P. Džaja, K. Severin, D. Agičić i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod
Uvod
Benčević (1929.) navodi da prve službene podatke o veterinarstvu vojne Krajine nalazimo u čl. 40 djelu „Cantonsregulativ“ od 1787. u kojemu su izdane odredbe u slučaju pojave neke stočne zaraze. Liječenjem stoke bave se uglavnom seljaci. Početkom 19. st. počinje vojna Krajina namještavati službene graduirane veterinare, a 1809. na prijedlog vojvode Ljudevita poslano je 19 vojnih liječnika na bečku školu u trajanju od 2 god. nakon čega su postigli čin i naziv veterinara. Ti veterinari imali su 200 forinti godišnjeg doplatka s glavnom zadaćom besplatnog liječenja i tamanjenja stočnih zaraza na području svoje pukovnije. Oni su podnosili godišnji izvještaj o liječenju stoke, o bolestima koje se pojavljuju u Krajini, o tamanjenju zaraza, o stanju veterinarstva i stočarstva svoga područja. U vojnoj krajini izdaje se Naredba o postupanju s lutajućom stokom s ciljem sprečavanja zaraznih bolesti, a 1820. izdaje se Naredba o držanju prigodom bjesnoće, 8. 5. 1829. izlaze općenita Uputstva o načinu vladanja pri pojavi neke bolesti, reskriptom od 13. 12. 1846. određuje se obvezatan pregled životinja prije klanja i pregled mesa za javnu potrošnju, 1851. izdaje se Carska naredba mjere koje se mogu poduzeti s životinjskim proizvodima, a 4. 5. 1854. izlazi Naredba o goveđoj kugi.
Sve do 1888. g. kada je donesen Zakon ob uređenju veterinarstva u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Anonymus, 1888.a) većinu veterinarskih poslova obavljali su „vračari”, kovači, pastiri, duhovnici, liječnici, a do 1891. g. veterinarstvo je u administrativnom pogledu bilo u zdravstvenom odsjeku. U doba donošenja ovog Zakona, organizacija veterinarske službe je postavljena u odjel unutarnjih poslova zbog čega je u početku služba imala izrazito redarstveno policijska obilježja.
Veterinarska služba uvrštena je u oblasti:
političke općine, kotarske oblasti, gradskog poglavarstva, županijske oblasti i Zemaljske vlade. Pravo na veterinarsku praksu, poduzimanje zootehničkih zahvata bilo je prepušteno svim veterinarima pa i onim privatnim u vidu privatne prakse. Nadležni veterinarski inspektori vršili su nadzor nad privatnim veterinarima. Privatni veterinari mogli su vršiti pojedine zahvate kod pojave zarazne bolesti, a po potrebi i vršiti nadzor nad prometom stoke. Kotarski i općinski veterinari bili su nositelji veterinarske službe. Ovakve odredbe uz male promjene ostale su sve do kraja Prvog svjetskog rata.
U predratno vrijeme Drugog svjetskog rata organizacija veterinarske službe se uklopila u upravno političku službu u okružne i županijske oblasti i sreska načelstva, odnosno kotarska poglavarstva. U početku su na terenu postajali okruzi, a poslije 1928. osnovane su banovine.
Winterhalter (1972.) navodi da su okruzi (velike županije) i banovine imale veterinarske odsjeke koji su bili karika u centralističkom sustavu. Najniža instanca bili su srezovi, kotari. Neposredni starješina sreskom, odnosno veterinaru sreskog načelstva bio je sreski načelnik.
Okružni i sreski, kotarski veterinari bili su organi unutarnjih poslova. Sreski veterinari bili su policajci čija je osnovna zadaća bila suzbijanje i sprječavanje stočnih zaraza, vođenje nadzora nad prometom stoke i pregleda mesa, a liječenje životinja, opća preventiva, osim licenciranja rasplodnjaka obavljali su u vidu privatne prakse. Kasnije će se iz kotarskih i gradskih narodnih odbora izdvojiti u veterinarsku stanicu kojoj je u Hrvatskoj od 1949. g. povjerena cjelokupna zdravstvena zaštita stoke na području kotara ili grada. Ostat će to tako dugo vremena jedino što će se kasnije dopustiti privatna praksa na malim životinjama, a kasnije na velikim životinjama. U ovom radu kroz zakone i podzakonske akte donosimo način uređenja veterinarske djelatnosti od svojih početaka do današnjih dana.
Romano (1968.) navodi da je Vojna krajina propisala 1787. g. veterinarski zakonik koji je propisivao mjere za sprječavanje unošenja stočnih zaraznih bolesti sa teritorija Bosne i Srbije. U tom smislu bile su organizirane karantinske stanice na prijelazima rijeke Save koji su se na teritoriju Hrvatske nazivali rasteli, a u Slavoniji skele. Vojna krajina 1846.g. izdaje propis o obveznom pregledu stoke za klanje a prvi put se spominju veterinari kao pregledavači. Mjere su provodili liječnici, ali oni koji su završili veterinarski kurs.
Prvi domorodac liječnik-veterinar bio je Marko Lukić, a podaci o njemu potiči iz 1784.g., u prvoj polovici 19. stoljeća Filip Ivakić te još 8 liječnika-veterinara.
Romano (1968.) navodi da je na teritoriju Banske Hrvatske obvezni pregled mesa stupio je na snagu 1877.g. Zakon o suzbijanju zaraznih bolesti ljudi iz polovice 18 stoljeća poznat je pod nazivom Normativum. Godine 1811. postavljeni su prvi podžupanijski veterinari i to: Martin Lang i Josip Wirth. Iz dokumentacije je vidljivo da je u prvoj polovici 19 vijeka na teritoriju bilo još 6 veterinara i svi su bili stranci. On navodi da su domaći veterinari nazočni tek u drugoj polovici 19 stoljeća i to: prvi je bio Josip Nessl (1871.), Franjo Fugger 1873.) i Fran Lisak (1878.). Novi Zakon o zdravstvenoj službi iz 1850. g. predviđao je da je suzbijanje stočnih zaraznih bolesti pod ingerencijom liječnika. Isti navodi da je Naredbom o postupku proti marvinskih pošastima iz 1859. g. opet se ne spominje organizaciju veterinarske službe te da Zakon ob uređenju zdravstva iz 1874. g. spominje organizaciju veterinarske službe, ali kao sporednu struku.
