1dr.sc. Brane Krt, Univerza v Ljubljani, Veterinarska fakulteta, Nacionalni veterinarski inštitut, Ljubljana, Slovenija 2dr.sc. Maja Sočan, Nacionalni inštitut za javno zdravje, Center za nalezljive bolezni, Ljubljana, Slovenija
E-mail: Brane.Krt@vf.uni-lj.si
Izvor: Zbornik radova KLASIČNE BAKTERIJSKE I PARAZITARNE ZOONOZE – ŠTO NAS OČEKUJE?
Sažetak
dr.sc. Brane Krt, Nacionalni veterinarski institut, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Ljubljani
Q-groznica je bolest proširena po cijelom svijetu, uzrokuje ju Coxiella (C.) burnetii. Pojavljuje se u brojnih divljih i domaćih životinja te ljudi. Uzročnik se masovno izlučuje prilikom pobačaja ili porođaja zaraženih životinja te mlijekom i izmetom. U okolišu, bakterija je prisutna u oblicima sličnim sporama koje su vrlo otporne na temperaturu i isušivanje, pa mogu izvan nositelja preživjeti više mjeseci ili više godina. Bolest se najčešće pojavljuje u proljeće i rano ljeto. Infekcija u životinja često je bez kliničkih znakova, a glavni simptomi su pobačaji, zaostajanje posteljice i poremećaji u reprodukciji. Q-groznica u ljudi najčešće se pojavljuje kao kratkotrajna samoograničavajuća febrilna bolest, ali može se pojaviti kao upala pluća ili granulomatozna upala jetara. Broj slučajeva Q-groznice u ljudi u svijetu podcijenjen je jer se klinički znakovi često zamjenjuju s drugim zaraznim bolestima, npr. influencom.
Kod tumačenja rezultata laboratorijskih pretraga u životinja treba biti svjestan da dokaz protutijela i/ili uzročnika može biti pozitivan i kada nema kliničkih znakova bolesti. Za dokaz uzročnika danas se najviše primjenjuje molekularna dijagnostika, a u serološkoj dijagnostici indirektna imunofluorescencija, imunoenzimski test i reakcija vezanja komplementa. U preventivi bolesti važno je izdvajanje životinja kod pobačaja, neškodljivo uklanjanje pobačenih plodova, posteljice i lohija uz odgovarajuću dezinfekciju. U endemskim područjima preporučuje se vakcinacija preživača. U Sloveniji je nakon posljednje epidemije Q-groznice u ljudi, 2007. godine, izvršen aktivni monitoring Q-groznice u domaćih preživača godine 2008. i 2009. Godine 2011. i 2012. obavljale su se pretrage sirovog mlijeka iz mljekomata. Broj slučajeva Q-groznice u ljudi vrlo je mali (do 3 prijave godišnje).
Broj slučajeva bio je veći samo u onim godinama kada su bile registrirane epidemije. Smatramo da je premalo bolesnika s febrilnim stanjima, a koji su izloženi potencijalno zaraženima životinjama, testiranih na Q-groznicu, što često onemogućuje poznavanje te bolesti. Zbog brojnih rezervoara C. burnetii i njezine rasprostranjenosti širom svijeta, o iskorjenjivanju Q-groznice ne može se govoriti. U sprječavanju prijenosa bolesti s životinja na ljude od velike je važnosti međusobno informiranje, odnosno dobra suradnja veterinarske i zdravstvene službe.
Ključne riječi: Coxiella burnetii; Q-groznica; preživači; ljudi; proširenost; dijagnostika; Slovenija
Uvod
Q-groznica je zoonoza, koja se javlja u svim zemljama svijeta, osim Antarktika. Bolest je bila prvi put opisana u Australiji prije 80 godina i zbog nepoznate etiologije nazvana Q-groznica (Query fever). Kasnije su se, ovisno o njezinoj geografskoj pojavi, upotrebljavala i druga imena (Nine Mile fever, North Queensland fever, »balkanska gripa«).
Uzročnik je bolesti bakterija C. burnetii. Q-groznica je bolest brojnih divljih i domaćih životinja (posebice goveda, ovaca i koza) te ljudi. Profesionalna je bolest veterinara, stočara i mesara te laboratorijskog osoblja (jedna od najčešćih laboratorijskih zaraza). Ljudi se uglavnom zaraze aerogenom infekcijom ili izravnim dodirom sa zaraženim životinjama, rjeđe peroralno mlijekom ili mesom.
