Prefiks sub– u biomedicinskom nazivlju

Željana Klječanin Franić, prof. hrv. jezika
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Nađu li se zajedno dva suglasnika različita po zvučnosti, u hrvatskom se jeziku prvi suglasnik zamjenjuje svojim parnjakom kako bi se olakšao izgovor. Studenti se možda više i ne sjećaju tablice bezvučnih i zvučnih parnjaka, ali velika većina neće pogriješiti u pisanju riječi kao što su bespravan, pretpostavka, Zagrepčanin, u kojima se zvučni suglasnici –z (bez + pravan), –d (pred + postavka) i –b (Zagreb + čanin) zamjenjuju svojim bezvučnim parnjacima –s, –t i –p zbog toga što su se, tvoreći novu riječ, našli ispred bezvučnih suglasnika (tablica 1).

U biomedicinskom nazivlju međutim zbunjuju nazivi i njihove sastavnice koji potječu iz latinskog jezika te postoji dvojba kako će se pravopisno prilagoditi primjerice latinski pridjevi subcutaneus i subtotalis: subkutani i subtotalni ili, provedemo li jednačenje po zvučnosti, supkutani i suptotalni. Premda s jezičnoga gledišta dileme nema, jer se pravopisna norma primjenjuje i kod posuđenih riječi i naziva, u stručnim se tekstovima ona ne poštuje uvijek. U nekim primjerima ni referentna terminološka literatura nije usklađena, pa se tako latinski pridjev subfebrilis u Rječniku latinskoga i hrvatskoga medicinskoga nazivlja (Loknar, 2003.) nalazi u varijanti subfebrilan, dok se u Enciklopedijskom rječniku humanog i veterinarskog medicinskog nazivlja nalazi u varijanti supfebrilan (Padovan, 2006.). Za koju bismo se varijantu dakle trebali odlučiti a da poštujemo jezičnu normu i u skladu s njom prilagodimo pridjeve ovog tipa?

Prefiks sub– dolazi iz latinskog jezika i upotrebljava se u značenju ispod te odgovara hrvatskom prefiksu pod– (submukoza – podsluznica, sublingvalan – podjezični). U biomedicinskom se nazivlju ovim prefiksom najčešće tvore pridjevi i imenice. On označuje manju količinu ili slabije svojstvo, odnosno izostanak od onoga što znači riječ uz koju stoji (subakutan – nije akutan, već između akutnog i kroničnog, supfebrilnost – umjereno povišena temperatura, supklinički – nema kliničkih znakova bolesti).

Budući da se u preuzimanju latinskih i/ili engleskih naziva posuđenice prilagođuju pravopisnoj normi hrvatskog jezika, tako je u slučajevima u kojima se nađu suglasnici različite zvučnosti potrebno provesti jednačenje po zvučnosti kojega u jeziku davatelju nema. Uzmemo li u obzir da je –b zvučni suglasnik, u slučajevima gdje se nađe ispred bezvučnih glasova, on se mijenja u svoj bezvučni parnjak –p. Tako se uz prefiks sub– (subakutni) pojavljuje i njegova varijanta, odnosno prefiksalni alomorf sup– (supkapitalni), kao što se uz hrvatski prefiks pod– (podjezični) pojavljuje njegov prefiksalni alomorf pot- (potključni). Jednako je i s drugim prefiksima latinskog podrijetla koji završavaju glasom –b, pa će tako hrvatska varijanta latinskih naziva abscessus i absorptio (engl. abscess i absorption) te obturator i obstructio (engl. obturator i obstruction) biti apsces i apsorpcija te opturator i opstrukcija. Prefiks sub– dakle ispred samoglasnika i zvučnih suglasnika zadržava svoj izvorni latinski oblik, a ispred bezvučnih će se suglasnika provesti jednačenje po zvučnosti te će on pojaviti u varijanti sup– (tablica 2).

Postoji međutim jedan bezvučni glas ispred kojega se –b u prefiksu sub– ne mijenja u svoj bezvučni parnjak –p, a to je upravo glas –p.
Naime ako bismo u slučajevima kao što subpopulacija i subperinealni proveli jednačenje po zvučnosti, dobili bismo u riječi dva uzastopna glasa –p te bi došlo do ispadanja jednoga: sub– + populacija → suppopulacija → supopulacija.
U tom bi se slučaju izgubila značenjska veza s prefiksom sub– s obzirom na to da hrvatski prefiks su– ima drugo značenje (označuje zajedništvo: suautor, suosjećanje, suvlasnik). Zbog toga prefiks sub– zadržava svoj lik u tvorbi naziva koji počinju glasom –p: subpatelarni, subperiostalni, subperitonealni, subpijalni, subpleuralni, subpoplitealni.

Neprovođenje jednačenja po zvučnosti u biomedicinskim nazivima i njihovim pridjevnim sastavnicama podrijetlom od latinskog jezika, koji se tvore prefiksima koji završavaju glasom –b, česta je jezična pogreška. Na to vjerojatno, osim izvorne, latinske varijante takvih naziva, utječe i engleski jezik u kojemu se ovakva glasovna promjena ne provodi, pa nerijetko u stručnim i popularno-znanstvenim tekstovima nailazimo na primjere kao što su absces, subkutani, subfebrilan. Ovu glasovnu promjenu međutim treba provoditi jer se posuđenice koje ulaze u hrvatski jezik trebaju prilagoditi standardnojezičnoj normi na svim razinama, pa tako i pravopisnoj.
To znači da će se latinski prefiks sub– ispred riječi koje počinju bezvučnim glasovima –c, –f, –h, –k, –s i –t (takvi su slučajevi u biomedicinskom nazivlju najčešći, kao što se vidi iz tablice 2) pojaviti u varijanti sup–: supkutani, supfebrilan. Iznimka je jedino bezvučni glas –p, ispred kojega se glasovna promjena neće provesti: subpopulacija, subpleuralan. Ispred ostalih suglasnika i samoglasnika sub– se ne mijenja: submukoza, subakutan, subduralan itd.