Petar Džaja, Magdalena Palić, Krešimir Severin Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb
Prof. dr. sc. Petar DžajaOdgovornost znači moći prihvatiti: dobre i loše stvari u životu, realnost, te posljedice stanja u kojemu se nalazimo. Bez odgovornosti svako djelo je opasno ne samo za druge nego i onoga tko djeluje. Odgovornost ne bi trebala biti posljedica nego uzrok. U radu su prikazane vrste odgovornosti za nastalu štetu. Prema naravi štetne radnje odgovornost dijelimo na ugovornu, predugovornu i izvan ugovornu te je li za nastanak odgovornosti potrebna krivnja štetnika, odgovornost može biti subjektivna (kulpozna) i objektivna (kauzalna). Prema odnosu između više odgovornih osoba koje su uzrokovale štetu odgovornost može biti podijeljena i solidarna. Odgovornost može biti retrospektivna kada se odgovara za djela koja su bila prije i prospektivna odgovornost koja počinje prije samog čina i traje dok traju posljedice. Krivnja će postojati ako je šteta nastala namjerno – umišljajem (dolus) ili nepažnjom – nehatom (culpa). Za postojanje krivnje od odlučujućeg je značaja svijest i volja štetnika. Namjera ili umišljaj (dolus) je najteži oblik krivnje koja za sobom najčešće povlači potpunu naknadu popravljanja nastale štete (direktne štete i izmakle dobiti) te razlikujemo izravnu namjeru – umišljaj (dolus directus) i uvjetnu namjeru. Razlikujemo više vrste nepažnje: svjesna nepažnja – nehat, nesvjesna nepažnja, krajnja nepažnja (culpa lata, lat) i obična nepažnja (culpa levis, lat).
Pri obavljanju svake djelatnosti, pa tako i veterinarske, mora postojati odgovornost pod kojom podrazumijevamo savjesno i valjano obavljanje neke dužnosti. U obavljanju veterinarske djelatnosti odgovornost u slučaju nastanka bilo kakve štete najčešće može postojati ako se neki posao napravi mimo pravila struke (stručna pogrješka) ili se pri obavljanju posla djelatnik nije pridržavao zakonskih propisa (protupravnost). Kod odgovornosti za štetu jedna strana dužna je drugoj strani popraviti štetu, a druga strana ovlaštena je zahtijevati popravak nastale štete. Jedan od uvjeta odgovornosti za nastalu štetu jeste štetna radnja koja je definirana kao svaka pozitivna i negativna radnja neke osobe kojoj je posljedica šteta za neku drugu osobu to jest to je svaka radnja – činidba (commissio, lat) ili propust (omissio, lat) štetnika kojom se oštećeniku nanosi šteta.
Može se javiti kao građanski delikt (kad između stranaka ne postoje ugovorni odnosi) i kao povreda ugovornog odnosa. Građanski delikt štetna je radnja na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odnos odgovornosti za štetu. Njime se stvara novi odnos između štetnika i oštećenika koji do tada nije postojao. Štetna radnja se razlikuje od kaznene radnje koja ne mora za posljedicu imati štetu. Ako nedopuštena radnja ili propuštanje ima za posljedicu povredu neke prinudne norme (laesio normae) tada postoji protupravnost ljudske radnje, a ako postoji povreda nekog pravila morala (laesio boni mores) tada postoji nedopuštenost oštećenja. Nedopušteno djelo /delikt/ može se učiniti: nedopuštenom pozitivnom radnjom (commisio) ili nedopuštenim propuštanjem (ommissio). Pozitivna nedopuštena radnja sastoji se u aktivnom nedopuštenom djelovanju (površan pregled životinja), a nedopušteno propuštanje sastoji se od nečega što inače treba učiniti (propuštanje cijepljenja, liječenja). Da bi nastalo nedopušteno djelo (delikt) potrebno je da oštećeniku nastane šteta, jer bez štete nema odgovornosti za štetu, bez odgovornosti nema ni delikta (građansko pravni smisao). Zakon o obveznim odnosima (NN 35/2005) navodi da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugom uzrokovati šteta te tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Kod odgovornosti za štete: odgovornost je pretpostavka naknade, šteta je pretpostavka odgovornosti, štetna radnja je pretpostavka štete.