Zbog velike otpornosti i dobrog prenošenja aerosolom, bolest u čovjeka može izazvati već mali broj bakterija (1 do 10), a klinička slika bolesti vrlo je različita i nespecifična. C. burnetii je potencijalni bioteroristički uzročnik i moguće biološko oružje.
Patogeneza i epidemiologija
Inkubacija traje dva do tri tjedna, ali može trajati i od 2 do 40 dana. Koksijele se najprije namnože u regionalnim limfnim čvorovima, slijedi bakterijemija (pet do sedam dana), zatim dolazi do lokalizacije u maternici, vimenu i limfnim čvorovima vimena. U ranoj fazi gravidnosti možemo ih pronaći u jetrima, slezeni, bubrezima, koštanoj srži i crijevu, dok se u posteljicu nasele i intenzivno razmnožavaju prije porođaja. Zbog toga se najmasovnije izlučuju prilikom pobačaja ili porođaja. Tijekom sljedećih gravidnosti odnosno porođaja izlučivanje u krava trebalo bi biti puno manje ili čak prestati, iako prema nekim podacima može trajati još više godina. Poznato je da se koksiele još dugo vremena izlučuju mlijekom. Izlučivanje nije stalno i traje različito dugo (dulje u krava i koza nego u ovaca). Krave prema nekim podacima mogu izlučivati bakterije u mlijeku i do 32 mjeseca. C. burnetii izlučuje se i u izmetu. Novije studije pokazuju kako je izlučivanje mlijekom tipičnije za krave i koze, dok se u ovaca više izlučuje izmetom ili vaginalnim iscjetkom. Trajanje izlučivanja obično je povezano s prisutnošću kliničkih znakova infekcije. Kinetika izlučivanja koksiela još nije u potpunosti istražena, a i podaci iz literature često se razlikuju.
Prirodni nositelji i rezervoari C. burnetii vrlo su različiti i rašireni, a spominje se više od 125 vrsta sisavaca te brojni artropodi (najčešće krpelji), a i ptice. Od domaćih životinja najčešće se inficiraju goveda, ovce, koze, konji, svinje, psi i mačke. Unatoč tome da može više od 40 vrsta krpelja biti zaraženo s C. burnetii, oni su važni, ponajprije, za cirkulaciju bakterije među divljim životinjama. Velik izvor zaraze je izmet krpelja koji može sadržavati i 1011 bakterija u 1 gramu, gdje može preživjeti više od godine dana. Domaće životinje najčešće se inficiraju aerosolom, tijekom pobačaja ili porođaja, zatim mokraćom, izmetom, mlijekom i sjemenom.
Iznimke su psi i mačke, gdje infekcija može biti posljedica prijenosa bakterije aerosolom, mlijekom inficiranih preživača ili preko malih glodavaca, a možda i ugriza zaraženog krpelja. Moguć je i vertikalan prijenos bolesti. Čovjek se najčešće inficira od ovaca i koza, a u manjoj mjeri od goveda. Izvor zaraze jesu pobačeni plodovi i posteljica koja u 1 gramu može sadržavati i do 109 bakterija, zatim plodne vode, mlijeko (do 105 bakterija/g), mokraća i izmet te njima onečišćena zemlja, prašina, vuna i drugo. U urbanim sredinama česti su izvor zaraze kućni ljubimci (osobito mačke i psi). Bolest se na kratke udaljenosti može prenijeti i vjetrom zbog čega su moguće i sporadične zaraze u ljudi koji inače nisu bili u izravnom dodiru s inficiranim životinjama. Po nekim podacima konzumiranje kontaminirane hrane u ljudi može uzrokovati serokonverziju, ali ne i kliničke znakove bolesti. Prema izvješću EFSA-e nema dokaza o tome da bi konzumacija mlijeka i mliječnih proizvoda kontaminirana vrstom C. burnetii uzrokovalo Q-groznicu u ljudi.
C. burnetii je u okolišu prisutna u oblicima sličnim sporama, koje su vrlo otporne na povišenu temperaturu i isušivanje, zbog čega unatoč obligatnom intracelularnom parazitizmu (nalazi se u fagocitima) preživi izvan organizama više mjeseci ili čak godina. Zbog toga koksijele smatraju najotpornijom nesporogenom patogenom bakterijom.
