Marko Tadić, Vlasta Anić i Marina Pavlak
Dr. sc. Marko TADIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor u mirovini (kontakt: marko.tadic@vef.hr); Vlasta ANIĆ, dr. stomatologije, dr. sc. Marina PAVLAK, dr. med. vet., izvanredna profesorica, Veterinarski fakultet, Zagreb
Uvod
Bauk recesije kruži svijetom. Sve češće, iako potiho se govori i piše o gospodarskoj depresiji. Traže se zajednička obilježja sadašnje recesije i velike ekonomske krize (depresije) iz minulog stoljeća. Sve je više zajedničkih obilježja. Kratkotrajne i krhke nade o izlasku iz recesije već sljedeći dan „sahranjuju” vijesti o strmoglavom padu burzovnih indeksa, najave bankrota ove ili one banke, ove ili one države, vijesti o sve većoj nezaposlenosti. Slično se ili isto događa i u Hrvatskoj. Nije, međutim, na odmet ponoviti da je recesija u Hrvatskoj pretežito prouzročena domaćim čimbenicima: pretvorbom i privatizacijom, ratnim okolnostima, zaduživanjem u inozemstvu, neracionalnim korištenjem pozajmljenih sredstava, destrukcijom industrije i poljoprivrede, sve većom etatizacijom, gušenjem poduzetništva, posvemašnjim kriminalom i korupcijom. Svi su ti čimbenici utjecali i na pojavu recesije i njezinu intenzivnost u hrvatskom veterinarstvu.
Materijal i metode
Ovo je istraživanje nastavak (longitudinalno istraživanje) naših ranijih istraživanja (Tadić i sur., 2009., Tadić i sur., 2010.a, Tadić i sur., 2010.b, Tadić, 2012.).
Tada smo podrobnije razložili metode istraživanja i izvore podataka. Tijekom ovog istraživanja predmetom istraživanja bila su obilježja recesije u hrvatskom veterinarstvu tijekom recesijskog razdoblja (2008. do 2011. godine). Istraživanje se odnosi na rezultate poslovanja 56 veterinarskih stanica i 65 veterinarskih ambulanata, odnosno na one organizacije koje su obveznice podnošenja godišnjih financijskih izvještaja Financijskoj agenciji (FINA). Valja, međutim, naglasiti da donosi Ministarstvo poljoprivrede (http://www.mps.hr/default.aspx?id=5885 (Preuzeto 20.9.2012.)) ove podatke o brojnosti veterinarskih organizacija: veterinarske ambulante 111, veterinarske bolnice 1, veterinarske klinike 2, veterinarske stanice 60, veterinarska praksa 84, veterinarska služba 69, ukupno 327 organizacija koje se bave veterinarskom praksom, odnosno pružanjem veterinarskih usluga.
Veterinarske stanice i veterinarske ambulante registrirane su poglavito kao društva ograničene odgovornosti (d.o.o.) ili kao dionička društva (d.d.).
Veterinarska je služba organizirana unutar drugih poslovnih organizacija (subjekata) i nije pravna osoba. Nejasan je i nepoznat pravni status „veterinarske prakse“ te podatci o poslovanju tih organizacija nisu dostupni. Dodajemo i to da se podatci Ministarstva poljoprivrede o brojnosti veterinarskih organizacija bitno razlikuju od onih što ih donosi Hrvatska veterinarska komora (http://www.hvk.hr/hrv/vet_org/index.htm (Preuzeto 20.9.2012.)). Ona navodi da se, prema istim atributivnim obilježjima, pružanjem veterinarskih usluga bavi 413 organizacija.
Rezultati
Osnovne rezultate istraživanja donosimo u tabelama 1, 2 i 3. U tabeli 1. donosimo podatke o dinamici promjene pojedinih rezultata poslovanja veterinarskih organizacija. Oni dovoljno i zorno svjedoče o recesiji i dubini recesije u veterinarstvu. U označenom je razdoblju broj veterinarskih organizacija što su dostavljale Izvještaje o financijskom
poslovanju FINI smanjen za 7,4%. Nestalo je 9 veterinarskih organizacija. Njihova nam sudbina nije poznata.
