Otrovanje kućnih ljubimaca sredstvima koja izazivaju ovisnost – depresori središnjeg živčanog sustava

Andreja Prevendar Crnić*, Dora Jović i Jelena Šuran

---

Dr. sc. Andreja PREVENDAR CRNIĆ*, dr. med. vet., redovita profesorica, (dopisni autor, e-mail: apcrnic@vef.hr), dr. sc. Jelena ŠURAN, dr. med. vet., docentica, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska, Dora JOVIĆ, dr. med. vet., Hrvatska

▲

Sažetak

---

Nastavno prethodnim radovima u kojima su opisana otrovanja pasa i mačaka hranom i dodatcima hrani: čokoladom, kavom, grožđem, lukom i oraščićima makadamije te ksilitolom i solju u ovom su radu opisana otrovanja sredstvima koja izazivaju ovisnost odnosno nekim depresorima središnjeg živčanog sustava: marihuanom, opioidima, „klupskim“ drogama – flunitrazepam i gamahidroksibutirat (GHB). Ilegalni lijekovi ili zloporabne droge su vrlo čest uzrok otrovanja kućnih ljubimaca od kojih su psi najprijemljiviji. Otrovanje nastaje zbog slučajne ingestije, krivog doziranja, ali i zlonamjernih trovanja.
Ingestija zloporabnih droga predstavlja dijagnostički, često i etički izazov veterinarima kliničarima, a vlasnici vrlo često nisu uopće svjesni čemu je životinja bila izložena. U ovom radu opisani su toksični učinci najčešćih depresora središnjeg živčanog sustava u kontekstu veterinarske toksikologije – izvori otrovanja, toksičnost, toksikokinetika, mehanizam toksičnog djelovanja, klinički znakovi otrovanja, dijagnostika i liječenje otrovanih životinja. Cilj ovog rada je detaljan opis najčešćih lijekova koji se zloupotrebljuju, klinički protokol te terapija otrovanih životinja u svrhu informiranja vlasnika životinja u smislu preventivnog djelovanja i izbjegavanja rizika kontakta životinja s navedenim lijekovima.
Ključne riječi: ilegalni lijekovi, zloporabne droge, kućni ljubimci, otrovanje, depresori SŽS-a

▲

Uvod

---

Među kućnim ljubimcima, psi su najprijemljiviji na otrovanje zloporabnim drogama, iako se slučajevi otrovanja povremeno javljaju i u mačaka, tvorova, ptica i ostalih životinja koje se drže u kućanstvima. Izlaganje ovim tvarima može biti posljedica ingestije, zlonamjernog trovanja i ostalih načina zlostavljanja životinja (Kisseberth i Trammel, 1990.).
Policijski psi su posebno izloženi opasnosti zbog moguće ingestije zloporabnih droga, a mogu doći u kontakt s velikim količinama kemikalija visoke čistoće (Dumonceaux i Beasley, 1990., Kisseberth i Tramel, 1990.). Ingestija zloporabnih droga u malih životinja predstavlja dijagnostički, a često i etički izazov za veterinare. Vlasnici životinja često nisu svjesni i ne znaju čemu je životinja bila izložena (Schwartz i Riddle, 1985., Buchta, 1988.), ali također vrlo često negiraju ingestiju zloporabnih droga (Godbold i sur., 1979., Welshman, 1986., Dumonceaux, 1995., Frazier i sur., 1998., Janczyk i sur., 2004., Volmer, 2005.). Zbog neadekvatne i nepotpune anamneze životinje se često eutanaziraju (Smith, 1988.). U dijagnostičkim laboratorijima moguće je dokazati mnoge zloporabne droge, no ti testovi su dugotrajni i skupi (Janczyk i sur., 2004.).
Postoje i gotovi testovi za provjeru urina koji su dostupni u ljekarnama, na primjer za dokazivanje prisutnosti barbiturata, opioida, benzodiazepina i amfetamina, no manje su precizni u provjeri primjerice prisutnosti marihuane (Teitler, 2009.).
Vrlo je važno saznati u kakvim uvjetima životinja živi, uključujući i susjedstvo te živi li u kućanstvu adolescent (Kisseberth i Trammel, 1990.).

