Review of perianesthetic mortality in domestic animals
Gudan Kurilj, A., A. M. Bašić, I. Mihoković Buhin, L. Medven Zagradišnik, D. Huber, I. Conrado Šoštarić-Zuckermann, M. Hohšteter, B. Artuković, Ž. Grabarević, O. Smolec
Dr. sc. Andrea GUDAN KURILJ, izvanredna profesorica, DECVP, Ivana MIHOKOVIĆ BUHIN, dr. med. vet., asistentica, dr. sc. Lidija MEDVEN ZAGRADIŠNIK, dr. med. vet., poslijedoktorand, dr. sc. Doroteja HUBER, dr. med. vet., poslijedoktorand, dr. sc. Ivan-CONRADO ŠOŠTARIĆ-ZUCKERMANN, docent, DECVP, dr. sc. Marko HOHŠTETER, dr. med. vet., izvanredni profesor, dr. sc. Branka ARTUKOVIĆ, dr. med. vet., redovita profesorica, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. vet. med., redoviti profesor, Zavod za veterinarsku patologiju, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ana Maria BAŠIĆ, dr. med. vet., Anicura Kleintierzentrum Neu-Ulm, Leipheimer Str. 9, Neu-Ulm, Njemačka, dr. sc. Ozren SMOLEC, dr. med. vet., docent, Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.*Dopisni autor: agudan@vef.hr
Sažetak
N aglo uginuće životinje u perianestezijskom razdoblju stres je ne samo za vlasnike nego i za doktore veterinarske medicine. Životinje koje uginu tijekom sedacije, anestezije ili unutar 24 sata od buđenja iz anestezije čine relativno mali, ali važan broj slučajeva koji se gotovo redovito upućuju na obdukciju u dijagnostičke laboratorije. No istraživanja koja prikazuju uzroke uginuća navedenih životinja malobrojna su. Ovaj rad donosi retrospektivnu analizu obdukcijskih nalaza životinja koje su dostavljene na obdukciju u Zavod za veterinarsku patologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2009. do 2019. godine, a uginule su u perianestezijskom razdoblju. U tom je razdoblju na obdukciju dostavljeno 2376 životinja, od čega je 37 životinja (1,6 %) dostavljeno s anamnezom uginuća u perianestezijskom razdoblju.
Najveći broj životinja činili su psi (26/37, 70 %) i mačke (7/37, 19 %). Kod svih 37 životinja anamnestički podaci su, osim podataka o vlasniku i životinji, uključivali i podatke o razlogu zbog kojeg je životinja sedirana ili anestezirana i podatke o vremenu uginuća (tijekom sedacije ili anestezije, prilikom uvođenja u anesteziju ili unutar 24 sata od buđenja iz anestezije). Najviše životinja (19/37, 51 %) uginulo je u roku od 24 sata od buđenja iz anestezije. Patološke promjene koje su bile dostatne kao razlog uginuća životinja u perianestezijskom razdoblju utvrđene su kod 15/37 (40 %) životinja, a promjene su najviše zahvaćale srce i respiratorni sustav.
Kod 4/37 životinja (11 %) utvrđene su komplikacije u vezi s kirurškim zahvatom, a kod 6/37 životinja (16 %) utvrđena je diseminirana intravaskularna koagulopatija (DIK). U preostalih 12/37 životinja (32 %) kao uzrok smrti naveden je kardiorespiratorni arest, najvjerojatnije kao posljedica anestezije te kod tih životinja nisu utvrđene druge patološke promjene koje su mogle utjecati na uginuće u perianestezijskom razdoblju. Glavni cilj obdukcije životinja koje uginu u perianestezijskom razdoblju jest isključivanje određenih patoloških stanja i ijatrogenih komplikacija koje mogu biti uzrokom uginuća, a u definiranju uzroka uginuća iznimno je važna i iscrpna klinička anamneza te dijalog kliničara i patologa.
Ključne riječi: perianestezijsko razdoblje, obdukcija, uzroci uginuća, pas, mačka, papiga, tvor, lane.
