K. Severin, P. Džaja, D. Agičić, T. Bigač, Ž. Grabarević i Zrinka Perić
Dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Tomislav BIGAČ, dr. med. vet., Croatia osiguranje; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; Zrinka PERIĆ, dr. med. vet., Pia-vet d.o.o.
O institucionalnom razvoju osiguranja na prostorima RH putem samostalnih organizacija za osiguranje možemo govoriti tek od kraja 19. stoljeća, a do tada usluge pružaju strana osiguravajuća društva. Prve organizacije za osiguranje bile su osnovane 1804. g. u Rijeci i Karlovcu, a 1874. g. August Šenoa je pokrenuo inicijativu za osnivanje Zagrebačkog uzajamnog osiguravajućeg zavoda. Do osnivanja prve domaće organizacije za osiguranje došlo je tek 1884. kada je odlukom Gradskog poglavarstva Zagreba, osnovana Osiguravajuća zadruga “Croatia” s ciljem bavljenja osiguranjem rizika požara za grad Zagreb. S osiguranjem života Croatia će se početi baviti tek od 1905. Novaković (1915.) pišući o Zadruzi i osiguranju goveda navodi da je jedna od dužnosti članova Zadruge bila da sva svoja za osiguranje sposobna goveda osiguraju i na vrijeme prijave svaku zdravstvenu promjenu kod osiguranih goveda (prodaju, nabavu, dozvole procjene i nadzor osiguranih goveda) te pokoravanje zadružnim odredbama u smislu liječenja i postupka s osiguranim životinjama. U Zadruzi su se osiguravala goveda na gubitke oduginuća, klanja iz nužde ili veterinarsko-redarstvene zaplijene mesa, ako ona nije padala na teret člana, a osiguranje nije imalo nikakve zapreke. Nije bilo moguće osigurati goveda mlađa od 6 mjeseci i starija od 12 godina. Ona koja su bila osigurana prije 12 godina ostajala su i dalje osigurana. Isto se tako nisu mogla osigurati ni bolesna ili na bolest sumnjiva goveda dok se veterinarskom svjedodžbom nebi dokazala da su zdrava, a ni bez zakonskog jamstva kupljena goveda dok ne bi prošao jamstveni rok, kao ni izgladnjela goveda.
Goveda se nisu osiguravala protiv nastalih šteta u smislu prolazne umanjene vrijednosti ili nesposobnosti samo za jednu izvjesnu uporabivost te štete koje su se događale pri otpremi željeznicom ili parabrodom, kod utovara i istovara u njih, odnosno iz njih. Osiguranje je započinjalo 14. dan u 12 sati u podne iza upisa goveda u knjige osiguranja, i ako je do toga roka član uplatio propisane pristojbe i premije. Za životinje koje su uginule ili im je meso bilo zaplijenjeno prije 14. dana o podne, nije se davala odšteta, a samo u nekim slučajevima, premija. U slučaju da je govedo oboljelo do 14. dana osiguranja, osiguranje vrijedi tek od ozdravljenja goveda. U slučaju promjene vlasnika osiguranje je trajalo još 8 dana iza promjena, ako je u tom roku učinjena prijava ravnatelju o toj promjeni.
Osiguranje je prestajalo prestankom članstva, prjelaskom goveda u vlasništvo nečlana Zadruge ili izvan područja Zadruge, smrću člana ili prjelaskom svih osiguranih goveda u ruke kojeg drugog člana, ako novi vlasnik nije učinio propisanu prijavu. U slučaju da je član morao prodanu životinju zbog danog jamstva za bolest preuzeti natrag, odnosno štetu snositi, Zadruga mu je takvu štetu nadoknađivala, samo ako je za dotičnu životinju bila uplaćena premija. Za temelj osiguranja služila je procjena vrijednosti goveda, koja je podjednako bila osnova za procjenu premije i odštete. Vrijednost osiguranih goveda procjenjivala se početkom svakog polugodišta, a u svako drugo doba godine pri upisu novih članova. Procjenu vrijednosti goveda vršila su dva Zadružna povjerenika.
Već osigurana goveda procjenjivana su prvih 8 dana svakog polugodišta, a kod novih prijava procjena se obavljala za 3, a najdalje za 5 dana od prijave. U slučaju da se vlasnik nije složio s procjenom vrijednosti goveda isti je mogao tražiti novu procjenu dvojice procjenitelja imenovanih od ravnateljstva Zadruge, a čija je prosudba bila konačna. U sumnjivim i bitnim slučajevima vezano za visinu procjene moglo se pozvati veterinara.
Svako osigurano govedo moralo je biti uneseno u osigurateljnu knjigu. U slučaju da je član Zadruge kupio od Zadruge neko govedo ili da je na drugi način došao do osiguranog goveda za koje je plaćena premija, nije plaćao premiju ni upisninu.
Članovi su bili dužni svako oboljenje, uginuće, stradanje ili zapljenu mesa još isti dan prijaviti najbližem povjereniku koji je s još jednim povjerenikom procjenjivao štetu, identičnost goveda i nevinost vlasnika. O tome je sastavljen zapisnik, a član nije smio ubiti nastradalo govedo bez znanja i privole bar jednog povjerenika, a u hitnim slučajevima svjedoka. Glavna skupština je određivala u kojim se slučajevima pozivao i kako se plaćao veterinar. Ako je član izgubio pravo na naknadu štete pripadao mu je utržak za prodane dijelove njegova goveda. Odšteta je iznosila za prvo nastradalo govedo kod jednog člana u tekućoj poslovnoj godini redovito 80% od vrijednosti posljednje procjene, a isplaćivala se odmah. Odšteta je bila manja za krave i junice za 5%, za uginuća od metiljavosti i nadma za 10%, a ako je nastradao veći broj grla istom vlasniku u istoj tekućoj godini odšteta se povrh toga snižavala još za 5% za svako daljnje nastradalo govedo (kazna za nemar). U slučaju spora šteta se isplaćivala tek nakon završetka spora. Član je gubio pravo na odštetu: ako nije osigurao sva za osiguranje sposobna goveda; ako se dokaže da je u svezi s uginućem životinje htio na neki način Zadrugu prevariti; ako je meso zapljenjeno; ako oboljenje ili uginuće odmah nije prijavio; ako oboljelo govedo nije liječio; ako nije prijavio nastale promjene kod goveda; ako Zadruga odredi klanje iz nužde; a on je to odbio; ako nije uplatio premiju; ako u slučaju zaraznih bolesti u oblasti u kojoj je određeno utamanjenje životinje pa je član odštetu dobio od države; u slučaju uginuća ili stradanja koja nastanu radi rata i dr.; u slučaju da su štetu učinile treće osobe; ako je kupljeno govedo uginulo pod jamstvenom manom; ako je član skrivio stradanje ili uginuće goveda; ako u slučaju zaraznih bolesti član nije slušao savjete veterinara.