U osušenom sputumu preživi do jedan mjesec, u prašini od četiri do devet mjeseci, u osušenoj mokraći i vuni sedam tjedana (pri 20 °C), a čak do dvije godine pri 4 °C. U mlijeku na 4 °C preživi tri do devet mjeseci (prema nekim podacima čak i do 42 mjeseca), u maslacu i mekim sirevima pri 20 °C izdrži šest tjedana. Temperatura pasterizacije sigurno je uništava. Za sigurnost sira iz nepasteriziranog mlijeka trebala bi biti dovoljna fermentacija, odnosno sazrijevanje sira, koja traje barem 30 dana (većina sireva inače sazrijeva dva do tri mjeseca, neki i dulje). C. burnetii je vrlo rezistentna na obične dezinficijense. Za dezinfekciju najčešće se upotrebljava Na-hipoklorit, formalin, etanol, glutaraldehid i lizol.
Q-groznica je u većini slučajeva asimptomatska i u ljudi nije prijavljivana u svim državama, zbog toga je teško ocijeniti incidenciju infekcije. Stoga se smatra da je stvarna proširenost Q-groznice u svijetu podcijenjena. Bolest se najčešće pojavljuje krajem zime, u proljeće i u rano ljeto. Podaci o prevalenciji Q-groznice u svijetu vrlo se razlikuju.
Neka istraživanja dokazuju od 6 do 82 % pozitivnih životinja, dok bi postotak pozitivnih stada mogao biti i veći, a osobito na endemskim područjima.
Prema drugima, prevalencija iznosi do 35 % u ovaca i koza, a i do 90 % u goveda.
Klinička slika
Bolest u životinja često se zbiva asimptomatski.
U koza se opisuje slabije uzimanje hrane, potištenost nekoliko dana prije pobačaja. U pokusno zaraženih ovaca primijećena je povišena temperatura, inapetencija, rinitis, kašalj i ubrzano disanje. Većina infekcija kod preživača povezana je s pobačajima, slabo vitalnim plodovima, zaostajanjem posteljice, upalom maternice i reprodukcijskim problemima. Krave pobacuju u zadnjoj trećini gravidnosti, a na posteljici se uočava upala tkiva, nekroza i vaskulitis, a na plodovima simptomi pneumonije.
Rezultati pretraga krava pokazali su, da je više od 50 % životinja s poremećajima u reprodukciji bilo seropozitivno na Q-groznicu, a u samo 2 % bio je dokazan uzročnik. U ovaca i koza metritis i neplodnost nisu tako važni kao u goveda.
Q-groznica u ljudi najčešće se pojavljuje kao kratkotrajna febrilna bolest. Ulazno mjesto uzročnika ima utjecaj na klinički tijek i očituje se kao upala pluća ili granulomatozna upala jetrara. Bolesnici s oslabljenim imunosnim odgovorom, slabim srčanih zaliscima i trudnice nakon infekcije sa C. burnetii imaju veći rizik da se u njih razvije kronični oblik bolesti.
Laboratorijska dijagnostika
U interpretaciji rezultata laboratorijskih pretraga treba biti svjestan određenih ograničenja. Protutijela i/ili uzročnici mogu se dokazati i ako nema kliničkih simptoma bolesti. Također C. burnetii se može izlučivati i u serološki negativnih životinja.
Neke životinje ostaju seropozitivne više godina nakon akutne infekcije, a neke čak i ne stvore protutijela. Zbog toga je za postavljanje dijagnoze bolesti u stadu potrebno dokazati uzročnika, a istodobno i protutijela.
Dokazivanje uzročnika
C. burnetii možemo dokazivati mikroskopski u razmazima, pripremljenim iz kotiledona, a isto tako i iz pluća, jetara i sadržaja želuca ploda. Na pretragu se može poslati i vaginalni iscjedak, ako ne možemo doći do posteljice. Razmazi se oboje različitim tehnikama bojenja (Stamp, Gimenez, Macchiavello ili Giemsa). Zbog sličnosti C. burnetii s drugima uzročnicima pobačaja (klamidije, brucele) ta dijagnostika nije pouzdana i više služi za orijentaciju. Stoga je potrebna dopuna drugim dijagnostičkim metodama.
