Izvor: Zbornik, Veterinarski dani, Opatija, 2014. Veterinarski dani 2014
Kristina Matković1, Željko Pavičić1, Mario Ostović1, Nora Mas2, Marija Vučemilo1, Srećko Matković 3
1Zavod za higijenu, ponašanje i dobrobit životinja, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2Zavod za prehranu i dijetetiku životinja, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 3Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Zagreb
Sažetak
U radu su opisani postupci dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije koji se primjenjuju u intenzivnoj stočarskoj proizvodnji kao dio mjera biosigurnosti u kontekstu osiguranja dobrobiti životinja.
Ključne riječi: zdravlje životinja, dobrobit, DDD, proizvodnost
Uvod
Dobrobit životinja narušava se ukoliko dođe do pojave bolesti, što je naročito značajno za sustave intenzivne stočarske proizvodnje. Bolesti uzrokuju gubitke u proizvodnji, a značajnije od toga su one koje su prenosive na ljude -zoonoze (THORNS, 2000.). Da bi se tijekom proizvodnog ciklusa osigurali zdravlje i dobrobit životinja te u konačnici dobili zdravi proizvodi za prehranu ljudi, nužno je poduzeti potrebne postupke za sprječavanje unosa i širenja uzročnika bolesti. U tu svrhu primjenjuju se različite mjere koje se skupno nazivaju biosigurnosne mjere (EAST, 2007.; VUČEMILO, 2008.). To razumijeva stvaranje mikroklimatskih ambijentalnih uvjeta prikladnih vrsti i kategoriji životinja, nadzor njihova zdravstvenog stanja, primjenu higijensko sanitarnih postupaka dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije (DDD), kontrolu kretanja ljudi te pravilno rukovanje lešinama i otpadnom animalnom tvari.
Pojam dobrobiti znači stanje u kojem se životinja pokušava nositi sa svojim okolišem (BROOM, 2001.), a u kontekstu stočarske proizvodnje podrazumijeva stanje koje omogućuje ostvarivanje očekivane proizvodnosti životinje temeljene na njezinim karakteristikama i u nju uloženim investicijama, a da ono ne ugrožava druge životinje ili da ne prijeti zdravlju i sigurnosti ljudi.
Osnovni kriteriji za procjenu dobrobiti su ponašanje, kojim životinja izražava mentalno i emocionalno stanje; opći zdravstveni status, budući da narušena dobrobit uzrokuje fiziološke i psihološke promjene organizma životinje; te proizvodni status s obzirom da narušenom dobrobiti može doći do smanjenja proizvodnih rezultata.
Ponašanje i zdravlje životinja tijekom proizvodnog ciklusa odražavaju učinkovitost primjene biosigurnosnih mjera ugrađenih u tehnološki pristup njihova držanja. U tim okolnostima životinje mogu očitovati svoje fiziološke i etološke potrebe, zadovoljeni su zahtjevi njihove dobrobiti i pritom je moguće postići postavljene proizvodne zahtjeve.
Mjere biosigurnosti
Mjere biosigurnosti mogu se podijeliti u dvije skupine: primarne mjere ili preventiva u širem smislu, sa svrhom sprječavanja ulaska uzročnika bolesti u objekt, odnosno gospodarstvo, a vezane uz patogenost uzročnika, izvor bolesti i putove širenja te sekundarne mjere ili preventiva u užem smislu, usmjerene prema održavanju zadovoljavajućeg imunog stanja životinja, koji omogućuje odupiranje uzročniku i sprječavanje nastanka bolesti, a vezane uz ulazna vrata uzročnika i prijemljivost organizma (VUČEMILO, 2008.).
Jedan od segmenata biosigurnosti predstavljaju postupci DDD-a. Njihovo dosljedno provođenje osigurava nadzor, odnosno presijecanje putova širenja uzročnika, a uključuje tlo, vodu, zrak, hranu, vozila, ljude, životinje, domaće i divlje ptice, glodavce, kukce i otpadnu animalnu tvar (BUTCHER i YEGANI, 2012.).
Brojnim se postupcima može onemogućiti unos uzročnika na gospodarstvo i objekt.