Naredbom Kr. hrvat-slav.-dalm. zemalj. vlade (Anonymus, 1879.) je svaki veterinar trebao imati zbirku zakonskih propisa i naredbi koje se su odnosile na veterinarstvo a napose na veterinarsko redarstvo i živinogojstvo. Izdan je naputak za podžupanijske i gradske veterinare u kojemu se navodilo da je „svaki veterinar dužan uz nužno veterinarsko „oruđe“, koje je moralo biti uvijek čisto i u redu, držati u svojoj nužnoj spravi (Nothapparat) za nepredvidive i po život živinčeta pogibeljne slučajeve kao i najpotrebnije lijekove. Podžupanijskim i gradskim veterinarima ostavljena je privatna praksa, ukoliko takvi poslovi ne bi došli u opreku sa zvaničnim poslom, te se privatna praksa nije smatrala uvaženim razlogom koji je mogao veterinara kod redovnih poslova spriječiti.
Godine 1887. g. Radoslav Krištof izradio je Zakon o goveđoj kugi. Zakon o uređenju veterinarstva u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Anonymus, 1888.a) decidirano je navodio da veterinarsku praksu mogu vršiti samo diplomirani veterinari te tko je do sada stekao pravo vršenja veterinarske prakse u zemlji, mogao je obavljati veterinarsku praksu uz uvjet da za tri mjeseca donese mjerodavnim tijelima svoju diplomu na uvid.
Veterinar je imao pravo izvoditi veterinarske poslove u zemlji pod uvjetom da je diplomirao u Budimpešti ili Beču ili drugom veterinarskom Zavodu u Austro Ugarskoj monarhiji ako je usvojen kao gore navedene škole (Veterinarski zavod u Lavovu). Veterinar je slobodno mogao vršti svoju praksu gdje ga je volja nastanila u zemlji, no dužan je bio prije toga podastrijeti svoju diplomu županiji, u gradu Zagrebu i Osijeku gradskome poglavarstvu da ih protokoliraju i oglase. Veterinar je mogao po svojoj volji odabirati metodu liječenja, ali glede svoga djelovanja bio je obvezan postojećim zakonskim propisima oblasti, te odgovoran za stručne pogrješke, što bi ih učinio. Za privatnu praksu su veterinari nagrađivani ovisno o sporazumu sa strankom, a gdje nije bilo sporazuma upravne su oblasti određivale nagradu. Osobama koje nisu mogle po ovom Zakonu vršiti veterinarsku praksu zabranjeno je bilo obavljanje veterinarske djelatnosti kao obrta. O metodama liječenja, o uporabljenim lijekovima i njihovu dopuštenju odlučivala je Zemaljska vlada. Za obavljanje pomoćnih poslova kod liječenja životinja mogli su kotarski veterinari u udaljenim selima od njihova sjedišta osposobiti pomagače, koje su trebali imati u evidenciji te ih u periodičnim izvješćima prijaviti županijskoj oblasti i Kraljevskoj zemaljskoj vladi. Gradovi i trgovišća s uređenim magistratom dužni su u pravilu držati veterinara. „I pojedine seoske obćine ili više njih zajedno vlastne su držati si posebna veterinara, ako im tomu dotiču sredstva. Služba obćinskog (gradskog) veterinara izabire, nakon što je raspisan natječaj, obćinsko (gradsko) zastupstvo. Koja će im biti plaća i gdje će im biti sjedište ustanoviti će županijske oblasti sporazumno sa obćinskim zastupstvom i kotarskim oblastima.” Kotarski veterinar je strukovni organ za sve veterinarske poslove u kotaru, a u gradu te poslove obavljaju gradski veterinari.
Kotarski veterinari obavljati će ujedno i poslove općinskih veterinara u općinama te nema posebnih općinskih veterinara.
S toga će se u zemlji namjestiti toliko kotarskih veterinara koliko ih je potrebno.
Kotarske veterinare imenovao je ban na prijedlog velikog župana te nakon što je saslušao „mnienje zemaljskog zdravstvenog vieća.” Ovaj Zakon je propisao i dužnosti i obveze županijskog veterinara. Vrhovni nadzor i vrhovna uprava cijelog veterinarstva spada u djelokrug Zemaljske vlade odjela za unutarnje poslove. Za to je namješten nadzornik za veterinarstvo, što ga imenuje ban. On mora biti diplomirani veterinar, a ako je moguće doktor liječništva.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1888.b) propisivala je da se za kotarskog (gradskog) veterinara mogla namjestiti osoba koje je ispravama mogla dokazati da je diplomirani veterinar da ima dvogodišnju veterinarsku praksu ili jednogodišnju praksu na Veterinarskom zavodu ili na nekoj državnoj ergeli, a koje je izdavala Kraljevska zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove te je trebao dokazati da je osposobljen za poslove veterinarskog redarstva. U Zemaljskoj službi Kraljevska zemaljska vlada mogla je dopustiti, da veterinar ne polaže praktični ispit za službu kao i da u gradskoj službi imenovani veterinar ne polaže praktični ispit za službu. Gradovi koji su bili dužni imati gradskog veterinara bili su: Zagreb, Osijek, Karlovac, Varaždin, Sisak, Petrinja, Križevci, Belovar, Koprivnica, Požega, Brod, Mitrovica, Zemun, Karlovci i Petrovaradin te trgovište Ruma. Pojedine općine koje nisu imale općinske veterinare davale su doprinose u iznosu od 3/5 redovite plaće i stanarine kotarskih veterinara.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1889.a) naređivala je da područni uredovni veterinari (općinske, gradske, kotarske i županijske) u prvom svom četverogodišnjem izvješću otvore posebnu točku u kojoj je trebalo navesti odredbe i provedbene poslove redom prema pojedinim poglavljima zakona. Naredbom Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1889.b) se naređivalo da uredovni veterinari zbog potrebe pregleda kobila koje se vode pod zemaljske pastuhe ustanove stalne ordinacije kod kuće koje je trebalo javno obznaniti.
