Svi oni koji su svjesni važnosti veterinarskog nadzora i kontrole u čitavom prehrambenom lancu od polja do stola, uključivo i rada svih ovlaštenih veterinara u ovlaštenim veterinarskim organizacijama i delegiranim tijelima, zgroženi su mogućnošću da s tim nadzorom u praksi bude bilo kakvih problema, a tvrde da situacija za većinu nije dobra već dulje vrijeme.
Više ovlaštenih veterinarskih organizacija i delegiranih tijela ponovo promišljaju odluku o raskidu ugovora sa državom, kako s Ministarstvom poljoprivrede tako i sa Državnim inspektoratom. I danas se pozitivno komentira indeksacija cijena koju je Ministarstvo poljoprivrede nedavno provelo, no prema riječima upućenih radi se o cijenama koje nisu mijenjane zadnjih deset i više godina tijekom kojih su mnoge ovlaštene veterinarske organizacije lošije poslovale, što se odrazilo i na plaće njihovih zaposlenika među kojima su i ovlašteni veterinari. Zahvaljujući toj indeksaciji cjelovito i trajno rješavanje problema tek je odgođeno na neko vrijeme.
Tko će provoditi potrebne mjere kada se situacija s afričkom svinjskom kugom nastavi razvijati, u ovom trenutku nije 100% sigurno. Veterinari su ljetos (i jesenas) iskoristili sve svoje resurse i uz dobru volju i razumijevanje slavonskih seljaka uspješno je zaustavljeno (ili barem usporeno) njezino širenje. U slučaju raskida ugovora s državom i/ili ako u suzbijanju kuge dosadašnji ovlašteni veterinari više ne budu sudjelovali, nije teško zamisliti kako bi situacija na terenu mogla izgledati. Teško je zamisliti da se tako nešto uopće dogodi, ali svaki ugovor može biti raskinut, a ukoliko na razini Hrvatske u pitanju bude većina sveukupnog opsega poslova onda je jasno da potencijalno imamo velik problem o kojemu nema svatko pravu predodžbu. Mnogi ne razumiju da i ovdje govorimo neizravno o zaštiti zdravlja ljudi, no javnost će osvijestiti ulogu veterinara onda kada bude imala interesa za to. I premda su u doslovno svakom trenutku u poziciji, veterinari ne postavljaju ultimatume, nego svoje interese nastoje ostvariti u partnerskim razgovorima sa državnim tijelima. Ponovo se postavlja pitanje jesu li veterinari samo partneri države u zaštiti zdravlja životinja i ljudi i osiguravanju zdravstvenoispravne hrane životinjskog podrijetla ili su istovremeno i njezin socijalni partner.
I dok druge jednako tako privatne tvrtke u nekim drugim branšama, koje se čak ni ne bave zdravljem (koje je kao svima najvažnije u životu), ostvaruju milijunske dobiti zahvaljujući poslovima koje im je upravo država omogućila, može se učiniti da na veterinarske organizacije država gleda prilično maćehinski kao na tvrtke koje na njoj zarađuju, a posljedice toga lome se velikim dijelom upravo na ovlaštenim veterinarima u stotinjak ovlaštenih veterinarskih organizacija i pedesetak delegiranih tijela među njima, u dijelu kojih kažu da pozitivnu računicu već dugo nemaju, ali rade i dalje kompenzirajući drugim poslovima, vjerujući i očekujući (zbog ugovora) da će država u nekom trenutku ipak korigirati cijene usluga koje je propisala.
Javnosti su nepoznate posljedice deficita veterinara koji je sve izraženiji i u sustavu sigurnosti hrane, no vjerojatno netko brine i o tome. Javni prosvjedi ovlaštenih veterinara u ovom slučaju i trenutku sigurno nisu potrebni, a vjerojatno niti izgledni, ali možda nije loše da javnost bude upozorena na rizike prekida pružanja usluga koje oni obavljaju u interesu, po nalogu i na račun države, a naročito u sustavu sigurnosti hrane.