Njemčić (1916.) navodi da u tadašnjoj državi postoje samo dva poduzeća koja se bave osiguranjem stoke i to: Minerva u Budimpešti (osiguranje konja i krava) i Elementare u Beču (osiguranje konja). Elementare je protiv obvezatnog osiguranja, ali misli da bi država trebala biti ta kojoj je interes da narodna imovina od 600 milijuna kruna bude osigurana (3,5 milijuna stoke).
Pozajić (1940.) navodi da su postojali pokušaji osiguranja stoke još od 1905. g., ali u tome se nije uspjelo te iznosi da je jedini oblik koji dopušta i omogućava uspjeh osiguranja stoke je zadružni oblik.
On navodi da je osiguranje stoke djelovalo na unaprjeđivanje stočarstva.
Pri zadružnom osiguranju stoke bila je onemogućena svaka špekulacija, a svaka zadruga je kao samostalna jedinica nosila teret nastalih šteta te je bilo isključeno svako bogaćenje na račun drugoga.
Uplaćeni novčani iznos članova Zadruge predstavljalo je prisilnu štednju za slučajeve štete, a odšteta za nastale štete bila je pomoć u nevolji onome tko je bio štetom pogođen. Mjesne su zadruge morale poduzeti sve, što je moguće i što je potrebno, da bi spriječile nastajanje štete među osiguranom stokom uz obvezno vođenje popisa osigurane stoke, procijenjene vrijednosti svakog grla za vrijeme osiguranja kao i početkom svakih 6 mjeseci te i nakon uginuća. Savez je imao zadaću osiguravanje uputa kako bi članovi svojim ponašanjem i djelovanjem spriječili nastanak štete. Savez navodi da se nastanak štete sprječavao osiguranjem zdrave i dobre staje, blagovremenim čišćenjem i njegovanjem stoke, ispravnim hranjenjem te čuvanjem od zaraznih i parazitarnih bolesti (uništavanjem uzročnika bolesti, ograničavanjem uporabe predmeta i zaštitnim cijepljenjem).
Po Pravilima za osiguranje stoke (Savjet Državnog osiguravajućeg zavoda) (Anonymous, 1953.) mogli su biti osigurani: konji, magarci, mazge, mule u dobi od 6 mjeseci do navršenih 12 godina, goveda, bivoli u dobi od 6 mjeseci do navršenih 12 godina, svinje u dobi od najviše 4 mjeseca, ovce i koze od 6 mjeseci.
U osiguranje se nisu mogle primiti: bolesne životinje ili sumnjive na neku zaraznu bolest, iscrpljene, zakržljale, slijepe te životinje u lošoj kondiciji, životinje koje se drže u lošim higijenskim uvjetima, svinje koje su lakše od 20 kg bez obzira na starost. Stoka se osiguravala na iznos koji je označavao osiguranik, a koji nije mogao premašiti stvarnu vrijednost životinje, a u slučaju štete, bez obzira na svotu osiguranja, morala se izvršiti procjena stvarne vrijednosti životinje.
Mlada se stoka mogla osigurati na vrijednost koju će postići do kraja godine osiguranja, a svinje u tovu na vrijednost koju bi mogle imati na kraju tova. Svota osiguranja procjenjivala se prema njenoj stvarnoj vrijednosti, a kad su u pitanju male životinje (stado), osiguranje se vršilo na prosječnu vrijednost.
Državni osiguravajući zavod nadoknađivao je osiguraniku nadoknadu: uslijed uginuća osigurane stoke od bolesti ili nesretnog slučaja; uslijed prinudnog ubijanja ili prinudnog klanja osigurane stoke u vezi provođenja veterinarsko sanitarnih mjera u cilju suzbijanja zaraznih bolesti, osim tuberkuloze; zaraznog pobačaja i infekciozne anemije kopitara; ako su bolesti ustanovljene samo kliničkim pregledom. Nadoknada štete davala se i u slučajevima prinudnog klanja osiguranih goveda zbog bolesti ili nesretnog slučaja, kada je životinji prijetila neposredna opasnost od uginuća pa se klanje vršilo u cilju smanjenja štete. Kao uzroci prinudnog klanja iz ekonomskih razloga nisu mogli biti: sipljivost, kronično oboljenje zglobova, tetiva, kostiju i jalovosti grla.
Obveza Državnog osiguravajućeg zavoda za nadoknadu štete bila je: za štete od uginuća, klanja ili ubijanja uslijed nesretnih slučajeva u roku od 24 sata od dana kada je osiguranje zaključeno i ako je do tog dana premija plaćena; za štete od uginuća; prinudnog klanja ili ubijanja uslijed bolesti u 24 sata petnaestog dana od dana kad je premija plaćena; ako je osigurano grlo do 24 sata 15. dana oboljelo od neke nezarazne bolesti i nije ozdravilo do isteka toga roka. Obveza Državnog osiguravajućeg zavoda počinjala je onog dana, kad je grlo ozdravilo, o čemu se trebalo podnijeti veterinarsko uvjerenje.
Ako je grlo oboljelo od zarazne bolesti Državni osiguravajući zavod nije nadoknađivao štete, a produžavalo se za sva grla i trajalo dok zaraza ne bi prestala o čemu je osiguranik bio dužan podnijeti veterinarsko uvjerenje. Obveza je počinjala ako je osiguranje uvjetovano cijepljenjem, a cijepljenje nije bilo izvršeno prije početka osiguranja. Karenca za bolest protiv koje je životinju trebalo cijepiti počinjala je teći od dana naknadno izvršenog cijepljenja. U nesretne slučajeve smatrale su se štete koje su nastale: odronjavanjem ili klizanjem terena, burom, poplavom, lavinom i sl., ozljede uslijed gaženja vozilima, sudarima vozila, međusobne borbe stoke, kliznućem, utapanjem u vodu ili blato, mehaničkim gušenjem, električnom strujom ili gromom, ozljedom od ujeda zmija i divljih zvijeri, požarom i smrzavanjem te kemijskim otrovima. Državni Zavod nije nadoknađivao štetu u slučajevima ratnih zbivanja; dok obveza osiguranja nije počela; uslijed namjere ili velike nemarnosti osiguranika ili osobe kojoj je povjerena briga i postupak sa stokom; uslijed bolesti na osiguranoj stoci, ako se utvrdilo da je bolest postojala prije osiguranja; uslijed kastracije od nestručnih osoba; uslijed nedovoljne i nepravilne hranidbe; uslijed tuberkuloze, zaraznog pobačaja ili infekciozne anemije kopitara i ako se ove bolesti utvrde samo kliničkom pretragom te ako uslijed starosti životinja nije mogla biti osigurana. Uz obveze prijavljivanja rizika od osiguranika, Državni zavod je mogao od ugovora o osiguranju odustati u roku od 30 dana od saznanja da zlonamjerno nije navedena koja važna okolnost. No, isti nije mogao odustati od ugovora ako je pri zaključenju ugovora znao ili je morao znati da je dati ugovor nepotpun, odnosno zlonamjeran; ako osiguranik nije bio kriv za netočan podatak; ako prešutna, netočno prikazana okolnost nije utjecala na odluku Državnog zavoda, ni na nastajanje štete, kao i u slučajevima kada se šteta desila, a nema osnove za odbijanje prava na odštetu.
