Parenhimatozni poremećaji jetre u pasa i mačaka - (II. dio)

Kristina Lučić i Dalibor Potočnjak*

Kristina LUČIĆ, dr. med. vet., Hrvatska; dr. sc. Dalibor POTOČNJAK*, dr. med. vet., redoviti profesor (dopisni autor, e-mail: dpotocnjak@vef.hr), Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska

Prenešeno iz časopisa VETERINARSKA STANICA br. 47 (6), 2016.[download/preuzmi pdf ovdje]

Apsces u jetri Granulomatozni hepatitis Eozinofilni hepatitis Nespecifični reaktivni hepatitis Hepatička ciroza i fibroza Lobularni disecirajući hepatitis Hepatotoksičnost – izabrani hepatotoksični lijekovi Ostali hepatotoksini Sažetak Literatura Abstract

▲

Apsces u jetri

Kristina Lučić, dr.med.vet. — **Kristina Lučić**, dr.med.vet.

Etiologija

Apsces u jetri nastao zbog bakterijske infekcije jetre ne javlja se često u pasa i mačaka (Farrar i sur., 1996.). Apscesi mogu biti pojedinačne ili multiple makroskopske mase ili mikroapscesi.
U novorođenih životinja hepatičke apscese prouzroče gram pozitivne i gram negativne bakterije koje su vjerojatno posljedica postpartalnih umbilikalnih infekcija (Van Winkle i sur., 2006.). U odraslih su životinja najčešće identificirane enteralne bakterije (osobito E. coli) i anaerobi (osobito Clostridium spp.); redovite su i infekcije prouzročene s više uzročnika (Farrar i sur., 1996.).
Ostali mirkoorganizmi poput Yersinia spp., Actinomyces spp., Nocardia asteroides mogu isto tako prouzročiti hepatičke apscese u sklopu sistemske infekcije (Van Winkle i sur., 2006.).

Patofiziologija

Patogeneza apscesa jetre je nejasna.
Često se povezuje s ekstrahepatičkom infekcijom ili regionalnim oštećenjem jetrenog parenhima. Predispozicije za nastanak apscesa mogu stvoriti hipoksija tkiva jetre prouzročena neoplazijom jetre, torzijom jetrenog režnja ili traumom, jer u ovakvim uvjetima mali broj anaeroba (Clostridium spp.) može proliferirati u parenhim jetre (Washabau, 2013.).

Ostali potencijalni izvori bakterija uključuju hematogeno širenje (preko umbilikalne vene, hepatičke arterije ili translokacijom iz probavnog trakta u portalnu krv), prodiranje putem žučovoda, penetrirajuće abdominalne i kaudalne torakalne rane i direktnim širenjem iz lokalnih gnojnih upala.
Istovremene bolesti ili potencijalni predisponirajući čimbenici u pasa uključuju sistemske infekcije (upala pluća, pijelonefritis, piometra, prostatitis, endokarditis), rupturu žučnog mjehura, pankreatitis, diabetes mellitus, torziju jetrenog režnja, postojeću bolest jetre poput neoplazije (inficirana nekroza), dugoročnu aplikaciju fenobarbitona, kortikosteroida te prethodna kirurška biopsija (Schwarz i sur., 1998.).
Istovremene bolesti u mačaka uključuju kolecistitis, piotoraks i neoplazije jetre.
Pojedinačni apscesi su češći u pasa dok su u mačaka češći multipli apscesi jetre u sklopu sepse. Nije uočena nikakva veza apscesa s FIV-om ili FeLV-om.
Pojedinačni apscesi će u mačaka prije nastati na desnom jetrenom režnju, a u pasa u lijevom (Schwarz i sur., 1998., Sergeeff i sur., 2004.).

Klinička slika

Psi i mačke kojima je dijagnosticiran apsces u jetri većinom su stariji od 8 godina (Farrar i sur., 1996.). Klinički znaci su nespecifični i mogu pratiti sepsu, upalu i disfunkciju jetre. Najčešći znaci su anoreksija, letargija, povraćanje i proljev (Schwarz i sur., 1998.). Klinički znaci od strane jetre mogu bit prikriveni znacima pridružene bolesti (npr. neoplazije, pijelonefritisa, pankreatitisa). Isto tako, psi s apscesom su često oni koji prilikom prijašnjeg liječenja druge bolesti nisu dobro odreagirali na antibiotsku terapiju ili je došlo do relapsa bolesti nakon prekida antibiotske terapije (Farrar i sur., 1996.).

Klinički nalaz uključuje depresiju, dehidraciju, vrućicu, abdominalnu bol, hepatomegaliju, abdominalnu masu i abdominalne izljeve (Farrar i sur., 1996., Schwarz i sur., 1998.). U mačaka s hepatičkim apscesom je mnogo češća hipotermija nego vrućica (Sergeeff i sur., 2004.). Budući da su klinički znaci nejasni i nespecifični, često jetreni apsces prođe nedijagnosticiran dok se ne primijeni abdominalni ultrazvuk ili kada apsces(i) rupturira(ju) te su otkriveni prilikom laparotomije. Ruptura apscesa na jetri vrlo brzo vodi do peritonitisa, septičnog šoka i uginuća (Washabau, 2013.).

Dijagnoza

Kliničke i patološke promjene u skladu su s upalnim bolestima jetre. U kompletnoj krvnoj slici se potencijalno može javiti neutrofilija sa skretanjem u lijevo (ili neutropenija i degenerativno skretanje u lijevo ako je došlo do rupture), blaga anemija i trombocitopenija (Farrar i sur., 1996., Sergeeff i sur., 2004.). Povišena aktivnost AST-a i ALT-a su česti iako ALT može biti u fiziološkom rasponu (Farrar i sur., 1996.). Povišenje jetrenih enzima je manje dosljedan čimbenik u mačaka s apscesom jetre (povišenje ALT-a i ALP-a javlja se u manje od 50% mačaka) (Sergeeff i sur., 2004.). Ostale moguće biokemijske promjene uključuju hiperglobulinemiju, blagu hiperbilirubinemiju i hipoglikemiju (sepsu). Laboratorijske promjene mogu isto tako održavati procese pridružene bolesti (npr. hiperglikemija s diabetesom mellitusom, povišena imunoreaktivnost gušteračine lipaze s akutnim pankreatitisom). Ako apsces rupturira, citološkom pretragom izljeva utvrdit će se septična gnojna upala (Washabau, 2013.)

