Dr. sc. Mate Brstilo
Usprkos brojnih najava i upozorenja znanstvenika i ne tako davnih pojava bolesti poput ebole, SARS-a, MERS-a, ptičje gripe i drugih, malo tko je očekivao da će ova najnovija pandemija koronavirusa COVID-19 cjelokupno čovječanstvo učiniti gotovo bespomoćnim, s nesagledivim gospodarskim, socijalnim i drugim posljedicama.
U eri svekolikog civilizacijskog, znanstvenog i tehnološkog napretka zatečeni smo i bar u ovom trenutku nemoćni bez odgovora spram širenja i svih globalnih posljedica koje je sa sobom donijela pandemija ove bolesti.
Jesmo li uistinu trebali biti zatečeni i potpuno nespremni na vrijeme se suprostaviti ovoj globalnoj ugrozi, jesmo li puno više trebali znati o samom uzročniku zanemarivši u potpunosti brojna upozorenja znanstvenika i znanstvenih institucija širom svijeta? Hoće li ovo biti zadnja i posljednja opomena pred posve izvjesnim novim i po čovječanstvo još pogubnijim ugrozama i pandemijama?
Sve su to pitanja zbog kojih se osjećam pozvanim da svoje spoznaje i iskustva kao čovjek i stručnjak koji je najveći dio svoje profesionalne karijere proveo u svojevrsnoj borbi s mnogobrojnim zdravstvenim ugrozama, od kojih su velik broj bile opasne zoonoze, s kojima sam i kao voditelj nekoliko nacionalnih kriznih stožera vodio „bitke” s ne tako davno znanim nam zdravstvenim krizama poput bovine spongiformne encefalopatije („bolest lude krave”), ptičje gripe, slinavke i šapa i drugih, iznesem i podijelim s našom javnošću.
Ova već globalna ugroza pandemijskog karaktera poznata širom kugle zemaljske kao „Pandemija coronavirusa, COVID-19”, kako i sam naziv govori uzrokovana je koronavirusom iz grupe ovijenih nesegmentiranih RNA virusa koji pripadaju velikoj obitelji Coronaviridae, redu Nidovirales. Kao što je manje više već svima znano, uzročnik je dobio ime po svom izgledu na krunu (po latinskom corona ili kruna).
Sam virus široko je rasprostranjen u cijelom svijetu među životinjama i ljudima pa je kako sam naprijed naveo već desetljećima poznat kao uzročnik bolesti ljudi i životinja.
Koronavirusi poznati su još od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, a i puno ranije, pojavljujući se više manje sporadično, sezonski pretežito zimi u većim ili manjim epidemijama ljudi uzrokujući bolesti gornjih puteva dišnog sustava.
Kao uzročnici primarno su nastanjeni kod velikog broja divljih i domaćih vrsta životinja (različite vrste mačaka, konja svinja, ptica deva, šišmiša i dr.) izazivajući kod nekih od njih oboljenja s velikim mortalitetom i ogromnim gospodarskim štetama. Među njima svakako trebam istaknuti transmisivni gastroenteritis svinja (transmissible gastro-enteritis) s kojim sam se kao mlad stručnjak susreo krajem osamdesetih godina tada u jednoj od najvećih farmi svinja u svijetu na kojoj je prouzročio gotovo 100% mortalitet i višegodišnje gospodarske štete.
Već tada spoznao sam kakvu virulentnost i potencijal širenja posjeduje ta vrsta uzročnika ne sluteći da će se jedan iz te obitelji virusa svojim genetskim mutacijama prometnuti u uzročnika jedne globalne pošasti, pandemije koja će pogoditi gotovo sve kontinente s neslućenim zdravstvenim, gospodarskim i sociološkim posljedicama pa već sada sa sigurnošću možemo ustvrditi da je ovo najveća pandemija jedne zarazne bolesti u posljednjih stotinu godina.
