Razvoj veterinarskog školstva s posebnim osvrtom na prilike u Hrvatskoj

(Iz arhive 2012. godine)
Vesna Vučevac Bajt i Renata Brezak

---

Dr. sc. Vesna Vučevac Bajt, dr. med. vet., redovita profesorica, Veterinarski fakultet Zagreb, Renata Brezak, dr. med. vet., Hrvatski veterinarski institut, Zagreb

▲

Uvod

---

Veterinarstvo se kao profesija prvi put javlja u kulturama starog vijeka, dakle u vrijeme kada su životinje domesticirane, a stočarstvo postalo važna privredna grana. Prema sačuvanim izvorima 4000 godina prije Krista postojala je u Egiptu posebna viša škola „Dom život“ u kojoj se uz druge znanstvene discipline predavalo i veterinarstvo. Mladići koji su se posvetili veterinarstvu, dobivali su svojevrsnu obuku u hramovima u Memfisu i nekim drugim gradovima, a veterinarstvo je imalo više karakter obrta nego škole (Vučevac i Rapić, 1974.).
Sredinom 1. st. rimski pisac Kolumela u svojoj enciklopediji od 12 knjiga prvi puta spominje ime „veterinarius“ (medicus veterinarius, a veterinarstvo medica veterinaria) i veterinarium (bolnica za životinje) (Vučevac Bajt, 1993.a). Uz svoje narodne nazive, tu riječ galskog ili keltskog podrijetla (ve = stoka, terinus = nemoćan, ars, artis = vještina) preuzeli su od Rimljana gotovo svi narodi (Vučevac Bajt, 1993.a).
U srednjem vijeku nestaje riječi veterinar, a umjesto nje upotrebljavaju se riječ hipijatar (grč. hippos = konj i iatro = liječiti) i riječ mareskalk (kelt. marh = konj i gots. skalk = sluga) (Vučevac Bajt, 1993.a). Na prijelazu srednjeg vijeka u novi vijek napisana su brojna veterinarska djela, a najveći se dio odnosio na hipijatriju, odnosno na kirurgiju, bolesti kopita i potkivanje konja.
„Obrtničko“ veterinarstvo srednjeg vijeka dobro je poznavalo patologiju i terapiju lokomotornih organa, ali nije poznavalo anatomiju i fiziologiju pa je gotovo potpuno zanemarilo borbu protiv zaraznih bolesti, napose goveđe kuge, koja je već u tom razdoblju nanosila velike gubitke.

▲

Stvaranje i razvoj veterinarskog školstva

---

U 18. st., kada dolazi do raspada feudalizma i oblikovanja novog društvenog poretka, stvaraju se uvjeti za razvoj prirodnih znanosti, a napose humane i veterinarske medicine.
Najznačajniju je ulogu u tom smislu imala Francuska, kao najrazvijenija europska zemlja u kojoj se u novonastalome građanskom društvu snažno razvijala industrija koja je uvjetovala, prvi put u povijesti, velik uvoz stoke iz drugih europskih i prekooceanskih zemalja.
Kao posljedica takvog miješanja stoke nastaje nezapamćeno širenje epizootija, a među njima i smrtonosnih zoonoza pa se zbog toga nametnula potreba za stvaranjem školovanih veterinara. Do tog vremena stoku su liječili hipijatri, a često i potpuni laici pa su prosvjedi za osnivanje veterinarskih škola često dolazili upravo od njih. Međutim, najveći protivnik u osnivanju veterinarskih škola bio je najistaknutiji francuski veterinar toga vremena Etienne Lafosse (1738.-1820.), koji je bio autor vrijednih veterinarskih djela, ali je zastupao stajalište da veterinarskom kadru ne treba dublja medicinska naobrazba.
Zanimljivo je spomenuti da je čak i Pruska akademija znanosti bila protiv otvaranja veterinarskih škola koje bi obrazovale stručan veterinarski kadar.