U ovom radu opisani su učinci nekih depresora središnjeg živčanog sustava (marihuana, opioidi,” klupske” droge – flunitrazepam i GHB) u konteksu veterinarske toksikologije. Za svaku skupinu lijekova navedena je toksičnost, toksikokinetika, mehanizam toksičnog djelovanja, klinički znaci te dijagnostika i liječenje otrovanih životinja. Cilj ovog rada je detaljan opis najčešćih lijekova koji se zloupotrebljavaju, klinički protokol i terapija otrovanih životinja u svrhu informiranja vlasnika životinja u smislu preventivnog djelovanja i izbjegavanja rizika kontakta životinja s navedenim lijekovima.

▲

Marihuana

---

Marihuana (Cannabis sativa) se koristi preko 4000 godina zbog svojih psihotropnih učinaka (Di Marzo i De Petrocellis, 2006.). Naziv marihuana uključuje sušene, sjeckane listiće te sjeme biljke. Najvažniji aktivni sastojak je Δ⁹-tetrahidrokanabinol (THC). THC je monoterpen topljiv u mastima i prisutan u svim djelovima biljke, s najvećim koncentracijama u cvijetu i lišću (Ashton, 2001., Burrows i Tyrl, 2001.). Korištenju marihuane pristupa se različito te je u nekim zemljama dopuštena njena upotreba u medicinske svrhe. Sintetički oblici THC-a Dronabinol (Marinol^®) i Nabilon (Cesamet^®) koriste se za liječenje mučnine u pacijenata s rakom i imaju bolji učinak od antiemetika poput metoklopramida. Koriste se kod terapije glaukoma, multiple skleroze, kronične boli, epilepsije i psiholoških poremećaja (Di Marzo i De Petrocellis, 2006.). Proizvedena je i droga, 1-pentil-3(naftoil) indol ili JWH-018, koja iako nije strukturno slična THC-u, ima sličan učinak na kanabinoidne receptore.
Psi mlađi od godinu dana su najčešća vrsta kućnih ljubimaca koji se mogu otrovati ingestijom marihuane (kolačići) (Kisseberth i Trammel, 1990., Janczyk i sur., 2004.). Podatci u literaturi navode da su u 96 % slučajeva žrtve bili psi, 3 % mačke, a 1 % ostale životinje (Donaldson, 2002.). Listovi marihuane ili cigarete od marihuane su nađene u 203 od 213 pasa nakon ingestije (Bischoff, 2012.).
Marihuana u tortama i kolačićima je privlačna za pse (Jones, 1978., Godbold i sur., 1979., Janczyk i sur., 2004.). Kućni ljubimci mogu naći i druge oblike marihuane, a zabilježena je i namjerna intoksikacija malih životinja pasivnim pušenjem (Schwartz i Riddle, 1985., Buchta, 1988., Frohne i Pfänder, 2004.) ili namjernim ispuhivanjem dima u lice životinji (Janczyk i sur., 2004.).

▲

Toksičnost

---

Nakon intoksikacije marihuanom bilo je prijavljeno nekoliko uginuća životinja. Najmanja toksična doza u pasa bila je 84,7 mg/kg suhih listova, što odgovara polovici čajne žličice lišća u psa teškog 30kg (Gwaltn ey-Brant, 2004.). Letalna doza marihuane je približno 1000 puta veća od one koja izaziva vidljivi učinak (Volmer, 2005.). Doza od 3-9 g marihuane/kg tjelesne težine u pasa i majmuna nije prouzročila uginuće (Burrows i Tyrl, 2001.).
Zabilježeno je preživljavanje psa koji je ingestijom unio 26,8 g marihuane po kg tjelesne težine (Janczyk i sur., 2004.). Uginuće nakon ingestije marihuane uglavnom nastaje zbog komplikacija kada već postoji predisponirajuće medicinsko stanje (srčana disfunkcija), nego što je posljedica direktnog djelovanja kanabinoida iz marihuane (Poppenga i Gwaltney-Brant, 2011.).