Prema naravi štetne radnje odgovornost može biti ugovorna, izvanugovorna i predugovorna. Ugovorna odgovornost postoji ako je dužnik povrijedio obvezu iz postojećeg obveznog odnosa. Na ugovornu se odgovornost subsidijarno primjenjuju pravila o izvanugovornoj odgovornosti, koja postoji ako je aktivnim ili pasivnim ponašanjem jedne osobe nanesena šteta pravno zaštićenim interesima druge osobe.
Predugovorna odgovornost (lat. culpa in contrahendo), odgovornost je za vođenje pregovora bez namjere da se ugovor sklopi ili odustajanje od pregovora bez osnovana razloga. Je li za nastanak odgovornosti potrebna krivnja štetnika, odgovornost može biti subjektivna (kulpozna) i objektivna (kauzalna). Postoji subjektivna odgovornost kod koje se krivnja dokazuje i subjektivna odgovornost kod koje se krivnja predmnijeva (obična nepažnja). Objektivna odgovornost postoji za štete od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana mogućnost nastanka štete. Odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne zahtijeva krivnja štetnika naziva se objektivna odgovornost. Prema tomu tko odgovara za štetu odgovornost može biti osobna odgovornost ili odgovornost za drugoga. U pravilu se odgovara za vlastite radnje, ali se može odgovarati i za radnje drugoga (maloljetnu djecu, osobe duševno bolesne i zaostale u umnom razvoju, poslodavac za radnika, pravna osoba za štetu koju uzrokuju njezina tijela). Prema odnosu između više odgovornih osoba koje su uzrokovale štetu odgovornost može biti podijeljena i solidarna. U pravilu je odgovornost podijeljena, ali solidarno odgovaraju:
štetnici koji su radili zajedno; štetnici čiji se udjel u šteti ne može utvrditi, ako se ne može utvrditi koja je od više osoba uzrokovala štetu. Kod podijeljene odgovornosti za štetu svaka od više osoba odgovara za određeni dio štete dok kod solidarne odgovornosti za štetu svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na njegov udio u uzrokovanju štete. Odgovornost može biti retrospektivna kada se odgovara za djela koja su bila prije i prospektivna odgovornost koja počinje prije samog čina i traje dok traju posljedice. Iako je odgovornosti različito definirana ipak možemo reći da je ona savjesno, valjano obavljanje dužnosti, a sposobnost čovjeka da osjeća svoju odgovornost jedan je od ključnih elemenata sreće i uspjeha. Ako se zauzme stav odgovornosti pozitivno će se to odraziti na: zdravlje, međuljudske odnose, bogatstvo, moć, sreću i uspjeh te mir i slobodu. Odgovornost ne bi trebala biti posljedica nego uzrok. Pojam odgovornosti pretpostavlja: znanje, volju i slobodu koji su potrebni kako bi se određeni čin uračunao u odgovornost počinitelja. Svaki nedostatak znanja, ograničenja volje i smanjenja slobode dovoljan su razlog da se čin i njegove posljedice ne uračunaju počinitelju, bilo djelomično ili potpuno. Odgovornost je spremnost da se odgovara za: učinjeno, to jest to je spremnost da se u potpunosti snose posljedice osobnog djelovanja te popravi ili nadoknadi eventualna šteta koju bi ono proizvelo. Ona je spremnost da se promišljaju i domišljaju moguće posljedice svoga djelovanja to jest spremnost da se odustane od čina čije se loše posljedice mogu jasno nadzrijeti. Odgovornost znači moći prihvatiti: dobre i loše stvari u životu, realnost, te posljedice stanja u kojemu se nalazimo. Bez odgovornosti svako djelo je opasno ne samo za druge nego i onoga tko djeluje.