Međutim, zbog velikih pomora stoke uzrokovanih pojavom raznih epizootija i zoonoza pitanje osnivanja veterinarskih škola postalo je kategorički imperativ.

Među različitim pokušajima, pri čemu su bili angažirani istaknuti umovi tadašnje Europe (Goethe, Voltaire, Linné, Hunter, Buffon, Diderot, Bertin) prvi je uspio u tom smislu francuski plemić Claude Bourgelat (1712.–1779.). On nije bio ni veterinar ni liječnik, nego pravnik, ali je u Lyonu imao svoju akademiju jahačke umjetnosti (Vučevac i Rapić, 1974.). Teške bolesti njegovih konja, kao i utjecaj nekih liječnika naveli su ga da sam proučava tadašnju medicinsku literaturu i grčko-rimska veterinarska djela. Nakon višegodišnjih proučavanja takvih djela odlučio je godine 1761. osnovati prvu veterinarsku školu u Lyonu (Vučevac i Rapić, 1974.).

Ta je škola bila daleko ispod razine tadašnjih fakulteta, trajala je dvije godine, a imala je opće i stručne predmete (Vučevac Bajt, 1993.a). Pohađali su je učenici različite starosne dobi i naobrazbe, a potjecali su i iz različitih sredina.

Karakteristično je da se u školu upisalo već prve godine dosta stranaca koji su nakon završetka naobrazbe vrlo brzo po francuskom uzoru osnivali veterinarske škole u svojim zemljama. No, tijekom vremena te se škole sve više međusobno razlikuju, kako po nastavnom programu, tako i po trajanju, odnosno organizaciji studija. Za vrijeme Napoleonovih ratova francuska se škola produžuje na tri godine, a uskoro se i u drugim europskim zemljama veterinarske škole produžuju na četiri, pet pa i šest godina. Uz to svaka zemlja u svoje veterinarsko školstvo unosi nešto od svoga školskog sustava.
Postupno se za upis od kandidata tražila sve veća školska naobrazba, da bi konačno Veterinarska škola u Gissenu godine 1830. kao uvjet za upis postavila klasičnu srednju školu sa završenim ispitom zrelosti, a iste je godine počela dodjeljivati svojim diplomantima doktorat veterinarske medicine (Vučevac i Rapić, 1974., Vučevac, 1975.). Tako se veterinarski studij postupno izjednačuje s ostalim visokim školama i fakultetima, a u nekim zemljama veterinarske škole ulaze u sklop sveučilišta.

Kako je humana medicina za vrijeme osnivanja veterinarskih škola već bila dobro razvijena, izvršila je znatan utjecaj na razvoj veterinarskog školstva. Stoga u europskim zemljama, gotovo u pravilu, profesori na ve­terinarskim školama imaju prethodno završen medicinski fakultet.
Takvo stanje pridonijelo je tome da je u veterinarskom studiju prevladavala medicinska strana, a zbog mnogobrojnih zoonoza sanitet je dugo vremena upravljao cjelokupnom veterinarskom službom. S vremenom veterinarski su se fakulteti počeli međusobno razlikovati po trajanju i organizaciji studija. Tako se napušta sustav pojedinačnog polaganja ispita u slobodnim roko­vima, a uvodi se strog sustav godišnjih ispita. Pritom svaka zemlja unosi u veterinarsko školstvo nešto karakteristično od svoga školskog sustava.

Nastale su i znatne razlike u pogledu broja škola u pojedinim zemljama, što je često ovisilo o broju nacionalnosti u određenoj zemlji ili o broju samostalnih Republika, a napose o razvoju industrije i o napretku stočarstva.