▲

Toksikokinetika

---

Apsorpcija inhaliranog THC-a dostiže 50 % (Burrows i Tylr, 2001., Janczyk i sur., 2004.). Apsorpcija iz probavnog sustava različita je u pasa i ljudi. Klinički znaci nakon ingestije pojavljuju se za 30-60 minuta, dok se nakon udisanja pojave za 6-12 minuta. Cirkulirajući THC se veže do 99 % na proteine plazme (Volmer, 2005.).
Koncentracije u plazmi dosežu najvišu koncentraciju za 2 do 3 sata. Komponenta topljiva u mastima se brzo raspoređuje u mozak i ostala tkiva. Poluživot THC-a u plazmi je kratak zbog rapidne distribucije u tkiva. Brzo se metabolizira u jetri sustavom oksidaza (Burrows i Tylr, 2001.). 11-hidroksi-Δ⁹ THC je najaktivniji (fiziološki) metabolit THC-a (Volmer, 2005.). Između 65-90 % unesenog THC-a izlučuje se nepromijenjeno ili kao konjugurani metabolit fecesom te podliježe enterohepatičkoj cirkulaciji (Kisseberth i Trammel, 1990., Ashton, 2001., Volmer, 2005.), dok se 10-25 % THC-a izlučuje nepromijenjeno, kao metaboliti i konjugati u urinu.

▲

Mehanizam toksičnog djelovanja

---

CB₁ i CB₂ su kanabinodini receptori identificirani u štakora, majmuna, zamorčića, pasa, majmuna, svinja i ljudi (Ashton, 2005.). To su transmembranski metabotropni receptori (spregnuti s G proteinima). CB₁ receptori reguliraju kognitivne funkcije te su uključeni u regulaciju emocija, motoričko dopaminergičnog signaliziranja, percepcije boli te funkcije probavnog i kardiovaskularnog sustava (Ashton, 2005., Di Marzo i De Petrocellis, 2006.). Inhibiraju cAMP i stimuliraju protein kinaze u modulaciji ionskih kanala, posebno natrijevih i kalcijevih (Ashton, 2005., Di Marzo i De Petrocellis, 2005., Janczyk i sur., 2005.), rezultat čega je inhibicija otpuštanja ekscitatornih i inhibitornih neurotransmitora. Također, aktiviraju fosfolipazu C i PI-3 kinazu. CB₂ receptori nalaze u perifernom živčanom sustavu i imunološkom sustavu, u kojima imaju ulogu u regulaciji upale i boli (Di Marzo i De Petrocellis, 2005.).

▲

Klinički znaci otrovanja

---

Intoksikacija pasa je slična onoj u ljudi (Dumonceaux i Beasley, 1990., Dumonceaux, 1995.). Znaci se pojavljuju 30-60 minuta nakon ingestije, a uključuju: depresiju, ataksiju, midrijazu, dezorjentiranost, smetnje u ponašanju, hiperesteziju, tahikardiju, hipotenziju te rijetko tremor i napadaje. Ingestija može prouzročiti blage probavne poremećaje, moguća je pojava hipotermije, a rjeđe i hipertermije, bradikardije, neuobičajenog glasanja, kompulzivnog jedenja te hipersalivacije. Opisan je slučaj atopičnog dermatitisa u psa koji je živio u kućanstvu gdje se uzgajala C. sativa (Evans, 1989.).