Budući je odgovornost odnos, netko nekome je odgovoran da nešto učini zbog čega se postavlja se pitanje tko je subjekt odgovornosti? Subjekt odgovornosti najčešće je fizička osoba ali može biti i kolektiv odnosno institucija, jer svatko tko može nositi odgovornost, odnosno biti odgovoran za nešto, može preuzeti i odgovornost za nešto, može ga se pozvati na odgovornost i konačno može djelovati odgovorno.
Objekt odgovornosti je čin odnosno radnja koju netko izvršava. Tako su različiti autori definirali odgovornost: Trebamo prema drugima biti odgovorni, ne samo zato što su dobri, nego zato da bi dobrima postali (Talidari). Moć ide pod ruku s odgovornošću, onaj tko želi više moći, mora biti spreman preuzeti i više odgovornosti (Muk). Čovjek se mjeri prema mogućnosti da prihvati odgovornost (Hunt). Put prema vrhu počinje onog dana kada preuzmete potpunu odgovornost za sebe i kada prestanete tražiti isprike (Simpson). Vjerujem da svako pravo podrazumijeva odgovornost, svaka prilika podrazumijeva obvezu, a svako posjedovanje podrazumijeva dužnost.
Građanskopravna odgovornost najčešće se sastoji u dužnosti restitucije ili naknade štete, ali može imati i druge oblike. Za nastanak odgovornosti moraju biti ispunjene zakonom predviđene pretpostavke. Opće su pretpostavke za nastanak odgovornosti:
subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost štetne radnje. U nekim slučajevima zakon zahtijeva i posebne pretpostavke kao što su postojanje obveznog odnosa, krivnju štetnika, povećanu opasnost od štete, poseban odnos štetnika i odgovorne osobe i sl. Prema tim posebnim pretpostavkama razlikuju se pojedine vrste odgovornosti pa onda i pravila o mogućnosti ograničenja ili oslobođenja od odgovornosti, načinima popravljanja štete, obujmu i visini naknade štete i sl.
Svatko je dužan uzdržavati se postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
Uzročna veza – kauzalni neksus postoji ako je izvršena štetna radnja uzrok određene štete, odnosno ako se šteta pojavljuje kao posljedica štetne radnje. Bez kauzalnog neksusa nema ni štetnikove odgovornosti za štetu. Nju mora dokazati oštečenik i ona se ne predmijeva (jedino kod štete nastale od opasne stvari).
Materijalni nedostatci na stvari za koje prodavatelj odgovara:
Prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato;
Prodavatelj odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave nakon prijelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga;
Predmijeva se da je nedostatak koji se pojavio u roku od 6 mjeseci od prijelaza rizika postojao u vrijeme prijelaza rizika, osim ako prodavatelj ne dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka;
Ne odgovara se za neznatan materijalni nedostatak.
Odgovornost po osnovi uzročnosti – objektivna odgovornost (bez obzira na krivnju) je kada štetnik odgovara ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, bez obzira na krivnju štetnika. Po ovome štetnik se ne oslobađa odgovornosti dokazujući da nije kriv već se može osloboditi odgovornosti jedino ako dokaže da je šteta nastala višom silom. Krivnja uvijek postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Krivnja je subjektivni odnos osobe štetnika i njegove štetne radnje zbog čega nas više ne interesira objektivni odnos uzročnosti između štetnikove štetne radnje, kao uzroka, i nastale štete, kao posljedice, već isključivo onaj unutrašnji psihički odnos u štetnikovoj osobi manifestiran u njegovoj konkretnoj aktivnosti koja se tretira kao nedopušteno djelo. Krivnja će postojati ako je šteta nastala namjerno – umišljajem (dolus) ili nepažnjom – nehatom (culpa). Za postojanje krivnje od odlučujućeg je značaja svijest i volja štetnika. Zbog toga postoji potreba da je fizička osoba ubrojiva i poslovno sposobna. U obveznom pravu pod deliktnom sposobnošću podrazumijevamo sposobnost odgovornosti za počinjenu štetu pri čemu se sposobnost rasuđivanja pretpostavlja. Poslovna sposobnost stječe se punoljetnošću (ako je osoba zdrava) a kod odgovornosti za štetu prevladava kriterij sposobnosti za rasuđivanje, pa je dobna granica posebno određena (7-14 godina). Ako je posao obavljen na vrijeme, stručno,
savjesno, nema odgovornosti za nastalu štetu i smatrat će se da je šteta nastala slučajno.
