Otrovanje bakrom u ovaca
Nezgode prilikom obilježavanja ovaca

Branko Šoštarić, dr. sci., Željko Mihaljević, dr. sci., Dinko Novosel, dr. sci., Danko Dežđek, dr. sci. i Nina Bilandžić, dr.sci.
Hrvatski veterinarski institut

Izlaganje sa skupa 16. SAVJETOVANJE UZGAJIVAČA OVACA I KOZA U RH

Naš slučaj

---

Tijekom kolovoza i rujna mjeseca 2014. godine u Hrvatski veterinarski institut (HVI) je dostavljeno na dijagnostiku sveukupno 5 lešina šilježica iz jednog uzgoja istočnofrizijskih ovaca u središnjem dijelu Hrvatske.
Prikaz dinamike dostave materijala:

1. 12. 8. 2014. jedna lešina
2. 21. 8. 2014. jedna lešina
3. 29. 8. 2014. dvije žive, bolesne životinje
4. 2. 9. 2014. jedna lešina

Podaci o stadu i bolesti koja prethodi uginućima zbog kojih se lešine dostavljaju na pretragu prikupljeni su od vlasnika i oni se mogu sažeti u sljedećem tekstu.
Vlasnik posjeduje već duži niz godina stado od oko 60 plotkinja istočnofrizijske pasmine kojeg koristi za proizvodnju mlijeka. Remont stada obavlja se podmlatkom iz vlastitog uzgoja, a dio mladunčadi lošijih selekcijskih osobina prodaje se kao janjetina.
Tijekom sezone janjenja 2014. plotkinje su uredno ojanjile primjereni broj zdrave janjadi koja je nakon odbića smještena u zasebni objekt na istome gospodarstvu, a ovce su uvedene u uobičajeni program mliječne proizvodnje.

Sva stoka na farmi je hranjena voluminoznom krmom, sijenom i košenom svježom travom i djetelinom uz primjenu peletiranog koncentrata. Koncentrat i za ovce i za janjad je bio od istog proizvođača. Plotkinje su nakon odbića janjadi slijedile uobičajenu krivulju u proizvodnji mlijeka, sličnu onima u prethodnim godinama, i tijekom 2014. godine nisu, osim dva izliječena slučaja mastitisa, imale nikakvih zdravstvenih problema. Janjad je oko mjesec dana po odbiću uzgojno procijenjena, te je odabrano 35 komada ženske janjadi za stavljanje u daljnju proizvodnju, dok je ostatak postupno prodan kao janjetina na lokalnom tržištu. Tijekom uzgoja janjadi do izlučenja za klanje, sva janjad je hranjena gotovom krmnom smjesom istog spomenutog proizvođača. Istom smjesom je nastavljena prehrana 35 odabranih ženskih životinja, i to praktički po volji. Uz koncentrat i voluminoznu krmu sa gospodarstva, janjice su imale slobodan pristup stočnoj soli u bloku i čitavo vrijeme čistoj vodi, po volji.

Janjice su odlično napredovale i vlasnik ih je prodao drugome uzgajivaču kao materijal koji treba biti pripušten u sezoni 2014. godine i stavljen u daljnju mliječnu proizvodnju. Koncem srpnja, janjicama je promijenjena smjesa, tj. i dalje su dobivale po volji peletirani koncentrat, ali od drugog proizvođača.
Koncentrat ovcama nije mijenjan, tako da su one i nadalje dobivale smjesu istog proizvođača. Novouvedena hrana janjicama je deklarirana kao kompletna smjesa za janjad i stoka ju je dobro prihvatila i konzumirala sličnom dinamikom kao i prethodnu krmnu smjesu, te u uzgoju nije primijećena nikakva promjena ponašanja, a još manje bolesti.

Oko dva tjedna nakon početka prehrane novom smjesom, vlasnik je tijekom jutarnjeg hranjenja primijetio jednu životinju koja ne prilazi hranilištu i neuobičajeno je mirna, ali kako su sve ostale životinje bile uobičajenog ponašanja nije tome pridavao veći značaj. Tijekom dana „nagledao“ se je nekoliko puta u štalu na bolesnu šilježicu, ali njeno stanje se pogoršavalo, životinja je zalegla i nije pokazivala interes za hranu ili vodu. Sljedeće jutro je bila još lošije, i imala je napadno blijedu kožu uški i spojnica očiju. Pozvan je veterinar koji joj je nakon pregleda aplicirao antibiotik, međutim životinja je nastavila zlobaviti. Sljedeći dan više nije ustajala, uške i očne spojnice su joj bile žute, a vlasnik je primijetio da joj je mokraća tamno crvene boje. Konačno, sljedeće jutro, šilježica je nađena mrtva. Niti jedna od šilježica u stadu nije pokazivala nikakve znakove promjene ponašanja ili bolesti.
Opisani tijek bolesti nastavio se i u svim slijedećim slučajevima prije uginuća gotovo zrcalnom sličnosti. Karakteristično je da se u svim slučajevima razboli samo jedna životinja koja ugiba usprkos poduzetoj terapiji dok su ostale životinje bez ikakve promjene ponašanja.