Bolest su prvi opisali Doyle i Hutchings 1946., a Huck još 1935. godine. Bolest je raširena gotovo po cijelom svijetu, a u Hrvatskoj je utvrđena sredinom 1972. Virus je pleoforman što znači da može brzo mijenjati svoj oblik, svojstva i patogenost. Jezgru virusa sačinjava RNK i svrstan je u skupinu koronavirusa, veliku obitelj Coronaviridae. Osim za svinje, virus je patogen i za pse. Na -20° Celzijusa zadržava infektivnost i nakon 2,5 godine dok ga grijanje na 56 stupnjeva potpuno inaktivira odnosno ubija. Jako je kontagiozan i širi se izravnim putem s bolesne na zdravu životinju i neizravnim putem preko čovjeka, drugih životinja, ptica i prijevoznim sredstvima. U zaraženom čoporu virus se dugo zadržava i dugo perzistira, a inficirane životinje mogu ostati i kliconoše bez ikakvih znakova oboljenja.
Profilaksa bolesti je u što bržem otkrivanju izvorišta bolesti te strogim zoohigijenskim i karantenskim mjerama, pojačanim i redovitim dezinfekcijama prostora, odjeće, predmeta i prijevoznih sredstava.
Jedina sigurna zaštita je vakcinacija koja nam u konkretnom slučaju nije bila dostupna pa smo pribjegavali inficiranju (prokuživanje) odraslih životinja – majki – virulentnim virusom, što je dalo gotovo 100% rezultate. O tom tzv. „imunitetu krda” koji smo provodili, upravo sada vode se znanstvene rasprave, po kojima bi se ova pandemija s COVID-19 mogla primiriti kad virus propasira kroz više od tri četvrtine svjetske populacije.
Naprijed navedeno nema samo za cilj ukazati na koronavirus kao starog i već odavno poznatog uzročnika i njegove značajke, što ne može imati samo velike koristi za borbu sa njim, već opomenu čovječanstvu da bi novi koronavirusi koji imaju veliku sposobnost mutacija kao što je ovaj SARS-CoV-2 koronavirus, uzročnik tzv. COVID-19 bolesti, ili „Wuhanske groznice”, mogli biti samo vrh sante leda novih virusa u budućnosti, kojima može upravljati priroda, no nažalost i čovjek.
S obzirom da za velik broj bolesti virusne etiologije nema specifične odbrane (lijekovi, cjepivo) ili je dug put do nje, jedino što nam ostaje su izuzetno rigorozne mjere i propisani postupci kojima bi zaustavili njihovo širenje bilo na lokalnoj ili globalnoj razini, bolje kazano za sada „društveno cjepivo”.
Stručno je i u praksi dokazano (čim ljudi nisu dovoljno upoznati) da se najveći broj virusa prenosi ne samo kapljičnim putem već zračnim strujama, prijevoznim sredstvima, kontaminiranim predmetima, odjećom i obućom i putem brojnih vektora (psi, lisice, krpelji, ptice, komarci i dr.).
Na žalost, prvi slučajevi pojave COVID-19 u kineskom gradu Wuhanu od kuda je ova bolest navodno krenula i bez nama još uvijek nepoznatog vremena izbijanja, u ostatku svijeta nije se ozbiljno shvaćala, što je dovelo do prave eksplozije epidemije, s posljedicama njenog brzog širenja na susjedne zemlje i kontinente pretvarajući se u globalnu pandemiju. Upravo je nevjerojatno da se o naprijed navedenim karakteristikama koronavirusa gotovo sve znalo, a ne i to što se „kuha u inkubatorima” virusa diljem Srednje i Istočne Azije. Nisu nam kao upozorenje bile dovoljne niti pojave ptičje gripe, SARS-a i MERS-a.