Posljedicom stručnih pogrešaka ne mogu se smatrati štete nastale uslijed stručnog zahvata koje se nisu mogle niti trebale predvidjeti, ili nisu mogle biti isključene.
Obzirom na svoj stupanj, krivnja se stupnjuje na slijedeći način:
Namjera ili umišljaj (dolus) je najteži oblik krivnje koja za sobom najčešće povlači potpunu naknadu popravljanja nastale štete (direktne štete i izmakle dobiti). U ovakvim slučajevima štetnik nedozvoljeno djelo vrši namjerno i svjestan da će tom radnjom prouzročiti ili da može prouzročiti drugome štetu, pa je unatoč tome htio da ona nastane ili pristane da ona nastupi. Ove namjerne štete ne spadaju pod pojam slučaja ili više sile u smislu prava osiguranja jer nastaju isključivo voljom osiguranika. Volja je bitan element za umišljaj. Kad štetnik hoće, želi ili nastoji da se ostvari štetna radnja i šteta govorimo o voluntarističkom elementu umišljaja, no kad je štetnik svjestan djela i njegovih posljedica govorimo o intelektualnom elementu umišljaja. Pod sviješću podrazumijevamo ono znanje u koje se vjeruje.
Izravna namjera – umišljaj (dolus directus)- Štetnik je svjestan da će kao posljedica njegove radnje nastupiti šteta, a njegova je volja usmjerena na postizanje takve posljedice.
Uvjetna namjera – umišljaj– Štetnik nije siguran hoće li njegova radnja prouzročiti štetu, odnosno je li njegova radnja protupravna, ali unatoč tome ne odustaje od štetne radnje.
Pažnja (attentio) je stanje psihičkog aktiviteta, a nepažnja je kvaliteta fizičke osobe koja može nastati i bolešću i tako preći u neubrojivost. Nemarljivost je napuštanje samo zahtijevanog stupanja inteziteta u nekom poslu i treba ga razlikovati od zanemarivanja kada je u pitanju napuštanje cijelog posla. Nepažnja ili nehat (culpa, lat), blaži oblik krivnje koji postoji kad štetnik djeluje nedopušteno i time drugom nanosi štetu ne postupajući namjerno, s umišljajem, nego nepažljivo, nenamjerno, zanemarujući potrebnu pažnju koja se objektivno zahtijeva od prosječnog čovjeka, odnosno dobrog domaćina. Nepažnja ili nehat (culpa) se određuje objektivno i ona primorava na: pažnju, marljivost, znanje, sposobnost, povjerenje te savjesnost i poštivanje propisa. Smatra se da nehat postoji kad čovjek nije predvidio posljedice svoje radnje, a bio je dužan da ih predvidi ili kad je predvidio te posljedice, ali je olako držao da one neće nastupiti ili da će ih moći ukloniti. S obzirom na predvidljivost štetnih posljedica učinitelja štetne radnje ili propuštanja, moguće su:
Svjesna nepažnja – nehat bila bi u slučaju: kada je nastanak štete bio predvidljiv kao moguć, ali se učinitelj nadao da do nje neće doći, ili da će je moći otkloniti ako do nje dođe.