Rentgenološka pretraga abdomena može biti negativna ili prikazati hepatomegaliju, hepatičku masu, gubitak detalja u abdomenu ili izljev povezan sa sekundarnim peritonitisom. Proliferacijom mikroorganizama koji proizvode plin mogu se vidjeti tamna područja u jetri. Ultrazvučnom pretragom abdomena moguće je ranije ustanoviti apsces na jetri (Schwarz i sur., 1998.).
Ultrazvučno, apsces u jetri izgleda kao hipoehoična ili anehoična struktura s nepravilnim hiperehoičnim marginama (Schwarz i sur., 1998., Zatelli i sur., 2005.). Ultrazvučni uzorak sličan je onima vidljivima pri hematomima, cistama, tumorima jetre i bilijarnim cistadenomima, a moguće je vidjeti i plin unutar apscesa. Ako je došlo do rupture, može se uočiti izljev. Popratni nalaz prilikom ultrazvučne pretrage mogu biti promjene povezane s apscesom poput pankreatitisa, kolecistitisa ili pijelonefritisa. Aspiracija tankom iglom (Engl. Fine needle aspiration, FNA) suspektnog apscesa na jetri pod kontrolom ultrazvučne sonde može se sigurno izvesti kako bi se prikupili uzorci za citološku pretragu i kulturu te se potvrdila dijagnoza (Schwarz i sur., 1998.). Ako ultrazvučna pretraga nije dostupna, obično se dijagnoza hepatičkog apscesa uspostavi eksplorativnom laparoskopijom ili na obdukciji (Washabau, 2013.)

Preporučljivo bi bilo pokušati izolirati i identificirati mikroorgnizam(e) povezan(e) s apscediranjem kako bi se mogla provesti prikladna antibiotska terapija. Aerobni i anaerobni mikroorganizmi se mogu izolirati iz apscesa, abdominalnog eksudata, krvi ili uzorka tkiva jetre prilikom FNA (Washabau, 2013.).

Terapija

Terapija apscesa jetre sastoji se u kirurškoj resekciji ili drenaži fokalne lezije, aplikaciji prikladnih antibiotika, korekciji izgubljene tekućine, elektrolita i acidobaznoga statusa te identifikaciji i liječenju bilo kojeg procesa koji je doveo do nastanka apscesa. Terapija velikog fokalnog apscesa redovito podrazumijeva kiruršku resekciju zahvaćenog tkiva, što može značiti djelomičnu ili potpunu lobektomiju (Farrar i sur., 1996., Sergeeff i sur., 2004.).
Ako je došlo do perforacije i peritonitisa, indicirana je kirurška lavaža i drenaža.
Ultrazvučno vođenom perkutanom drenažom pojedinačnog apscesa možemo rastvoriti apsces ili dovesti do stabilizacije pacijenta prije nego što se izvede kirurška resekcija (Schwarz i sur., 1998.).

Kombinaciju širokog spektra antibiotika (koji pokriva aerobne i anaerobne bakterije) treba započeti čim se napravi kultura. Preporuke za široki spektar antibiotika prilikom hepatobilijarnih bolesti su fluorkinolon u kombinaciji s amoksicilinom/klavulonskom kiselinom ili fluorkinolon u kombinaciji s penicilinom i metronidazolom dok ne dobijemo rezultate pretrage. Doza metronidazola se treba ispravno prilagoditi pacijentu s bolesti jetre (7,5 mg/kg p.o. svakih 8-12 h). Antibiotsku terapiju treba provoditi kroz 6-8 tjedana. Odgovor na terapiju može se pratiti ultrazvučnim pregledom i laboratorijskom pretragom krvi (Washabau, 2013.).

Prognoza

Jetreni apscesi su uvijek imali tešku i ozbiljnu prognozu s prosječnim mortalitetom od 50% u pasa (Farrar i sur., 1996.) i 79% u mačaka (Sergeeff i sur., 2004.). Čini se da je stopa preživljavanja viša u slučaju pojedinačnih apscesa (Sergeeff i sur., 2004., Zatelli i sur., 2005.).

▲

Granulomatozni hepatitis

Granulomatozni hepatitis histološki je karakteriziran fokalnim ili multifokalnim agregatima aktiviranih makrofaga epiteloidnog izgleda koji su obično prisutni zajedno s limfocitima i plazma stanicama (Van Winkle i sur., 2006.). Ovaj upalni odgovor različit je od onog u kroničnom hepatitisu pasa. Sistemske infekcije su važan uzrok granulomatoznog hepatitisa te je ova lezija povezana s gljivičnim infekcijama (histoplazmoza, kokcidioidomikoza i mnoge druge), bakterijskim infekcijama (Mycobacteria, Bartonella, Nocardia, Actinomyces, Rhodococcus), protozoalnim bolestima (lišmanioza) i parazitarnim invazijama (visceralna larva migrans, šistosomijaza, alveolarni ehinokokus, Hepatozoon americana). U mačaka tijekom nastanka multisistemske ili piogranulomatozne upale bitnu ulogu ima FIP (Engl. Feline Infctious Peritonitis) (coronavirus) (Center, 1996., Willard, 2006.).

Učestali uzroci granulomatozne upale potiču lokalni odgovor na strano tijelo (kristalni materijali, materijal za šivanje, biljni materijali) ili na lijekove, iako, u usporedbi s humanom medicinom, terapija lijekovima nije do sada primijećena kao uzrok granulomatozne upale u pasa i mačaka. Granulomatozne promjene u jetri opisane su u malog broja pasa s limfangiektazijom, limfomom i histiocitozom (Chapman i sur., 1993.).
Mnogi slučajevi granulomatoznog hepatitisa su zapravo idiopatski (Center, 1996.). Hepatički lipogranulomi (“masne ciste”), koje se često nalaze u pasa s kongenitalnim portosistemskim šantom, su agregati makrofaga s pjenušavom nakupinom pigmenta i ne smiju se zamijeniti s granulomatoznim hepatitisom (Washabau, 2013.).

Klinički znaci granulomatoznog hepatitisa su vrlo varijabilni, ovisno o glavnom uzroku. Kada se granulomatozni hepatitis otkrije prilikom biopsije jetre, trebaju se provesti specijalna bojenja za gljivične i mikobakterijske infekcije.
Ostala dijagnostika kojom možemo ili identificirati mikroorganizam (citologija, kultura, koprološka pretraga, PCR) ili detektirati protutijela na mikroorganizam (serologija) ovise s obzirom na uzročnika.
Ako se uzrok ne može identificirati nakon temeljito provedene dijagnostike, pažnju bismo trebali pokloniti liječenju neotkrivenih infekcioznih agenasa poput atipične mikobakterije, Bartonella spp. ili sistemske gljivične infekcije.
Kortikosteridi ili ostali imunosupresivni lijekovi trebaju se koristiti samo onda kada su dijagnostički testovi i empirijsko liječenje neuspješni, budući da steroidima inducirana imunosupresija može dovesti do egzacerbacije glavne bolesti (Chapman i sur., 1993.).