Naredbom Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1891.) se naređivalo da je pravo vršenja veterinarske prakse pripadalo samo diplomiranom veterinaru i vidaru (Kurschmiede) staroga sistema, to jest onim vidarima koji su do godine 1858. g. na Veterinarskom zavodu u Beču dobili otpusnicu (absolutorij) te koji su u pogledu prava na veterinarsku praksu uspoređeni s diplomiranim veterinarom. Civilnim i vojnim konjskim vidarima koji su bili temeljem svojih otpusnica i svjedodžba ovlašteni za potkivanje konja nisu imali pravo vršiti veterinarsku praksu, kao ni potkivači koji su završili tečaj za pouku u potkivanju konja. Vršenje veterinarske prakse od strane ovih osoba smatrano je nadriveterinarstvom.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1893.) je naređivala da se u četvrtom kvartalu četverogodišnjeg izvješća za 1893. g. obvezno navede koliko je goveda za rasplod te koliko je od 25. ožujka 1893. g. utamanjeno goveda od plućne zaraze.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1894.a) pozivala je kotarsku oblast da u roku od 8 dana predloži približan iskaz broja uginulih konja, rogate marve, ovaca i svinja 1893. g. od običnih nezaraznih bolesti.
Uredovni veterinari trebali su ovakva izvješća prikazivati u četverogodišnjim izvješćima.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1894.b) zbog uočenih nedostataka u izvješću nalagala je da se točno navedu utvrđeni slučajevi zaraznih bolesti, a Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1896.a) zbog povećanog broja slučajeva tuberkuloze goveda u Zagrebu, Osijeku i u Velikoj Gorici je nalagala da se u izvješćima navede je li tuberkuloza motrena.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1896.b) zbog vladanja svinjske kuge zabranjivala je obavljati štrojenje i bilo kakve druge operacije na svinjama po neveterinaru koje nisu bile vlasništvo dotične osobe.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1896.c) je propisivala da uredovni veterinari imaju biti izvjestitelji za živinogojstvo kod upravnih oblasti. Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1898.a) naređivala je da se ujalovljenje domaćih životinja (ukoliko se isto izvodilo da se životinja učini prikladnijom za namijenjenu joj svrhu, a ne u svrhu da se životinja izliječi od neke bolesti) nije moglo smatrati veterinarskim poslom, koji nije smjela obavljati osoba bez prava obavljanja veterinarske službe. Navodi se da ovaj posao od pamtivijeka ni u Ugarskoj, niti u Kraljevini i zemljama koje pripadaju carevinskom vijeću u Beču nije ubrajao u veterinarske poslove. Ovom se naredbom namjeravala ukinuti praksa u nekim područjima da škopljari od oblasnog veterinara traže svjedodžbu o stečenom osposobljavanju.
Ovakva svjedodžba mogla je služiti samo kao preporuka, a ne nikako kao uvjet za obavljanje kastracije.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1898.b) propisivala je, da je onaj tko se želio obrtnički baviti jalovljenjem svinja bio dužan od kr. kotarske oblasti (u gradovima od dotičnog gradskog poglavarstva), u kojoj je stalno prebivao, a ukoliko nije imao prebivalište u Slavoniji ni Hrvatskoj, od spomenutih oblasti ishoditi iskaznicu.
Iskaznica se izdavala štrojaču koji je svoju praktičnu sposobnost u tom zanimanju mogao dokazati svjedodžbom po prebivalištu dotične osobe nadležnog oblasnog veterinara. Ovom se naredbom zabranjivalo mesarima, trgovcima stoke, štrojačima u općinama u kojima vlada slinavka i šap, svinjski vrbanac ili svinjska kuga pa i graničnim općinama zalaziti u staje ili dvorišta u kojima su se nalazile svinje ili preživači.
Okružnica Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1898.c) propisivala je da se izvješća o uginulim životinjama i o motrenju tuberkuloze goveda šalju do konca prvog mjeseca iza dotične četvrti. Kraljevinsko ugarsko ministarstvo je Naredbom Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1898.d) donijelo pravilo da ukoliko kastracija ni s obrtnoga, niti s veterinarsko- redarstveno, stočarskog ili nekog drugog gledišta nije vezana na stanovito osposobljenje (na temelju postojećih propisa), nikome se zabraniti nije moglo da se bavi kastracijom.
Okružnicom Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1900.a) je bio naveden besplatan način izdavanja svjedodžbe za štrojače svinja od strane veterinara, a Naredbom Kr. hrv.-slav.dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1900.b) glede istraživanja zaraženog materijala od životinja se naređivalo da su zaraženi materijal za pretrage od leševa životinja mogli uzimati samo veterinari, a od leševa ljudi samo liječnici. Navedeno se odnosilo na sljedeće bolesti: boginje, škrlet, dobrac, difterija, kašalj hripavac, pošalina trbušna, osipna i recurrens, azijska kuga, kolera, lepra, srdobolja, žuta groznica, antraks, sakagija, bjesnoća, vrbanac, meningitis cerebrospinalis epidemica.
Naredba Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade (Anonymus, 1900.c) zbog ukazane nužde da veterinari svoje znanje praktično naobraze u Božjakovini je organiziran tečaj i to: u podučavanju i praktičnom upotrebljavanju Zakona, poznavanje i provođenje propisa koji se tiču prometa marve, izdavanja marvinskih putnica, pregledavanje marve za klanje i mesa, mesnate robe, mlijeka, usavršavanje u praktičnoj uporabi mikroskopa, raspoznavanje raznih pasmina marve, hranidbe i gospodarstvene uporabe, upoznati nove metode liječenja.
U studenom 1912. g. Hrvatski Sabor je donio odluku da se ovlasti ban, dok se ne donese novi zakon o veterinarskoj službi da svojom naredbom izvrši ispravku što se tiče rzvrstavanja veterinara u pojedine činovničke razrede. Tako će njegovom naredbom zemaljski nadzornik za veterinarstvo biti VI činovnički razred, županijski VII, a izvjestan broj kotarski veterinara IX činovnički razred. Podnositelj zakona 1914. g. bio je dr. Vinko Krišković.