Smanjivanje broja zaposlenih pouzdan je indikator recesije i njezine dubine. Označene su veterinarske organizacije godine 2008. zapošljavale 1.825 radnika, a 2011. 1.612, odnosno 213 radnika manje. Tijekom tog razdoblja veterinarske su stanice smanjivale broj zaposlenih 4,39% prosječno godišnje, a veterinarske ambulante 2,33%, odnosno jedne i druge 4,05%. Temeljem podataka za te organizacije moguće je pretpostaviti da je u svim organizacijama koje pružaju veterinarske usluge (njih 327) godine 2011. bilo zaposleno između 2.200 i 2.500 radnika, odnosno između 1.300 i 1.500 veterinara. Nažalost, nema pouzdanog izvora podataka o ukupnom broju veterinara u Hrvatskoj i o broju zaposlenih.
Hrvatska veterinarska komora bilježi ove podatke (Pismeno priopćenje Hrvatske veterinarske komore 13.9.2011.): 3.568 veterinara upisanih u registar Komore, 2.555 veterinara s licencom Komore, 1.862 veterinara s važećim licencama. Svjetska organizacija za zdravlje životinja (O.I.E.) (http://www.oie.int/wahis_2/public/wahid.php/Countryinformation/Veterinarians (Preuzeto 20.9.2012.)) navodi da je u Hrvatskoj godine 2011. bilo ukupno 2.543 zaposlenih veterinara i 2.315 pomoćnog veterinarskog osoblja (paraveterinarians). Prema klasifikaciji radnih mjesta tih organizacija u javnoj službi bi bilo 600 zaposlenih veterinara, u privatnoj veterinarskoj praksi 1.673 te u obrazovnim i znanstvenim ustanovama 270. Očevidno je, sukladno svim dostupnim izvorima podataka, broj zaposlenih veterinara znatno manji od njihovog ukupnog broja te da je znatan broj veterinara zaposlen u javnom sektoru. Promjena broja svih zaposlenih u veterinarskim organizacijama razvidna je na grafikonu 1. 
Podatci o ostvarenom ukupnom prihodu veterinarskih organizacija upozoravaju na dublju recesiju u veterinarstvu od one u ukupnom hrvatskom gospodarstvu. Tijekom recesijskog razdoblja ostvareni se ukupni prihod veterinarskih organizacija smanjivao 2,4% prosječno godišnje i to u veterinarskim stanicama 6,58%, a uz istodobno povećavanje u veterinarskim ambulantama 5,17%. Povećavanje se ukupnog prihoda u veterinarskim ambulantama može donekle objasniti promjenom statusa pojedinih veterinarskih stanica. Na tu pojavu upozorava znatnija diferencijacija veterinarskih ambulanti po tome obilježju i po broju zaposlenih. Po tim je obilježjima njihova razdioba vrlo asimetrična (β1>7) i vrlo šiljasta (β2>56). Prosječna mjesečna neto plaća u veterinarskim stanicama smanjivala se 2,34% prosječno godišnje, a u veterinarskim se ambulantama istodobno povećavala 1,59% prosječno godišnje. Po tome pokazatelju veterinarske su stanice znatno homogeniji skup (V=27,8%) nego veterinarske ambulante (V=76,7%).
Maksimalne prosječne neto mjesečne plaće bile su znatno veće u veterinarskim ambulantama nego u veterinarskim stanicama. U 42% veterinarskih stanica prosječna mjesečna isplaćena plaća tijekom 2011. bila je manja od prosječne u Republici Hrvatskoj te u 59% veterinarskih ambulanata. Te razlike u visini prosječne mjesečne neto plaće u veterinarskim stanicama i veterinarskim ambulantama nisu značajne (P>0,05). Promjene razine plaća u veterinarskim organizacijama razvidne su iz grafikona 2. 
Veterinarske su organizacije, veterinarske stanice i veterinarske ambulante, povećavale ostvarenu dobit (i bruto i neto dobit) od 2003. pa sve do 2009. godine. Najnižu su dobit ostvarile godine 2010. To je samo još jedan dokaz o točnosti naših ranijih predviđanja o recesiji s „dvostrukim dnom“ jednim 2010. i drugim 2012. godine. Naime, već tijekom 2011. petina veterinarskih organizacija poslovale su bez ikakve dobiti. To se posebice odnosi na veterinarske ambulante.
