---

Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Profe­ssor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod, Ana DŽAJA, BSc, Master of Engineering Ecoengineering, M San Eko

---

In Europe, the breeding of animals and limitation of their keeping in towns was re­stricted only since the 16 th century; however, in Croatian towns, restrictions appeared much earlier (Korčula from 1265, Dubrovnik from 1272, Zadar and Split from 1312, Trogir from 1322, Šibenik from 1382 and Rijeka from 1530).
From the Korčula Statute (1214), it is evident that the keeping of boars or sows in the town was forbidden except between Michaelmas and Christmas. The Statute of Zadar (1305) provi­ded that anyone with one or more pigs in town was obliged to dispatch them from the City of Zadar and if a pig was found wandering about the city, it could be slaughtered by anyone wi­thout penalty. According to the Statute of Split (1312), in the city or surrounding areas of Split, boars or sows were not permitted to be kept either inside or outside the home from the car­nival season until the feast of All Saints under threat of punishment. No one was permitted to keep more than one cow with her calf up to two years of age under the threat of punishment for each offender. According to the Statute of Tro­gir (1332), pigs were not permitted to be kept in the town of Trogir or its surroundings un­less they were kept enclosed, under the threat of punishment, while those reporting them re­ceived half the penalty. According to medieval statutes, movements and permits for grazing were restricted to the period between two holydays, or between two dates in some parts of the island or city. Some statutes prescribed the marking of animals in order to reduce damages to fields or vineyards. According to the Statute of Poljica, punishment in the case of damages depended on the type of animal, the site whe­re the damage occurred and/or the existence of material evidence.