Zakon o uređenju veterinarske službe u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji (Anonymus, 1914.) uređivao je da se praktični veterinarski ispit mogao polagati nakon 2 godine, a morao se položiti unutar 4 godine računajući od dana privremenog zaposlenja. 45% plaće i stanarine kotarskih veterinara namirivala je općina i gradovi koje nemaju vlastite veterinare iz svojih veterinarskih zaklada. Ostatak beriva kotarskih veterinara i sva beriva ostalih u zemaljskoj službi namještenih veterinara podmirivala su se iz kamatnih prihoda Zemaljske veterinarske zaklade, pristojbi za pregled marve i zemaljskih sredstava. Ovaj zakon regulirao je izrazito veterinarsku službu, a ostali propisi iz Zakona iz 1888. g. ostali na snazi do 1928. g. tj. do donošenja Zakona o sprečavanju i ugušivanju stočnih zaraza u bivšoj Jugoslaviji. Veterinarska služba dobila je prvi put svoj samostalni Veterinarski odsjek jer je po prijašnjem zakonu iz 1888. g. bila u sastavu Odjela za unutarnje poslove kao i zdravstvo sa svojim samostalnim referentom.
Romano (1968.) navodi da služba 1891. g. izlazi iz sustava Odjela za unutarnje poslove i ulazi u sustav Odsjeka za narodno gospodarstvo, kao treći pododsjek i takav položaj ostao je do 1914. g. kada je formiran Odsjek za gospodarstvo, a u njegovom sustavu samostalni Veterinarski odsjek. Novim Zakonom o uređenju veterinarske službe od 7. 9.1918. g. predviđeno je da zemaljski nadzornik za veterinarstvo bude u V činovničkom razredu (tek stupilo na snagu 1920. g.), a sistematizirano je nekoliko mjesta u VI činovničkom razredu.
Debelić (1941.) piše da je u NDH suzbijanje zaraznih i nametničkih bolesti kod životinja jedan od najvažnijih zadataka stočarsko-zdravstvene službe.
Isti piše da je Zakonskom odredbom u podijeli ministarstava na odjele i o djelokrugu odjela od 9. kolovoza 1941. dobila je veterinarska struka odjel (umjesto prijašnjeg odsjeka), a istovremeno i pravo i dužnost sudjelovati i surađivati u svim poslovima stočarstva. Isti navodi da je u čl. 17. ove odredbe izrađen nacrt propisnika o poslovanju ministarstva seljačkog gospodarstva, koji je predviđao podjelu odjela na 7 odsjeka i opći poodsjek i to:
- odsjek za zarazne bolesti domaćih i drugih korisnih životinja (dijeli se na
- 3 pododsjeka i to-za sprječavanje i za opće poslove suzbijanja stočnih zaraznih bolesti, za epidemiološku službu, za suzbijanje tuberkuloze i Bangove bolesti)
- odsjek za nametničke bolesti domaćih i drugih korisnih životinja (dijeli se na 2 pododsjeka i to: za istraživanje i sprječavanje nametničkih bolesti i za liječenje nametničkih bolesti).
- odsjek za liječenje domaćih životinja (dijeli se na 2 pododsjeka i to: za liječenje zaraznih bolesti domaćih životinja i za proizvodnju, promet i nadzor lijekovima).
- odsjek za uzgoj i higijenu domaćih životinja, suzbijanje uzgojnih bolesti, jalovosti i pobačaja (dijeli se na 2 pododsjeka i to. Za uzgoj i higijenu stoke i za suzbijanje uzgojnih bolesti, jalovosti i pobačaja).
- odsjek za higijenu živežnih namirnica životinjskog porijekla ( dijeli se na
- 2 pododsjeka i to: za higijenu mesa i mesnih proizvoda i za higijenu mlijeka i mliječnih proizvoda).
- odsjek za promet stoke, stočnih proizvoda i sirovina (dijeli se na 2 pododsjeka i to: za nadzor prometa stokom u tuzemnom prometu i za trgovinske ugovore, veterinarske konvencije i inozemni promet.)
- odsjek za stočarsko-zdravstvenu promičbu, osnivanje, izgradnju, ustrojstvo i rad stočarsko-zdravstvenih ustanova (dijeli se na 3 pododsjeka i to:
- za stočarsko-zdravstvenu promičbu,
- za osnivanje, ustroj i rad stočarsko-zdravstvenih ustanova, za izradu nacrta i planova za izdavanje gradnje zgrada stočarsko-zdravstvenih ustanova).
- opći poodsjek.
Već poslije Drugog svjetskog rata formira se Ministarstvo poljoprivrede FNRJ Stočarsko-veterinarsko odjeljenje kao najviše stručno rukovodstvo za stočarstvo i veterinarstvo, a malo kasnije zasebno Veterinarsko odjeljenje. Tako će 1948. g. biti izvršena reorganizacija veterinarske službe. Umjesto Veterinarskog odjeljenja stvaraju se Veterinarske uprave kako u saveznom tako i u republičkim ministarstvima poljoprivrede. Ovom je reorganizacijom omogućeno ostvarivanje zadataka u operativnom djelovanju s oformljenom mrežom na terenu, znanstveno istraživačkom radu, proizvodnji i distribuciji veterinarskih cjepiva, lijekova i drugog materijala. Direktno rukovođenje operativom (dio veterinarske službe koji na terenu rješava svakodnevne probleme kurative, epizootiološka i druga pitanja) vodile su Republičke veterinarske uprave na čijem je čelu veterinar, koji je u ministarstvu imao položaj načelnika, odnosno pomoćnika ministra. Uprave su pomagale u osposobljavanju nižih i srednjih veterinarskih kadrova. Osnovnu jedinicu operative predstavljala je veterinarska služba u srezu. Srezovi koji su imali dva ili više veterinara podijeljeni su na veterinarske rajone. U nekim srezovima se veterinarska služba obavljala kroz veterinarske ambulante koje su pod rukovodstvom sreskog narodnog odbora, odnosno stočarsko veterinarske uprave.