Veterinarske organizacije imaju uravnoteženu razinu potraživanja od kupaca i obveza prema dobavljačima. Takvo je stanje očekivano s obzirom na narav poslovanja veterinarskih organizacija i način naplate svojih usluga. Poteškoće s naplatom izraženije su kod onih organizacija s „posebnim ovlaštenjima“ koje dio svojih potraživanja ostvaruju iz državnog proračuna.
Nelikvidnost je jedno od značajnih obilježja recesije. Pojava posvemašnje nelikvidnosti može se smatrati vjesnikom nadolazeće recesije. Prosječno vrijeme (rok) naplate potraživanja u veterinarskim stanicama produžilo se sa 65,6 dana godine 2003. na 147,1 dana u godini 2011., a u veterinarskim ambulantama s 55,4 na 157,3 dana. Samo je trećina veterinarskih organizacija uspjela godine 2011. svoja potraživanja naplatiti u roku kraćem od 90 dana. Temeljem podataka o rokovima naplate potraživanja i plaćanja dugova razvidno je ozbiljno pogoršanje likvidnosti veterinarskih organizacija, a osobito veterinarskih ambulanata.
Od ostalih pokazatelja navedenih u tabeli 1. valja upozoriti na znatnije smanjenje vrijednosti dugotrajne imovine veterinarskih organizacija tijekom recesijskog razdoblja te na istodobno povećavanje vrijednosti kratkotrajne imovine. Razina se dugoročnih obveza nije bitnije mijenjala. Veterinarske su stanice smanjile svoje kratkoročne obveze, a veterinarske ambulante povećale.
Naravno da su se negativni ekonomski trendovi tijekom recesijskog razdoblja odrazili znatnim smanjivanjem ostvarene prosječne dobiti po zaposlenom, a osobito u veterinarskim ambulantama.
U tabelama 2. i 3. donosimo bitne kvalitativne podatke o poslovanju veterinarskih organizacija tijekom recesijskog razdoblja. Altman′s z-score je osobito značajan pokazatelj ekonomskog stanja neke organizacije ili poslovnog sustava. Temeljem tog pokazatelja za veterinarske organizacije tijekom recesijskog razdoblja razvidno je da je određeni broj veterinarskih organizacija u ozbiljnim poslovnim nevoljama i da će najvjerojatnije ići u stečaj, a njih gotovo 50% posluje u tzv. „sivoj zoni“ te bi njihova budućnost lako mogla postati upitna. U zoni „sigurnog poslovanja“ svega je 45% veterinarskih organizacija.
Tijekom recesijskog razdoblja stalno se povećavao broj veterinarskih organizacija što posluju u „sivoj zoni“, a smanjivao broj onih što posluju u „sigurnoj zoni“. Koeficijent tekuće likvidnosti upozorava na mogućnost organizacije (poduzeća) da svoje kratkoročne obveze namiri kratkotrajnom imovinom.
Prosječni koeficijent tekuće likvidnosti svih veterinarskih organizacija povećan je s 2,2 u 2008. na 3,06 u 2011. godini. Zabrinjava, međutim, činjenica da većina (58%) veterinarskih organizacija nema dovoljno kratkotrajne imovine za pravodobno pokriće kratkoročnih obveza. Koeficijent ubrzane likvidnosti pokazuje da značajna većina veterinarskih organizacija može pravodobno namiriti svoje kratkoročne obveze onom imovinom koju je najlakše pretvoriti u novac. „Operativna marža“ je jedan od pokazatelja profitabilnosti poslovanja i ponajprije je indikator upravljačke sposobnosti te služi kao test za ocjenu poslovanja uprave. Prema tom pokazatelju ubrzano se povećava broj veterinarskih organizacija koje ne ostvaruju nikakvu „operativnu maržu“, a smanjuje broj onih koje ostvaruju „operativnu maržu“ veću od 5%. Prosječni je stupanj zaduženosti veterinarskih organizacija tijekom recesijskog razdoblja bio od 46,8 do 48,6%. Valja, međutim, naznačiti da je znatan broj veterinarskih organizacija ozbiljno zadužen (njih šestina), a njih gotovo četvrtina prekomjerno zaduženih.
