Profesionalna odgovornost – može li si veterinar 21. stoljeća priuštiti opuštenost i bezbrižnost?

Prof. dr. sc. Krešimir Severin, Magdalena Palić, univ. mag. med. vet., prof. dr. sc. Petar Džaja
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo

Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa

VETERINARSKI DANI 2022.

Izvor: Zbornik radova Veterinarski dani, Poreč, 2022.
SažetakAbstract ▲

▲

Sažetak

---

Svjesni smo kao je veličina rizika koji nosi veterinarska profesija u pogledu profesionalne odgovornosti svakim danom sve veća te kako bi veterinar mogao zaštiti svoj pravni interes mora biti vrlo dobro upućen u formalno i materijalno zakonodavstvo koje se odnosi na veterinarsku djelatnost.

Premda je interes svakog veterinara osigurati zdravlje životinje i što bolje odraditi svoj posao katkada je njegova djelatnost povezana s rizikom suprotnog učinka koji rezultira nepovoljnom promjenom zdravstvenog stanja, pa i smrti pacijenta. Poznavanjem i savjesnom primjenom stručnog znanja i znanstvenih spoznaja veterinar otklanja i minimalizira moguću odgovornost za nepovoljan ishod. Važno je podsjetiti kako odgovornost veterinara može biti predmet građansko-pravnog, kaznenog, prekršajnog ali i stegovnog postupka pred časnim sudom Komore kao strukovne udruge. U obavljanju veterinarske djelatnosti odgovornost u slučaju nastanka bilo kakve štete najčešće može postojati ako se neki posao napravi mimo pravila struke (stručna pogreška) ili se pri obavljanju posla djelatnik nije pridržavao zakonskih propisa (protupravnost). Isto tako, od posebne je važnosti hoće li se za štete u veterinarskoj djelatnosti primjenjivati subjektivna ili objektivna odgovornost odnosno, hoće li se pored pravila veterinarske struke (moralna i etička načela) zahtijevati krivnja veterinara. U pravnoj teoriji i sudskoj praksi uglavnom se razmatra subjektivna odgovornost veterinarskog djelatnika te zahtjev krivnje kao pretpostavka odgovornosti ima nadmoć nad objektivnom odgovornosti. Drugim riječima veterinar, u većini slučajeva, neće odgovarati za pogoršanje zdravlja pacijenta, odnosno neuspjeh liječenja, ako postupa pažljivo i u skladu s pravilima struke. Premda načelno postoje bitne razlike u postupak dokazivanja krivnje s obzirom na vrstu postupka, presumpcija nedužnosti u kazneno procesnom pravu u odnosu na presumpciju krivnje odštetnog prava, utvrđivanje materijalne istine je od posebnog značaja. Veterinari premda se nalaze u boljoj poziciji od stranke (vlasnika pacijenta) katkada propuštaju priliku zaštitite materijalne istine, a time i činjeničnog stanja, predmnijevajući da to nije u njihovom interesu i da je teret dokazivanja uvijek na stranci.
U ovim predavanjima razmotriti ćemo više slučajeva iz svakodnevne prakse kako bi bolje na taj način osvijestili današnju poziciju veterinara i njegove obveze kako i izazove pred kojim se može naći.
Ključne riječi: veterinarska djelatnost, profesionalna odgovornost, materijalna istina

▲

Professional liability – can a veterinarian in the 21st century afford to relax and be carefree?

---

Krešimir Severin, Magdalena Palić, Petar Džaja

---

We are aware of the fact that the size of the risk faced by the veterinary profession in terms of professional liability is increasing every day, and that in order to protect their legal interests, veterinarians must be very well informed about the formal and substantive legislation relating to veterinary work.
Although the interest of every veterinarian is to ensure the health of animals, and to do their work as well as possible, sometimes their work involves the risk of the opposite effect which results in unwanted changes to the health, and even the death of the patient. By knowing and conscientiously applying professional knowledge and scientific insights, veterinarians avoid and minimalize possible liability for unfavourable outcomes. It is important to remember that veterinarians’ liability may be the subject of civil, criminal and misdemeanour proceedings, but also disciplinary proceedings before the court of honour of the Chamber, as the professional association. In performing veterinary work, liability in the case of the occurrence of any form of harm most often may exist if a job was done without regard for the rules of the profession (professional error) or if in performing the work the person did not adhere to the legislation (unlawfulness). In the same way, it is particularly important if subjective or objective liability is to be applied to harm that occurs in veterinary work, that is, whether alongside the rules of the veterinary profession (moral and ethical principles) the guilt of the veterinarian is also required. In legal theory and case law, the subjective liability of the veterinary worker is mainly considered, and the requirement of guilt as the presumption of liability prevails over objective responsibility. In other words, in most cases the veterinarian will not be liable for the worsening of the patient’s condition, or the failure of treatment, if they act with care and in accordance with the rules of the profession. Although there are significant differences in principle in the procedure to prove guilt in terms of the type of proceedings, the presumption of innocence in criminal proceedings in relation to the presumption of guilt in compensation law, establishing the substantive truth is of particular importance. Although they are in a better position than the party (the owner of the animal), veterinarians sometimes miss the opportunity for the protection of the substantive truth, and therefore the facts of the case, presuming that it is not in their interest and that the burden of proof is always on the party.
In these lectures, we will consider several cases from everyday practice in order to be better aware of the position of veterinarians today, and their obligations, as well as the challenges they may face.
Key words: veterinary activity, professional liability, substantive truth