▲

Dijagnostika i liječenje

---

Dijagnoza se postavlja na temelju iskaza vlasnika te na temelju pozitivnih rezultata dijagnostičkih pretraga ukoliko su sadržaj želuca i urin poslani na analizu. Testovi koji se koriste za dokazivanje THC-a, uključuju primjenu kitova i ograničene su uporabe, jer je moguće da se metaboliti koje takvi testovi detektiraju ne izlučuju u dovoljnim količinama da bi ih test identificirao, a mogući su i lažno pozitivni rezultati.
Zbog toga su manje pouzdani od drugih metoda za dokazivanje THC-a (Teitler, 2009.). THC je moguće dokazati u krvi i krvnoj plazmi metodom tankoslojne kromatografije (TLC) ili plinske kromatografije (GC) s masenom spektrofotometrijom (MS). Prognoza za male životinje izložene marihuani je dobra uz pravodobno postupanje, odnosno liječenje. Janczyk i sur. (2004.) opisali su 213 slučajeva otrovanja sa stopostotnim preživljavanjem. Oporavak ovisi o dozi i načinu kojem je životinja bila izložena, a većina životinja izložena malim dozama u dimu oporavi se za nekoliko sati, no nakon ingestije većih doza pokazuju kliničke znakove tijekom nekoliko dana (Kisseberth i Trammel, 1990., Dumonceaux, 1995., Burorows i Tyrl, 2001., Volmer, 2005.).

Terapija uključuje dekontaminaciju (poticanje povraćanja), potpornu i simptomatsku terapiju. Aktivni ugljen i laksansi pomažu u prevenciji apsorpcije, enterohepatičke cirkulacije te trajanju kliničkih znakova. Kontraindicirani su kod depresije središnjeg živčanog sustava (Dumonceaux i Beasley, 1990., Dumonceaux, 1995.). Da bi se izbjegle slučajne ozljede zbog rezidualne ataksije životinju se treba nadgledati najmanje 5 dana nakon ingestije te pratiti rad srca, tjelesnu temperaturu i disanje.

Izraženu nadraženost SŽS-a može se tretirati diazepamom. THC je izrazito topljiv u mastima te se intravenska infuzija lipida može dati kako bi se umanjili klinički znaci otrovanja THC-om u pasa (Bischoff, 2012.).

▲

Opioidi

---

Opij je osušeni mliječni sok biljke Papaver somniferum (mak). Spojevi koji su izolirani iz opija nazvani su opijati. Prašak opijuma sastoji se od 75 % inertnih sastojaka, 10 % morfija – glavnog aktivnog alkaloida, 0,5 % kodeina te trećeg, važnog alkaloida dimetil-morfija ili tebaina koji djeluje kao konvulzant (Branson i Gross, 2001.). Naziv „opioid“ odnosi se na lijekove koji imaju učinak sličan učinku morfina, a koji se može poništiti ili neutralizirati naloksonom. U ovu skupinu ubrajamo i mnoge lijekove čija je struktura različita od one morfina, poput nekih neuropeptida i sintetičkih analoga morfina (Mimica Matanović, 2014.).
Fentanil je osamdeset puta potentniji od morfija (Branson i Gross, 2001.), a nalazi se u oblicima paraenteralnih otopina ili oblicima za transmukozalnu (oralni štapići) i transdermalnu primjenu (flasteri). Uz to što se koriste kao analgetici, opioidi se često zloupotrebljavaju zbog razvoja ovisnosti i psihoaktivnih učinaka. Heroin je jedan od najzloupotrebljivanijih opioda kojem se povećava uporaba zbog relativno niže cijene u usporedbi s ostalim opioidima na recept (Dumonceaux, 1995., Anonymous, 2011.). Izvori otrovanja za životinje su ingestija vlasnikovih lijekova, vlastitih ili odbačenih fentanilskih flastera.

▲

Toksičnost

---

Letalna parenteralna doza morfija u pasa je između 110-210 mg/kg (Kisseberth i Trammel, 1990., Branson, 2001., Volmer, 2005.). Minimalna letalna doza za subkutanu (s.c.) injekciju morfija u mačaka je 40 miligrama po kilogramu, a pasa 25 mg/kg. Doza heroina od 0,20 mg/kg s.c. izaziva sedaciju, sporo i neučinkovito disanje, a dok doza od 0,58 mg/kg prouzroči dugotrajan učinak te agresivno ponašanje u trajanju od osam sati (Garrett i Gürkan, 1980.). Minimalna peroralna letalna doza u mačaka je 20 mg/kg.