Vrlo bitne, a s ekonomskog motrišta najbitnije, pokazatelje uspješnosti poslovanja veterinarskih organizacija donosimo u tabeli 3. Oni upozoravaju na ekonomsku uspješnost korištenja vlastitog i ukupnog kapitala. Gotovo trećina veterinarskih organizacija godine 2011. nije ostvarila nikakav povrat na vlastiti kapital, a njih tri četvrtine ostvarile su povrat na vlastiti kapital manji od 8,0%, odnosno manji od prosječne eskontne stope Hrvatske narodne banke i manji od prosječne kamatne stope na kunske kredite banaka bez valutne klauzule. Sličnu razinu povrata ostvarile su veterinarske organizacije u odnosu na aktivu. Među veterinarskim stanicama, a još više među veterinarskim ambulantama, sve je veća diferencijacija po tome obilježju (na to upozoravaju pripadni koeficijenti varijabilnosti, asimetrije i zaobljenosti). To je u suglasju s prije razloženim pokazateljima rezultata poslovanja veterinarskih organizacija.
Dobit se po zaposlenom smanjivala između 2008. i 2010. 31,5% prosječno godišnje, a zatim se povećala 2011. za 72,3% u odnosu na 2010. godinu. To potvrđuje našu raniju konstataciju o prvom recesijskom dnu godine 2010.
Rasprava
Prije razloženi rezultati istraživanja djelotvornosti poslovanja veterinarskih organizacija u Hrvatskoj svjedoče o trajnijoj i dubokoj recesiji u hrvatskom veterinarstvu. Ona je dublja od one u hrvatskom gospodarstvu. Zorno se to očituje bržim smanjivanjem ostvarenog ukupnog prihoda od smanjivanja bruto društvenog proizvoda Hrvatske te značajnijim smanjivanjem prosječnih neto mjesečnih plaća u veterinarskim organizacijama, iako se prosječna mjesečna neto-plaća u Hrvatskoj tijekom označenog razdoblja nije smanjivala. Povrh toga prosječne su mjesečne neto-plaće u veterinarskim organizacijama bile tijekom recesijskog razdoblja znatno manje nego u onim djelatnostima s kojima je usporedba opravdana. Tako je prosječna mjesečna neto plaća u veterinarskim organizacijama godine 2011. bila 20,5% manja nego u „stručnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima“, 12,2% manja nego u djelatnosti „javne uprave i obrane, obaveznog socijalnog osiguranja“ i 11,7% manja nego u djelatnosti „zdravstvene zaštite i socijalne skrbi“ te samo 0,2% veća od prosječne u Republici Hrvatskoj.
Ako se, međutim, ta plaća korigira koeficijentom kvalifikacijske strukture onda je prosječna mjesečna neto plaća u veterinarskim organizacijama te godine bila 18,1% manja od prosječne u Republici Hrvatskoj.
Na intenzivnost recesije, odnosno krize u veterinarstvu zorno upozoravaju sintetički pokazatelji zaduženosti, likvidnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti. Oni svjedoče o dubini i nastavku recesije. Oni upozoravaju na sve veću diferencijaciju među veterinarskim organizacijama, dapače na polarizaciju na one koje i povrh recesije uspješno posluju i na one kojima prijeti stečaj. Razvidno je da su glavna obilježja i posljedice recesije u veterinarstvu: stečaj (nestajanje) sve većeg broja veterinarskih organizacija, smanjivanje broja zaposlenih, pogoršanje standarda zaposlenih (sve manje nominalne i realne plaće) i povećana etatizacija.
Recesija (kriza) u veterinarstvu je i egzogene i endogene naravi. Vrlo je teško navesti sve egzogene čimbenike koji su utjecali na pojavu recesije u veterinarstvu i na jačinu te recesije. Najbitniji su, svakako duboke strukturne promjene u hrvatskoj poljoprivredi i prehrambenoj industriji te prilagodba pripadnim propisima i praksi u Europskoj Uniji.
Te organizacije i ustanove postaju glavnim poslodavcem veterinarima. Pritisak (višak) veterinara na tržištu rada uvjetuje smanjivanje cijene rada veterinara, a posljedica toga je sve veća deprofesionalizacija (rad veterinara na „neveterinarskim“ poslovima) i gubljenje društvenog ugleda profesije, a to je dugoročno najgora posljedica recesije.