▲

Eozinofilni hepatitis

Eozinofilni hepatitis javlja se rijetko u pasa i mačaka. Potencijalni uzroci su visceralna larva migrans (Toxocara), šistosomijaza, Sarcocystis canis i moguće gljivične infekcije. Eozinofili su često locirani na ili blizu mjesta parazitarne lezije u jetri. Psi i mačke sa sistemskom alergijskom, parazitarnom invazijom (srčani crv) ili hipereozinofilnim sindromom, mogu također imati razmještene eozinofile u jetri – tip nespecifičnog reaktivnog hepatitisa (Van den Ingh i sur., 2006.). Isto se tako u obzir moraju uzeti i ozljede jetre prouzročene lijekovima. Smatra se da potencirani sulfonamidi prouzroče eozinofilni hepatitis u pasa (Van den Ingh i sur., 2006.), iako je puno češća hepatocelularna nekroza ili kolestatička hepatopatija (Trepanier, 2004.). Kada su eozinofilni infiltrati utvrđeni, trebalo bi daljnje razmišljanje usmjeriti utvrđivanju mogućeg parazitarnog uzroka (koprološka pretraga, test na srčane crve), sistemske eozinofilije i hipersenzitivne reakcije. Ako se ne može determinirati specifičan uzrok, trebalo bi započeti empirijsko liječenje fenbendazolom, praćeno kortikosteroidnom terapijom kao za idiopatski kronični hepatitis (Washabau, 2013.).

▲

Nespecifični reaktivni hepatitis

Pojam “nespecifični reaktivni hepatitis” se koristi pri opisu blagog do umjereno proširenog upalnog infiltrata u jetri koji se javlja kao posljedica različitih ekstrahepatičkih bolesti.
Promjene u nespecifičnom reaktivnom hepatitisu su povezane s febrilnim i upalnim poremećajima, posebice onima koje uključuju gastrointestinalni trakt i gušteraču ili mogu predstavljati rezidualne tragove prethodne upale jetre (Van den Ingh i sur., 2006.). Upala se javlja u portalnoj ili parenhimatoznoj regiji, a nekroza je odsutna. Jetra može biti sekundarno zahvaćena posljedično sistemskim poremećajima zbog promjena u protoku krvi kroz jetru, dostave bakterija, lijekova, hormona, citokina ili drugih tvari iz gastrointestinalnog trakta putem portalnog krvotoka ili aktivacijom Kupfferovih stanica uključenih u imunosni odgovor jetre. Razlika između nespecifičnog reaktivnog hepatitisa od poboljšanja akutnog hepatitisa ili blagog kroničnog hepatitisa može biti prilično teška, a posebice ukoliko nema kliničkih znakova koji podupiru nespecifični reaktivni hepatitis (Washabau, 2013.).

Klinički znaci u pasa i mačaka s nespecifičnim reaktivnim hepatitisom su obično povezani s ekstrahepatičkim poremećajima. Povišenje aktivnosti jetrenih enzima (ALT – dva puta viši od fizioloških granica; ALP – povišen tri do četiri puta) je često, čime se oponaša primarna bolest jetre. Međutim, biokemijske odrednice koje govore o funkciji jetre, uključujući serumske žučne kiseline, su obično u referentnim vrijednostima. Vrlo je važno uzeti u obzir ekstrahepatičke bolesti koje mogu sekundarno utjecati na jetru, prije nego što se fokusiramo na primarnu bolest jetre.

Liječenje se temelji na suzbijanju osnovnog ekstrahepatičkog poremećaja (Washabau, 2013.).

▲

Hepatička ciroza i fibroza

Ciroza jetre (krajnji stadij bolesti jetre) karakterizira se fibrozom, regenerativnim nodulima koji mijenjaju arhitekturu jetre i intrahepatičkim (mikroskopskim) PSS-ima (Engl. Portosystemic Shunts). Fibroza nije isto što i ciroza; ciroza je česta u pasa, ali ne i u mačaka (Van den Ingh i sur., 2006.). Ciroza može nastati nakon postnekrotične skarifikacije koja slijedi jaku akutnu nekrozu ili zbog kroničnog hepatitisa prouzročenog različitim inzultima poput infekcije (leptospiroza, CAV-1), hepatotoksina (bakar, fenobarbiton, aflatoksin), upale (kronični hepatitis) ili hipoksije. Zajednički faktor je smrt hepatocita koja dovodi do reparacije fibroziranjem i nodularnom regeneracijom. Kada se ciroza razvije u potpunosti, histološki znaci primarne bolesti su često prekriveni cirotičnim promjenama (Washabau, 2013.).

Znatna hepatička fibroza (bez ciroze) se može vidjeti uz dugotrajnu ekstrahepatičku bilijarnu opstrukciju, neinflamatornu fibrozu, kongenitalnu hepatičku fibrozu (poremećaj razvoja bilijarnog trakta) i kongenitalnu hipoplaziju portalne vene (Van den Ingh i sur., 2006.). Poseban oblik makronodularne ciroze karakteriziran neupalnim regenerativnim hiperplastičkim nodulima i difuznom vaskularnom hepatopatijom vidljiv je u pasa s hepatokutanim sindromom (superficijalni nekrolitični dermatitis) (Washabau, 2013.).

Hepatička fibroza se nekada smatrala ireverzibilnom, no danas se zna da je to dinamičan proces između sinteze i razgradnje.
Bolje razumijevanje glavih mehanizama može dovesti do potencijalnih terapeutskih rješenja.
Perisinusoidalna fibroza smanjuje permeabilnost nepromijenjenih sinusoida, narušavajući metaboličku razmjenu između hepatocita i sinusoidalne krvi i time dalje smanjujući funkciju jetre.
Višak fibroznog tkiva isto tako limitira mogućnost krvnih žila sinusoida da se prošire rezultirajući povećanim otporom prolasku krvi kroz jetru i portalnom hipertenzijom. Kada fibrozne septe postanu vaskularizirane te mikroskopske komunikacije (između portalne vene ili aretriola arterija i hepatičke vene) vode do portosistemskog preusmjeravanja krvi.
Preokret hepatičke fibroze i poboljšanje u funkciji jetre se može dogoditi, pogotovo ako je glavni uzrok izliječen ili uklonjen (Guo i Friedman, 2007.).