Već sam izbor lokacije za gradnju objekta je važan (VUČEMILO, 2008.), no u praksi često baš i nije jednostavno izvediv. S druge strane, izvedivi su građevinsko tehnički zahtjevi poput termo- i hidroizolacije objekta, izbor građevinskih elemenata otpornih na čestu uporabu sredstava za pranje i dezinfekciju. Tako primjereno izgrađen objekt omogućuje veću učinkovitost postupaka čišćenja, pranja i dezinfekcije, te ostalih mjera pri eventualnoj pojavi bolesti. Treba naglasiti važnost ograde oko gospodarstva, jer se tako kontrolira kretanje ljudi i vozila. U ovako organiziranoj cjelini ostaje obveza stalnog i sustavnog provođenja mjera DDD-a, potom prikladne pohrane gnoja i zbrinjavanja lešina, što je osnova prevencije mnogih zaraznih i parazitarnih bolesti.
Dezinfekcija
Dezinfekcija ili raskužba razumijeva postupke kojima je svrha smanjiti broj patogenih mikroorganizama (grč., páthos– bolest; génesis– postanak) u neživim medijima, na površinama, predmetima, u tekućinama i zraku ispod infekcijske doze (BLOCK, 2001.). Dezinfekcijom se eliminiraju vegetativni oblici patogenih i uvjetno patogenih mikroorganizama koji se prenose neizravnim kontaktom, vodom i hranom. U veterinarskoj medicini predstavlja važnu mjeru koja ima za cilj sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti (VUČEMILO i sur., 2011.). Dezinfekcija uključuje uništavanje i saprofitskih mikroorganizama s kojima životinje mogu doći u dodir i koji uzrokuju kvarenje hrane. Time se sprječava da objekti, oprema, hrana i drugi mediji postanu izvor ili sredstvo širenja infekcije, čime ih čini higijenski sigurnima. Kao pojam, dezinfekcija je suprotna pojmu infekcije (lat., inficio, feci, fectum- okužiti, zaraziti).
Njenom primjenom medije se učini nezaraznim, za razliku od sterilizacije kojom se uništavaju svi oblici živih mikroorganizama, uključujući vegetativne oblike i spore.
Smisao dezinfekcije u prevenciji infekcije je u sprečavanju prenošenja patogenih mikroorganizama iz okoliša u organizam čovjeka i životinje (BENIĆ, 2009.).
Dezinfekcija se obavlja na različite načine i različitim sredstvima, ovisno o tome što treba dezinficirati i o kojoj se vrsti mikroorganizama radi. Prema načinu na koji se izvodi i karakteristikama dezinficijensa razlikuju se fizikalni i kemijski postupci.
Pri fizikalnim postupcima koriste se oni na koje su mikroorganizmi osjetljivi. To su temperatura, isušivanje, osmotski tlak i zračenje, koji djeluju baktericidno, bakteriostatski ili inhibitorno.
Kemijski postupci razumijevaju primjenu kemijskih spojeva ili dezinficijensa.
Uključuju tvari različite kemijske strukture koje svojim djelovanjem ubijaju ili usporavaju rast i razmnožavanje mikroorganizama, tako da oštećuju citoplazmatske membrane, blokiraju procese sinteze stanične stijenke, denaturiraju bjelančevine ili blokiraju enzimske sustave stanice. VUČEMILO (2008.) izdvaja nekoliko postupaka koje valja uvažavati u cilju postizanja učinkovite dezinfekcije. To su ovim redom: mehaničko čišćenje, sanitarno pranje i sušenje, potom određena koncentracija, doza i vrijeme djelovanja dezinficijensa.
Kada se govori o postupcima dezinfekcije u stočarskoj intenzivnoj proizvodnji, ne smije se zaobići važnost dezinfekcijskih barijera. U praksi to su betonska udubljenja u tlu ispunjena dezinfekcijskom otopinom preko koje u krug farme ulaze vozila i ljudi. Svrha joj je spriječiti unos patogenih mikroorganizama u farmu i objekte preko vozila i obuće. Najčešći nedostatak dezinfekcijskih barijera koji se može primijetiti jest nepostojanje krova i preljeva. Za dezinfekciju ruku moraju se na ulazu u farmu ili objekt postaviti posude s dezinfekcijskim sredstvom i vodom za ispiranje.