Zbog neuspjeha terapije nadležna veterinarska služba upućuje lešinu jedne šilježice pod sumnjom na leptospirozu, na dijagnostiku u HVI, koji nakon sprovedene dijagnostike predlaže dostavu možebitnih daljnjih uginuća na pretragu bez naplate troškova dijagnostike vlasniku.

Dvije šilježice koje su dostavljene bolesne pregledane su klinički na HVI-u i tim pregledom su potvrđena opažanja vlasnika, ali i nalaz nadležne veterinarske službe koja je liječila prethodno uginule životinje. Ukratko, obje šilježice su imale žuticu, iako jedna nešto manje izraženu od druge, odbijale su hranu, škrgutale zubima i doimalo se da imaju bolove u slabinama. Jedna je životinja polučila malo tamno crvenog urina. Niti jedna nije imala povišenu temperaturu.
Pokušana je terapija visokim dozama antibiotika koji bi trebao biti djelotvoran protiv leptospire, ali usprkos tome jedna je šilježica uginula 24 sata nakon dostave na HVI, a druga je pred samo uginuće nakon uvođenja u narkozu utamanjena iskrvarenjem.

Svih pet predmetnih lešina bilo je razuđeno i kod svih su uočene praktički iste promjene. Vidljive sluznice, osobito očiju su napadno žute boje, a isto tako i potkožje kao i masno tkivo po čitavom organizmu. Iz prerezanih žila cijedi se vodenkasta krv koja se slabo gruša. Jetra je prhka, žuta poput žumanjca jajeta, a žučnjak ispunjen tamno zelenom gusto sluzavom žuči. Bubrezi su vrlo tamno smeđe boje poput prepržene kave. U svim slučajevima se u osrčju nađe povećana količina tamno crvene tekućine, a u dvije životinje kod kojih se nađe mokraće u mokraćnom mjehuru, ona je tamno crvene boje.

Materijal od svih lešina obrađen je općom bakteriološkom pretragom, specifičnom bakteriološkom pretragom za izolaciju leptospira, kao i serološkom pretragom za dokaz antitijela za leptospire te parazitološkom pretragom, ali niti jedna od navedenih pretraga nije dala pozitivan rezultat.
Histopatološka pretraga jetre i bubrega ukazivala je na trovanje bakrom kao na uzrok bolesti u uginuća. Osnovom ovih nalaza učinjene su kemijsko analitičke pretrage jetre i bubrega tri životinje i u sva tri slučaja u organima, osobito u jetri su dokazane patološki visoke koncentracije bakra.
Osnovom rezultata svih obavljenih dijagnostičkih pretraga postavljena je dijagnoza trovanja bakrom u svih 5 dostavljenih slučajeva, i najvjerojatnije i u preostale 4 uginule životinje u istome periodu koje su uginule u uzgoju, a čije lešine nisu dostavljene na pretragu.
Kod vlasnika se nalazila još jedna vreća originalno zapakirane, neotvorene krmne smjese za janjad koju su šilježice jele prije početka problema. Količina bakra prema deklaraciji na vreći u hrani iznosi 8 mg/kg smjese, što je unutar Pravilnikom propisanih količina.

Osnovom dobivenih nalaza HVI-a, nadležna veterinarska inspekcija obavila je službeno uzorkovanje i uputila uzorak smjese na kemijsko određivanje sadržaja bakra u nadležni laboratorij HVI-a. Pretragom je utvrđena količina bakra od 21,21 mg/kg u smjesi, što je znatno više nego dozvoljeno pravilnikom, pa je utvrđen i izvor trovanja.
Još prilikom prve dostave lešine već na osnovu podataka vlasnika posumnjano je na trovanje bakrom i vlasniku je savjetovano da prestane privremeno koristiti smjesu do utvrđivanja točne dijagnoze i možebitne kemijske potvrde povišene koncentracije bakra u smjesi.

Nakon utvrđenih količina bakra u jetrima tri šilježice bilo je potvrđeno da se radi o trovanju i pristupilo se liječenju. U laboratoriju su priređene dvije otopine i to jedna amonijevog molibdenata, a druga natrijevog sulfata koje su u propisanim dozama aplicirane tijekom tri tjedna preostalim šilježicama. Niti jedna od životinja se nije razboljela od početka navedene terapije koja je započela pet tjedana prije pisanja ovog članka.

Razmatranje

Bakar je esencijalni element koji je neophodan za život i zdravlje svih životinja, pa tako i preživača i dakako ovaca. Današnji način uzgoja i intenzivne proizvodnje zahtijeva i visoke prehrambene standarde koji ne mogu biti dostignuti bez primjene koncentriranih krmiva. Zbog specifičnosti metabolije bakra u ovaca koncentrirane smjese za ovce moraju sadržavati manji postotak bakra od onih namijenjenih drugim vrstama, i upravo to je razlog da krmne smjese namijenjene drugim vrstama životinja ne smiju biti korištene u hranjenju ovaca. U konkretnom slučaju krmna smjesa kojom je starija janjad bila hranjena sadržavala je 21,21 mg/kg bakra, a dozvoljena je koncentracija i za janjad i za ovce 10 mg/kg. Utvrđena koncentracija previsoka je i za smjesu za odojke, gdje je maksimalna dozvoljena koncentracija 20 mg/kg. Iz opsežne svjetske literature kao i našega iskustva poznato je da je koncentrirana smjesa za odojke otrovna za ovce zbog visoke koncentracije bakra.