▲

Toksikokinetika

---

Opiodi su slabe kiseline i njihova asorpcija se u najvećem opsegu odvija u tankom crijevu, no i nakon potkožne aplikacije je apsorpcija brza (Branson i Gross, 2001.). Mogu se vrlo dobro apsorbirati transmukozno, što je slučaj kod životinja koje su se otrovale žvakanjem fentanilskih flastera. Distribucija je različita; heroin je više topljiv u mastima te bolje prolazi krvno-moždanu barijeru u usporedbi s morfijem (Garrett i Gürkan, 1980.). Opioidi se raspodjeljuju u skeletnu muskulaturu, bubrege, jetru, crijeva, pluća, slezenu, mozak i placentu (Kisseberth i Trammel, 1990.).

Kod opioida je značajan učinak eliminacije prvog prolaska kroz jetru na bioraspoloživost. U prvoj fazi metabolizma se hidroliziraju, oksidiraju i N-dealkiliraju. 50 % morfija konjugira se do glukuronida u većine vrsta, a iznimka su mačke kod kojih se smatra da su osjetljivije na opioide, jer imaju manjak glukuronil-S-transferaze (Volmer, 2005.).
Heroin se metabolizira u jetri i ostalim tkivima te je klirens brži nego kod morfija (Bischoff, 2012.). Opiodi se najvećim dijelom izlučuju urinom. Inicijalno poluvrijeme eliminacije heroina kod pasa je osam minuta, no terminalno je osamdeset minuta zbog preraspodjele u tkivima (Garrett i Gürkan, 1980.).

▲

Mehanizam toksičnog djelovanja

---

Glavni opioidni receptori, čiji su agonisti endogeni endorfini i egzogeni opioidi, su mi (μ), delta (δ) i kapa (κ) receptori (Branson i Gross, 2001.).
Riječ je o receptorima koji se sprežu s G-proteinima.

Nalaze u SŽS-u, autonomnom živčanom sustavu, probavnom sustavu, srcu, bubrezima, gušterači, nadbubrežnim žlijezdama, sjemenovodu, limfocitima i adipocitima (Volmer, 2005.). U SŽS-u se nalaze u amigdali, frontalnom korteksu u pasa, majmuna i ljudi gdje je njihova stimulacija povezana s depresijom SŽS-a (Branson i Gross, 2001.). Aktivacija u mačke, svinje, koze, ovce i konja može djelovati na dopaminergičnu i noradrenergičnu neurotransmisiju te prouzročiti ekscitaciju (Bischoff, 2012.). Aktivacija opioidnih centara u kemoreceptorskoj okidačkoj zoni četvrte moždane komore prouzroči povraćanje. Uz to, opioidi prouzroče supresiju refleksa kašlja, djeluju na centar za disanje inicijalno povećavajući frekvenciju disanja, zatim smanjujući zbog depresije SŽS-a te smanjuju pokretljivost probavnog sustava.

Opiodni lijekovi su agonisti, parcijalni agonisti ili antagonisti opioidnih receptora. Morfij i srodni lijekovi su agonisti μ receptora, a nalokson je antagonist s afinitetom prema μ receptorima i manjim afinitetom za δ receptore (Volmer, 2005.).

▲

Klinički znaci otrovanja

---

Klinički znaci su slični u pasa i ljudi, a uključuju ekscitaciju, ubrzano disanje, pospanost, smanjenu percepciju bola, hipersalivaciju, povraćanje, uriniranje i defekaciju. Ovise o dobi (novorođenčad ima nekompletno razvijenu krvno-moždanu barijeru), vrsti životinje te vrsti opioida. U pasa se razvija stupor ili koma s hipotermijom, hipotenzijom te uginuće (Kisseberth i Trammel, 1990., Dumonceaux, 1995., Branson i Gross, 2001., Volmer, 2005.). Hipersalivacija i poteškoće s disanjem mogu biti prisutne do osam sati (Garrett i Gürkan, 1980.). U mačaka je prisutna ekscitacija, agresija, nesanica i hipertermija. One su izuzetno otporne na učinke opioida na povraćanje (Bischoff, 2012.).