U europskim građanskim zemljama najveći broj veterinarskih škola, odnosno fakulteta osnovan je do sredine prošlog stoljeća, a osnivani su sljedećim redoslijedom:
Lyon (1761.), Alfort (1766.), Beč (1767.), Torino (1769.), Kopenhagen (1773.), Hannover (1778.), München (1790.), Milano (1791.), London (1791.), Madrid (1792.), Napulj (1798.), Bern (1806.), Parma (1815.), Zürich (1820.), Utrecht (1821.), Stockholm (1821.), Giessen (1828.), Toulouse (1828.), Lisabon (1830.), Bruxelles (1833.), Cordoba (1847.), Zaragoza (1847.), Leon (1852.), Edinburgh (1857.), Pisa (1859.), Bologna (1861.), Glasgow (1862.), Perugia (1864.), Liverpool (1873.), Dublin (1900.), Messina (1926.), Sassari (1927.), Gent (1934.), Oslo (1936.), Bristol (1949.), Cambridge (1950.), Helsinki (1950.), Solun (1950.), Berlin-Dahlem (1952.) i Dublin (1960.).

U europskim socijalističkim zemljama najveći broj veterinarskih škola, odnosno fakulteta osnovan je u Sovjetskom Savezu, koji je naslijedio od carske Rusije četiri visoka veterinarska učilišta, a od godine 1918. do 1951. osnovao 33 nova veterinarska fakulteta, odnosno visoke veterinarske škole koje su osnivane sljedećim redoslijedom:
Lavov (1881.), Kijev (1898.), Kursk (1900.), Novočerkask (1907.), Odessa (1918.), Omsk (1918.), Saratov (1918.), Petrograd (Sankt Petersburg) (1919.), Cerkov (1920.), Moskva (1920.), Kazanj (1922.), Vitebsk (1924.), Voronjež (1926.), Erevanj (1928.), Samarkand (1928.), Alma-Ata (1929.), Litovskaja (1929.), Kirovabad (1929.), Tbilisi (1929.), Troick (1929.), Ašhabad (1930.), Kirov (1930.), Orenburg (1930.), Ufa (1930.), Dušanbe (1931.), Mahačkala (1932.), Frunze (1930.), Stavropolj (1933.), Ulan-Ude (1933.), Elgava (1939.), Sverdlovsk (1940.), Uljanovsk (1943.), Barnaul (1944.), Blagoveščensk (1950.), Semipalatinsk (1951.), Harkov (1951.) i Tortu (1951.) (Rapić i Vučevac, 1974.).

Istovremeno, u drugim europskim socijalističkim državama do sredine prošlog stoljeća osnovane su sljedeće veterinarske škole, odnosno fakulteti:
Budimpešta (1787.), Berlin (1790.), Leipzig (1817.), Warszawa (1849.), Bukurešt (1861.), Zagreb (1919.), Sofija (1923.), Beograd (1936.), Lublin (1944.), Wroclaw (1945.), Košice (1949.), Sarajevo (1951.), Tirana (1952.), Ljubljana (1956.), Iasi (1961.), Cluj (1962.), Temišvar (1962.), Olsztyn-Kortowo (1966.) (Rapić i Vučevac, 1974.).

Tijekom vremena došlo je do određenih različitosti u razvoju veterinarskog školstva, odnosno organizaciji i trajanju studija. To se u novijem razdoblju pokušava ispraviti uvođenjem jedinstvenih nastavnih planova i programa usklađenih s preporukama Svjetskog veterinarskog udruženja i Europske udruge ustanova za veterinarsku izobrazbu (EAEVE), čija je težnja da se primarna izobrazba veterinara ujednači u čitavoj Europi. S tim u vezi je udruga EAEVE-a preuzela obvezu obavljanja prosudbe europskih veterinarskih škola pa je uveden proces evaluacije svih veterinarskih fakulteta u Europi (Vučevac Bajt, 2009.).