Iako je fibroza potencijalno reverzibilna, ciroza nije, upravo zbog promjena u arhitekturi koju slijede i PSS (Desmet i Roskams, 2004.). Klinička obilježja ciroze u pasa uključuju ascites (portalna hipertenzija, hipoalbuminemija), hepatičku encefalopatiju (intrahepatička i ekstrahepatička portosistemska preusmjeravanja krvi) i dokaze smanjene funkcije jetre (hipoalbuminemija, povišene žučne kiseline u serumu, koagulopatija, hiperbilirubinemija). Nalaz pri ultrazvučnoj pretrazi (mala čvorovita jetra, splenomegalija i stečeni PSS-i) upućuju na cirozu, no za potvrdu je potrebna biopsija jetre. Budući da je ciroza ireverzibilna, terapija je uglavnom potporna (Washabau, 2013.). Ako su već prisutni znaci zatajenja jetre, prognoza je loša. Prevencija fibroze, koja je bitan dugoročni cilj, najbolje se postiže ranim specifičnim liječenjem usmjerenim prema mogućem uzroku oštećenja. Mnogi medikamenti korišteni u liječenju jetrenih oboljenja poput penicilamina, prednizona, azatioprina, čičkovog mlijeka, urseodeoksikolične kiseline i cinka imaju potencijalna antifibrotička svojstva (Webster i Cooper, 2009.).

▲

Lobularni disecirajući hepatitis

Lobularni disecirajući hepatitis histološki je oblik ciroze uočene u neonatalnih ili mladih odraslih pasa (Van den Ingh i sur., 2006., Poldervaart i sur., 2009.). Smatra se da predstavlja nespecifičan odgovor na različite inzulte jetre (van den Ingh i Rothuizen, 1994.).
Dob u kojoj se javlja je znatno niža nego pri pojavi akutnog ili kroničnog hepatitisa.
Isto tako, u ženskih životinja postoji veći rizik od bolesti (Poldervaart i sur., 2009.).
Lobularni disecirajući hepatitis se može javiti u pojedinih jedinki ili u skupini pasa istoga legla ili uzgajivačnice (Van den Ingh i Rothuizen, 1994.). Smatra se da je veći rizik za pasminu pudl (Jensen i Nielsen, 1991.).

Klinička slika je kao kod težih hepatičkih oboljenja ili portalne hipertenzije. Najučestaliji znak je ascites. Aktivnost jetrenih enzima je tipično povišena, često su povišene i serumske žučne kiseline, a prisutna je i hipoalbuminemija. Za konačnu dijagnozu je potrebna biopsija jetre kako bismo ovaj oblik hepatitisa razlikovali od ostalih tipova kroničnog hepatitisa i ciroze (Van den Ingh i Rothuizen, 1994.).
Specifične terapije nema, ali su učinkoviti uobičajeni postupci liječenja kroničnog zatajenja jetre (Washabau, 2013.).

▲

Hepatotoksičnost – izabrani hepatotoksični lijekovi

Paracetamol

Paracetamol je dobro poznati hepatotoksin pasa i mačaka. Iako se paracetamol povremeno koristi u terapiji boli u pasa (terapeutska doza do 15 mg/kg, tri puta dnevno), većina toksičnih djelovanja javlja se nakon slučajne ingestije nepropisno spremljenih lijekova (psi) ili davanja lijeka svome psu ili mački bez nadzora veterinara (Taylor i Dhupa, 2000.). Toksični metaboliti paracetamola prouzroče oksidativna oštećenja eritrocita i hepatocita, što rezultira methemoglobinemijom, anemijom i hepatičkom nekrozom. U terapeutskim dozama ovaj se lijek metabolizira glukuronidacijom i sulfacijom u jetri te izlučuje urinom (McConkey i sur., 2009.).
Postoje bitne razlike u metabolizmu i manifestaciji otrovanja među psima i mačkama (Taylor i Dhupa, 2000.). Mačke su osobito osjetljive na paracetamol zbog deficita glukuronil transferaze i ograničenih kapaciteta sulfonizacije.

Klinička slika otrovanja može se razviti nakon manje aplikacije lijeka (162,5 mg; 1⁄2 tablete). Znaci methemoglobinemije obično dominiraju kliničkom slikom (cijanoza, dispneja, edem lica, depresija, hipotermija, povraćanje), a u krvi se može očitovati povišenje ALT-a. Klinički znaci u pasa su izgledniji pri dozama višim od 200 mg/kg te se može pojaviti methemoglobinemija i/ili centrolobularna nekroza. Laboratorijski nalazi pokazuju methemoglobinemiju, anemiju, povišenu aktivnost ALT-a i hiperbilirubinemiju (Washabau, 2013.).
Intravenozna terapija s N-acetilcisteinom (NAC) je glavna terapija otrovanja pasa i mačaka paracetamolom (Taylor i Dhupa, 2000.). Za maksimalni učinak, NAC se mora dati unutar 12 h od izlaganja acetaminofenu, međutim efekt se može postići i kada je dan 36-80 h nakon izlaganja. NAC (10% otopina) se diluira u omjeru 1:2 ili više sa salinom i daje se intravenozno kroz nepirogene filtere u inicijalnoj dozi 140 mg/kg kroz 20-30 min. Doza održavanja od 70 mg/kg daje se i.v. ili p.o. svakih 6 h u 7 tretmana. Ostali lijekovi koji imaju učinka su S-adenozilmetionin (SAMe), vitamin C, jer djeluju kao antioksidansi. Preporučuje se davati i cimetidin (5 mg/kg i.v. svakih 8 h), jer pomaže u metaboliziranju lijeka (Washabau, 2013.)

Azolni antimikotici

Azolni antimikotici poput itrakonazola i ketokonazola (i rijetko flukonazola) povezuju se s povišenjem jetrenih enzima i žuticom pasa i mačaka. Hepatotoksičnost je najizglednija s ketakonazolom. Mačke su osjetljivije na toksično djelovanje nego psi, ali ipak postoje i znatne individualne razlike (Greene i sur., 2006.).

Često je prisutno prolazno blago povišenje jetrenih enzima (ALT i ALP), no nije uvijek nužno prekinuti terapiju navedenim antimikoticima. Klinički bitno oštećenje jetre događa se kada se aktivnost ALT-a poveća 2 ili 3 puta, pogotovo kada je popraćena kliničkim znacima anorkesije i povraćanja. Terapija dotičnim lijekom se treba prekinuti tijekom 1-2 tjedna dok se ne javi apetit i jetreni enzimi vrate na fiziološke vrijednosti. Obično se javlja brzi oporavak te se liječenje može nastaviti s 1⁄2 manjom dozom ili ako se daje svaki drugi dan s pažljivim praćenjem aktivnosti jetrenih enzima svaka 2 tjedna (Greene i sur., 2006.).

Preporučuje se da se u svih životinja koje primaju ketokonazol provodi mjesečno testiranje aktivnosti jetrenih enzima (Washabau, 2013.).