Osiguranik je morao osigurati svu stoku iste vrste koju je ima u posjedu u istom mjestu, a koja je bila zdrava i sposobna za osiguranje. Samo u iznimnim slučajevima moglo se od toga odustati kad je u takvim slučajevima morao prijaviti svu stoku iste vrste koja nije osigurana. Premija se plaćala unaprijed i to odjednom za svaku godinu, odnosno razdoblje trajanja osiguranja, ako je zaključeno s određenim rokom trajanja do godinu dana. U slučaju poduzimanja nekih radnji koje su povećavale rizik na osiguranim životinjama o tome se morao obavijestiti Državni osiguravajući zavod najkasnije 15 dana od dana njegova nastanka. U takvim slučajevima kada je nastupila šteta koja nije posljedica povećanog rizika Zavod je izračunavao štetu kao omjer između plaćene premije i premije koju je trebalo platiti s obzirom na povećani rizik. Kod svakog znatnog povećanja rizika Državni osiguravajući zavod je predlagao novu premijsku stopu. U slučajevima kada je šteta nastala kao neposredna posljedica povećanog rizika, a osiguranik nije na vrijeme obavijestio Zavod isti je gubio pravo na odštetu. U slučaju potrebe provođenja nekih zaštitnih mjera na životinjama Državni osiguravajući zavod je mogao to zahtijevati, jer u slučaju nastanka štete prouzročene ovom povredom Zavod gubi pravo na odštetu, osim u slučajevima ako osiguranik nije povredu učinio zlonamjerno ili ako povreda nije utjecala na nastajanje štete.
Nadalje je bila dužnost osiguranika prijaviti promjenu mjesta boravka ili promjenu broja životinja. Kad je osigurano grlo oboljelo ili mu se dogodio nesretan slučaj morao je pozvati veterinara (u suprotnom se šteta nije nadoknađivala), a u slučaju uginuća ili prisilnog klanja pisano obavijesti Zavod. Prinudno ubijanje ili klanje, ako su nadležne vlasti u vezi sa suzbijanjem zaraznih bolesti to naredile, po preporuci veterinara (u suprotnom nije bilo nadoknade štete) ili predstavnik Zavoda kada zbog bolesti ili nesretnog slučaja prijetila opasnost od uginuća (smanjenje štete). Osiguranik je uvijek bio dužan prilikom klanja ili ubijanja osigurane životinje iskoristiti dijelove životinja kako bi smanjio štetu. Utvrđivanje štete vršilo se na licu mjesta, a vršio ju je predstavnik Državnog osiguravajućeg zavoda s osiguranikom i veterinar. Tada su se morale utvrditi okolnosti pod kojima je šteta nastala kao i procjena nastale štete.
Kao stvarna vrijednost životinje uzimala se njena vrijednost prema stanju uoči oboljenja ili nesretnog slučaja koji je bio uzrok nastanka štete, i prema cijeni koja je na snazi na dan uginuća, odnosno prinudnog klanja. U iskorištenje se računali svi dijelovi nastradale životinje, koji su bili iskorišteni na bilo koji način. U slučajevima prinudnog klanja Zavod je priznavao još nagradu za izvršeno klanje, a u slučaju uginuća za skidanje kože. Ako je veterinar procjenjivao visinu štete ona je bila mjerodavna jer je dana od struče osobe. Odšteta nije mogla biti veća od stvarno pretrpljene štete. Osiguranje se moglo zaključiti na godinu dana i na neodređen rok.
Pravilnik za uzajamno osiguranje stoke (Skupština zadružnog saveza NRH) (Anonymous, 1954.) je potvrdio gore navedena pravila što se tiče dužnosti zadrugara u svezi prijave stoke iste vrste u istom mjestu, prijava svake promjene kod osigurane životinje, iskorištavanja dijelova od osigurane životinje u slučaju uginuća i sl. U uzajamno osiguranje uzimala se samo zdrava stoka i to: goveda u dobi od 6 mjeseci do navršenih 12 godina, konji od 6 mjeseci do navršenih 15 godina, svinje u dobi od 4 mjeseca i više, ovce u dobi od 6 mjeseci i više, a osiguranje se nije odnosilo na bolesne ili na bolest sumnjive životinje dok se veterinarskim uvjerenjem ne dokaže da je zdrava, kirijaška stoka ili stoka na šumskim radovima, iscrpljena, pregladnjela, zakržljala i slijepa stoka, životinje koje se drže u lošim higijenskim uvjetima te stoka prekupaca i mesara.
Uzajamno osiguranje počinjalo je onog dana u 12 sati kad je ugovor potpisan i dostavljen Savezu i trajao je do kraja osiguranja. Što se tiče karence, početka, produženja osiguranja vrijedilo je kako je naprijed navedeno. Za nesretan slučaj jamstvo za naknadu štete je počinjalo odmah po osiguranju životinja, a to su slučajevi koji su naprijed navedeni (vidi pravila 1953.). Ako član ne bi na vrijeme platio doprinos, obveza se prekidala i počinjalo je teći ponovno petnaesti dan popodne nakon naknadne uplate. U slučajevima prijelaza stoke u drugo vlasništvo osiguranje se nije prekidalo ako se ta promjena prijavila unutar 8 dana od dana promjene.