▲

Razvoj veterinarskog školstva u Hrvatskoj

---

Prvi pokušaji osnivanja veterinarske škole u Hrvatskoj potječu iz godine 1806., kada su se nakon dolaska Francuza u Dalmaciju osnivale niže i više škole pa je tada zabilježen i pokušaj osnivanja veterinarske škole u Zadru (Radačić, 1973.). Iako je epizootiološka situacija u Hrvatskoj u 18. i 19. stoljeću bila vrlo slična onoj u ostalim europskim zemljama, prva ve­terinarska škola osnovana je ipak puno kasnije (Vučevac Bajt, 1993.b).
Veterinarstvo je bilo usko povezano s humanom medicinom, a liječnici su bili dužni liječiti bolesne životinje i suzbijati stočne zarazne bolesti kod životinja, koje su bile iznimno raširene i nanosile goleme štete u gospodarstvu.
Osnutku Veterinarske visoke škole prethodio je rad vrlo važnih udruga osnovanih u 19. st. u Hrvatskoj. U tom je smislu osobito značenje imalo „Hrvatsko-sla­vonsko gospodarsko društvo“, koje je osnovano godine 1841., a za čiji se rad vežu stvarni začeci strukovnog i znanstvenog veterinarstva u Hrvatskoj.

Od samog početka svog djelovanja Gospodarsko društvo se zalagalo za osnivanje Gospodarskog učilišta, koje je i osnovano godine 1860. pod nazivom „Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevcima“. Primarnu je stočarsku edukaciju u školi pratila veterinarsko-medicinska djelatnost. Sredinom 19. st. osnovana je „Zemaljska pastuharna“ unutar koje se osniva godine 1886. „Potkivačka škola“. Godine 1899. za ravnatelja škole postavljen je veterinar Eugen Podaubsky, koji unutar škole razvija bolnicu za liječenje konja.

Kako je to bilo prvo mjesto gdje su se organizirano liječili konji, škola se smatra pretečom klinika na Veterinarskom fakultetu.
Škola je okupila uvažene stručnjake toga vremena pa se smatra da je stvorila temelje za razvoj veterinarske struke.
Godine 1893. osnovano je „Hrvatsko-slavonsko veterinarsko društvo“ koje je imalo zadaću štititi strukovne interese veterinara i unapređivati zemaljsko veterinarstvo. Kao značajna veterinarska udruga Društvo izdaje prvi veterinarski časopis „Veterinarski vijestnik“ za kojeg se veže organizirani stručni i znanstveni rad veterinara u Hrvatskoj. Sve navedene udruge, odnosno njihovi članovi, zalagali su se za osnivanje veterinarskog učilišta. Međutim, znatnije promjene u organizaciji veterinarstva nastaju tek nakon što je donesen „Zakon o uređenju veterinarstva u Kr. Hrvatskoj i Slavoniji“ godine 1888., jer se tek na osnovu odredbi u tom Zakonu veterinarstvo odvaja od zdravstva i oblikuje u samostalnu službu godine 1891. (Vučevac Bajt, 1993.b).
Pozitivan utjecaj na razvoj veterinarstva u Hrvatskoj na znanstvenim osnovama izvršile su i brojne veterinarske škole osnovane u Europi tijekom 19. st.

Unatoč brojnih zahtjeva udruga i pojedinaca upućenih Hrvatskom saboru tijekom 19. st. Veterinarska škola u Hrvatskoj osnovana je tek početkom 20. stoljeća. Razlog tako kasnog osnivanja Veterinarske visoke škole bio je primarno političke prirode. Tako je borba za osnivanje veterinarske škole u Hrvatskoj trajala od 1806. do 1919. godine (Vučevac, 1975.). Do osnutka Veterinarske visoke škole u Zagrebu većina je studenata iz Hrvatske, zainteresiranih za taj studij, pohađala Veterinarsku visoku školu u Beču, koja je bila jedna od najboljih veterinarskih škola u Europi. Kada su je, međutim, godine 1918. morali zbog političkih razloga napustiti, jer su kao svi studenti Slaveni bili isključeni sa studija, bilo je nužno otvoriti vlastitu veterinarsku školu u Hrvatskoj (Rapić i Vučevac, 1975.). Prvu akciju u tom smislu pokrenuo je Upravni odbor Hrvatsko-­slavonskoga veterinarskog društva na čelu s Euge­nom Podau­b­skym, koji je zatražio od Narodnog vijeća otvaranje veterinarskog učilišta u Zagrebu.
Istovremeno je Stjepan Plasaj izradio Nacrt zakonske osnove za ustrojenje “Visoke veterinarske škole u državi SHS”.