Dobar dezinficijens bi trebao imati brz i jak mikrobicidni učinak širokog spektra djelovanja, stabilnost prema fizikalnim, kemijskim i biološkim utjecajima, biti netoksičan i bez mirisa, dobre topljivosti, primjenjiv na različitim tvarima te ne bi smio biti skup. Sve tražene značajke teško se mogu složiti u jednom dezinficijensu, što je razlog da se u praksi pojavljuje veliki broj preparata koji se preporučaju za različite vidove dezinfekcije (VUČEMILO i MATKOVIĆ, 2006.).
Pri izboru dezinficijensa korisno je obratiti pozornost na spektar djelovanja, područje korištenja, toksičnost, ekološku prihvatljivost, načine korištenja, koncentraciju, odnos prema bjelančevinama i prema zaštitnoj tvari, vrijeme djelovanja, odnos prema pH, temperaturi, vlagi te stabilnost i korozivnost.
U veterinarskoj medicini i stočarstvu primjenjuju se halogeni, aldehidi, fenol i njegovi derivati, kiseline, lužine, oksidanti te kvarterni amonijevi spojevi i alkoholi.
Dezinsekcija
U zemljopisno-klimatskom kontekstu područja su obilježena i kao životne zajednice brojnih vrsta slobodno živućih životinja, među kojima se posebno izdvajaju kukci.
Promatrano u širem smislu, ima korisnih i štetnih kukaca. Korist od brojnih vrsta kukaca je iznimna. Pomažu oprašivanju biljaka, razrahljuju tlo, sudjeluju u razgradnji mrtvih organizama, služe kao hrana pticama itd. (ASAJ, 1999.).
U kontekstu higijene i javnog zdravstva može ih se dijeliti na prijenosnike zaraznih bolesti (muhe, komarci, buhe, uši, krpelji), mehaničke prijenosnike mikroorganizama (žohari), parazite na tijelu (uši), uzročnike alergijskih reakcija (grinje), kukce toksičnog djelovanja (ose, stršljeni, obadi), skladišne štetnike (grinje, moljci, brašnari) i dr. Zbog njihova negativnog upliva uzdravlje, važno ih je držati pod nadzorom. Stoga se provodi dezinsekcija koja ovisno o okolnostima i mogućnostima primjene može biti mehanička, fizikalna, biološka i kemijska.
Mehaničke mjere uključuju postavljanje različitih lovki, prevrtanje gornjeg sloja stajskog gnoja, primjenu inertnih prašiva, postavljanje mehaničkih zapreka na otvore nastambi, zatim uklanjanje materijala pogodnog za razvoj kukaca i, dakako, održavanje čistoće u objektu i na gospodarstvu (SKRAČIĆ i sur., 2009.).
Fizikalne mjere razumijevaju primjenu temperature, vlage, zračenja i ultrazvuka, kojima se regulira mikroklima tako da bude nepovoljna za rast i razmnožavanje kukaca.
Biološke mjere koriste kralježnjake i mikroorganizme koji djeluju selektivno na ciljane vrste štetnih kukaca, odnosno njihove razvojne oblike, a da pritom ne ugrožavaju ostale vrste. Zasnivaju se na podupiranju njihovih prirodnih neprijatelja, ptica, sisavaca, riba i korisnih kukaca.
Kemijske mjere odnose se nauporabu insekticida s ciljem smanjenja ukupnog broja štetnih kukaca, bilo usporavanjem njihova rasta i razmnožavanja, bilo potpunom eliminacijom postojeće populacije. Primjenjuju se u slučajevima kada je unatoč primijenjenim mehaničkim i fizikalnim mjerama došlo do njihova prekomjernog i nekontroliranog razmnožavanja.