Azatioprin

Azatioprin, purinski analog koji se koristi često za terapiju imunosno posredovanih bolesti pasa, često se svrstava na popis potencijalnih hepatotoksina (Scherk i Center, 2010.).
Postoji tek nekoliko istraživanja u kojima je prikazan odgovor jetre na terapiju ovim lijekom. U tim istraživanjima postavila se vjerojatnost djelovanja azatioprina kao intrizičkog (povezanog s dozom) hepatotoksina, s potencijalnom adaptibilnom tolerancijom na oštećenja jetre. Treba napomenuti da su se u ovim istraživanjima koristile doze veće od trenutnih preporuka od 1-2 mg/kg dnevno ili svaki drugi dan za održavanje terapije (Washabau, 2013.).

Karprofen i ostali nesteroidni protuupalni lijekovi

Hepatotoksičnost se smatra karakterističnom za NSAID kao skupinu lijekova, iako postoji mnogo podskupina NSAID-a i različitih mehanizama oštećenja jetre. Uz iznimku acetil salicilne kiseline čija se toksičnost povezuje s dozom, toksičnost ostalih lijekova iz skupine NSAID je vjerojatno idiosinkratična (ili preosjetljivost ili kao posljedica djelovanja toksičnih metabolita). Čini se da hepatotoksičnost nije povezana s inhibicijom prostaglandina kao što je to slučaj u negativnom djelovanju na bubrežni i gastrointestinalni trakt (Tolman, 1998.).
Nije se pokazalo da već postojeća bolest jetre predstavlja rizični faktor za oštećenje jetre inducirano NSAID-ima. Svi NSAID-i imaju potencijalno hepatotoksično djelovanje, no oštećenja jetre su ipak rijetka (Papich, 2008.). Od nesteroidnih protuupalnih lijekova, konkretno je djelovanje karprofena uočeno kao štetno za jetru (MacPhail i sur., 1998.). Klinički znaci (anoreksija, letargija, povraćanje, PU/PD, često i žutica) pojavljuju se unutar 4 tjedna od terapije. Biokemijska pretraga krvi pokazuje povišenje aktivnosti jetrenih enzima (aktivnost ALT-a je više od ALP-a) i hiperbilirubinemija. Isto je tako uočena i istovremena renalna toksičnost (glukozurija bez hiperglikemije, proteinurija, granularni odljevi) (Papich, 2008.).

Većina pasa se oporavi po prestanku terapije i uz dobru potpornu terapiju, iako se može dogoditi da pas ugine od akutnog zatajenja jetre. Preporučuje se opća hepatoprotektivna terapija sa SAMe-om ili Silybinom, iako je učinak nedokazan. NAC se preporučuje kao dodatna terapija u slučaju da karprofen prouzroči akutno zatajenje jetre (Center, 2004.). Najbolju mogućnost za potpuni oporavak predstavljaju rano prepoznavanje hepatotoksičnosti (uključujući periodično praćenje aktivnosti jetrenih enzima tijekom prva 3 mjeseca) i prekid terapije. Nije poznato mogu li se psi u kojih se javila hepatotoksičnost posljedično djelovanju karprofena prebaciti na terapiju drugim NSAID-om (Washabau, 2013.).

Diazepam

Peroralna terapija diazepamom smatra se uzrokom akutne idiosinkratične fatalne hepatičke nekroze u mačaka (Center, 1996.). Isto se tako implicira i na i.v. terapiju diazepamom, p.o. oksazepamom, klonazepamom i zolazepamom (Hughes i sur., 1996.).
Simptomi se javljaju unutar 5-13 dana od inicijalne terapije. Klinički znaci i biokemijska pretraga krvi su u skladu s akutnom hepatičkom nekrozom i zatajenjem jetre. Većina mačaka ugine unutar 15 dana od inicijalne aplikacije lijeka. Ako se p.o. terapija diazepamom u mačaka ne može izbjeći, trebaju se provjeriti jetreni enzimi prije i unutar 5 dana od početka terapije. Ako je aktivnost jetrenih enzima povišena, liječenje se treba prekinuti i treba početi sa simptomatskom terapijom. Dodatno liječenje s NAC-om u liječenju akutnog zatajenja jetre može biti od koristi (Webster i Cooper, 2009.).

Glukokortikoidi

Glukokortikoidnom terapijom često nalazimo povišenu aktivnost ALP-a u krvi i karakterističnu reverzibilnu “steroidnu” vakoularnu hepatoptiju kao posljedicu akumulacije glikogena u jetri.
Ovi su učinci vidljivi nakon aplikacije bilo kojeg glukokortikoidnog pripravka (uključujući i kapi za oči i uši) i pod utjecajem su oblika lijeka, doze, trajanja terapije i individualne osjetljivosti psa. Mačke su, u suprotnome, mnogo otpornije na terapiju glukokortikoidima i rijetko razvijaju navedene promjene u jetri (Schaer i Ginn, 1999.). Povišena se aktivnost ALP-a u pasa javlja unutar 3 dana od inicijalne kortikosteroidne terapije i obično je izrazito promijenjena (64 puta više od fizioloških vrijednosti).
Suprotno tome, aktivnost ALT-a je fiziološka ili blago povišena. U većine pasa glukokortikoidna terapija ne prouzroči znatnu disfunkciju jetre ili klinički relevantnu bolest jetre pa su i biokemijski pokazatelji koji govore o stanju jetre (bilirubin u serumu, albumin, glukoza, amonijak u krvi i koagulacijski testovi) obično fiziološki. Serumske žučne kiseline su u fiziološkim granicama ili blago povišene (<60 mmol/L). Hepatičko nakupljanje glikogena prouzroči hepatomegaliju (koja se može vidjeti na RTG-u) i difuzno ili multifokalno povećanje ehogenosti na ultrazvuku. Učinak glukokortikoida na jetru je reverzibilan nakon prestanka terapije. Trajanje potpunog oporavka je nepoznato i varira od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci (Washabau, 2013.).

Metimazol

Metimazol, antitiroidni lijek, povezan je s oštećenjima jetre u mačaka s hipertireoidizmom. Klinički znaci su anoreksija, povraćanje, žutica, izrazito povišena aktivnost jetrenih enzima i hiperbilirubinemija koja se obično javlja u prvom mjesecu. Klinički znaci nestaju unutar tjedan dana od prekida terapije, ali biokemijske promjene ostaju prisutne do 45 dana. Smanjena koncentracija glutationa, koja je uočena i u drugih vrsta životinja s hipertireoidizmom, može predstavljati predisponirajući čimbenik za oštećenje jetre. Terapija sa SAMe-om može biti učinkovita (Scherk i Center, 2010.).

Fenobarbiton, primidon, fenitoin

Fenobarbiton se povezuje s kroničnim hepatitisom i cirozom u pasa. Većina pasa je terapirana fenobarbitonom više od jedne godine prije nego što je bolest jetre postala klinički manifestna.
Mehanizam djelovanja na jetru nije poznat, ali važni čimbenici su visoke doze, visoka koncentracija lijeka (>40 μg/mL) i dugotrajna terapija (Dayrell-Hart i sur., 1991.).