Jedno razdoblje uzajamnog osiguranja trajalo je u pravilu 6 mjeseci, ali je po želji moglo trajati i godinu dana. Polugodišnje razdoblje se računalo od 1. siječnja i 1. srpnja, a cjelogodišnje od 1. siječnja. U slučaju da osiguranje nije padalo na navedene datume, prvi doprinos se plaćao za toliko mjeseci, koliko je bilo do kraja razdoblja, ali nije moglo manje od 3 mjeseca. Istekom osiguranja, isto se produživalo novom uplatom u roku od 14 dana od isteka osiguranja. Procjenu stoke vršila su 2 procjenitelja Zadruge u prisustvu veterinara koji je istovremeno vršio i zdravstveni pregled, a zajedno su ocjenjivali higijenske prilike. Procjena novih grla osiguranja vršila se kod prijave, a za navedeno razdoblje posljednjih 14 dana osiguranja. Član Zadruge mogao je životinju osigurati i na nižu vrijednost od procijenjene. Procjene su unošene u popis stoke koje su procjenitelji potpisivali, a veterinar je u popis stoke davao svoj nalaz o zdravlju i kondiciji, o vrsti i danu cijepljenja, o higijenskim prilikama uz napomenu preporučuje li osiguranje ili ne.
Uz navedeni datum veterinar bi se ispod toga potpisao. Svinje su morale obvezno biti cijepljene, a ostala stoka po potrebi, jer inače u suprotnom osiguranje nije vrijedilo. Popis stoke slao se odmah Savezu, a najkasnije 14 dana nakon početka osiguranja. Osiguranik je imao pravo na naknadu štete samo u slučajevima prinudnog klanja ili uginuća životinja.
Nužno klanje vršilo se u slučajevima kada je zbog nesretnog slučaja prijetila opasnost uginuća, a svrha mu je bila da se šteta smanji. Vršila se prema odredbi veterinara, ali i bez njega u hitnim slučajevima kada su za to postojali opravdani razlozi (uz dvojicu svjedoka). Osiguranik nije imao pravo na odštetu ako je šteta nastupila nakon prestanka članstva, prijelazom stoke u vlasništvo nečlana, u slučaju ratnih zbivanja; ako je do štete došlo krivnjom člana; ako se utvrdilo da je član pri osiguranju davao hotimično i zlonamjerno krive podatke; ako nije izvršio preventivno cijepljenje, a bilo je potrebno; ako je došlo do štete što se član nije pridržavao uputa; ako se nužno klanje izvršilo po odredbi vlasti; ako je do štete došlo uslijed zaraznog pobačaja, infekciozne anemije kopitara ili tuberkuloze, u slučaju krađe životinje; ako štetu počini treća osoba te u slučajevima otpreme životinja željeznicom ili brodom. Šteta se prijavljivala službeniku Zadruge i veterinaru čim se dogodila te se ista odmah procjenjivala. Službenik je sastavljao zapisnik o šteti, koji su potpisivali oštećenik, dva procjenitelja ili dva svjedoka i veterinar koji je u zapisnik upisivao svoje mišljenje, nakon čega su ga potpisivale dvije ovlaštene osobe Zadruge, uz stavljanje žiga i slanje odmah Savezu (najkasnije u roku od 3 dana). Odšteta nije smjela prijeći visinu stvarne štete. Stvarna šteta se izračunavala na način da se od vrijednosti životinje odbijala vrijednost iskorištenja. Ako je vrijednost osiguranja jednaka ili veća od stvarne vrijednosti odšteta je jednaka osiguranoj svoti. Ako je bilo iskorištenja (nekih dijelova) odšteta se odmjeravala u omjeru između osigurane svote i stvarne vrijednosti životinje. Pri procjeni štete uzimala se vrijednost životinje na dan oboljenja, a cijena na dan štete. Uputstvo za uzajamno osiguranje stoke (Zadružni stočarski savez NRH) propisivano je da je veterinar na popisu stoke potvrdio da su životinje zdrave i u dobroj kondiciji, cijepljene, a njihove higijenske prilike besprijekorne. Ovdje se navodilo da je popis stoke ispravan, da osiguranje može početi svakim danom u godini, a kod tovne stoke osiguranje je počinjalo teći danom uplate doprinosa (koji se mogao uplatiti na najmanje 6 mjeseci) i trajalo je određeni broj mjeseci.
Zakon o veterinarskoj službi (NN 67/1957) je navodio da su veterinarske stanice mogle obavljati pojedine usluge uz jamstvo za naknadu eventualno nastale štete koja može nastati na stoci prilikom obavljanja dotičnih usluga. One su obavljale usluge uz jamstvo samo u slučajevima ako je vlasnik stoke pristao platiti pored redovne cijene i premiju jamstva. Visinu premije odobravao je službenik stanice, a takve stanice morale su u svom proračunu osigurati sredstva za isplatu nadoknade štete do visine premija za koje je bilo predviđeno da budu u tekućoj godini uplaćene. Upute za provođenje osiguranja stoke (Zajednica osiguranja Hrvatske) (Anonymous, 1963.) definirao je nekoliko pojmova: polica je pisani ugovor o uspostavi osiguravajućeg odnosa; karenca je vrijeme po zaključivanju osiguranja, u kojem još ne nastupa obveza osiguravatelja za naknadu štete; skadenca je vrijeme kada u slučaju višegodišnjeg osiguranja dospijeva uplata naredne godišnje premije; vinkulacija je klauzula na polici, prema kojoj osiguravatelj štetu ne isplaćuje naslovniku police, već materijalno zainteresiranoj i u polici navedenoj trećoj osobi; proporcija je omjer između provedenog osiguranja i onakvog kakvo je trebalo biti provedeno. Pri osiguranju životinja trebalo je utvrditi identitet osigurane životinje (tako je dobna granica za kopitare bila od 4 mjeseca do 15 godina, za goveda i bivole od 4 mjeseca do 12 godina, za ovce i koze od 6 mjeseci, za svinje od 4 mjeseca. U svinja s društvenog sektora donja granica je bila 2, a kod ovaca i koza 3 mjeseca), zdravstveno stanje, vrijednost životinje, utvrđivanje rizika protiv koga se životinja osigurava, utvrđivanje svote osiguranja, utvrđivanja vremena trajanja osiguranja. Premijske stope zastupnik je određivao na osnovu vrste životinje, u odnosu na vlasništvo (društveni i privatni sektor), u odnosu na uporabu životinje (laki, teški i izuzetno teški rad), u pogledu higijenskih