Dakle, tek nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije na osnovi načinjenog “Nacrta” donio je regent Aleksandar Uredbu 31. kolovoza 1919., kojom se osniva Veterinarska visoka škola u Zagrebu, a ukazom kralja Aleksandra od 7. prosinca 1924. pretvorena je u Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Rapić i Vučevac, 1975., Anonymus, 2009.). U novoosnovanoj Veterinarskoj visokoj školi nastavu su na prvoj godini studija izvodili profesori s Medicinskog, Gospodarsko-šumarskog i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

Imenovani profesori za stručne predmete usavršili su se u nastavnom i znanstvenom smislu na Veterinarskoj visokoj školi u Beču, tako da se može zaključiti da su Veterinarska visoka škola u Zagrebu, odnosno Veterinarski fakultet u Zagrebu u cijelosti bili organizirani prema Veterinarskoj visokoj školi u Beču. Bliska povezanost između tih dvaju fakulteta postojala je čitavih dvadeset godina. Tridesetih godina prošlog stoljeća neki su mlađi nastavnici počeli odlaziti i na specijalizaciju u skandinavske zemlje, a zbog poznatih mađar­skih profesora i u Budimpeštu. Tako je s vremenom oslabio utjecaj austrij­ske veterinarske škole, a ojačao utjecaj njemačkih i skandinavskih škola. Nakon Prvoga svjetskog rata Veterinarski fakultet u Zagrebu, skoro deset godina prije ostalih veterinarskih škola u Europi, uvodi predmet Patološka anatomi­ja i Patološka fiziologija. Postupno slabi utjecaj bečke škole, a provodi se reforma u parazitološkoj nastavi pa tako nastaje predmet Parazitologija i invazione bolesti. Četrdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do važne reforme na području zaraznih bolesti domaćih životinja, a razvojem ve­terinarske imunologije velik broj zaraznih bolesti rješavao se cijeplje­njem tako da su štete od svih zaraznih bolesti bile svedene na minimum. Osnovane su i Interna klinika i Klinika za porodiljstvo i umjetno osjeme­njivanje. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata najveći utjecaj na razvoj veterinarskog školstva imalo je rusko veterinarsko školstvo prema kojemu je uvedena Patološka fiziologija kao osnovni pretklinički predmet, veterinarska je higijena postupno izdvojena iz mikrobiologije i stočarstva, a osnovana je Zoohigijena.
Iz medicinske i bujatričke klinike izdvojene su invazio­ne bolesti i spojene s nekadašnjom parazitologijom u jedan predmet – Parazitologija i nametničke bolesti. Osnovana je i Klinika za zarazne bolesti i Interna klinika. Iz ruskoga veterinarskog školstva preuzete su i discipline Sociologija i Politička ekonomija.

U drugoj polovici 20. st. provedena je, u više navrata, reorganizacija nastave.
Nakon osnivanja samostalne i suverene države Republike Hrvatske izvršene su korjenite političke i ekonomske prom­jene, koje su rezultirale i s promjenama u školstvu, znanosti i organizaciji vet­erinarstva. Danas su u studij na Veteri­narskom fakultetu u Zagrebu uključene biološke znanosti, medicinsko-veteri­narske znanosti i ekonomske znanosti, a nastavni je program nastao kao rezultat suvremenih potreba. Nastava se izvodi u obnovljenim klinikama i laboratorijima i sa suvremenom opremom.