▲

Dijagnostika i liječenje

---

Dijagnoza se postavlja na temelju iskaza vlasnika, kliničke slike te rezultata testiranja urina ili plazme. Testovi pokazuju različite rezultate u urinu pasa (Teitler, 2009.).

Postupak s životinjom započinje dekontaminacijom probavnog sustava koja se mora provesti nekoliko sati nakon ingestije zbog smanjene pokretljivosti probavnog sustava, zatim slijede potporna i simptomatska terapija te primjena opioidnih anatagonista.
Kod ingestije većih doza indicirano je ispiranje želuca, a povraćanje se potiče ukoliko ne postoje kontraindikacije. Vrlo je važno nadziranje funkcije disanja, jer je disfunkcija disanja najčešći uzrok uginuća životinja. Napadaje treba kontrolirati s diazepamom. Najčešći izbor antagonista je nalokson koji se aplicira u dozi od 0,01-0,02 mg/kg parenteralno. Ako nema poboljšanja nakon apliciranih 10 mg izgledno je da životinja neće reagirati ni na veće doze (Bischoff, 2012.).

▲

Ostali depresori središnjeg živčanog sustava – “Klupske” droge

---

„Klupske” droge se često zloupotrebljavaju za sedaciju potencijalnih žrtvi pa su zabilježeni i slučajevi zloupotrebe na psima čuvarima (Bischoff, 2012.). Najčešće su korišteni flunitrazepam i gamahidroksibutirat (GHB). Flunitrazepam spada u skupinu benzodiazepina, lijekova koji se u humanoj i veterinarskoj medicini koriste kao sedativi, anksiolitici i antikonvulzivi (Volmer, 2005.). Vrlo lako mogu izazvati ovisnost, posebice među psihički oboljelim osobama (Longo i Johnson, 2000.). Izvor otrovanja za male životinje je najčešće putem ingestije lijeka koji je propisan receptom.

▲

Flunitrazepam

---

Vrlo potentan flunitrazepam (Rohypnol^®) spada u zloporabne droge, poznatiji je pod nazivom “droga za silovanje” te se prodaje u tabletama ”Roche 1” i “Roche 2” koje se mogu smrviti, insuflirati ili rastopiti u piću namijenjenom potencijalnim žrtvama (Smith i sur., 2002., Anonymous, 2011.) Radi prepoznatljivosti ove tablete su plave boje, kako bi se smanjio potencijal za njihovu zloporabu (Smith i sur., 2002., Rimsza i Moses, 2005.). Dostupan je u više od 60 zemalja. Flunitrazepam je dostupan i u obliku za parenteralnu primjenu. Lipofilna je molekula koja se široko i brzo raspodjeljuje u mozak, jetru i slezenu, a sporije u mjesta sma njom perfuzijom tkiva kao što su masno tkivo i mišići (Farrell i Roberts, 1998.). Veže se za proteine plazme te se metabolizira u jetri glukuronidacijom, a izlučuje urinom (Volmer, 2005.). Djeluje na GABA receptore, uzrokujući inhibiciju SŽS-a i depresiju središnjeg živčanog sustava. Životinje nakon ingestije moraju biti stavljene pod strogi nadzor zbog depresije središnjeg živčanog sustava i disanja, promjena u srčanom ritmu te fluktuacije tjelesne temperature.
Prisutnost flunitrazepama se može dokazati u urinu pomoću testnih trakica, ali budući da su koncentracije u urinu prilično niske, on bi se trebao prikupiti što prije nakon ingestije (Bischoff, 2012.).
Ako nema depresije SŽS-a mogu se dati emetici i nakon njih aktivni ugljen za sprječavanje daljnje apsorpcije. Kod depresije SŽS-a radi se ispiranje želuca.