uvjeta te o izuzetno pojačanim rizicima. Osiguranje bez veterinarskog pregleda provodilo se iznimno kad su bile u pitanju potpuno zdrave životinje i tamo gdje nije bilo zaraznih bolesti. Ako je postojala i najmanja sumnja na bolest nije se moglo osigurati stoku bez veterinarskog pregleda. U ovom dijelu se navodi da osiguranje stoke ne može biti sklopljeno bez veterinarskog pregleda te su navedene dužnosti veterinara u osiguranju stoke. U posebnim slučajevima kada se vrijednost osiguranja tijekom godine mijenja (prema stanju zaliha koje se prijavljuju u ugovorenim rokovima: petnaestodnevno, mjesečno, tromjesečno, polugodišnje) istovremeno se mijenja i premija osiguranja – u tom slučaju se sklapa flotantno osiguranje. Propisani su bili posebni uvjeti osiguranja pčela, a Osiguravajući zavod je nadoknađivao nastalu štetu koja nastane pod normalnim okolnostima: uslijed uginuća zbog bolesti ili nesretnog slučaja; uslijed uništenja pčela i košnica; uslijed nesretnog slučaja; uslijed uništenja pčela zbog provođenja veterinarsko-sanitarnih mjera te jamstvo za štete na drugim domaćim životinjama; uslijed uboda pčela. Osiguravatelj nije priznavao štetu koja je nastala zbog ratnih djelovanja, krađe ili nestanka, prijevoza, nedovoljnih zaliha hrane ili nestručnog zazimljavanja, gubitka matice, griže, grabeži pčela, za vrijeme trajanja karantene. Nadalje se bili propisani uvjeti za osiguranje pasa po kojemu se u osiguranje moglo primiti pse od navršenih 9 mjeseci do navršenih 8 godina, a psi osigurani do navršenih 6 godina starosti mogli su se osigurati do navršenih 10 godina starosti. Svi su psi morali biti zdravi. U osiguranje se nisu mogli primiti bolesni psi i psi sumnjivi na zaraznu bolest, iscrpljeni i zakržljali; psi u lošoj kondiciji; psi koji se drže u lošim higijenskim uvjetima; psi čiji način držanja nije moguće kontrolirati. Psi su se osiguravali na svotu koju označi osiguranik uz uvjet da taj iznos nije mogao premašiti stvarnu vrijednost psa, a Osiguravajući Zavod nije nadoknađivao štete koje bi nastale provedbom veterinarsko-sanitarnih mjera; uslijed prinudnog ubijanja pasa te uslijed nestanka ili krađe. Za pse od 6 mjeseci do 6 godina Osiguravajući Zavod je isplaćivao 90%, za pse starosti od 6 do 8 godina 80%, a za pse od 8 do 10 godina 70% iznosa osigurane svote. Uvodi se kolektivno osiguranje stoke koje se moglo zaključiti na određenom prostoru gdje ima do 400 grla krupne stoke i ako se osiguranjem obuhvatilo najmanje 50% od ukupnog broja, a tamo gdje je bilo više od 400 grla ako je osiguranjem obuhvaćeno najmanje 200 grla. Kod sitne stoke obvezatan je obuhvat 50% od ukupnog broja popisane stoke iste vrste. Kasnije se uvodi kolektivno osiguranje stoke s uključenjem rizika liječenja, posebni uvjeti za osiguranje muških grla od opasnosti rizika kastracije.
Ovo osiguranje počinjalo je teći od trenutka pristupanja obaranju životinje radi izvršenja kastracije i trajalo je mjesec dana po izvršenju kastracije, tj. prestajalo je 30.-tog dana po izvršenoj kastraciji. Ako se pojavila komplikacija u vremenu osiguranja, a osiguranik je odmah o tome obavijestio Zavod, osiguranje se produžavalo. U suprotnom, trajalo je isto samo mjesec dana, ovdje nije bilo karence, a osiguranje je važilo samo ako je kastraciju proveo veterinar. Iznosi premijskih stopa: pastusi koji su imali normalno razvijene i zdrave spolne organe; u starosti do 5 godina 1%, u starosti od 5 do 8 godina 2% i u starosti preko 8 godina 3%; pastusi koji nisu imali normalno razvijene i zdrave spolne organe (kriptorhid) u starosti do 5 godina 6%, u starosti od 5 do 8 godina 8% i u starosti preko 8 godina 10%. Ako je kriptorhid obostran, bez obzira na starost, primjenjivala se premijska stopa od 10%.
Za bikove, ako se kastracija vršila beskrvnom metodom, u starosti od 2 godine 0,5% i u starosti preko 2 godine 1%. Ako se kastracija vršila krvnom metodom u starosti do 2 godine 1%, u starosti od 2 do 5 godina 2% i u starosti preko 5 godina 3%. Za ovnove ako se kastracija vršila beskrvnom metodom u starosti do 2 godine 1% i u starosti preko 2 godine 2%. Ako se kastracija vršila krvnom metodom u starosti do 2 godine 2%, u starosti od 2 do 5 godina 3% i u starosti preko 5 godina 4%. Za neraste s normalno razvijenim i zdravim spolnim organima 2% te s normalno razvijenim i bolesnim spolnim organima 5%. Opisana su i pravila osiguranja kontrahiranih goveda i svinja; osiguranje stoke na izložbama; osiguranje goveda i svinja u kooperaciji; osiguranje stoke iz inozemnog uvoza, posebni uvjeti osiguranja uvezene stoke za vrijeme karantene; osiguranje teladi od 8. dana starosti; posebni uvjeti osiguranja ovaca za vrijem trajanja merinizacije i dr. Zakon o veterinarskoj službi (NN 10/65) propisivao je da veterinarske stanice mogu obavljati pojedine poslove uz jamstvo za naknadu slučajne štete, koja može nastati na stoci prilikom obavljanja usluga.
Veterinarske stanice obavljale su usluge uz jamstvo samo u slučaju, ako vlasnik uz redovnu cijenu pristane platiti i premiju jamstva. Winterhalter (1972.) navodi Pravila za osiguranje životinja iz 1972. g. koja su predviđala da su predmet osiguranja mogli biti konji, magarci, mazge, mule u dobi od 4 mjeseca do navršenih 12, odnosno 15 godina ukoliko su u posljednje tri godine bili neprekidno osigurani; goveda i bivoli u dobi od 4 mjeseca do navršenih 10, odnosno 13 godina ukoliko su u posljednje tri godine bili neprekidno osigurani; krave muzare u eksploataciji mogle su biti osigurane do 8 godina starosti; ovce i koze u dobi od 3 mjeseca do navršenih 6 godina; svinje u dobi od 2 mjeseca i s najmanjom težinom od 20 kg do navršenih 5 godina.