Nesvjesna nepažnja bila bi kada učinitelj štetne radnje njezin nastup nije predvidio kao moguć, iako je to mogao i morao predvidjeti da se ponašao pažljivije,
Krajnja nepažnja (culpa lata, lat): bila bi kada Veterinar ne bi uporabio onu pažnju koja se očekuje od svakog veterinara posebnih sposobnosti. Pod ovom nepažnjom se podrazumijeva teži stupanj nepažnje koji postoji u slučaju kad se štetnik ponaša krajnje nepažljivo, kao posebno nemaran i lakomislen čovjek koji u svojim poslovima zanemaruje i najuobičajeniju brižljivost. Ova se nepažnja izjednačava s namjerom ili umišljajem. (Pretjecanje u zavoju maksimalnom brzinom.)
Obična nepažnja (culpa levis, lat): bila bi u slučaju kada veterinar nije uporabio pažnju koja se očekuje od brižljiva čovjeka, osobito od savjesnog veterinara. Pod ovom nepažnjom podrazumijevamo lakši stupanj nepažnje koji postoji u slučaju kad se štetnik pri izvršenju štetne radnje nije pokazao kao krajnje nepažljiv, nego je kao takav zanemario pažnju posebno brižljivog čovjeka. U starom rimskom pravu nehat se stupnjevao na: culpa lata (gruba nemarnost), culpa levis (obična nemarnost ) i culpa levissima (laka nemarnost).
Posebne pretpostavke za štetu su: krivnja a opće pretpostavke za štetu su: subjekt odgovornosti, štetna radnja, šteta, uzročno posljedična veza i protupravnost. Rekli smo da šteta nastaje najčešće kao posljedica stručnih pogrešaka koje predstavljaju svaki veterinarski rad koji je obavljen mimo pravila struke. Na životinjama i oko životinja mogu ih, osim veterinara, učiniti i svi drugi koji su u posrednoj ili neposrednoj vezi sa životinjama (bikar, proizvođači sjemena za umjetno osjemenjivanje, tvornice stočne hrane itd). Općenito se misli da su stručne pogreške učinjene ako su stručni zahvati i postupci bili u očiglednoj suprotnosti s uobičajenim zahvatima i postupcima temeljenim prvenstveno na novijim, odnosno već poznatim znanstvenim dostignućima, ili kad je posao obavljen nesavjesno. Učinjena stručna pogreška koja je rezultirala nastankom štete povlači za sobom odgovornost za nadoknadu nastale štete, no, stručna pogreška može, ali i ne mora biti uzrokom odgovornosti za naknadu štete. Da bi se za stručnu pogrešku odgovaralo u smislu obveze nadoknade štete, mora se dokazati povezanost rada s nastalom štetom. Ako je nastala šteta koja nema veze sa štetnom radnjom, ne može doći do odgovornosti za nadoknadu štete jer nema uzročnosti koja je bitna pretpostavka za svaku odgovornost za štetu. Stručna pogreška koja nije rezultirala nastankom štete neće imati za posljedicu odgovornosti u smislu nekog materijalnog plaćanja, ali može imati za posljedicu etičke i druge odgovornosti. U slučaju nastanka štete nestručnim radom, uvijek treba utvrditi: postojanje štete, veličinu štete, stručnu pogrešku počinitelja, uzročnu vezu između nastale štete i stručne pogreške, vrijeme i način njena nastanka, njenu znatnost i skrivenost te počinitelja štete. Budući da smo naveli da se svatko tko stupa u bilo kakve obvezne odnose mora uzdržavati od uzrokovanja štete drugoj strani, zakonodavac priznaje i nastajanje štete koje su povezane sa slučajem, odnosno višom silom, to jest, mogućnošću njena nastanka i uz pridržavanje gore navedenog. Slučaj (casus, lat) je štetan događaj ili ljudska radnja koji se ne može pripisati krivnji određene osobe, a nije riječ o višoj sili. Slučaj smo mogli izbjeći da smo ga mogli predvidjeti. Za slučajne štete (slučaj šteti onome kome se dogodio) ne odgovara se prema subjektivnoj odgovornosti, dok se kod objektivne odgovornosti redovito odgovara za slučaj. Vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti, čije posljedice nije mogao ni izbjeći, niti otkloniti. Viša sila (vis major, lat) događaj je prirode ili čovjeka koji je: nepredvidljiv, neotklonjiv i neizbježan. Da bi se veterinar oslobodio svake odgovornosti, treba, ako je to moguće, poduzeti sve da dokaže da je u konkretnom slučaju nastupio slučaj ili viša sila. Da bismo govorili o višoj sili, moraju postojati sljedeći čimbenici: u odnosu na stranku događaj mora biti: vanjski, nepredvidljiv, slučajan, neotklonjiv i neizbježiv, te mora imati štetne posljedice.