Veterinarska profesija nije, nažalost, pravodobno i dovoljno vodila računa o tome. Valja ipak naglasiti da je planiranje obrazovanja veterinara (proizvodnja) „otuđeno“ od veterinarske profesije. Ono je u znatnoj mjeri „otuđeno“ i od institucije koja obrazuje veterinara. Njezini su planovi uvjetovani sustavom financiranja te institucije i nisu u svezi zahtjeva tržišta ni u kvantitativnom ni u kvalitativnom pogledu. Povrh toga znatno je reducirana i autonomija te institucije u pogledu planiranja obrazovanja. Njezino bi se planiranje moglo nazvati „indikativnim planiranjem“, a konačnu odluku donose druga nehomogena i najčešće nekompetentna tijela.
Podjednako ozbiljan problem je i kvalitativna disproporcija između ponude i potražnje na tržištu rada veterinara. Naime, neprijeporno je da se veterinari danas uglavnom zapošljavaju u javnoj upravi i javnim ustanovama, veterinarskoj praksi s malim životinjama, veterinarskoj praksi s farmskim životinjama i veterinarskom javnom zdravstvu. Nastavni programi na različitim stupnjevima obrazovanja veterinara (doktora veterinarske medicine) trebali bi korespondirati tim zahtjevima tržišta. Nastavni programi obrazovanja veterinara u Hrvatskoj mijenjali su se tijekom minula dva desetljeća. Te su promjene poglavito bile odraz nasljeđa i „odnosa snaga“ u pripadnoj obrazovnoj ustanovi te tijekom zadnjih godina „Bolonjskog procesa“.
Izostao je značajniji utjecaj veterinarske struke (terena) na te programe, a povrh toga sve više se marginalizira nadležnost obrazovne ustanove u procesu odlučivanja o nastavnom programu.
Sažetak
Nastavlja se recesija u hrvatskom veterinarstvu i pokazuje se kao recesija s dvostrukim dnom od kojih je prvo dosegnuto 2010. godine, a vrlo je vjerojatno da će se drugo dno doseći 2012. Ona je sve dublja i ima obilježja depresije. Rezultati istraživanja pokazuju da je recesija u veterinarstvu dublja (intenzivnija) od one u hrvatskom gospodarstvu. Njezini su uzroci egzogene i endogene naravi. Bitni egzogeni čimbenici svakako su duboke strukturne promjene u hrvatskoj poljoprivredi i prehrambenoj industriji te prilagodba pripadnim propisima i praksi u Europskoj Uniji. Endogeni čimbenici poglavito su: propusti u pretvorbi i privatizaciji veterinarskih organizacija, usporena prilagodba veterinarstva strukturnim gospodarskim promjenama u Hrvatskoj, ubrzana etatizacija veterinarstva te osobito odsustvo sustavne politike na tržištu rada veterinara. Nesklad ponude i potražnje, odnosno pretičak ponude nad potražnjom na tržištu rada veterinara zakonito vodi padu cijene rada veterinara, slabljenju njihovog ekonomskog položaja i društvenog ugleda što dugoročno ima vrlo negativne posljedice za veterinarsku profesiju u Hrvatskoj.
Literatura [… prikaži]
The Recession Period in Croatian Veterinary Medicine
Marko TADIĆ, DVM, PhD, Full Professor in Retirement, Vlasta ANIĆ, DDS, Marina PAVLAK, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine Zagreb
The recession in Croatian veterinary medicine is continuing and proving to be a recession with a double bottom, with the first reached in 2010 and the second likely to be reached in 2012. The recession is deepening and has the characteristics of a depression.
Results of studies indicate that the recession in veterinary medicine is deeper (more intensive) than the recession in the Croatian economy. Its causes are both exogenous and endogenous in nature. Significant exogenous factors are certainly the deep structural changes in Croatian agriculture and the food industry, and adaptation to the regulations and practices of the European Union. Endogenous factors include: shortcomings in the transition and privatisation of veterinary organisations, slowed adaptation of veterinary structures to the economic changes in Croatia, accelerated state control of veterinary medicine and, particularly, the absence of systematic policies on the veterinarian labour market. The lack of balance in supply and demand, i.e. the excess supply on the veterinary labour market, is legally driving down the labour prices for veterinarians, weakening their economic positive and social status, which in the long-term has very negative consequences for the veterinary profession in Croatia.