Osiguravatelj se obvezivao nadoknaditi štetu uslijed uginuća ili nesretnog slučaja; prisilnog klanja kada životinji prijeti neposredna opasnost od uginuća pa se klanje vrši radi njenog iskorištenja, odnosno radi smanjenja štete; prilikom prisilnog klanja ili ubijanja; kada zbog bolesti ili nesretnog slučaja životinji ne prijeti neposredna opasnost od uginuća, ali je postala neuporabljiva za bilo koju namjenu. Osiguravatelj nije u obvezi nadoknaditi štetu u slučaju prisilnog klanja zbog sipljivosti, kronične bolesti zglobova, tetiva i kostiju; zbog rasplodne nesposobnosti, sljepoće, smanjenjog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno smanjene mliječnosti. Slučajevi koji nisu bili obuhvaćeni osiguranjem su: kada osiguravajuća obveza nije nastupila; zbog bolesti ili infekcije osigurane životinje ako se utvrdi da je bolest postojala prije osiguranja, bez obzira jesu li znaci bolesti bili vidljivi ili ne, i ako je šteta nastala u roku od 3 mjeseca poslije zaključenja osiguranja; životinje oboljele od slinavke i šapa, tuberkuloze, zaraznog pobačaja i infekciozne anemije iako su bolesti ustanovljene samo kliničkom pretragom, a štete nastale od hematurije vezikularis bovis u prvih 6 mjeseci od dana zasnivanja osiguranja. Nadalje, zbog uginuća ili prisilnog klanja odnosno ubijanja životinja koje po starosti nisu mogle biti osigurane; zbog nedovoljne i nepravilne prehrane; zbog namjere ili nemara osiguranika; kastracije koju su izvršile nestručne osobe; ratnim događajima; zbog uginuća nastalih zbog nepoduzimanja veterinarsko sanitarnih mjera pa i kad služba ne donese naredbu za prisilno klanje, odnosno ubijanje; zbog otpremanja životinje željeznicom, brodom, kamionom; kada grlo boravi izvan mjesta navedenog u polici duže od 8 dana. Obveze osiguratelja, započinjanje osiguranja bilo je kako je naprijed navedeno. Posebna pravila za osiguranje od opasnosti kastracije i ovariotomije nalagala da se mogu osigurati muška grla: pastusi, magarci, bikovi, ovnovi i nerasti, a od ženskih: krmače.
Osiguranje se odnosilo na štete koje nastanu na osiguranim životinjama zbog uginuća, prisilnog klanja ili ubijanja kao neposredna posljedica izvršene kastracije ili zbog nesretnog slučaja koji je nastao zbog opiranja ili obaranja životinje prilikom kastracije. Kad su u pitanju kastracije koje se vrše u vezi licenciranja osiguranje počinje od trenutka pristupanju obaranju životinje radi kastracije ili ovariotomije; ako je premija plaćena, a završava 30 dana nakon kastracije. Kad se radi o kastracijama koje su neovisne o licenciranju osiguranje traje kako je gore navedeno s tim da obveza osiguratelja za naknadu štete počinje u 24 sata onog dana kad je osiguranje zaključeno, ako je tog dana premija plaćena. Životinja je trebala biti osigurana prethodnoga dana prije vršenja kastracije. Osiguranje je vrijedilo pod uvjetom da je kastraciju obavila ovlaštena služba ili diplomirani veterinar.
Iz navedenog je dalje bilo vidljivo kako osiguravajuća društva nisu zahtijevala prethodni klinički pregled životinje pri osiguranju već se isti zadovoljio s letimičnom ocjenom zdravlja i gojidbenog stanja koji je davao službenik-neveterinar.
Osiguravajući zavodi su se osiguravali od rizika institucijom karence. Prema Općim uvjetima osiguranja životinja (Croatia) (Anonymous, 1979.). Pod zaraznom bolesti podrazumijevaju se sve zarazne bolesti iz Zakona kao i sve druge zarazne prenosive bolesti. U slučaju da je cijepljenje bilo uvjet osiguranja, a ono nije provedeno, osiguranje počinje od dana cijepljenja.
Obveze osiguravatelja nisu postojale u slučajevima istekom osiguranja. Osigurati su se mogli kopitari od 10 dana do navršenih 18 godina, odnosno 21 godine, ukoliko su najmanje 15 godina neprekidno osigurani. Goveda i bivoli od 10 dana do navršenih 12 godina, odnosno 15 godina ako su neprekidno osigurani 9 godina. Ovce i koze od 3 mjeseca do navršenih 8 godina. Svinje u starosti od 21 dana s najmanjom težinom od 5 kg do navršenih 7 godina, a u osiguranje se nisu mogle primiti bolesne ili sumnjive na bolest životinje; iscrpljene, zakržljale, slijepe i u lošoj kondiciji, životinje koje se drže pod lošim zoohigijenskim prilikama.
Osiguratelj je plaćao naknadu štete u slučajevima uginuća od bolesti ili nesretnog slučaja; prisilnog klanja zbog bolesti ili nesretnog slučaja; prisilnog klanja zbog bolesti ili nesretnog slučaja kada nema opasnosti za uginuće već iz ekonomskih razloga. Osiguratelj nije plaćao prisilna klanja iz ekonomskih razloga koja su nastala kao posljedica dugotrajnog, pretjeranog iskorištavanja životinja; jalovosti; sljepoće; smanjenja gubitka radne sposobnosti; smanjenja mliječnosti; smanjenja ljepote; smanjenja mogućnosti dotadašnjeg iskorištavanja i kod tovnih životinja radi slabog prirasta.
Nesretni slučaj (vidi naprijed nabrojani) smatra se svaki iznenadni od volje osiguranika nezavisan događaj koji djeluje izvana i to naglo i ima za posljedicu oboljenje, liječenje, prisilno klanje, uginuće i dr. Nesretnim slučajevima nisu se smatrali: porođaji, alimentarne intoksikacije, nadam, kolika, hernija i sve druge bolesti. U opasnosti koje nisu obuhvaćene osiguranjem su: bolesti koje su postojale prije osiguranja, slinavka i šap, tuberkuloza, bruceloza, svinjska kuga, i.a.k., krvomokrenje, nedovoljna i neispravna hranidba, kastracija od nestručnih osoba, ratna događanja, uslijed potresa, eksplozije, krađa i nestanak, mane, ako životinja boravi duže od 14 dana od navedenoga u polici. Uvjeti za osiguranje životinja (Croatia osiguranje d.d., Zagreb) (Anonymous, 1984.), propisivali su da se na mjesto otuđene osigurane životinje moglo se u osiguranje uvesti druga osiguranikova životinja iste vrste, ako odgovara uvjetima osiguranja, a osiguranik je otuđenje i nabavu nove životinje prijavio osiguravatelju. Ova zamjena bila je dopuštena samo u tjeku trajanja osiguranja koje je na snazi i vrijedi samo za kopitare, rasplodna goveda i rasplodne svinje. U slučaju otuđenja osigurane životinje osiguranje prestaje u trenutku kad osiguranik prestaje držati životinju.