1.1. Normiranje stručnih poslova
Općenito gledano, veterinar mora obavljati sve poslove koji su propisani zakonom i drugim normativnim aktima. Veterinarske usluge trebaju biti dostupne korisnicima u svako doba u skladu s organizacijskim oblikom obavljanja veterinarske djelatnosti.
Osim u iznimnim i žurnim slučajevima, veterinar pruža uslugu na zahtjev vlasnika, držatelja ili korisnika životinje, odnosno obavlja veterinarsku intervenciju koja je predviđena nalogom nadležnog tijela državne uprave. U žurnim slučajevima svaki je veterinar obvezan, kad i nije pozvan, pružiti prvu pomoć životinji. Od obveze pružanja prve pomoći životinji veterinar je oslobođen iznimno u slučaju neposredne opasnosti, ugroze od ozljede i pogibelji za njega i pomoćno osoblje pri obavljanju intervencije. U Zakonu o veterinarstvu (NN 82/2013.) navodi se da je veterinar jedina profesionalna osoba koja može postavljati dijagnozu na osnovi koje odlučuje o terapiji kod životinja.
Opće je pravilo da veterinar nije dužan obavljati specijalističke zahvate, ali, ako se prihvati obaviti ih bez opravdane nužde i zbog toga nastane šteta, razumije se da mora štetu nadoknaditi. Veterinar opće prakse mora obaviti sve poslove opće veterinarske prakse i ne smije odbiti njihovo izvršenje, a povjereni posao treba obaviti na vrijeme, stručno i savjesno. On je samostalan u izboru načina liječenja i zahvata, ali treba s postupkom i troškovima upoznati korisnika usluge, a liječenju, odnosno zahvatu, pristupiti u dogovoru s korisnikom veterinarske usluge.
1.2. Prioritet poslova
Veterinar po stručnom znanju savjesno procjenjuje svaki pojedini slučaj određujući prioritet pojedinih poslova. Odabir posla ovisi o brojnim parametrima, među kojima su važniji je li životinji neposredno ugroženo zdravlje i život, odnosno, pati li životinja. Tako životinje koje krvare, koje imaju nadam (ugušenje), koje je su doživjele strujni udar ili ih je pogodio grom, koje imaju kolike, odnosno slučajevi u kojima je životinjama ugrožen život i dr. imaju prioritet u pružanju pomoći. Zahvati poput cijepljenja i kastracije trpe odgađanje jer su u pitanju zdrave životinje kojima se ništa neće dogoditi ako se baš u tom trenutku ne cijepe ili kastriraju. U ovakvim slučajevima za sud su – uz utvrđivanje uzroka uginuća – bitni su odgovori na sljedeća pitanja: je li po pravilima veterinarske medicine veterinar u danoj situaciji dao prioritete navedenim intervencijama, bi li životinja ostala živa da je veterinar došao na vrijeme, je li se životinja mogla ekonomski iskoristiti da bi se smanjila šteta?
