„VETERINARSTVO U TUROPOLJU – zapisi jednog veterinara” autorsko je djelo mr. sc. Josipa Kozačinskog, umirovljenog veterinara Veterinarske stanice Velika Gorica u kojoj je kao zaposlenik proveo čitav svoj radni vijek, u svakom smislu živeći veterinarstvo u Turopolju.
Istinska ljubav i poziv prema struci donijeli su autoru brojna terenska iskustva u strukom bogato ispunjenom radnom životu, a kao dio rezultata osobne sklonosti pisanju, nastali su ovi izvorno veterinarski zapisi, u životu autora niti prvi niti jedini, ali vrijedni i stoga upravo na ovaj način ovjekovječeni. Doseg njihove stručne i povijesne vrijednosti kroz prizmu očuvanja turopoljske baštine prepoznat je i unutar akademske zajednice, pa je tako i autoru i djelu ukazana čast da je ponosni nakladnik knjige Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kao čuvar identiteta, baštine i kulture hrvatskog naroda. Predstavljanje knjige organizirao je Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad, HAZU Velika Gorica kojega vodi akademik Željko Cvetnić, jedan od recenzenata knjige kojemu pripada i dio zasluga za njezin nastanak.
U ime organizatora i domaćina, Katica Matković Mikulčić uputila je prije svih pozdravnu riječ okupljenima na predstavljanju knjige, iskazavši pritom i zahvalu akademiku Željku Cvetniću na inicijativi za nastankom i izdavanjem ove knjige.
Predstavljanju su nazočili i glavni tajnik HAZU akademik Dario Vretenar, gradonačelnik Velike Gorice i član Vijeća Zavoda HAZU Velika Gorica g. Krešimir Ačkar, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti i član Vijeća Zavoda HAZU Velika Gorica g. Zvonko Kunić, a osim autora, mr. sc. Josipa Kozačinskog, u predstavljanju su sudjelovali prof. dr. sc. Petar Džaja i akademik Željko Cvetnić, kao njezini recenzenti.
Akademik Željko Cvetnić, Hrvatski veterinarski institut, recenzent knjige:
Akademik Dario Vretenar, glavni tajnik HAZU:
Krešimir Ačkar, gradonačelnik Grada Velika Gorica:
Prof. dr. sc. Petar Džaja, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, recenzent knjige:
O kolegi gospodinu doktoru veterinarske medicine neću govoriti ništa nego mu reći veliko hvala što nam je podario ovako lijepu knjigu, što je nastavio putevima svojih kolega Čermaka, Kunića, Škrtića i drugih koji su na sličan način opisali svoj dugogodišnji veterinarski rad navodeći njegove uvjete i svakojake dogodovštine. Iako na jednom mjestu napisa gospodin Josip Kozačinski da su veterinari zbog teških uvjeta rada veoma često mladi umirali ja bih ovdje nadodao da su umirali i od profesionalnih bolesti (TBC, bjesnoće, bedrenice, leptospiroze i dr.), a još češće od udara i ugriza životinja koje su liječili.
(…)
Reče naš cijenjeni gospodin i veliki zaljubljenik svog rodnog kraja akademik Željko Cvetinić u predgovoru ove knjige da je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnica starine. Ja bi ovdje nadodao tko ne zna svoju povijest on luta u sadašnjosti te ne zna planirati budućnost. Da bi čovjek kada dođe na ove prostore trebao s poštovanjem i poniznošću gledati svaki njegov kutak mora poznavati povijest ovoga kraja s kojom nas u najkraćim crtama upoznaje pisac ove knjige.
(…)
Samo veliki ljudi s malo riječi mogu u znaju puno reći, zato naizgled ova tanka knjižica nikako ne znači da u njoj puno toga nije navedeno. Ona nas vodi kroz povijest jednoga lijepoga hrvatskoga kraja odnosno kroz povijest jedne humane, plemenite i korisne veterinarske djelatnosti kako bi današnje generacije dobile uvid kako i pod kojim uvjetima je nekada obavljana veterinarska djelatnost, a budućim generacijama da se dive svemu tome, te postave pitanje otkuda tolika volja za pomoći drugome kada se malo govorilo o moralu i etici, otkuda toliko poštivanje veterinara prema vlasnicima životinja i obratno kada se nije govorilo o promjeni titule, a svi su ih oslovljavali s titulom doktore odnosno otkuda toliko vjerovanje i poštivanje čovjeka prema čovjeku.
Veterinari svoj teški posao vole, vole životinje, vole ljude, pa iako su radili u teškim uvjetima života volja za pomoći drugome jača je svega navedenoga što potvrđuje i ova promocija knjige našega kolege gospodina Josipa Kozačinskoga u kojoj opisuje sve događaje s ljubavlju, ali i s jednim žaljenjem što je to prošlo i što se neke stvari vjerojatno neće nikada vratiti. Budućim generacijama ne preostaje ništa drugo nego da ponove u malo modificiranom obliku rečenicu od Mladene Delića “Ljudi moji je li to -bilo- moguće?”.
Danas pišemo novu hrvatsku veterinarsku povijest jer promocijom ove knjige dobivamo još jednu knjigu u kojoj je na jednom mjestu opisana veterinarska djelatnost i njeni djelatnici, a pisac ove knjige i nakon svoga života dugo će živjeti ostavljajući ovo štivo mlađim generacijama. Ono što je napisano, je i sačuvano. Litera scripta manet, verbum ut inane perit (Pismeno svjedočenje ostaje, ali usmeno propada).
Sjetimo se što reče pjesnik:
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Katica Matković Mikulčić, upraviteljica Zavoda HAZU Velika Gorica, o autoru:
Volim te Turopolje moje,
za sve ono što mi pružaš.
Volim miris tvog proljeća,
sa cvjetovima ruža.
Volim tvoja ljeta okupana suncem
i ptica poj.
Volim jesen tvoju bojama oslikanu
kojom mi oko hraniš.
Volim polja i šume tvoje posute snijegom
što mir mi daju.
Josip Kozačinski, 3.6.2002.