Budući da je C. burnetii vrlo zarazna bakterija (i zbog toga vrlo opasna za infekcije laboratorijskog osoblja), izdvajanje kao dijagnostička metoda rijetko se upotrebljava. Provode ju samo neki specijalizirani laboratoriji, koji trebaju imati primjeran stupanj biološke sigurnosti. C. burnetii ne raste na običnim podlogama, ali može se kultivirati na različitim staničnim kulturama (humani embrionalni plućni fibroblasti) ili u pilećim zametcima. Kada se radi s vrlo kontaminiranim uzorcima, za izdvajanje mogu poslužiti pokusne životinje (miševi ili zamorčad). Ta je metoda zbog aerosola, od svih metoda, najopasnija za infekciju laboratorijskog osoblja. C. burnetii u kliničkom materijalu možemo dokazivati sa specifičnom imunodetekcijom (imunoenzimne i imunohistokemijske metode te imunofluorescencija). Za dokaz uzročnika danas se najviše primjenjuje molekularna dijagnostika, koja je vrlo specifična i osjetljiva. Pogodna je i za pretrage uzoraka u kojima je manji broj koksiela (na primjer: mlijeko, izmet i uzorci okoliša).
Dokaz protutijela
Serološke metode prikladne su za dijagnostiku na razini stada jer tumačenje rezultata pretraga pojedinačnih životinja zbog već spomenutih ograničenja, odnosno poteškoća, može biti problematična. U rutinskoj dijagnostici Q-groznice najviše se primjenjuju tri serološke metode: indirektna imunofluorescencija (IF), imunoenzimni test (ELISA) i reakcija vezanja komplementa (RVK). IF najviše se upotrebljava u humanoj, a manje u veterinarskoj medicini. Primjenom antigena faze I ili faze II C. burnetii i anti-IgM ili anti-IgG konjugata, može se utvrditi radi li se o akutnoj ili kroničnoj infekciji.
RVK je specifična dijagnostična metoda, koja kao IF može razlikovati između protutijela faze I i faze II, ali je njezina osjetljivost manja. Za pretrage velikog broja uzoraka najpogodnija je ELISA, koja se u veterini sve više primjenjuje. U komercijalnim kompletima ELISA, koji se primjenjuju u veterini, većinom su upotrijebljeni antigeni obje faze zajedno.
ELISA je vrlo osjetljiva i vrlo specifična metoda, koja se često primjenjuje i za potrebe epidemioloških istraživanja te seroloških monitoringa.
Sprječavanje bolesti
Potpuna eradikacija bolesti iz više razloga praktično nije moguća. Prirodnih rezervoara C. burnetii ima puno, a osim toga, nisu svi ni poznati. Bakterija ostaje u okolišu virulentna dugo vremena, što znači stalnu prijetnju za nove zaraze. Stoga preventivne mjere više pridonose smanjenju opasnosti širenja, a ne iskorenjivanju bolesti. Sirovo mlijeko prije upotrebe treba pasterizirati. Životinje koje su pobacile treba izolirati barem tri tjedna, neškodljivo ukloniti pobačene plodove, posteljice i lohije. Time se smanjuje kontaminacija okoliša i ujedno sprječava dodir s drugim životinjama u štali i u okolišu (psi, mačke, glodavci, divlje životinje).
Važno je redovito čišćenje i dezinfekcija štale i štalske opreme, a osobito prostora gdje se obavljaju porođaji. U tu svrhu preporučuje se uporaba 10 %-tnog Na-hipoklorita. Treba izbjegavati upotrebu gnoja iz zaraženog stada na vrtovima i površinama u ruralnim područjima. Preporučuje se fermentacija gnoja s kompostiranjem (najmanje šest mjeseci) ili kemijsko tretiranje vapnom, čime se smanjuje kontaminacija.
Prije unosa novih životinja u stado preporučuje se njihovo laboratorijsko testiranje. Kada je bolest u stadu već dijagnosticirana, može se primijeniti zaštita antibioticima (na primjer tetraciklinima). Liječenje antibioticima smanjuje pojavu pobačaja, ali ne sprječava izlučivanja koksiela. Često se infekcija liječenjem samo prikrije, ali ne iskorijeni. U endemskih područjima preporučuje se cijepljenje preživača. To je učinkovito u nezaraženih životinja.
Kod zaraženih životinja vakcinacija sprječava ili smanjuje pojavu pobačaja i time gospodarsku štetu, ali ne sprječava izlučivanje uzročnika mlijekom i izmetom.