Klinički znaci reflektiraju kroničnu bolest jetre i uključuju sedaciju, ataksiju, anoreksiju, gubitak težine, slabost, ascites, žuticu, koagulopatiju i encefalopatiju. Sumnju na bolest jetre povezanu s fenobarbitonom treba postaviti u pasa koji su na dugotrajnoj terapiji fenobarbitonom, a imaju klinički i biokemijski evidentno oštećenje jetre (Washabau, 2013.).

Za ranu detekciju jetrenog oštećenja preporučuje se rutinsko biokemijsko praćenje aktivosti jetrenih enzima (svaka 4-6 mjeseca) u pasa na dugotrajnoj terapiji fenobarbitonom. No, blago povišenje aktivnosti jetrenih enzima (osobito ALP) se često viđa u pasa na terapiji fenobarbitonom, koji nemaju kliničkih ili histoloških dokaza znatne bolesti jetre (Muller i sur., 2000.). Potencijalno značajni znaci oštećenja jetre su:

povišena aktivnost ALT-a i ALP-a koje su pet puta veće od fizioloških vrijednosti
viša aktivnost ALT-a od ALP-a
bilo kakvo povišenje aktivnosti AST-a
povišenje aktivnosti enzima popraćeno bilo kakvim znacima disfunkcije jetre (hiperbilirubinemija, hipoalbuminemija hipo kloesterolemija, povišene SBA).

Kronična terapija fenobarbitonom povezana je i sa superficijalnim nekrotičnim dermatitisom (hepatokutanim sindromom) u pasa (March i sur., 2004.).

Terapija fenobarbitonom, ako je moguće, treba biti smanjena ili potpuno ustavljena u pasa s biokemijskim i histološki vidljivim promjenama na jetri. U pasa s toksikozom povezanom s fenobarbitonom, kliničko, biokemijsko i histološko poboljšanje može nastupiti ako je terapija prekinuta ili smanjena zbog teške bolesti jetre. Poboljšanje u kliničkoj slici može biti vidljivo danima ili tjednima nakon smanjenja fenobarbitala u serumu (Washabau, 2013.).

Primidion se povezuje i s jetrenim oštećenjima, prvotno zbog metaboliziranja u fenobarbital. Fenitoin može prouzročiti akutni ili kronični hepatitis u pasa, kao i žuticu i uginuće.
Toksičnost se povećava kombinirajući fenobarbiton, primidon i fenitoin (Scherk i Center, 2010.).

Sulfonamidi

Potencirani sulfonamidi (trimetoprim-sulfadiazin, trimetoprim-sulfmetoksazol i ormetoprim-sulfadimetoksin) povezuju se s akutnim oštećenjem jetre u pasa na alergijskoj osnovi ili posljedično djelovanju metabolita (Trepanier, 2004.).
Klinički simptomi nastupaju unutar 5-36 dana (prosječno 12 dana) od početka terapije. Nije nužno da je životinja već prije bila terapirana ovim lijekovima.
Doze potenciranih sulfonamida su generalo više u pasa koji su razvili ovaj tip hepatotoksičnosti u usporedbi s razvojem ostalih sistemskih štetnih učinaka sulfonamida (trombocitopenija, vručica, poliartropatija i ostali) (Trepanier i sur., 2003.). Biokemijskim profilom prevladava povišena aktivnost jetrenih enzima i hiperbilirubinemija. Patogeneza idiosinkratičnog djelovanja potenciranih sulfonamida je nepoznata (Trepanier, 2004.). Mnogo je vjerojatnije da će se oporaviti psi koji nisu razvili hepatopatiju kao poljedicu pojačane osjetljivosti na ove lijekove (89%), nego psi koji su ju razvili pa se u tom slučaju oporavi do 46% pasa (Trepanier i sur., 2003.).

▲

Ostali hepatotoksini

Aflatoksikoza

Aflatoksini su metaboliti primarno nastali djelovanjem saprofitskih kultura gljivica iz porodice Aspergillus, koje prouzroče toksični hepatitis u pasa i u mnogih drugih vrsta (Hall, 2009.). Psi su najčešće izloženi djelovanju ovih toksina preko hrane koja sadrži kontaminirani kukuruz ili kikiriki, nakon ingestije hrane iz domaćinstva, pljesnjivog smeća ili nepropisno uskladištene pseće hrane (Stenske i sur., 2006.). Psi su prilično prijemčljivi na aflatoksikozu, a jetra je ciljni organ toksičnog djelovanja.
Nasuprot tome, klinički slučajevi aflatoksikoze u mačaka nisu prijavljeni.
Aflatoksin B₁ najčešće prouzroči jetrena oštećenja. Apsorbira se iz gastrointestinalnog trakta i metabolizira u jetri, veže se za esencijalne molekule u stanici i dovodi do nekroze hepatocita i smanjene sinteze proteina.

Ovisno o konzumiranoj količini, psi mogu pokazivati znakove akutne, subakutne ili kronične bolesti jetre.
Izlaganje velikim dozama u korelaciji je sa zatajenjem jetre, žuticom, DIC-om i konačno uginućem. Neprestano izlaganje niskim dozama može dovesti do kroničnog hepatitisa i ciroze.

Najčešće promjene u biokemijskom profilu uključuju povišenu aktivnost jetrenih enzima (osobito ALT-a), hiperbilirubinemiju, poremećaj elektrolita, hipoalbuminemiju, hipokolesterolemiju i produženo vrijeme zgrušavanja. Smatra se da su najosjetljiviji pokazatelji aflatoksikoze nakon ingestije zagađene hrane smanjeni plazmatski antitrombin III i smanjena aktivnost proteina C. Često psi s ovakvim nalazom ne pokazuju ili pokazuju slabe kliničke znakove (Dereszynski i sur., 2008.).

Sumnju na aflatoksikozu povezanu s ingestijom zagađene komercijalne pseće hrane treba postaviti u slučaju pojave otrovanja unutar istog kućanstva, uzgajivačnice ili čak regije. Često ćemo anamnestički saznati da je došlo do promjene hranidbe ili da je vlasnik hranio psa iz druge vreće hrane. Vrlo je vjerojatno da će psi nakon konzumacije ovakve hrane simptome razviti tek nakon nekoliko tjedana ili mjeseci od ingestije. Konačna dijagnoza se postavlja kemijskom pretragom hrane kada je razina aflatoksina iznad 60 μg/kg.
Vlasnike se isto tako treba savjetovati što učiniti s hranom kako bi došlo do lakšeg identificiranja problema, posebice zato što se aflatoksini teško mogu izolirati iz seruma ili uzorka jetre zbog brzog metaboliziranja (Washabau, 2013.).