Kadić (1942.) navodi da je posao veterinara određen zakonskom odredbom iz 3. srpnja 1942. g. prema kojoj je područni veterinar prema kotarskom predstojniku u jednakom službenom odnosu kao i kotarski veterinar koji je u sjedištu kotara i koji je vodio brigu o cjelokupnoj veterinarskoj službi na području cijelog kotara. Uredba o veterinarskoj struci (Anonymus, 1947.) propisivala je da u veterinarsku struku spadaju zvanja koja obavljaju poslove: ispitivanja, suzbijanja i ugušivanja zaraznih i parazitarnih, uzgojnih i drugih bolesti domaćih životinja; rad na poboljšanju higijenskih uvjeta kod životinja, vođenje brige o higijeni živežnih namirnica te o veterinarsko sanitarnom pregledu u prometu stoke i sirovina te liječenje životinja.
Pravilnik o pripravničkoj službi, stručnim ispitima i tečajevima za službenike veterinarske struke (Anonymus, 1948.) propisivao je da pripravnici veterinarske struke mogu steći stručnu praksu i proširiti svoje stručno zvanje.
Postojala je pripravnička služba za mlađeg veterinarskog pomoćnika i veterinara, a koja je trajala 2 godine. Pripravnički ispit trebao se položiti u roku od 2 godine s mogućnošću produženja na još 6 mjeseci.
Pripravnički staž mogao se odraditi u veterinarskoj bolnici ili većoj veterinarskoj ambulanti u trajanju od najmanje 10 mjeseci, pri kotarskom izvršnom odboru najmanje 6 mjeseci, a ostatak staža mogao se provesti u nekoj znanstvenoj organizaciji ili dijagnostičkom zavodu ili jednoj većoj klaonici. Stručni ispit postojao je za pripravnike i za specijaliste. Od polaganja stručnog ispita za pripravnike mogle su se osloboditi osobe, koje prvi put stupaju u državnu službu veterinarske struke ako su poznate kao veterinarski znanstveni radnici ili dobri veterinarski praktičari. Pripravnici veterinarske struke stjecali su pravo na polaganje stručnog ispita nakon 20 mjeseci pripravničke službe, a iznimno nakon 18 mjeseci. Stručni ispit za zvanje veterinara sastojao se od sljedećih skupina: stočne zaraze, higijena, uzgojne bolesti i parazitologija, liječenje domaćih životinja, higijena živežnih namirnica, uzgoj domaćih životinja, propisi u organizaciji veterinarske službe. Nakon položenog ispita pripravnik se raspoređivao u početno zvanje, a za stjecanje zvanja starijeg veterinarskog pomoćnika, veterinarskog savjetnika i višeg veterinarskog savjetnika potrebno je bilo mišljenje Stručnog povjerenstva kojeg je imenovao ministar poljoprivrede.
Stručni tečajevi organizirani su za zvanja veterinarskog bolničara, veterinarskog higijeničara i veterinarskog laboranta.
Ovi tečajevi imali su rang niže srednje škole. Povremeno su se organizirali tečajevi za usavršavanje službenika.
Uredba o veterinarskim stanicama (Anonymus, 1949.a) propisivala je da dotadašnje kao i novoosnovane ambulante ulaze u sastav veterinarskih stanica koje su obavljale cjelokupnu veterinarsku zaštitu stočarstva te su one ustanove kotarskih, odnosno gradskih odbora. Na području mjesnog Narodnog odbora kao i u zemljoradničkim zadrugama mogle su se uz odobrenje kotarskih Narodniho dbora osnovati veterinarske ispostave pod stručnim rukovodstvom i nadzorom veterinarskih stanica. Na čelu veterinarskih stanica i veterinarskih ambulanti nalazio se upravitelj koji je morao biti veterinar, a osim njega iste su morale imati određen broj veterinara, veterinarskih pomoćnika, bolničara i higijeničara te farmaceutsko i administrativno osoblje. Veterinarska stanica imala je svoj proračun u sastavu kotarskog budžeta, odnosno gradskog Narodnog odbora.
Veterinarske stanice su neposredno ili preko veterinarskih ambulanti obavljale suzbijanje stočnih zaraznih i parazitarnih bolesti, suzbijanje uzgojnih bolesti stoke, veterinarsko-sanitarnu kontrolu prometa stokom, higijenu živežnih namirnica animalnog podrijetla, snabdijevanje s veterinarskim materijalom (lijekovi, cjepiva i dr.), liječenje oboljelih životinja u stočnim bolnicama i ambulantama, a u težim slučajevima i izvan njih, nadzor nad potkivanjem stoke, planiranje veterinarskih poslova, vođenje veterinarske statistike i evidencija, vođenje veterinarske propagande, brigu o veterinarskim pomoćnim kadrovima. Veterinarske ispostave prijavljivale su sumnju na zaraznu ili parazitarnu bolest veterinarskim stanicama ili ambulantama, vršile su DDD, nadzor nad držanjem, timarenjem i hranidbom životinja, pružanje prve pomoći oboljelim životinjama, nadzor nad uklanjanjem lešina životinja, vršile su cijepljenje i štrojenje životinja.
Pravilnik o stažu i stručnom ispitu za zvanje veterinara-specijaliste (Anonymus, 1949.b) propisao je da je na zvanje veterinara-specijaliste imao pravo veterinar koji je određeno vrijeme proveo u nekoj ustanovi na specijalizaciji u jednoj od grana specijalističkih grupa i koji je položio ispit specijalnosti iz navedene grupe. Redovni, izvanredni profesori, docenti veterinarskih fakulteta te viši znanstveni savjetnici veterinarskih instituta smatrali su se specijalistima grane za koju su izabrani, a znanstveni suradnici veterinarskih instituta ako su proveli najmanje 5 godina na radu u odnosnoj grani. Veterinari su mogli specijalizirati iz sljedećih specijalističkih skupina: epizootiologije (stočne zaraze, mikrobiologija i imunologija); parazitologije (parazitologija, invazione bolesti); biologija uzgoja domaćih životinja (govedarstvo, konjogojstvo, ovčarstvo i kozarstvo, svinjogojstvo, peradarstvo i kunićarstvo); zoohigijena i ishrana domaćih životinja (zoohigijena, ishrana domaćih životinja); porodiljstvo i uzgojne bolesti (porodiljstvo sa sterilitetom i U.O., uzgojne bolesti); higijena živežnih namirnica animalnog podrijetla (higijena mesa i proizvoda od mesa, higijena mlijeka i mliječnih proizvoda); unutrašnje bolesti domaćih životinja; kirurgija (kirurgija s oftalmologijom, onikologija); rendgenologija s fizikalnom terapijom; patološka anatomija; proizvodnja bioloških i farmaceutskih preparata. Specijalizacija za stočne zaraze trajala je 3 godine, od čega 6 mjeseci na patološkoj anatomiji, 3 mjeseca na mikrobiologiji i 3 mjeseca na zoohigijeni. Specijalizacija na mikrobiologiji i imunologiji trajala je tri godine od čega 6 mjeseci u institutu i klinici za zaraze te 3 mjeseca na patološkoj anatomiji. Specijalizacija za invazione bolesti trajala je 2,5 godina od čega tri mjeseca na patološkoj anatomiji, za zoohigijenu 3 godine od čega 2 mjeseca na patološkoj anatomiji, za higijenu mesa i proizvoda od mesa specijalizacija je trajala je 2,5 godina od čega 4 mjeseca na patološkoj anatomiji, za unutrašnje bolesti specijalizacija je trajala 3 godine od čega 3 mjeseca na patološkoj anatomiji.