U nedostatku pravovremenih i vjerodostojnih podataka, što je nedopustivo u ovom globalnom internetskom vremenu, dovelo je do zapanjujuće zbunjujućih i konfuznih odluka kako na razini Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Europske unije, tako i na razinama nacionalnih zdravstvenih institucija, pa se ne moramo previše čuditi izostanku bilo kakvih zajedničkih smjernica u postupanju. Najbolji primjeri za to su oficijelne zdravstvene institucije Republike Italije i Španjolske koje su zanemarivale događanja oko Wuhana i tisućama turista i radnika iz Kine koji su slobodno ulazili i šetali gradovima sjeverne Italije, a brojni slučajevi izbijanja bolesti proglašavani sezonskom gripom. Na taj način na samom startu izgubljeno je dragocjeno vrijeme za neke od predradnji odnosno priprema, ako ništa drugo, pravovremene nabavke nužnih medicinskih proizvoda i potrebitog materijala (maski i druge zaštitne opreme, dezinfekcijskih sredstava, dijagnostičkih kompleta i respiratora). Najbolji primjer za to su zaštitne maske o kojima su s više razina stizale različite najčešće oprečne izjave o njihovoj učinkovitosti. Ako i prihvatimo tumačenja da nemaju presudnu ulogu o sprečavanju širenja virusa, što se ni s jednim znanstvenim dokazom nije poduprlo, onda ako ništa drugo, izbjegla bi se potpuna zbunjenost ljudi, panična potražnja i nepotrebni redovi pred ljekarnama, ili još gore sprječavanja profiterske i nemoralne zarade na istima.
Još bolji primjer predstavlja različit pristup oko broja testiranih ljudi na COVID-19. Naime, dok se od strane WHO-a uporno pozivalo na što širi krug i brojnost dijagnostičkih pretraga, osobito u potencijalnim žarištima bolesti kao što su izolacije, samoizolacije, umirovljenički domovi i zdravstvene ustanove, svjedočili smo dijametralno suprotnim praksama od zemlje do zemlje. Primjeri Slovenije, Njemačke i Španjolske to najbolje ilustriraju. Tako je broj oboljelih uz mali broj testiranih bio izuzetno nizak, što nije odgovaralo stvarnom stanju oboljelih u populaciji.
Svakako treba napomenuti da jedan, ili pak drugi pristup broju testiranih ovisi više faktora kao što su na vrijeme poduzete preventivne mjere, spremnosti epidemioloških službi odnosno dobrom praćenju kretanja epidemije, što je preduvjet linearnog rasta bolesti, jer u slučaju enormnog – eksponencijalnog – rasta broja oboljelih lako bi rezultiralo urušavanjem kapaciteta i spremnosti zdravstvenog sustava i zbrinjavanja velikog broja oboljelih. Ovakav pristup ima svoje dobre i loše strane, ali može biti mač s dvije oštrice i to odgađanje onog što će se ipak dogoditi odnosno prikrivanju žarišta i kliconoštva bez vidljivih kliničkih znakova oboljenja, a u konačnici dovesti do vremenskog produljenja epidemije.
U odnosu na rad i djelovanje našeg Nacionalnog stožera mišljenja sam da su sve do sada poduzete i provedene mjere dobro osmišljene i što je najvažnije izbalansirane kao rezultat dobre epidemiološke procjene i onog što je najvažnije – dokazano stručnih i kompetentnih osoba na čelu s ministrom. Jedina moja zamjerka je što se u stožeru nije našlo mjesta za bar jednog od svjetski dokazanih virologa iz područja veterinarsko-medicinske znanosti, jer ipak ne možemo zanemariti činjenicu da se radi o bolesti iz grupe zoonoza.
Konačno, koliko god se ne nazirao skori kraj ovoj sveopćoj zdravstvenoj pošasti, važno je da se svi pridržavamo propisanih mjera, jer se samo tako možemo svi skupa efikasno i u što skorijem vremenu izvući iz ove krize.
Na kraju, gorka pouka koju ne smijemo više ignorirati je, da država koja nema svoju proizvodnju i samodostatnost u većini segmenata gospodarstva i u kojoj smo osuđeni na uvoz gotovo svega, nema svijetlu budućnost.
Ukoliko to što prije shvatimo i izvučemo bitne pouke iz postojeće krize, svaku buduću ugrozu i pandemiju kako god se ona zvala, dočekat ćemo puno spremniji.
U Zagrebu 14. 04. 2020.