Abstract
The sudden death of an animal in the perianesthetic period is stressful not only for the owners but also for veterinarians. Animals that die during sedation, anesthesia, or within 24 hours postanesthesia represent a relatively small but important number of cases that are almost regularly submitted for necropsy to diagnostic laboratories. However, surveys presenting the causes of death of these animals are rare. The aim of the present study was a retrospective analysis of necropsy findings in animals submitted to the Department of Veterinary Pathology, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, in the period from 2009 to 2019, that died in the perianesthetic period. During this period, 2376 animals were submitted for necropsy, of which 37 animals (1.6%) were submitted with a history of unexpected death in the perianesthetic period. The majority of animals were dogs (26/37, 70%) and cats (7/37, 19%). In all 37 animals, in addition to data about the owners and animals, anamnestic data included the reason why the animal was sedated or anesthetized, and time of death (sedation, induction to anesthesia, maintenance of anesthesia, or 24 hours postanesthesia). The majority of animals (19/37, 51%) died within 24 hours postanesthesia.
Pathological changes that were sufficient as the cause of the death of the animals in the perianesthetic period were found in 15/37 (40%) animals, and the changes mostly affected the heart and respiratory system.
Complications associated with surgery were found in 4/37 (11%) animals, and disseminated intravascular coagulopathy (DIC) was found in 6/37 (16%) animals. In the remaining 12/37 (32%) animals, cardiorespiratory arrest was identified as the cause of death, most likely as a consequence of anesthesia, without other pathological changes that could contribute to the death of the animals in the peranesthetic period. The main goal of necropsy in animals that die in the perianesthetic period is exclusion of certain pathological conditions and iatrogenic complications that may be the cause of death. In defining the cause of death in perianesthetic mortality cases a detailed clinical history and dialogue between the clinicians and pathologists is of great importance.
Key words: perianesthetic period, necropsy, causes of death, dog, cat, parrot, ferret, fawn.
Uvod
U nekim je situacijama moguća identifikacija i jatrogenih postupaka koji su doveli do smrti, kao kod klinički neprimjetnih krvarenja nakon kirurških zahvata (DeLay, 2016.). No nerijetko obdukcija životinja koje su uginule u perianestezijskom razdoblju može biti i vrlo frustrirajuća jer nema nikakvih lezija, odnosno katkad se nalaze samo sekundarne lezije nastale zbog reanimacije životinje. Stoga je vrlo često u slučajevima smrti u perianestezijskom razdoblju krajnji doseg obdukcije isključiti eventualnu primarnu bolest (poput kardiomiopatija, brahiocefaličnog sindroma, sistemskih zaraznih i nezaraznih bolesti), koja bi mogla objasniti zašto je životinja uginula u tom razdoblju (Grant Maxie i Miller, 2016.). Ako se kod smrti životinje u perianestezijskom razdoblju ne utvrde određene patološke promjene ni (primarna) bolest, smrt se u većini slučajeva pripisuje kardiopulmonalnom arestu koji je najčešće praćen edemom pluća (Caswell i Williams, 2016.).
Radovi koji se bave uginućem životinja u perianestezijskom razdoblju vrlo su rijetki. U studiji Brodbelt i sur. 2008. utvrđeno je da se kod uginuća životinja u perianestezijskom razdoblju obdukcija provodi samo u oko 10 % slučajeva. U istraživanju DeLay i sur. 2016. izdvojen je 221 obdukcijski nalaz životinja u osmogodišnjem razdoblju, uginulih tijekom ili nakon anestezije. U najvećem broju slučajeva radilo se o psima (105) i mačkama (90), uz manji broj ostalih vrsta životinja.
Lezije koje upućuju na određenu bolest su bile prisutne kod 59 % životinja, a najčešće su zahvaćale srce, gornji dio respiratornog sustava i pluća. Gerdin i sur. 2011. prikazali su postmortalne nalaze kod 54 mačke čija se smrt povezuje s anestezijom. Lezije karakteristične za određenu bolest bile su utvrđene kod 33 % životinja, dok u 63 % slučajeva nisu utvrđene znatne makroskopske ni histološke promjene. I u ovom su istraživanju lezije najčešće zahvaćale pluća i srce.
