Posjet ministrice Marije Vučković i pomoćnice ministrice Tatjane Karačić Hrvatskom veterinarskom institutu

Ministrica poljoprivrede mr. sc. Marija Vučković i njezina pomoćnica mr. sc. Tatjana Karačić posjetile su 13. ožujka 2020. godine Hrvatski veterinarski institut, gdje ih je primio ravnatelj Instituta izv. prof. dr. sc. Boris Habrun te predstojnici odjela HVI – dr. sc. Nina Bilandžić, predstojnica Odjela za veterinarsko javno zdravstvo, dr. sc. Silvio Špičić, predstojnik Odjela za bakteriologiju i parazitologiju, izv. prof. dr. sc. Lorena Jemeršić, predstojnica Odjela za virologiju, dr. sc. Željko Mihaljević, predstojnik Odjela za patološku morfologiju, Dražen Štefanović, dipl. prav., predstojnik Općeg odjela, akademik Željko Cvetnić, predstojnik Veterinarskog zavoda Križevci i zamjenik ravnatelja te prof. dr. sc. Ljiljana Pinter, predsjednica Upravnog vijeća Hrvatskog veterinarskog instituta.

Ravnatelj HVI izv. prof. dr. sc. Boris Habrun održao je kraću prezentaciju Instituta kako bi upoznao ministricu Vučković sa kompetencijama, misijom, statusom i očekivanjima Hrvatskog veterinarskog instituta po pitanju suradnje sa ministarstvima, primarno u cilju osiguravanja nastavka dosadašnje suradnje, ali i rješavanja pojedinih pitanja krucijalne važnosti za sam Institut.

Osim za prigodni obilazak laboratorija, prva posjeta ministrice Marije Vučković Hrvatskom veterinarskom institutu bila je i dobro iskorištena prilika za otvoreni razgovor o položaju, funkciji i javnom značaju Hrvatskog veterinarskog instituta za Republiku Hrvatsku, njegovim stručnjacima i njihovim međunarodno potvrđenim kompetencijama kao i prepoznatljivosti i brojnim potvrdama kvalitete laboratorija Instituta i izvan granica Republike Hrvatske. Sa 29 akreditiranih laboratorija i 247 akreditiranih metoda, Hrvatski veterinarski institut je i u 2020. godini u rangu s vodećim laboratorijima u EU. To kroz godine kontinuirano potvrđuju i rješenja o imenovanju nacionalnih referentnih laboratorija kao i ugovorne pretrage koje Hrvatski veterinarski institut niz godina provodi primarno za potrebe Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede kao svog najznačajnijeg naručitelja i partnera.

Osnovan rješenjem Ministarstva poljoprivrede od 30. 01. 1933., Hrvatski veterinarski institut je “javna ustanova nad kojom je Republika Hrvatska stekla osnivačka prava, a koja ostvaruje putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstva poljoprivrede” (Statut, čl.2.), no tek 12% njegovih zaposlenika financirano je iz Državnog proračuna. Uz postojeće probleme vezane uz nedostatak radnog laboratorijskog prostora, ovo je također bila jedna od tema razgovora od velike važnosti za Institut obzirom na činjenicu da se taj problem niz godina iznosi pred institutske osnivače u cilju rješavanja za Institut zapravo nepovoljnog statusa. Postojeći status primorava Institut da za plaće najvećeg broja svojih zaposlenika samostalno osigura vlastite prihode kroz slobodno i otvoreno tržište u konkurenciji sa privatnim laboratorijima čija primarna zadaća objektivno ipak nije osiguranje laboratorijskih i dijagnostičkih kapaciteta i kompetencija te objektivne i pouzdane laboratorijske dijagnostike za potrebe Republike Hrvatske nego tek tržišni uspjeh.

Drugačijim modelom financiranja Hrvatskog veterinarskog instituta očekuju se benefiti kako za Institut tako i za Ministarstvo poljoprivrede odnosno za sve one radi kojih Ministarstvo kroz Institut osigurava postojeće i buduće analize i testove. U tom smislu, Ministarstvo od Instituta očekuje dodatne prijedloge i analize temeljem kojih predstoje budući susreti koji bi mogli omogućiti realizaciju očekivanih promjena u zajedničkom interesu.

Najznačajniji, najbitniji i najveći segment rada Instituta danas je ugovorna suradnja upravo s Ministarstvom poljoprivrede i to u dva važna segmenta: dijagnostika i kontrola zaraznih bolesti životinja te veterinarsko javno zdravstvo koje obuhvaća kontrolu hrane, kontrolu hrane za životinje i poslove u segmentu veterinarsko-medicinskih proizvoda. Ova suradnja temelji se na više godišnjih ugovora.