Prema uvjetima za osiguranje životinja (Croatia osiguranje) (Anonymous, 2006.) predmet osiguranja mogu biti: kopitari do 15 g. starosti; goveda do 10 godina starosti; ovce i koze od 6 mjeseci do 6 godina; svinje u dobi od mjesec dana s najmanjom težinom od 5 kg do navršenih 7 g. starosti; psi i mačke u dobi od 6 mjeseci do 8 g.; pčele od prvog proljetnog izletnog dana; ukrasne i egzotične životinje (sisavci, gmazovi, ptice i ribe u ograđenom prostoru); kuniću (u intenzivnom uzgoju); domaća perad (fazani, jarebice i prepelice); pernata divljač (u intenzivnom uzgoju fazani, jarebice, prepelice i dr.); slatkovodne ribe (u intenzivnom uzgoju), ribe u moru, školjke, a posebni uvjeti osiguranja životinja odnose se na životinje u karanteni, za vrijeme kastracije i ovariotomije; za vrijeme izložbe i za vrijeme dok se nalaze u sabiralištima. U osigurane rizike ubrajaju se slučajevi uginuća osigurane životinje zbog bolesti ili nesretnog slučaja; klanje iz nužde; zbog bolesti ili nesretnog slučaja, eutanazija životinje zbog bolesti ili nesretnog slučaja.
Pod bolesti se podrazumijeva promjena uobičajenog zdravstvenog stanja koje nastaje iznenada, neovisno o volji osiguranika, a može imati za posljedicu uginuće, prisilno klanje ili ubijanje životinje. Nesretni slučaj je svaki budući iznenadni i o volji osiguranika nezavisan događaj koji djeluje na osiguranu životinju izvana i to naglo, a ima za posljedicu uginuća, klanja iz nužde ili eutanaziju. Priznaje se nesretni slučaj (vidi naprijed navedeno).
U neosigurane rizike kada osiguravatelj nije u obvezi nadoknaditi štetu spadaju osiguranje životinje koja nije smjela biti osigurana; kad osiguranje nije započelo; postojanje bolesti prije osiguranja; nepoštivanje dobne granice osiguranja životinja; dugotrajno nerazumno iskorištavanje životinja, nepregledavanje životinje od strane veterinara ili nepridržavanje uputa veterinara; djelomičan gubitak vida; slabog prirasta; gubitka mliječnosti; hranjenje nedovoljnom količinom i nepravilnom i škodljivom hranom; prevarom ugovaratelja; potres; nuklearne eksplozije i radioaktivne kontaminacije; krađa i nestanak životinje; klanje ili eutanazije bez opravdanih razloga; oboljenje većeg broja životinja odmah ne izvijesti osiguravatelj i uputi na klanje životinju bez znanja osiguravatelja; prijevoz duži od 10 km; utovar ili istovar, neprovođenje naređenih mjera i dr. Osiguravatelj nije u obvezi nadoknaditi štetu uslijed jalovosti goveda (ako nije drugačije ugovoreno), za pse i mačke koji nisu čistokrvni i nemaju rodovnika osim označenih pasa tartufara i visoko vrijednih pasa i mačaka; za pčele ako su štete nastale zaprašivanjem sredstvima protiv insekata, gubitak matice, pčelinjeg roja i grabeži pčela; za egzotične i ukrasne životinje u slučaju nastanka štete zbog napuštanja svog stalnog boravka; za perad štete nastale od požara (ako nije drugačije ugovoreno); za pernatu divljač ako šteta nastane urušavanjem mreža zimovnika zbog velike količine vlažnog snijega (ako se drugačije ne ugovori); za slatkovodne ribe u slučaju bježanja pastrva zbog poplava ili ugušenje pastrva koje nastaje kao posljedica pomanjkanja vode; a za ribu iz mora svaki bijeg ribe ispod nadzora (ako drugačije nije ugovoreno). Iznos osiguranja ne može prijeći stvarnu vrijednost životinje, a osiguravatelj može za pojedine životinje odrediti najniži i najviši iznos osiguranja. Mlade i tovne životinje osiguravaju se na vrijednost koju mogu postići na kraju osiguranja, a životinje držane zajedno, a izjednačene su mogu se osigurati na prosječan iznos osiguranja kada se moraju osigurate sve te životinje bez obzira čije su vlasništvo.
Životinje čija je vrijednost veća na početku ili u tijeku osiguranja osiguravaju se na najveću vrijednost koju imaju tijekom osiguranja. Ako nije drugačije dogovoreno osiguranje nije na snazi za vrijeme boravka životinja na izložbama, sportskim i drugim manifestacijama, na dresuri na paši i dr. preko 10 km od mjesta osiguranja.
O ovome je osiguranik dužan izvijestiti osiguravatelja najkasnije za 14 dana ako životinju stalno ili na duži rok od 14 dana premješta izvan mjesta koje je napisano u polici ili ako među osigurane životinje stavi neku drugu životinju. Karenca se mogla otkupiti u velikim aglomeracijama životinja. Karenca se u odnosu na bolest ne primjenjuje kod životinja koje se osiguravaju od prvog dana života (jednodnevni pilići, fazani, purani i td.).
Uz navedeno, osigurani slučaj je nastupio u osiguranju dopunskog rizika gubitka teleta ili ždrjebeta kod porođaja u trenutku uginuća, ili eutanazije teleta ili ždrjebeta od 9 mjeseci gravidnosti, odnosno 11. mjeseca ždrjebnosti do 10. dana po porođaju. U osiguranju dopunskog rizika gubitka rasplodne sposobnosti muških rasplodnih grla osigurani slučaj je nastupio stručnim utvrđivanjem trajne nemogućnosti izvršenja opasivanja, odnosno polučivanja sjemena, a u slučaju osiguranja dopunskog rizika gubitka rasplodne sposobnosti junica i krava osigurani slučaj je nastupio stručnim dokazom o trajnom gubitku reprodukcijske sposobnosti osigurane životinje. Nadalje su u pravilima navedena pravila osiguranja pri promjeni vlasništva, nastavljanje osiguranja po isteku tekućeg razdoblja osiguranja, pridržavanja odredbi zaštitnih mjera te obveze osiguranika kad nastane bolest ili nastane osigurani slučaj da bez odlaganja to prijavi i pozove veterinara te u slučaju bolesti koja životinji ugrožava život. Osiguranik je morao poduzeti sve mjere prinudnog klanja kako bi smanjio štetu. Šteta se utvrđuje odmah na mjestu nastanka, a to u pravilu provodi predstavnik osiguratelja veterinar ili veterinar cenzor uz sudjelovanje osiguranika. Uvijek treba utvrditi okolnosti pod kojima je šteta nastala i izvršiti njenu procjenu. Nadalje je propisano utvrđivanje osigurnine i naknada troškova. U dopunskim rizicima osiguranja za gubitak teleta i ždrjebeta osigurani su rizici uginuće teleta ili ždrjebeta kod spontanog ždrjebljenja ili za vrijeme intervencije koju je poduzeo ordinirajući veterinar; uginuće teleta u porođaju u 9. mjesecu gravidnosti ili uslijed uginuća ždrjebeta kao posljedica preranog porođaja u 11. mjesecu gravidnosti; teljenje-ždrjebljenje mrtvog ploda kao i uginuće teleta i ždrjebeta zbog bolesti ili nesretnog slučaja u trajanju do 10 dana poslije porođaja. U neosigurane rizike su spadali: pobačaj teleta-ždrjebeta prije 9., odnosno 11. mjeseca gravidnosti, laičke intervencije kod porođaja.