Uz ova istraživanja opisan je još jedan slučaj uginuća mačke neposredno nakon anestezije, kod koje je utvrđena miopatija (Remmers i sur., 2015.).
Ovaj rad donosi retrospektivnu analizu obdukcijskih nalaza životinja koje su dostavljene na obdukciju u Zavod za veterinarsku patologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a uginule su u perianestezijskom razdoblju. Iz nalaza je napravljen prikaz patoloških promjena i uzroka uginuća kod ovih životinja.
Materijal i metode
Rezultati
Klinički podaci koji su dostavljeni na uputnici za obdukciju životinja kod svih 37 slučaja su, osim podataka o vlasniku i životinji, uključivali i podatke o razlogu zbog kojeg je životinja sedirana ili anestezirana i podatke o vremenu uginuća (tijekom sedacije ili anestezije, prilikom uvođenja u anesteziju ili unutar 24 sata od buđenja iz anestezije). Najviše životinja (19/37, 51 %) uginulo je u roku od 24 sata od buđenja iz anestezije. U 5/37 (14 %) slučajeva životinje su uginule pri uvođenju u anesteziju, u 11/37 (30 %) slučajeva tijekom anestezije te u 2/37 (5 %) slučajeva tijekom sedacije. Podaci o tome je li životinja bila reanimirana bili su dostavljeni samo u 4/37 (11 %) slučaja. Podaci o životinjama, uzrocima i vremenu uginuća te razlozima kirurškog zahvata kod životinja dostavljenih na obdukciju zbog uginuća u perianestezijskom razdoblju prikazani su u tablici 1.
*Kardiorespiratorni arest bez utvrđenih određenih patoloških promjena koje su mogle utjecati na uginuće životinja.
Kod svih životinja koje su uginule u perianestezijskom razdoblju obavljena je potpuna obdukcija i histopatološka pretraga. U 15/37 (40 %) slučajeva utvrđene su određene patološke promjene koje su bile dostatne kao razlog uginuća životinja u perianestezijskom razdoblju ili su mogle znatno pridonijeti uginuću tijekom sedacije ili anestezije. Kod 4/37 (11 %) životinja utvrđene su komplikacije u vezi s kirurškim zahvatom (poput iskrvarenja u trbušnu šupljinu nakon kastracije u dvije životinje) te ruptura jetre s posljedičnim hemoabdomenom, također u dvije životinje. Kod 6/37 (16 %) životinja kao uzrok smrti u perianestezijskom razdoblju utvrđena je diseminirana intravaskularna koagulopatija (DIK). U preostalih 12/37 (32 %) životinja kao uzrok smrti naveden je kardiorespiratorni arest, najvjerojatnije kao posljedica anestezije te kod tih životinja nisu utvrđene određene patološke promjene koje su mogle utjecati na uginuće životinja u perianestezijskom razdoblju.
Najveći broj dokazanih patoloških stanja koja su bila dostatna kao razlog uginuća životinja u perianestezijskom razdoblju ili su znatno mogla pridonijeti uginuću tijekom sedacije ili anestezije očekivano su pripadala bolestima srca, uključujući i tumore baze srca (tablica 2.) te bolestima respiratornog sustava (tablica 3.).
Najčešća patološka promjena miokarda bila je hipertrofična kardiomiopatija (HCM) (slika 1.), a u jednom je slučaju utvrđena i stenoza aorte (slika 2.).
Kao što je već navedeno, najčešća patološka promjena bila je DIK (slika 4.), a kao jednu od zanimljivih promjena koja je bila razlogom uginuća psa prilikom buđenja iz anestezije izdvajamo rupturu glavnoga limfnog voda i hilotoraks (slika 5.).