Iako su šilježice bolovale svega neka tri dana, opisani slučaj je tipičan primjer kroničnog trovanja bakrom. Zašto kronično trovanje, a tako kratki tijek bolesti? Radi boljega razumijevanja i sprečavanja možebitnih novih slučajeva, ukratko ćemo se osvrnuti na mehanizam nastanka bolesti.
Ako se u hrani ovce nalazi veća količina bakra od potrebne, ovce će sav suvišak bakra deponirati u jetru, što nije slučaj kod ostalih životinja, otuda velika osjetljivost ovce prema bakru. Jetra ima svoje mogućnosti „skladištenja“, i kada su one nadiđene, pojedine stanice jetre se počinju raspadati i oslobađati bakar u krvotok. Slobodni bakar u krvotoku izaziva raspad opne crvenih krvnih zrnaca što dovodi do smanjenog dotoka kisika u jetru, a ovo opet do raspada novih jetrenih stanica i oslobađanja novih količina bakra, i tako se započeti vrtlog ubrzava do pojave teške anemije koja se očituje bljedilom sluznica. Velika količina raspadnih produkata eritrocita ne može biti izlučena u potpunosti, pa se oni gomilaju u tijelu i otuda žuta boja po čitavoj lešini. Tijek bolesti od prvih znakova pa do uginuća može biti svega 6 sati, iako je znatno češće oko tri dana, upravo kako je opisano u našem slučaju.

Hrana je najčešći izvor bakra koji se do patoloških količina akumulira u jetri, i obično je to kao u konkretnom slučaju neka greška sa dodanim bakrom, nerijetko se zabunom primiješa premiks za svinje u hranu za ovce, ili se ostatak hrane za svinje u mješaonici zabunom uvreća u vreće za ovčiju hranu. Međutim, i primjena soli sa mineralima za lizanje namijenjene govedima u ovčarskoj proizvodnji može izazvati isti efekt kakav je opisan u našem slučaju. Štoviše, i voda iz vodovoda može uzrokovati trovanje bakrom u ovaca ako su cijevi, ili čak i samo razvodnici, bakarni.

Autori su u praksi imali slučaj trovanja kada je stoka napajana iz bakrenih valova. Nadalje, dobro su poznati slučajevi trovanja ovaca koje su se pasle na livadama gnojenim prethodne godine svinjskim gnojem koji sadrži puno bakra. Slučajevi trovanja u stadima gdje je kao dezinficijsko sredstvo u dezbarijerama korištena modra galica često su opisani u literaturi. Možda je najbolji pokazatelj velike toksičnosti bakra za ovcu slučaj iz Škotske, gdje su na prirodnom pašnjaku razboljele ovce koje su pasle ispod bakarnih žica za struju, pa je sa njih kapalo na pašnjak.

Razmatranje ne bi bilo cjelovito da ne spomenemo i uzajamno povezani odnos mikroelementa molibdena i bakra. Naime, resorpcija i akumulacija bakra u organizmu biti će još veća ako u hrani nema dovoljno molibdena. Isti učinak može imati i unos spojeva koji sadrže sumpor, tako da su opisano kronično trovanje bakrom i u nekim slučajevima kod kojih je koncentracija bakra bila unutar standarda, ali je koncentracija molibdena i sumpora bila neuobičajeno niska. Ipak, za sada je uz primjenu voluminozne hrane sa gospodarstva ovakva situacija još malo vjerojatna u Hrvatskoj.

Dakako da je sprječavanje i liječenje otrovanja jedan od najvažnijih ciljeva vezanih uz problem. Liječenje životinje koja već pokazuje znakove bolesti je, prema literaturi, moguće nekim, tzv. kelirajućim lijekovima za ljude, ali je u gospodarskom smislu neisplativo jer lijek u pravilu nadilazi vrijednost ovce, a i vjerojatnost izlječenja je upitna. Možda je najbolji primjer i naš konkretni slučaj. U stadu je uginulo sveukupno 9 životinja. Niti jedna koja se je razboljela nije preživjela, a ostale su izgledale i bile potpuno zdrave, do naglog početka bolesti. Jedina mogućnost, iako ne i s potpuno zagarantiranim uspjehom, je terapija molibdenovim i sumpornim solima i to u periodu od tri tjedna. Na taj način se iz jetre pokušava ukloniti suvišak bakra. Dakako da je nužno ukloniti i izvor bakra ako ga je moguće detektirati, u ovome je slučaju to izgleda uspjelo.

---