Insekticidi koji se koriste za dezinsekciju svrstavaju se u skupine prema načinu djelovanja, prema načinu prodiranja u organizam kukca i prema obliku u kojem se primjenjuju (MATKOVIĆ, 2002.). Prva spomenuta skupina uključuje insekticide koji ubijaju i razvojne stadije i odrasle primjerke, zatim one koji odbijaju, kao i one koji privlače odrasle kukce kako bi došli u kontakt s aktivnom tvari insekticida. Drugoj skupini insekticida pripadaju oni koji prodiru u tijelo kukca dodirom, disanjem ili putem probavnog sustava. Treću skupinu čine različiti oblici za primjenu kao što su insekticidi u obliku otopina, emulzija, prašaka, granula ili peleta. To mogu biti proizvodi biološkog, biljnog ili kemijskog podrijetla, pripremljeni za aplikaciju zaprašivanjem, postavljanjem granula, prskanjem, raspršivanjem ili premazivanjem. U traženju učinkovitih postupaka dezinsekcije, pored bioloških, mehaničkih i fizikalnih metoda, kemijske su i dalje metoda izbora. Za kemijsko suzbijanje štetnih kukaca danas postoji široka paleta insekticida, organofosforni spojevi, piretrini i piretroidi, karbamati, regulatori rasta i klorirani ugljikovodici.
Deratizacija
Deratizacija se nameće kao neminovna mjera kojoj je cilj eliminacija vektora uzročnika zaraznih i parazitarnih bolesti (GRATZ, 2006.). Usmjerena je na smanjenje populacije glodavaca i sprečavanje njihova ulaska na gospodarstvo i u objekte. Najčešće nalazimo sivog i crnog štakora i kućnog miša, dok su ostali glodavci rijetki. U tom kontekstu raznim se postupcima želi utjecati na njihove životne, hranidbene i društvene navike.
U osnovi se postupci deratizacije odnose na one kojima se stvaraju nepovoljni uvjeti za opstanak glodavaca i njihovo nastavanje u određenom okolišu te na postupke kojima se izravno utječe na smanjenje populacije. U okviru prvospomenutog, primjenjuju se agrotehničke, tehnološke i higijenske sanitarne mjere, a u svrhu sprečavanja nastavanja glodavaca primjenjuju se građevinska tehnička rješenja te fizikalna i kemijska sredstva različitih učinaka. Uspjeh u mnogome ovisi o principijelnom i redovitom provođenju svih aspekata deratizacije (BERRY, 2012.).
Agrotehničke mjere su iznimno vrijedne, jer se obrađivanjem poljoprivrednih površina glodavcima narušavaju osnovni životni uvjeti. Sama nazočnost čovjeka i njegovo djelovanje na poljoprivrednim površinama glodavcima remeti mir i uskraćuje raspoloživu hranu te ih naprosto tjera da napuste takva mjesta. Osim toga, ozbiljne zapreke ulasku glodavcima predstavljaju građevinsko tehnička rješenja objekata.
Posebno treba voditi brigu o čistoći čitavog gospodarstva, naročito mjesta za odlaganje otpada, gnoja i drugih nečistoća.
Primjena kemijskih sredstava metoda je izbora u suzbijanju štetnih glodavaca.
Poznavajući sve aspekte deratizacije korištenjem kemijskih pripravaka, uz stručno izvođenje i mjere opreza, može se opravdano očekivati uspjeh u suzbijanju glodavaca, pri čemu su opasnosti svedene na najmanju moguću razinu. Danas se uglavnom koriste antikoagulanti I. i II. generacije i to u širokoj mjeri, uključujući kućanstva, gospodarstva, gradove te šumske i poljoprivredne komplekse. U prometu su pripravci u obliku praha, granula, briketa, tekućina, pasta parafinskih blokova pa i plina. Resorbiraju se preko probavnog i dišnog sustava te preko kože. Mehanizam toksičnog djelovanja je inhibicija sinteze faktora zgrušavanja krvi, što uzrokuje oštećenje endotela kapilara i krvarenja. Posljedično se u kliničkoj slici javljaju hemoragična dijateza, akutna anemija te hipoksija tkiva, što u konačnici uzrokuje degeneraciju tkiva parenhimskih organa.
Literatura [… prikaži]
Conducting DDD procedures as a measure of animal welfare
Kristina Matković, Željko Pavičić, Ostović Mario, Nora Mas, Marija Vučemilo, Srećko Matković
Summary
The paper describes procedures of disinfection, disinsection and deratisation which are applied at intensive livestock production as part of biosecurity measures in animal welfare insurance context.
Key words: animal health, welfare, DDD, productivity