Pojava Q-groznice u Sloveniji
Devedesetih se godina prošloga stoljeća u ovaca sukladno s Naredbom o preventivnim mjerama provodio serološki monitoring samo na endemskim područjima (Primorska i Kras), a u nekim godinama i u centru za rasplodne ovnove i bikove.
Godine 1998. proveden je serološki nadzor u preživača te je utvrđeno 3,8 % pozitivnih goveda, 0,8 % koza i 0,4 % ovaca. U razdoblju od 2000. do 2007. aktivni monitoring Q-groznice nije se provodio.
Nakon posljednje veće pojave bolesti u ljudi 2007. godine izvršen je aktivni monitoring Q-groznice kod domaćih preživača u 2008. i 2009. godini (tablica 1).Tablica 1. Broj serološki pretraženih i pozitivnih životinja i stada na Q-groznicu, 2008 i 2009Pozitivne serološke reakcije utvrđene su tijekom obje istraživane godine u 4,1 do 4,5 % goveda, dok je u ovaca i koza 2008. bilo 1,1 %, pozitivnih, a 2009. godine 3,3 % životinja. Broj pozitivnih stada preživača povećao se od 7 % u 2008. na 12 % u 2009. godini. Tijekom 2011. i 2012. pretraživano je sirovo mlijeko iz mljekomata. Godine 2011. pozitivnih uzoraka bila je jedna trećina, a 2012. jedna četvrtina. Od 2013. godine aktivan monitoring na Q-groznicu, odnosno C. burnetii, zbog povoljne situacije u ljudi više se ne radi.
Q-groznica u ljudi bila je prvi put registrirana u Sloveniji 1954. godine. Obavezna registracija bolesnika s potvrđenom Q-groznicom uvedena je u 1977. godine. Osim obavezne prijave bolesnika Zakon u članku 15. propisuje redovitu komunikaciju i razmjenu informacija između zdravstvene i veterinarske službe. O pojavi Q-groznice u ljudi mora se obavijestiti veterinarska služba i obratno.
U Sloveniji je broj prijavljenih slučajeva Q-groznice vrlo mali (tablica 2 i slika 1).Tablica 2. Broj prijavljenih slučajeva Q-groznice od 1999. do 2013. godine i incidencija na 100.000 stanovnikaSlika 1. Prijavljeni slučajevi Q-groznice po dobnim skupinama od 1990. do 2015. godine.U pravilu, Nacionalni institut za javno zdravstvo zaprimi do 3 prijave godišnje, osim u onim godinama kada su bile registrirane epidemije. Od 1990. do 2015. godine ukupno je bilo 239 prijavljenih slučajeva (132 muškaraca, 55 %, i 107 žena, 45 %).
Slika 2. Prijavljeni slučajevi Q-groznice po mjesecima, 1990.–2015.Većina pacijenata pripadala je dobnim skupinama od 15 do 24 godine (87 bolesnika, 36 %) i od 5 do 14 godina (61 bolesnik, 25,5 %). Nije bilo ni jedne prijave kroničnog oblika Q-groznice, a isto tako ni prijave smrti zbog te bolesti. Na slici 2 prikazuje se raspodjela pacijenata tijekom godine.
Epidemije su bile zabilježene vrlo rijetko. U 1985. godini izvijestili su o dvjema epidemijama Q-groznice: prva zbog dodira sa stadom ovaca u Brdima (jugozapadni dio Slovenije), a druga je zabilježena među radnicima u kožarskoj industriji u Šmartnu pri Litiji. Najvjerojatniji izvor druge epidemije bile su zaražene kože. U 1991. i 1992. godini zabilježene su dvije epidemije Q-groznice koje su se dogodile u okolini Ilirske Bistrice. Najveća pojava Q-groznice bila je među učenicima Srednje veterinarske škole i studentima Veterinarskog fakulteta, koji su imali terenske vježbe u nastavnoj farmi u razdoblju janjenja ovaca od siječnja do ožujka 2007. godine. Učenici i studenti bili su kod porođaja, obrezivali su papke, davali injekcije ili liječili ovce. Epidemiološka pretraga otkrila je da su 84 učenika i studenta bila u izravnom dodiru sa zaraženim ovcama. U 68 učenika i studenata serološki su potvrdili akutnu infekciju metodom indirektne imunofluorescencije. 62 učenika i studenta imalo je simptome Q-groznice, najčešće povišenu temperaturu bez drugih simptoma, koja je trajala od jedan do deset dana. U šest učenika i studenataza raza s C. burnetii bila je asimptomatska.