Specifične terapije nema, nego treba započeti sa simptomatskom, odnosno potpornom terapijom zatajenja jetre. Prognoza je oprezna, a mortalitet se kreće prema nekim studijama oko 67%. Psi koji prežive akutno zatajenje jetre mogu razviti kronični hepatitis, stoga se preporučuje pratiti aktivnost jetrenih enzima u pasa koji su se oporavili i liječiti ih sa SAMe-om još 2 mjeseca (Dereszynski i sur., 2008.).

Ksilitol

Ksilitol se koristi kao zamjena za šećer u hrani za pse i povezuje se s hipoglikemijom i hepatičkom nekrozom u pasa. Ingestijom više od 0,1 g/kg dolazi do brzog, žestokog porasta inzulina u krvi što rezultira znacima hipoglikemije unutar 30-60 min. nakon ingestije. Kada se prekorači količina od 0,5 g/kg može doći do akutnog zatajenja jetre unutar 9 do 72 sata od ingestije; akutnom zatajenju jetre ne mora nužno prethoditi hipoglikemija. Uz hipoglikemiju, psi s akutnim zatajenjem jetre mogu povraćati, razviti žuticu ili se mogu pojaviti znaci pretjeranog krvarenja.
Biokemijske promjene uključuju značajno povišenu aktivnost ALT-a i AST-a, blago do srednje povišenje aktivnosti ALP-a, hiperbilirubinemiju, hiperfosfatemiju, produženo PT i aPTT te trombocitopeniju (Piscitelli i Dunayer, 2010.).

Ako je došlo do ingestije u posljednjih nekoliko sati, preporučuje se potaknuti povraćanje (osim ako su očiti znaci hipoglikemije). Aktivni ugljen može imati ograničeno djelovanje što se tiče apsorptivnog učinka, no ipak se preporučuje ako je došlo do ingestije velikih količina (Piscitelli i Dunayer, 2010.). Što se tiče daljnjeg terapijskog pristupa, pacijenta treba hospitalizirati i redovito promatrati. Treba kontrolirati i hipoglikemiju nadoknadom dekstroze te provoditi prije opisane postupke u liječenju komplikacija zatajenja jetre (Dunayer i Gwaltney-Brant, 2006.).

▲

Sažetak

Parenhimatozna oštećenja jetre u pasa i mačaka posljedica su toksičnog djelovanja različitih lijekova (fenobarbiton, potencirani sulfonamidi, diazepam i dr.), infekcije (leptospiroza, coronavirusna infekcija, toksoplamoza i dr.), biljnih i dijetalnih preparata, bioloških toksina (aflatoksikoza), aditiva u hranidbi (ksilitol), kemikalija, metaboličkih poremećaja (akumulacija bakra u jetri), neoplazije, hipoksije ili ishemije te konačno, traume. Oštećenje bilo kojeg uzroka po svome tijeku i stupnju promjena na jetri može biti akutno i kronično.
Simptomi bolesti jetre najčešće ovise o stupnju oštećenja i to su više prisutni što je bolest više uznapredovala. Iako su simptomi nespecifični najčešće se javljaju letargija, mršavost, PU/PD, žutica, poremećaji zgrušavanja i ascites. Za dijagnozu parenhimatozne bolesti jetre neizostavna je biokemijska pretraga aktivnosti jetrenih enzima, ultrazvučna pretraga i rentgenološka pretraga koja ima manje značenje. Najčešće se konačna dijagnoza može postaviti tek patohistološkom pretragom nakon uzimanja biopsata.
Ključne riječi: parenhimatozna oštećenja jetre, pas, mačka

Literatura [… prikaži]