Godine 1996. prihvaćeni su novi na­stavni planovi i programi usklađeni s preporukama Svjetskog veterinarskog udruženja i Europske udruge ustano­va za veterinarsku izobrazbu (EAE­VE). Prema tom programu diplomirani student stječe stručni naziv – doktor veterinarske medicine (dr. vet. med.).
Veterinarski fakultet je bio ocijenjen od strane stručnog tima EAEVE-a te je godine 2003. stavljen na listu akrediti­ranih europskih veterinarskih učilišta.
Veterinarski fakultet je tada istovre­meno primljen u punopravno članstvo Veterinarske organizacije za transfer eu­ropskih studenata i osoblja – Veterinary Network of European Student and Staff Transfer (VetNEST).
Poslije godine 2005. izmijenjen je način diplomskog studija u Integrirani preddiplomski i diplom­ski studij veterinarske medicine, a novi nastavni plan i program dobio je pristu­pnicu od Sveučilišta u Zagrebu u ak. g. 2005./2006. Prema tom nastavnom pla­nu i programu studij traje šest godina, a kao uvjet za upis od godine 2010./2011. traži se položena državna matura.

Poslijediplomski sveučilišni studij veterinarskih znanosti danas ima je­danaest usmjerenja poslijediplomskog specijalističkog studija (traje četiri se­mestra) iz kojih se stječe titula sveučilišni magistar (univ. mag. vet. med.) i jedan poslijediplomski doktorski studij iz vet­erinarskih znanosti (traje šest semesta­ra), koji završava izradom disertacije, a stječe se titula doktor znanosti (dr. sc.).
Program se doktorskih studija temelji na povećanom radu studenata, edu­kaciji najnovijih znanstvenih metoda te uključuje više od 180 predmeta, koje studenti mogu birati prema odabranoj temi disertacije i osobnog znanstvenog interesa.

▲

Zaključak

---

Zbog izrazito lošeg epizootiološ­kog stanja u svim europskim državama osnivaju se u 18. st. prve veterinarske škole. Najznačajniju je ulogu u tom smislu imala Francuska, kao najrazvijenija eu­ropska zemlja u kulturnom i gospodar­skom smislu. Razvijena industrija, koju je posjedovala, uvjetovala je prvi put u povijesti velik uvoz stoke iz drugih eu­ropskih i prekooceanskih zemalja. Kao posljedica takvog miješanja stoke nasta­je nezapamćeno širenje epizootija, među kojima je bilo i smrtonosnih zoonoza.
Empirici i laici se nisu mogli suprot­staviti novonastalim proble­mima pa se nametnula potreba za osnivanjem vete­rinarskih škola. Prvu veterinarsku školu osnovao je pravnik Claude Bourgelat u Lyonu godine 1761., a do kraja 18. st. osnovane su veterinarske škole u gotovo svim europskim zemljama.

Na organizaciju i razvoj veterinar­skog školstva u Hrvatskoj u prvom raz­doblju najveći je utjecaj imala Veterinar­ska visoka škola u Beču. Nakon Drugoga svjet­skog rata najveći utjecaj imalo je ru­sko veterinarstvo. Poslije godine 1990. provode se korjenite promjene u viso­kom školstvu i znanosti pa je u sklopu reforme Sveučilišta godine 1994. počela izvedba novog nastavnog plana i progra­ma na Veterinarskom fakultetu. Na te­melju prosudbe EAEVE-a tijekom godi­ne 2002. Veterinarski fakultet u Zagrebu je uvršten na popis pozitivno ocijenjenih europskih veterinarskih fakulteta. Obra­zovno vijeće EAEVE-a i Federacije veteri­nara Europe prihvatili su izvješće o eva­luaciji Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U skladu s tim Fakultet, kao punopravni član, razvija međunarodnu suradnju s veterinarskim fakultetima okupljenim u mrežu VetNEST.

▲

Sažetak

---

Veterinarstvo kao empirijska znanost ima iz­vanredno bogatu tradiciju. Međutim, na znanst­venim osnovama, veterinarstvo se počinje raz­vijati tek u drugoj polovici 18. stoljeća, kada su osnovane prve veterinarske škole. Primat je u tom smislu imala Francuska kao najrazvijenija europska zemlja s novonastalim građanskim društvom, stoga je i prva veterinarska škola osnovana u Lyonu 1761. godine. Ubrzo nakon toga, po uzoru na francusku školu, osnivaju i druge europske zemlje svoje veterinarske škole.
U vrijeme osnivanja prvih veterinarskih škola, humana je medicina već bila razvijena pa je u veterinarskom studiju prevladavala medicinska strana, a zbog mnogobrojnih zoonoza sanitet je dugo vremena upravljao cjelokupnom veteri­narskom službom.