▲

GHB

---

Gama hidroksibutirat (GHB) je “klupska” droga koja se povezuje s drogama za silovanje. Ova tvar je derivat GABA-e, te je prisutna u organizmu i u fiziološkim uvjetima (Bischoff, 2012.).
Sintetski GHB se često proizvodi u ilegalnim laboratorijima. Bio je dostupan kao dodatak prehrani za bodibildere, a trenutno se koristi za liječenje narkolepsije (Bischoff, 2012.). Industrijska otapala γ-butirolakton (GBL) i 1,4-butanediol (BD) su metabolizirani do GHB, a BD se može naći u tinti za printere te se prodaje kao dodatak prehrani u dućanima sa zdravom hranom (Smith i sur, 2002., McDonough i sur., 2004., Anonymous, 2011.).

GHB je najčešće prodavan kao prozirna tekućina u malim bočicama te se dodaje u flaširanu vodu (Smith i sur., 2002., Rimsza i Moses, 2005.). GHB receptori prisutni su u hipokampusu, korteksu i ostalim područjima mozga (McDonough i sur., 2004.). Djeluje u regulaciji ciklusa spavanja, tjelesne temperature, pamćenja, metabolizma glukoze te razine dopamina (Smith i sur., 2002.). GHB se može opet prevesti u GABA-u (Bischoff, 2012.). LD 50 kod glodavaca i zečeva iznosi oko 2 g/kg. GHB se brzo apsorbira u probavnom sustavu, iznimno je topljiv u mastima te prolazi krvno-moždanu barijeru. Metabolizira se do ugljičnog dioksida (CO 2 ), iako se 2-4 % dane doze može izlučiti urinom (Smith i sur., 2002., Gable, 2004.). Poluvrijeme eliminacije ovisi o dozi.

Klinički znaci se javljaju pola sata nakon izloženosti, a manifestiraju se kao euforija, smanjenje anksioznosti te pospanost. Depresija SŽS-a napreduje do gubitka motoričke funkcije, nesvijesti te depresije disanja (Smith i sur., 2002., McDonough i sur., 2004., Rimsza i Moses, 2005.). Napadaji, bradikradija i hipotermija su opisani u skoro trećine izloženih pacijenata (Bischoff, 2012.).

Dijagnostika je otežana kao i interpretacija rezultata jer se brzo metabolizira i fiziološki se nalazi u tijelu (Bischoff, 2012.). Liječenje uključuje dekontaminaciju, ispiranje želuca, aktivni ugljen, a emetici su kontraindicirani zbog depresije SŽS-a. Pacijenti koji izgledaju stabilno moraju se pratiti najmanje osam sati (Smith i sur., 2002.).

Literatura [… prikaži]

▲

Pet poisoning with addictive agents – central nervous system depressants

---

Andreja PREVENDAR CRNIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Jelena ŠURAN, DVM, PhD, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb, Croatia, Dora JOVIĆ, DVM, Croatia

---

Following previous work in which we described poisoning with food and food additives: chocolate, coffee, grapes, macadamia nuts, onions and garlic, xylitol and salt this paper described the poisoning with the most common central nervous system depressants (marijuana, barbiturates, opioids, “club” drugs – flunitrazepam and Gamma hydroxybutyrate (GHB)). Exposure to illegal drugs is very common cause of companion animal poisoning, of which dogs are the most susceptible.
The poisoning is due to accidental ingestion, wrong dosage, but also malicious poisoning.
Illegal drug ingestion presents both diagnostic and ethical challenge to the clinician and pet owners may not be aware of what the animal was exposed to. This work describes the most common central nervous system depressants in context of veterinary toxicology – sources of poisoning, toxicity, toxicokinetic, mechanism of action-clinical signs of poisoning, diagnostics and treatment of poisoned animals. The aim of this thesis is a detailed description of the most commonly used drugs, clinical protocol and treatment of poisoned animals in order to raise awareness for animal owners in terms of preventive action and avoiding the risk of animal contact with these drugs.
Key words: illegal drugs; pets; poisoning; depressants