▲

1. CENTER, S. A. (2004): Metabolic, antioxidant, nutraceutical, probiotic, and herbal therapies relating to the management of hepatobiliary disorders. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 34, 67-172.
2. CENTER, S. A. (1996): Chronic hepatitis, cirrhosis, breed-specific hepatopathies, copper storage hepatopathy, suppurative hepatitis, granulomatous hepatitis, and idiopathic hepatic fibrosis. In: Strombeck’s Small Animal Gastroenterology (Guilford, W. G., S. A. Center, D. R. Strombeck et al. ed.), ed 3, Philadelphia, Saunders, pp. 705-765.
3. CHAPMAN, B. L., M. J. HENDRICK and R. J. WASHABAU (1993): Granulomatous hepatitis in dogs: nine cases (1987-1990). J. Am. Vet. Med. Assoc. 203, 680-684.
4. DAYRELL-HART, B., S. A. STEINBERG, T. J. VANWINKLE et al. (1991): Hepatotoxicity of phenobarbital in dogs: 18 cases (1985-1989). J. Am. Vet. Med. Assoc. 199, 1060-1066.
5. DERESZYNSKI, D. M., S. A. CENTER, J. F. RANDOLPH et al. (2008): Clinical and clinicopathologic features of dogs that consumed foodborne hepatotoxic aflatoxins: 72 cases (2005-2006). J. Am. Vet. Med. Assoc. 232, 1329-1337.
6. DESMET, V. J. and T. ROSKAMS (2004): Cirrhosis reversal: a duel between dogma and myth. J.Hepato l. 40, 860-867.
7. DUNAYER, E. K., S. M. GWALTNEY-BRANT (2006): Acute hepatic failure and coagulopathy associated with xylitol ingestion in eight dogs. J. Am. Vet. Med. Assoc. 229, 1113-1117.
8. FARRAR, E. T., R. J. WASHABAU and H. M. SAUNDERS (1996): Hepatic abscesses in dogs: 14 cases (1982-1994). J. Am. Vet. Med. Assoc. 208, 243-247.
9. GREENE, C., K. HARTMANN and J. CALPIN (2006): Antimicrobial drug formulary. In: Infectious Disease in the Dog and Cat (Greene, C. E., ed.), ed. 3, St. Louis, W.B. Saunders, 1186-1333.
10. GUO, J. and S. L. FRIEDMAN (2007): Hepatic fibrogenesis. Semin. Liver Dis. 27, 413-426.
11. HALL, K. (2009): Toxicosis treatments. In: Kirk’s Current Veterinary Therapy (Bonagura, J. D., D. Twedt, ed.), ed. 14, St. Louis, W. B. Saunders, pp. 112-116.
12. HUGHES, D., R. E. MOREAU, K. L. OVERALL et al. (1996): Acute hepatic necrosis and liver failure associated with benzodiazepine therapy in six cats, 1986-1995. J. Vet. Emerg. Crit. Care 6, 13-20.
13. JENSEN, A. L. and O. L. NIELSEN (1991): Chronic hepatitis in three young standard poodles. J. Vet. Med. A Physiol. Pathol. Clin. Med. 38, 194-197.
14. MacPHAIL, C. M., M. R. LAPPIN, D. J. MEYER et al. (1998): Hepatocellular toxicosis associated with administration of carprofen in 21 dogs. J. Am. Vet. Med. Assoc. 212, 1895-1901.
15. MARCH, P. A., A. HILLIER, S. E. WEISBRODE et al. (2004): Superficial necrolytic dermatitis in 11 dogs with a history of phenobarbital administration (1995-2002). J. Vet. Intern. Med. 18, 65-74.
16. McCONKEY, S. E., D. M. GRANT and A. E. CRIBB (2009): The role of paraaminophenol in acetaminophen-induced methemoglobinemia in dogs and cats. J. Vet. Pharmacol. Ther. 32, 585-595.
17. MULLER, P. B., J. TABOADA and G. HOSGOOD (2000): Effects of long-term phenobarbital treatment on the liver in dogs. J. Vet. Intern. Med. 14, 165-171.
18. PAPICH, M. G. (2008): An update on nonsteroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDs) in small animals. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 38, 1243-1266.
19. PISCITELLI, C. M. and E. K. DUNAYER (2010): Xylitol toxicity in dogs. Comp. Contin. Educ. E1–E4.
20. POLDERVAART, J. H., R. P. FAVIER, L. C. PENNING et al. (2009): Primary hepatitis in dogs: a retrospective review (2002-2006). J. Vet. Intern. Med. 23, 72-80.
21. SCHAER, M. and P. E. GINN (1999): Iatrogenic Cushing’s syndrome and steroid hepatopathy in a cat. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 35, 48-51.
22. SCHERK, M. A. and S. A. CENTER (2010): Toxic, metabolic, infectious, and neoplastic liver diseases. In: Textbook of Veterinary Internal Medicine (Ettinger, S. J., D. G. Feldman, ed.), ed. 7, St. Louis, W. B. Saunders, pp. 1672-1679.
23. SCHWARZ, L. A., D. G. PENNINCK and C. LEVEILLE-WEBSTER (1998): Hepatic abscesses in 13 dogs: a review of the ultrasonographic findings, clinical data and therapeutic options. Vet. Radiol. Ultrasound 39, 357-365.
24. SERGEEFF, J. S., P. J. ARMSTRONG and S. E. BUNCH (2004): Hepatic abscesses in cats: 14 cases (1985-2002). J. Vet. Intern. Med. 18, 295-300.
25. STENSKE, K. A., J. R. SMITH, S. J. NEWMAN et al. (2006): Aflatoxicosis in dogs and dealing with suspected contaminated commercial foods. J. Am. Vet. Med. Assoc. 228, 1686-1691.
26. TAYLOR, N. S. and N. DHUPA (2000): Acetaminophen toxicity in cats and dogs. Comp. Cont. Educ. 22, 160-170.
27. TOLMAN, K. G. (1998): Hepatotoxicity of non-narcotic analgesics. Am. J. Med. 105, 13-19.
28. TREPANIER, L. A., R. DANHOF, J. TOLL et al. (2003): Clinical findings in 40 dogs with hypersensitivity associated with administration of potentiated sulfonamides. J. Vet. Intern. Med. 17, 647-652.
29. TREPANIER, L. A. (2004): Idiosyncratic toxicity associated with potentiated sulfonamides in the dog. J. Vet. Pharmacol. Ther. 27, 129-138.
30. VAN DEN INGH, T. S. and J. ROTHUIZEN (1994): Lobular dissecting hepatitis in juvenile and young adult dogs. J. Vet. Intern. Med. 8, 217-220.
31. VAN DEN INGH, T., T. VAN WINKLE and J. M. CULLEN et al. (2006): Morphological classification of parenchymal disorders of the canine and feline liver. 2. Hepatocellular death, hepatitis and cirrhosis. In: WSAVA Standards for Clinical and Histological Diagnosis of Canine and Feline Liver Disease (Rothuizen, J., Ed.). Edinburgh, W. B. Saunders, pp. 85-101.
32. VAN WINKLE, T. C. J., T. VAN DEN INGH, J. A. CHARLES and V. J. DESMET (2006): Morphological calssification of parenchymal disorders of the canine and feline liver. 3. Hepatic abcesses and granulomas, hepatic metabolic storage disorders and miscellaneous conditions. In: WSAVA Standards for Clinical and Histological Diagnosis of Canine and Feline Liver Diseases (Rothuizen, J., Ed.), Edinburgh, W. B. Saunders, pp. 103-116.
33. WASHABAU, R. J. (2013.): Diseases of the Gastrointestinal Tract. In: Canine & Feline gastroenterology (Washbau, R. J., M. J. Day, eds.). Elsevier Saunders, Missouri, pp. 849-904.
34. WEBSTER, C. R. L. and J. COOPER (2009).: Therapeutic use of cytoprotective agents in canine and feline hepatobiliary disease. Vet. Clin. North Am. Small Anim. Pract. 39, 631-652.
35. WILLARD, M. D. (2006): Inflammatory Canine Hepatic Disease. In: Textbook of Veterinary Internal Medicine (Ettinger, S. J., E. C. Feldman, eds.). Volume 2, 6 th Edition, Elsevier Saunders, St. Louis, pp. 1442-1447.
36. ZATELLI, A., U. BONFANTI, E. ZINI et al. (2005): Percutaneous drainage and alcoholization of hepatic abscesses in five dogs and a cat. J. Am. Anim. Hosp. Assoc. 41, 34-38.

▲

Parenchymal Liver Disorders in Dogs and Cats – (Part II.)

Kristina LUČIĆ, DVM, Croatia; Dalibor POTOČNJAK, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, Croatia

The main causes of parenchymal liver disorders in dogs and cats are drug induced toxicity (phenobarbital, potentiated sulphonamids, diazepam, etc.), infectious agents (leptospirosis, coronavirus, toxoplasmosis, etc.), herbal and dietary supplements, biological toxins (aflatoxin), food additives (xylitol), chemicals, metabolic disorders (hepatic copper accumulation), neoplastic disorders, hypoxic/ischemic disorders and finally, trauma.
Each can cause either acute or chronic hepatitis depending on the dosage and time of exposure to the substance. Clinical significance depends on the rate of the disorder, and the more damage present, the more symptoms can occur. Although symptoms are mainly unspecific, the most common are lethargy, leanness, PU/PD, jaundice, coagulation disorders, and ascites. For early diagnosis, it is very important to collect as much information as possible and to accordingly begin with the logical diagnostic approach.
Key words: Parenchymal liver disorders, Dog, Cat