Nastojanja oko osnutka Veterinarske Viso­ke škole u Zagrebu trajala su duže od jednog stoljeća. Prvi pokušaji osnivanja veterinarske škole u Hrvatskoj potječu iz godine 1806., kada su se u Dalmaciji nakon dolaska Fran­cuza osnivale niže i više škole pa je tako zabi­lježen i pokušaj osnivanja veterinarske škole u Zadru. Na osnovu Zakona o uređenju ve­terinarstva u Kr. Hrvatskoj i Slavoniji donese­nog godine 1888. veterinarstvo se u Hrvatskoj odvaja od zdravstva i oblikuje u samostalnu službu godine 1891. Veterinarska visoka ško­la osnovana je tek godine 1919., a pretvorena u Veterinarski fakultet godine 1924. Škola se prvotno razvijala pod utjecajem Veterinarske visoke škole u Beču, a potom pod utjecajem veterinarskih škola iz njemačkih i skandinav­skih zemalja, a poslije godine 1945. bila je pod utjecajem ruskog ve­terinarstva. Najznačajnije razdoblje u razvoju veterinarskog školstva Hrvatske nastupilo je nakon što je Hrvatska postala suverena i samostalna država (1990.) odnosno, nakon što je potpisala Bolonjsku deklaraciju (2001.) kojom se obvezala na re­formu visokog školstva po uzoru na zemlje Europske Unije.

Literatura [… prikaži]

▲

The Development of Schools of Veterinary Medicine with Special Reference to Conditions in Croatia

---

Vesna Vučevac Bajt, PhD, DVM, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Renata Brezak, DVM, Croatian Veterinary Institute, Zagreb

---

Veterinary science has an exceptionally rich history, with its inception dating back to the second half of the 18 th century, when the first schools of veterinary medicine were es­tablished. The first school of veterinary medi­cine was established in 1762 in Lyon, France, in the most developed European country with the new bourgeois society. Shortly afterwards, other European countries established their veterinary schools, modelled after the French school. At that time, human medicine had al­ready been well developed, and therefore the medical aspect always prevailed in the study of veterinary medicine. Also, due to the exis­tence of numerous zoonoses, it was common that medical authorities managed both medi­cal and veterinary services. Efforts to establish a veterinary college in Zagreb were ongoing for more than a century. The first attempts to establish veterinary schools in Croatia were made in 1806 after the arrival of the French, when elementary and secondary schools were established in Dalmatia, and there was also an attempt to establish a veterinary school in Zadar. Pursuant to the Act on the Regulation of Veterinary Medicine in the Kingdom of Croatia and Slavonia, passed in 1888, veteri­nary medicine was separated from the health care system and organized as an independent service in 1891. In 1919, the Zagreb Veterinary College was founded and in 1924 it became the Faculty of Veterinary Medicine of the University of Zagreb. Initially the College was under the influence of its Viennese counterpart, and later under the influence of veterinary schools in Germany and Scandinavian countries. Af­ter 1945, it was influenced by Russian veterinary medicine. The most important periods in the development of Croatian veterinary edu­cation were the period after Croatia became a sovereign and independent state (1990) and the period after the signing of the Declaration of Bologna (2001), when the Faculty commit­ ted itself to implementing the model of higher education in place in the European Union.

• CEEPUS VetNEST Ljetna škola Zoonoze
• Prvi dan studija za nove brucoše
• Godišnja skupština Federation of Veterinarians of Europe (FVE) u Briselu
• VETERINARSKI DANI 2023. :: Uvodna riječ :: prof. dr. sc. Marko Samardžija, dekan Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu
• Veterinarskom fakultetu dodijeljen status “Akeditiran” i svečano uručen EAEVE certifikat o akreditaciji