Rasprava
Uvid u uzroke uginuća u perianestezijskom razdoblju na temelju obdukcije ograničen je na stanja ili pojave koje uzrokuju lezije vidljive patoanatomskom ili histopatološkom pretragom. Uginuće uzrokovano određenim poremećajima neće rezultirati specifičnim lezijama, a to uključuje predoziranje anesteticima, endobronhalnu intubaciju, hipersenzibilizaciju ili specifičnu reakciju na anestetike, hipotenziju ili srčane disritmije. Postmortalne toksikološke analize nisu u upotrebi u svakodnevnoj praksi za procjenu potencijalnog predoziranja ili nuspojava lijekova kao uzroka uginuća kod životinja (Gerdin i sur., 2011.; DeLay, 2016.). Stoga je naglasak u procjeni uginuća u anesteziji stavljen na isključivanje temeljnih bolesti koje mogu povećati urođen rizik od opće anestezije i potpomoći uginuću, kao i na identifikaciju lezija koje upućuju na komplikacije povezane s kirurškim ili anesteziološkim protokolom (DeLay, 2016).
U humanoj patologiji obdukcijski nalazi slučajeva smrti u anesteziji ili nakon nje mogu se podijeliti na slijedeće: (I) smrt uzrokovana bolešću ili ozljedom zbog kojeg je i izveden kirurški zahvat, (II) smrt zbog drugih bolesti nepovezanih s bolešću ili ozljedom zbog koje je izveden kirurški zahvat, (III) smrt zbog kirurških komplikacija i (IV) smrt pripisana anesteziji kada susv i ostali uzroci isključeni (Saukko i Knight., 2004.).
Zaključci u humanim medicinsko-pravnim slučajevima, koji uključuju smrti u anesteziji, temelje se na obdukcijskim nalazima i pregledima kliničkih stručnjaka, koji uključuju anesteziologa i kirurga (Lee i sur., 2011.).
Sličan multidisciplinarni pristup pregleda uzroka uginuća u anesteziji u veterinarskoj praksi zasigurno bi pridonio definiraju uzroka uginuća životinja u perianestezijskom razdoblju, osobito u slučajevima kad se obdukcijom ne utvrde određene patološke promjene koje bi mogle biti razlogom uginuća. U ovom istraživanju u 12 životinja nisu utvrđene patološke promjene koje bi definirale određenu bolest, već je kao uzrok uginuća naveden kardiorespiratorni arest, odnosno zatajenje rada srca ili pluća nejasna uzroka, koje je najvjerojatnije posljedica izravnog djelovanja anestetika. Budući da u tim slučajevima nisu dostavljeni podaci o anesteziološkom protokolu niti je provedena toksikološka analiza, nemoguće je bilo odrediti je li riječ o povećanoj osjetljivosti na pojedini anestetik ili je uzrok uginuća bilo krivo doziranje lijekova.
U ovakvim je slučajevima iznimno važna i povezanost lezija s kliničkom anamnezom i događanja u anesteziji (DeLay, 2016.). Klinički podaci koji su dostavljeni na uputnici za obdukciju životinja u ovom istraživanju u svih 37 su slučaja, osim podataka o vlasniku i životinji, uključivali i podatke o razlogu zbog kojeg je životinja sedirana ili anestezirana i podatke o vremenu uginuća (tijekom sedacije ili anestezije, prilikom uvođenja u anesteziju ili unutar 24 sata od buđenja iz anestezije). Podaci o tome što se događalo tijekom sedacije ili anestezije te je li životinja bila reanimirana dostavljeni su u samo 4/37 slučaja. U humanoj su patologiji u pregledima smrti u anesteziji dokazane potencijalne pogrešne interpretacije obdukcijskih nalaza ako nisu pruženi adekvatni klinički podaci (Lau i Wang, 2013.). To je problem i u veterinarskoj patologiji. Stoga treba naglasiti da je od velike važnosti na uputnici životinje koja se šalje na obdukciju, osobito u slučajevima smrti u perianestezijskom razdoblju, navesti podatke o predanesteziološkom pregledu te zbivanjima u anesteziji i postupcima reanimacije kako se određene lezije (npr. one koje nastaju kao posljedica reanimacije) ne bi krivo protumačile u kontekstu uzroka uginuća.