1.3. Savjesnost
Savjesnost bez odgovarajućeg stručnog znanja beskorisna je, a znanje bez savjesti može biti nemoralno i opasno. Savjesnost i poštenje temelje se na međusobno moralnim obvezama ugovornih strana. Pojam savjesnosti odnosi se na: pouzdanost, otvorenost i iskrenost jedne ugovorne strane i njenoj spremnosti da u potpunosti ispuni preuzetu obvezu uz istodobno očekivanje takvog ponašanja i druge strane. Savjesnost se ogleda kod: određivanja prioriteta posla, donošenja odluke nakon nekog pregleda, detaljnog pregleda nakon kojeg se postavlja dijagnoza, znanstveno i stručno opravdano postavljene dijagnoze i poduzete terapije kod životinja, nadgledanja pacijenta nakon terapije, davanja pravodobnih, stručno opravdanih savjeta za vrijeme i nakon terapije.
Moral je širi i apsolutniji kriterij od savjesnosti i poštenja jer se poštivanje morala zahtijeva uvijek i u svakoj situaciji. Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo. Moral je u nekoj sredini objektivan i nalazi se u obliku društvene svijesti, sistema običaja, navika, normi. On je relativan, nije isti u svim društvenim grupama i povijesnim periodima. Moral je veoma sličan zakonu, no za razliku od zakona on nema političkih ni ekonomskih sankcija te se oslanja na svijest pojedinca i društva, a kao sankcije za nemoralno ponašanje javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. Pod poštenjem se podrazumijeva spremnost sudionika obveznih odnosa da sa svoje strane opravdaju poklonjeno im povjerenje. U Anićevom rječniku hrvatskog jezika definiran je pojam poštenja kao častan i ispravan postupak prema drugome, njegovoj imovini i interesima. Pojam poštenja najbolje je definirati kao univerzalnu moralnu normu, jednostavno, ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi, i pomaži potrebitima jer bi i ti htio da ti netko pomogne kad si u nevolji (poštenje ide usporedo s pravednošću).
1.4. Kriterij stručnosti
Za nesposobnost može nekada odgovarati i stručnjak. Pri obavljanju veterinarske djelatnosti od veterinara se zahtijeva profesionalna odgovornost, koja je ujedno najviši stupanj odgovornosti. Pozornost veterinara višeg je stupnja od pozornosti dobrog domaćina ili gospodarstvenika. Veterinar posao za koji je kvalificiran i kojega se prihvati mora obaviti po svim pravilima struke i po zakonskim propisima. Uvijek je potrebno utvrditi uzročnu vezu između pogreške ili propusta te nastale štete. Ne mora se, međutim, u svakom slučaju dokazati da je stručni propust bio isključivi uzrok za nastalu štetu. Katkad će biti dovoljno samo dokazati da je taj stručni propust mogao dovesti do štete.
Liability means being able to accept good and bad things in life, reality, and the consequences of the situation we find ourselves in. Without liability every act is dangerous, not only for others but also for the person doing it. Liability should not be a consequence, but a cause. This paper presents two types of responsibility for harm that has occurred. According to the nature of the harmful act, we distinguish liability as contractual, pre-contractual and non-contractual, and if for liability to occur the culpability of the perpetrator is necessary, liability may be subjective (culpable) or objective (causal). On the basis of the relationship between numerous liable persons who have caused harm, liability may be shared and solidary. Liability may be retrospective in relation to acts committed earlier, or prospective, beginning before the act itself and lasting whilst the consequences continue. Guilt will exist if the damage occurred intentionally (dolus) or by negligence (culpa). For the existence of guilt, the consciousness and will of the perpetrator are of decisive importance. Intent (dolus) is the most serious form of guilt which most often involves complete reparation for the damage occurring (direct harm and lost profits), and we differentiate direct intent (dolus directus) and conditional intent. We distinguish several forms of neglect: conscious neglect, unconscious neglect, grave neglect (culpa lata, lat), and ordinary neglect (culpa levis, lat).
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