Specijalizacije iz: proizvodnje kemijsko-farmaceutskih proizvoda, proizvodnje bioloških preparata, patološke anatomije, kirurgije i oftalmologije, uzgojnih bolesti, porodiljstva steriliteta i u.o., biologije uzgoja domaćih životinja trajala je 3 godine, a parazitologije, higijene mlijeka i mliječnih proizvoda, onkologije te rendgena 2,5 godina.
Uredbom o zvanjima i plaćama službenika u veterinarskoj službi (Anonymus, 1952.) se navodilo da su zvanja u veterinarskoj struci veterinarski bolničar (niža veterinarska škola ili svršeni tečaj); veterinarski higijeničar (svršena niža veterinarska škola ili svršeni tečaj); veterinarski laborant (svršena niža veterinarska škola ili svršeni tečaj), veterinarski pomoćnik (svršena srednja Veterinarska škola); veterinar (Veterinarski fakultet) i veterinar- specijalist (Veterinarski fakultet i ispit specijalnosti). Veterinarski bolničar, veterinarski higijeničar i veterinarski laborant bili su od 14. do 20. platnog razreda, veterinarski pomoćnik od 9. do 16., veterinar od 14. do 5. i veterinar-specijalist od 4. do 12. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o zvanjima i plaćama službenika u veterinarskoj službi (Anonymus, 1954.) navodila je da su oblici plaća u veterinarskoj struci osnovna plaća, dopunska plaća i položajni dodatak.
Prema Zakonu o veterinarskoj službi (Anonymus, 1957.a) veterinarske stanice su osnivali Narodni odbori općina, a kad je postojala potreba obavljanja veterinarskih poslova za šire područje mogao ju je osnovati Narodni odbor kotara. Veterinarske stanice bile su ustanove sa samostalnim financiranjem kojima upravljaju Upravni odbor i upravitelj. Upravitelj veterinarske stanice morao je biti diplomirani veterinar. Narodni odbor je određivao cijene usluga veterinarske stanice u granicama raspona koji je određivalo Izvršno vijeće Sabora. Pojedine poslove stanice su mogle obavljati uz jamstvo za naknadu eventualno nastale štete koja može nastati na stoci prilikom obavljanja dotičnih usluga. Veterinarske stanice obavljale su usluge uz jamstvo samo u slučaju ako bi vlasnik stoke pristao platiti pored redovne cijene i premiju jamstva.
Visinu premije za pojedine usluge na prijedlog veterinarske stanice donosio je organ nadležan za poslove i zadatke stanice. Veterinarska stanica koja je obavljala pojedine usluge uz jamstvo za naknadu štete bila je dužna za svaku godinu u svom proračunu osigurati sredstva za isplatu naknade štete do visine premije.
Veterinarske su stanice imale osim fondova predviđenih propisima o ustanovama sa samostalnim financiranjem i fond za uzdizanje veterinarskih kadrova, a čija su se sredstva mogla koristiti isključivo za uvođenje novih veterinarskih zahvata i sl. One su mogle osnivati svoje veterinarske ambulante. Stručne poslove veterinara mogao je samostalno obavljati samo diplomirani veterinar poslije završenog staža. Diplomirani veterinarski pomoćnici mogli su obavljati samo veterinarske poslove tehničke naravi koji nisu vezani s postavljanjem dijagnoze.
Veterinari i veterinarski pomoćnici nisu mogli obavljati privatnu praksu.
Prema Odluci o trajanju i načinu obavljanja staža veterinara (Anonymus, 1957.b) staž za veterinara trajao je godinu dana i obavljao se po pravilu bez prekida.
Veterinar je za vrijeme stažiranja trebao proći sve poslove koji su mu kasnije bili potrebni za samostalno obavljanje veterinarske djelatnosti. Za vrijeme stažiranja imao je pravo na plaću u iznosu od 2500 dinara mjesečno. Pravilnik o načinu obavljanja staža veterinara (Anonymus, 1957.c) regulirao je da su diplomirani veterinari mogli obavljati staž u veterinarskim stanicama u kojima su mogla stažirati najviše 2 veterinara. Veterinarska stanica je u popis svojih službenika uvodila stažiste i o tome je podnosila izvještaj republičkom organu uprave nadležnom za poslove veterinarstva.