Dopunskim rizikom za osiguranje muških rasplodnih grla od rizika gubitka rasplodne sposobnosti u obuhvaćene rizike obuhvaćene ovim osiguranjem spadaju: gubitak rasplodne sposobnosti samo u slučaju kada je grlo postalo nesposobno da zaskoči ili oplodi – impotentio coeundi aut generandi, a nisu bili obuhvaćeni oblici rizika; ako je grlo isključeno iz rasploda uslijed zootehničkih uvjeta; ako je gubitak rasplodne sposobnosti prouzročen pretilnošću, namjerom ili velikom nemarnošću osiguranika, nedovoljnom ili nepravilnom hranidbom kao i oboljenjem od bruceloze, tuberkuloze, vibrioze ili trihomonijaze.
Dopunski rizik osiguranja rizika gubitka rasplodne sposobnosti krava i kobila podrazumijevao je da je osiguratelj u obvezu isplatiti osigurninu uslijed gubitka rasplodne sposobnosti osigurane kobile i krave, a osiguratelj nije bio u obvezi nadoknaditi štetu kada je gubitak rasplodne sposobnosti nastao zbog isključenja kobile ili krave uslijed zootehničkih razloga te nedovoljne i nepravilne hranidbe. Po posebnim uvjetima za osiguranje životinja za vrijeme izdržavanja uvjeta osiguratelj je u obvezi isplatiti osigurninu za štete koje nastanu uslijed uginuća, klanja iz nužde ili eutanazije zbog bolesti ili nesretnog slučaja. Obveza osiguratelja počinje od trenutka prestanka transportnog osiguranja, odnosno do trenutka smještaja životinja u karantenu i traje za ugovorno vrijeme dok se životinje nalaze u karanteni.
Ovdje se ne primjenjuje odredba o karenci, a obveze osiguravatelja prestaju u 24 sata posljednjeg dana trajanja osiguranja ili ranije u trenutku kada je životinja napustila karantenu. Prema posebnim uvjetima za osiguranje životinja od rizika kod kastracije i ovariotomije u osigurane rizike spadaju isplata osigurnine za štete na osiguranim životinjama koje nastanu uslijed uginuća, klanja iz nužde ili eutanazije zbog bolesti, kao neposredne posljedice izvršene kastracije, ovariotomije ili zbog nesretnog slučaja koji je nastao uslijed opiranja ili obaranja životinje prilikom samog kastriranja. Obveza osiguravatelja za isplatu štete počinjala je onim danom koji je u ugovoru naveden kao početak osiguranja, odnosno od trenutka pristupanja obaranju životinje radi izvršenja kastracije ili ovariotomije, ako je premija plaćena i traje 30 dana po izvršenoj kastraciji ili ovariotomiji. Ako se pojave posljedice zbog izvršene kastracije-ovariotomije dok traje osiguranje obveza osiguravatelja za naknadu štete zbog tih posljedica traje i nadalje pod uvjetom da osiguranik odmah u tijeku trajanja osiguranja javi osiguravatelju i veterinaru radi liječenja. Neizvršenje prijave na vrijeme gubi se pravo na naknadu štete uslijed kastracije-ovariotomije poslije isteka trajanja osiguranja od 30 dana.
Osiguranje vrijedi pod uvjetom da je kastraciju-ovariotomiju obavio samo veterinar te se ni na ovo osiguranje ne primjenjuje odredba o karenci. Isto tako propisani su posebni uvjeti za osiguranje životinja na izložbama te u sabiralištima.
Od 2012. g. Croatia osiguranje započinje s osiguranjem kućnih ljubimaca s rizikom liječenja.
Danas na prostoru Republike Hrvatske postoje brojna osiguravajuća društva koja pružaju uslugu osiguranja životinja pod različitim uvjetima i za različite skupine životinja koja nisu bila predmet ovoga rada. Naime, u radu su prikazani uvjeti osiguranja najstarijeg osiguravajućeg društava na prostoru RH, Croatia osiguranje d.d., koji su se mijenjali kroz povijest.
* Autori su koristili terminologiju povjesnih razdoblja koja su u radu izučavali.
Sažetak
U radu je prikazan pregled pojedinih zakonskih propisa, pravila i uputa o osiguranju životinja kroz povijest iz kojega proizlazi da razvojem intenzivne stočarske proizvodnje raste i broj osiguravajućih životinjskih vrsta kao i osigurani rizici protiv nastanka štete.
Uz osnovno osiguranje počinje osiguranje životinja u posebnim uvjetima. Veterinar će razvojem osiguranja postati glavna osoba čiji će pregled biti odlučujući ispunjava li životinja uz navedene uvjete i uvjete osiguranja. Isto tako kad je u pitanju početak osiguranja, osiguranik je trebao veterinarskim uvjerenjem dokazati kada je bolest počela, odnosno kada je prestala.
Literatura [… prikaži]
Insurance of Animals in Legal Provisions and Rules Through the History
Krešimir SEVERIN, PhD, DVM, Assistant Professor, Petar DŽAJA, PhD, DVM, Full Professor, Željko GRABAREVIĆ, PhD, DVM, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Tomislav BIGAČ, DVM, Croatia osiguranje; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod; Zrinka PERIĆ, DVM, Pia-vet d.o.o.
T he paper presents specific legal provisions, rules and guidelines governing the animal insurance through the history showing that, with the development of intensive animal farming, there is an increasing number of insured animal species and of insured risks.
In addition to the basic insurance, there is also the insurance of animals in specific conditions.
With the development of insurance, the veterinarian will become the main person whose examination will prevail in decision on whether an animal meets the requirements to be insured in the specified conditions.
Also, when it comes to the start of insurance, the insured party should prove the start and the end of the disease with a veterinarian certificate.