Normiranje rada na isti način kao što to čine drugi znanstveni instituti u Hrvatskoj koji su 100%-tno financirani iz budžeta i u kojima znanstvenici mogu imati daleko više vremena za znanstveni rad, nemoguće je u postojećim uvjetima u kojima se HVI mora prilagođavati tržišnom modelu mada je njegova prvenstvena zadaća i obaveza prema državi upravo zdravstvena zaštita životinja i kontrola hrane animalnog podrijetla.U hijerarhiji laboratorija u Europi, za svaki segment laboratorijske dijagnostike postoji europski referentni laboratorij, svaka država članica ima referalni ili nacionalni referentni laboratorij, a prema potrebi i službene laboratorije. Nastojanja Instituta i prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju da njegovi zaposlenici participiraju u radu europskih referentnih laboratorija u kojima su ostvarili brojne kontakte, bila su uspješna i pomogla su dobivanju statusa nacionalnih referetnih laboratorija i nakon 2013. godine od kada je HVI redovito kontroliran od strane europskih eksperata. Mnogima je nepoznato da je status referalnog laboratorija uvjetovan i europskim međulaboratorijskim usporedbama, za koje je u slučaju prvog neprolaska moguće dobiti tzv. follow-up studiju, no neprolazak ove studije rezultira brisanjem sa liste referalnih laboratorija EU. U takvim slučajevima, EU o neuspješnim rezultatima izvještava nadležno ministarstvo države članice koje mora osigurati drugi laboratorij za iste poslove. Odgovornim i stručnim radom, uvijek pripravnim i pravilno usmjerenim pristupom prema dobro predviđenim i očekivanim situacijama, HVI nadležno ministarstvo nikada nije doveo u takvu situaciju.

Sa 64 doktora znanosti, Hrvatski veterinarski institut ispunjava znanstvene zahtjeve postavljene pred referalne laboratorije koji moraju imati i znanstvenu komponentu. Zahtijeva se da referalni laboratoriji u EU imaju stručnjake koji imaju dovoljno znanja i sposobnosti najnovije spoznaje iz europskih referalnih laboratorija transferirati u nacionalne referalne laboratorije. Stoga je objektivno konstatirati da je i danas HVI u rangu svih zapadnoeuropskih nacionalnih instituta. Uz to, u laboratorijima Hrvatskog veterinarskog instituta educiran je velik dio eksperata iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, ali i iz Slovenije i drugih zapadnoeuropskih zemalja.

Nakon obilaska pojedinih laboratorija, razgovaralo se o zajedničkim strateškim potezima i mogućnostima novih, stabilnijih načina financiranja Hrvatskog veterinarskog instituta obzirom da je posjedovanje vlastitih referentnih laboratorija obveza i interes svake države članice EU, pa tako i Republike Hrvatske. U kontekstu gubitka poljoprivredne proizvodnje unatoč postojećim javnim davanjima, razgovaralo se i o dodatnim mogućnostima smanjivanja troškova poljoprivrednicima.

U okolnostima kada na tržištu postoji sve veći broj privatnih laboratorija, Hrvatski veterinarski institut i u području konkuretnog rada ima suradnju sa ozbiljnim subjektima u poslovanju s hranom koji zaista žele kvalitetnu podršku.

Čak i unutar tehničkih pomoći za različite strateški manje značajne ciljeve zasigurno postoji mogućnost financiranja Hrvatskog veterinarskog instituta koji je danas velik i skup pogon, ali pogon koji zadovoljava apsolutno sve kriterije i zahtjeve aktualne europske, pa i svjetske legislative.

Hoće li država preuzeti brigu oko osiguranja postojanja i rada i nastavka dosad vrlo uspješnog i zavidno kvalitetnog poslovanja Hrvatskog veterinarskog instituta ili neće, u ovom trenutku nije moguće reći. Svaka europska država koja kontrolira u svoje ime, čini to vlastitim laboratorijima. Tako i Republika Hrvatska u Hrvatskom veterinarskom institutu danas ima vrhunske neovisne laboratorije koje svaka država članica EU mora imati.

Neupitno je da Hrvatska posjeduje uistinu izvrstan, međunarodno prepoznat i priznat veterinarski institut sa potrebnim nacionalnim referentnim laboratorijima, potpuno spreman i kompetentan provesti sve potrebne analize i testove kojima se u potpunosti osigurava zdravstvena zaštita životinja i kontrola hrane animalnog podrijetla na teritoriju Republike Hrvatske, što se svakodnevno i čini. Upitno je hoće li država već sljedeće godine na drugi način preuzeti punu odgovornost za brigu i očuvanje vlastitih laboratorijskih resursa i omogućiti znanstvenicima Hrvatskog veterinarskog instituta njihova napredovanja i razvoj znanstvenog rada ili će ih, ne mijenjajući postojeći status Instituta, prepustiti dosadašnjoj tržišnoj utakmici kakvu objektivno nikako ne zaslužuju.

Promjena postojećeg statusa Instituta bit je očuvanja ovih iznimno vrijednih državnih resursa, sustavno i strateški promišljeno stvaranih dugi niz godina. Stoga je opravdano očekivati pomake upravo u tom smjeru.

---