Zaključak
Zbog brojnih rezervoara C. burnetii i njezine rasprostranjenosti širom svijeta, o iskorjenjivanju Q-groznice ne može se govoriti. To znači da treba s njom živjeti i nastojati da posljedice (osobito u ljudi) budu što blaže. U sprječavanju prijenosa bolesti sa životinja na ljude, od velike je važnosti međusobno izvješćivanje, odnosno dobra suradnja veterinarske i zdravstvene službe. Budući da je Q-groznica u životinja često asimptomatska, o zarazi u određenom stadu često se saznaje tek kada se bolest pojavi u ljudi.
U Sloveniji, Q-groznica je zapostavljena i nedovoljno dijagnosticirana zoonoza. Uvjereni smo da je premalo bolesnika s febrilnim stanjima (s upalom pluća ili bez nje) koji su izloženi potencijalno zaraženim životinjama, testiranih na Q-groznicu, što ne daje objektivne podatke o proširenosti te bolesti.
Literatura
1. Arricau Bouvery, N., A. Souriau, P. Lechopier, A. Rodolakis (2003): Experimental Coxiella burnetii infection in pregnant goats: excretion routes. Vet. Res. 34, 423-433.
2. Berri, M., E. Rousset, J. L. Chamion, P. Russo, A. Rodolakis (2007): Goats may experience reproductive failures and shed Coxiella burnetii at two successive parturitions after a Q fever infection. Res. Vet. Sci. 83, 47-52.
3. Cerar, D., M. Sočan, T. Avšič-Zupanc, F. Strle (2008): Vročica Q v Sloveniji. Infektološki simpozij 2008. Novosti v infektologiji, Ljubljana, 157-166.
4. Cvetnić, Ž. (2013): Bakterijske i gljivične zoonoze. Medicinska naklada Zagreb. Infekcija vrstom Coxiella burnetii, 85-89.
5. De la Concha-Bermejillo, A., E. M. Kasari, K. E. Russell, L. E. Cron, E. J. Browder, R. Callicott, R. W. Ermel (2002): Q Fever: An Overview. United States Animal Health Association.
6. European Centre for Disease Prevention and Control (2014). Annual epidemiological report 2014 – emerging and vector-borne diseases. Stockholm: ECDC
7. Grilc, E., M. Socan, N. Koren, V. Ucakar, T. Avsic, M. Pogacnik, A. Kraigher (2007): Outbreak of Q fever among a group of high school students in Slovenia, March-April 2007. Euro Surveill. 12, 29.
8. Krt, B, O. Podpečan, M. Ocepek (2010): Mrzlica Q pri prežvekovalcih. Zbornik IX. Bujatrične konference Slovenskega bujatričnega društva. Dobrna, 18-22.
9. Lang, G. H. (1989): Q fever: an emerging public health concern in Canada. Can. J. Vet. Res. 53, 1-6.
10. Lang, G. H., D. Waltner-Toews, P. Menzies (1991): The seroprevalence of coxiellosis (Q fever) in Ontario sheep flocks. Can. J. Vet. Res. 55, 139-142.
11. Million, M. D. Raoult (2015): Recent advances in the study of Q fever epidemiology, diagnosis and management. J. Infect. 71, S2-S9.
12. Panter, G. (2005): Vročica Q pri nas. Ljubljana: Medicinska fakulteta. Seminarska naloga.
13. Rodolakis, A. (2007): Comparison of Coxiella burnetii shedding in milk of dairy bovine, caprine and ovine herds. J. Dairy. Sci. 90, 5352-5360.
14. Roussert, E., V. Duquesne, P. Russo, M. F. Aubert (2008): OIE Manual of Diagnostic Tests and Vaccines for Terrestrial Animals. Sixth Edition. Q fever, 292-303.
15. Uprava RS za varno hrano, veterinarstvo in varstvo rastlin (2014). Letno poročilo o zoonozah in povzročiteljih zoonoz 2013. Ljubljana, 53-55.
16. Woldehiwet Z (2004). Q fever (coxiellosis): epidemiology and pathogenesis. Res. Vet. Sci. 77, 93-100.
17. Zakon o varstvu pred nalezljivimi boleznimi (1984): Uradni list Socialistične republike Slovenije; št 7: 329-332.
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
Brane Krt1 i Maja Sočan2