Dosad su u samo dva istraživanja prikazane posmortalne lezije u slučajevima uginuća životinja tijekom ili neposredno nakon anestezije (Gerdin i sur., 2011.; DeLay, 2016.). U jednom od njih prosuđivale su se samo mačke podvrgnute općoj anesteziji zbog elektivnih zahvata kastracije (Gerdin i sur., 2011.), dok su se u drugome prosuđivali obdukcijski nalazi više vrsta domaćih životinja uginulih tijekom nekog oblika anestezije i kirurškog zahvata, uključujući elektivne i hitne zahvate, ili u vremenu od 24 sata nakon zahvata (DeLay, 2016.). Uspoređujući podatke ovog istraživanja s prijašnjima, uočava se sličan postotak obdukcijskih nalaza u kojima su definirane patološke promjene koje su uzrokovale uginuće životinja u perianestezijskom razdoblju i postotak onih u kojima nisu pronađene patološke promjene, odnosno konkretni uzroci uginuća. U istraživanju DeLay, 2016. definirane bolesti utvrđene su u 59 % životinja uginulih u anesteziji ili neposredno nakon nje i 36 % onih kod kojih nisu utvrđene karakteristične patološke promjene, dok su u preostalih 5 % životinja utvrđene anesteziološke i kirurške komplikacije kao uzrok uginuća. U tom su istraživanju definirana patološka stanja kao uzrok uginuća dokazana u 40,5 % životinja, u njih 32 % nisu definirane određene patološke promjene, već se uginuće pripisalo kardiopulmonalnom arestu. Također, slično kao i u publiciranim istraživanjima, najveći dio slučajeva u kojima je utvrđena temeljna bolest zauzimale su lezije kardiovaskularnog i respiratornog sustava.
Kao uzrok uginuća životinja u perianesteziološkom razdoblju rijetko se navodi spontani pneumotoraks koji je nastao prije smrti te pneumotoraks uzrokovan postupcima reanimacije životinje (DeLay, 2016.). Jedan od razloga je što postmortalna dijagnoza pneumotoraksa zahtijeva planirani pristup otvaranju prsnoga koša kako bi se potvrdila ili isključila prisutnost negativnog tlaka u prsnom košu.
Obdukcija životinja koje uginu u perianestezijskom razdoblju svakako bi trebala uključivati definiranje eventualnog pneumotoraksa, međutim važno je naglasiti da se obdukcijom ne može definirati je li pneumotoraks spontan ili uzrovan reanimacijom životinje (DeLay, 2016.).
Gerdin i sur., 2011. i DeLay, 2016. u svojim istraživanjima donose nekoliko preporuka kad je u pitanju obdukcija životinja koje uginu u perianestezijskom razdoblju. One prije naglašavaju pregled kompletne kliničke anamneze i prikupljanje što je moguće više kliničkih podataka prije obdukcije. Obdukcija svakako mora uključiti kompletan vanjski i unutarnji pregled životinje s posebnim naglaskom na pregled srca i respiratornog sustava. Preporučuje se i radiografija prsnoga koša radi utvrđivanja pneumotoraksa i pneumomedijastinuma te zarezivanje ošita ili micanje interkostalne muskulature i pregled i zarezivanje porebrice prije otvaranja prsnoga koša kako bi se procijenila prisutnost negativnog tlaka u prsnome košu. Kao glavni cilj obdukcije životinja koje uginu u perianestezijskom razdoblju navodi se isključivanje određenih patoloških stanja i ijatrogenih komplikacija koje mogu biti uzrok uginuća, a obdukcijski nalaz svakako bi trebao uključivati korelaciju utvrđenih lezija s kliničkim podacima i potencijalnim uzrokom uginuća.
Literatura [… prikaži]