Stažiranje se moglo obaviti u veterinarskim stanicama u trajanju od: jedan mjesec na administrativnim i financijskim poslovima; pet mjeseci na poslovima ambulante i kurativne prakse, (osobito u vršenju kastracija domaćih životinja i izvođenja planskih akcija u suzbijanju i sprječavanju stočnih zaraznih i parazitarnih bolesti; tri mjeseca na poslovima suzbijanja steriliteta i u.o. stoke); dva mjeseca na poslovima koje veterinarske stanice obavljaju na temelju ovlaštenja, osobito na vršenju pregleda stoke za klanje i mesa tržnoj kontroli živežnih namirnica životinjskog podrijetla i kontroli prometa stokom; jedan mjesec kod privredne organizacije s većim uzgojem stoke. Ako veterinarska stanica nije mogla organizirati cijeli staž bila je dužna pobrinuti se da kandidat to napravi u drugoj stanici. Veterinari su cjelokupni staž mogli obavljati u veterinarskim stanicama: Beli Manastir, Bjelovar, Dugo Selo, Đakovo, Ivanec, Jastrebarsko, Karlovac, Samobor, Sisak, Slavonski Brod, Slavonska Požega, Valpovo, Varaždin, Velika Gorica, Koprivnica, Križevci, Knin, Ludbreg, Našice, Osijek, Pazin, Petrijanec, Remetinec, Vinkovci, Virovitica, Vrbovec, Vukovar, Začretje, Zagreb i Zaprešić. Staž svih navedenih poslova, osim jednog mjeseca kod privredne organizacije s većim brojem stoke mogao se obaviti u veterinarskim stanicama: Buje, Buzet, Čazma, Daruvar, Donja Stubica, Đurđevac, Garešnica, Grubišino Polje, Kloštar, Ivanić Grad, Kutina, Nova Gradiška, Novi Marof, Novska, Pitomača, Popovača, Prelog, Virje, Zelina i Žabno. Stažiranje bez poslova suzbijanja steriliteta i u.o. u veterinarskim stanicama: Biograd na Moru, Donji Miholjac, Glina, Gospić, Labin, Ogulin, Orahovica, Otočac, Petrinja, Poreč, Pula, Rijeka, Sinj, Split i Zadar. Stažiranje bez poslova steriliteta i u.o i poslova u privrednoj organizaciji s većim brojem stoke u veterinarskim stanicama: Dvor, Gračac, Kostajnica, Krapina, Okučani, Rovinj, Sesvete i Zlatar. Poslove od jednog mjeseca na poljoprivrednim dobrima mogli su se obaviti u: Poljoprivredno dobro Našica, PIK Belje, Poljoprivredno dobro Gospić, Osijek, Orlovnjak, Tenjski Antunovac, Rudine i Vinkovci.
Zakon o veterinarskoj službi (Anonymus, 1965.) propisivao je da zadatke veterinarske službe obavljaju veterinarske stanice, veterinarski zavodi i dijagnostičke stanice. Veterinarske stanice i druge veterinarske organizacije, veterinari i veterinarski tehničari koji su obavljali poslove veterinarske službe bili su odgovorni za provođenje naređenih mjera. Veterinarske stanice osnivaju općine. Ona je bila samostalna i samoupravna radna organizacija. Njome su upravljali članovi radne zajednice-radnički savjet, upravni odbor i direktor. Za direktora veterinarske stanice mogao je biti imenovan samo veterinar. Stručne poslove mogli su obavljati samo diplomirani veterinari, a veterinarski tehničari mogli su obavljati samo veterinarske poslove tehničke naravi. Veterinari i veterinarski tehničari nisu mogli obavljati privatnu praksu. Veterinarski bolničari bili su pomoćni službenici veterinarskih ustanova. Laborant i veterinarski bolničar nisu mogli samostalno obavljati nikakve veterinarske poslove. Veterinarske stanice provodile su naređene mjere, umjetno osjemenjivanje, liječenje, kastriranje, selekciju, hranidbu stoke, pregled stoke za klanje.
Zakonom o zaštiti stoke od stočnih zaraza (Anonymus, 1967.) samo veterinari mogu vršiti dijagnostičko ispitivanje i liječenje stoke od stočnih zaraza. Preventivno cijepljenje mogu vršiti i veterinarski tehničari i veterinarski bolničari pod nadzorom veterinara. Zakon o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti (Anonymus, 1979.) propisivao je da obavljanje veterinarske djelatnosti vrše veterinarske stanice, veterinarski zavodi i Veterinarski institut. Veterinarska stanica provodila je imunoprofilaktičke, dijagnostičke i druge postupke radi sprječavanja, otkrivanja, suzbijanja i iskorjenjivanja zaraznih, nametničkih, uzgojnih i drugih bolesti životinja, liječenje oboljelih životinja i vršenje zahvata na njima, suzbijanje neplodnosti i provođenje u.o., sanitarnu zaštitu okoliša, i druge poslove. Stanica je bila dužna organizirati svoj rad u ambulantama tako da je svakodnevno mogla obavljati sve poslove. Veterinarsku stanicu osnivala je općina. Poslove zdravstvene zaštite životinja i druge poslove veterinarske djelatnosti obavljali su stručni radnici u veterinarstvu: diplomirani veterinar (postavljanje dijagnoze i liječenje, poslove inspekcijskih pregleda i kontrole veterinari koji su položili stručni ispit za veterinarskog inspektora), veterinarski tehničar (poslovi koji nisu vezani za postavljanje dijagnoze), veterinarski laborant (poslovi stručno tehničko laboratorijski), veterinarski bolničar (pomoćne stručno tehničke poslove pod nadzorom) i veterinarski higijeničar (skupljanje i neškodljivo uklanjanje lešina, životinjskih otpadaka i konfiskata te hvatanje pasa i mačaka lutalica). U.o. i poslove sanitarne zaštite mogli su obavljati samo za to osposobljeni radnici.
Pravilnik o uvjetima, načinu i postupku davanja i oduzimanja odobrenja za rad veterinara (Anonymus, 1998.) propisivao je da Hrvatska veterinarska komora daje, produljuje i oduzima licencu. Licenca je javna isprava i daje se na vrijeme od pet godina. Pravilnik o vježbeničkom stažu veterinarskih djelatnika i načina polaganja stručnog ispita (Anonymus, 1999.) propisivao je da vježbenički staž za diplomirane veterinare traje 12 mjeseci, a za veterinarske tehničare 6 mjeseci. Vježbenički staž obavljao se u veterinarskim organi zacijama i to u veterinarskim stanicama i veterinarskim ambulantama u punom trajanju, u veterinarskoj ljekarni samo 30 dana, u veterinarskim bolnicama, veterinarskim klinikama i centrima za reprodukciju i u.o. do 90 dana kao i u veterinarskoj ambulanti privatne prakse, na Veterinarskom fakultetu ili Veterinarskom institutu. Za stručnog voditelja vježbeničkog staža mogao je biti imenovan diplomirani veterinar s najmanje 3 g. radnog staža nakon položenog stručnog ispita. Vježbenički staž se obavljao u punom radnom odnosu bez prekida. Nakon obavljenog stručnog staža polagao se stručni ispit i to pravni dio, opća veterinarska medicina, unutarnje bolesti, porodiljske, zarazne i parazitarne bolesti dom. životinja te kirurgija, ortopedija i oftalmologija.
Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 1997.) i Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 2007.) navode da veterinarsku djelatnost obavljaju pravne (veterinarske ambulante, veterinarske stanice, veterinarske bolnice, veterinarske klinike, centri za reprodukciju i u.o. te veterinarske ljekarne) i fizičke (veterinarska ambulanta privatne prakse). Veterinarski djelatnici su: doktor veterinarske medicine, veterinarski tehničar i veterinarski bolničar. Prema sadašnjem zakonu postavljanje dijagnoze, propisivanje lijekova, liječenje, porodiljske i kirurške i druge zahvate na životinjama, promet veterinarskih lijekova, veterinarski pregledi i kontrolu te druge poslove veterinarskog javnog zdravstva mogu obavljati samo veterinari.
Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati veterinarske organizacije, veterinarska praksa i veterinarska služba u sustavu provedbe veterinarske djelatnosti (Anonymus, 2009.) nalaže da veterinarska služba mora imati najmanje jednog veterinara s odobrenjem za rad (licencom) i jednog veterinarskog tehničara.
Opća veterinarska praksa mora imati najmanje jednog veterinara s odobrenjem za rad (licencom) te veterinarskog tehničara.
Specijalistička veterinarska praksa mora imati veterinara s odobrenjem za rad (licencom) i završenim poslijediplomskim studijem iz područja biomedicine i zdravstva, znanstveno polje veterinarska medicina, grana kliničke znanosti, odnosno odgovarajuću stručnu kvalifikaciju u skladu s posebnim propisom o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija te veterinarskog tehničara. Područna veterinarska ambulanta mora imati najmanje veterinara s odobrenjem za rad (licencom) te veterinarskog tehničara. Veterinarska ambulanta mora imati najmanje dva veterinara s odobrenjem za rad (licencom) te veterinarskog tehničara. Veterinarska ambulanta u sjedištu stanice mora imati najmanje tri veterinara s odobrenjem za rad (licencom) te veterinarskog tehničara.
Veterinarska bolnica mora imati najmanje dva veterinara s odobrenjem za rad (licencom) od kojih jedan mora imati završeni poslijediplomski studij iz područja biomedicine i zdravstva, znanstveno polje veterinarska medicina, grana kliničke znanosti, odnosno odgovarajuću stručnu kvalifikaciju u skladu s posebnim propisom o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija te najmanje jednog veterinarskog tehničara i veterinarskog bolničara.
Veterinarska klinika mora imati najmanje, tri veterinara s odobrenjem za rad (licencom) i završenim poslijediplomskim studijem iz područja biomedicine i dr. Veterinarska organizacija mora za dobivanje i obavljanje poslova javnih ovlasti imati odgovarajući broj veterinara s važećom licencom i ispunjenim uvjetima za imenovanje ovlaštenima i to: veterinarska ambulanta najmanje dva veterinara s navedenim uvjetima; veterinarska stanica najmanje tri veterinara s navedenim uvjetima. Veterinarska organizacija, veterinarska praksa i veterinarska služba u kojima postoji potreba za obavljanje kirurških zahvata na otvorenim tjelesnim šupljinama, dubokom mišićju, kostima i zglobovima malih životinja, mora imati veterinara sa završenim poslijediplomskim studijem iz područja biomedicine i zdravstva, znanstveno polje veterinarska medicina, grana kliničke znanosti, specijalistički studij iz kirurgije, ortopedije i oftalmologije s anesteziologijom ili specijalistički studij patologije i uzgoj domaćih mesoždera, odnosno odgovarajuću stručnu kvalifikaciju u skladu s posebnim propisom o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (Anonymus, 2010.). Ovaj dio Pravilnika je 2013. g. izmijenjen i ova zakonska odredba nije na snazi (Anonymus, 2013.). Hrvatska veterinarska komora izdaje, produljuje i oduzima licenciju. Licencija je javna isprava kojom se dokazuje stručna osposobljenost veterinara za samostalno obavljanje veterinarske djelatnosti u Republici Hrvatskoj. Licencija može biti redovna i privremena.
* Autori su koristili terminologiju povijesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Sažetak
Nekada je na ovim prostorima veterinarska djelatnost obavljana od strane vračara, vidara, travara, pastira, kovača, kasnije svećenika (benediktinci), konjušara, potkivača, liječnika, a kasnije veterinara (prva dva veterinara spominju se u drugoj polovici 18. stoljeća). U početku obavljanja ozbiljne veterinarske djelatnosti veća pozornost poklanjala se suzbijanju pojave i sprječavanja širenja zaraznih bolesti, a pregled i liječenje drugih bolesti obavljali su veterinari u privatnoj režiji. Dugo će to tako biti sve do iza Drugog svjetskog rata kada je bila zabranjena privatna praksa, a dotadašnje kao i novoosnovane ambulante ušle su u sastav veterinarskih stanica koje su obavljale cjelokupnu veterinarsku zaštitu stočarstva. Nakon Domovinskog rata izvršena je privatizacija postojećih veterinarskih stanica i od tada se ponovo dopušta privatna praksa na malim, a kasnije i na velikim životinjama.
Literatura [… prikaži]
The organization of veterinary services in Croatia in legislation throughout history
Petar DŽAJA, DVM, PhD, Full Professor, Krešimir SEVERIN, DVM, PhD, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod
Previously in this region, veterinary activities were performed by witches, wound healers, herbalists, shepherds, farriers and later by priests (Benedictines), groomers, blacksmiths, doctors and finally by veterinarians (the first two veterinarians are mentioned in the second half of the 18th century). At the beginning of the performance of serious veterinary activities, significant attention was given to the control of and prevention of the spread of infectious diseases, whereas clinical examinations and treatments of other diseases were carried out by veterinarians under private arrangements.
This continued until after World War II when private practices were banned and the former and newly formed veterinary clinics became veterinary stations that were entrusted withthe entire suite of veterinary protection services in animal husbandry. After the Homeland War, the privatization of existing veterinary stations was carried out and private practice was re-allowed, first on small and later on large animals.