Hrvoje Capak, Ana Javor, Barbara Mratović, Iva Lukša, Anita Kraljević, Branimir Škrlin, Zoran Vrbanac
Zavod za rendgenologiju, ultrazvučnu dijagnostiku i fizikalnu terapiju, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb
Izlaganje sa Međunarodnog znanstvenostručnog skupa
Izvor: Zbornik radova 7. Hrvatski veterinarski kongres, Srebreno, 2024.
Sažetak
H itna stanja kod životinja vrlo su izazovna, jer osim što predstavljaju rizik za život i zdravlje pacijenta, istovremeno stavljaju velik izazov pred veterinara. U takvim stresnim situacijama često je mogućnost brzog odlučivanja presudna, ali povećava se i mogućnost pogreške. Iako neće doprinijeti poboljšanju stanja hitnog pacijenta, slikovna dijagnostika ima važnu ulogu u otkrivanju uzroka hitnog stanja ili dijagnoze. Pri hitnim stanjima, slikovna dijagnostika u svojim tehnikama i principima zahtijeva određene prilagodbe. Vrlo često je neophodno brzom, racionalnom reakcijom i određenim kliničkim iskustvom pronalaziti prečace prema određenoj metodi slikovne dijagnostike i procijeniti njenu svrsishodnost kod svakog nestabilnog pacijenta pojedinačno. Druga opasnost, poznata iz prakse, jest mogućnost akutizacije stanja, koja trenutno prevodi stabilnog pacijenta u nestabilnog, a može se dogoditi za vrijeme slikovne dijagnostike pri čemu je brza reakcija ponovno od najveće važnosti. Među slikovno dijagnostičkim metodama kod hitnih pacjenata najčešće se koriste ultrazvuk, radiografija i kontrastne radiografske pretrage. Kompjuterizirana tomografija (CT) koristi se u ograničenom opsegu, a magnetna rezonancija (MR) je korisna samo u usko specifičnim stanjima. Neovisno o indikacijama, nužno je postići relativnu stabilnost pacijenta prije provođenja slikovne dijagnostike, primjerice kod životinja s ozbiljnim traumama, dispnoičnih, hipotermičnih ili hipoglikemičnih životinja, kao i onih s poremećenim statusom svijesti. Pogreška koja se često ponavlja jest inzistiranje veterinara na provođenju slikovne dijagnostike u svrhu potvrde sumnje i eventualno usmjeravanja stabilizacije, zanemarujući pritom opasnost od pogoršanja kliničkog stanja (primjerice pleuralnog izljeva), a time i nepovoljnog ishoda. Prije postupka slikovne dijagnostike potrebno je provesti prikladnu analgeziju pacijenta, što se često zaboravlja, a od iznimne je važnosti kako zbog dobrobiti životinje tako i zbog kraćeg vremena provedbe pretrage i boljih rezultata koji se tako provedenom pretragom dobivaju. Osim procjene nužnosti za primjenom pojedine metode slikovne dijagnostike, često se prilagođava i tehnika provedbe, što se pokazalo apsolutno opravdanim i neophodnim. Uobičajene prilagodbe uključuju: odustajanje od pojedine pozicije snimanja, snimanje u pozicijama koje pacijent najbolje podnosi (ne inzistira se na pravilnim pozicijama), svjesno reduciranje pregleda na određenu regiju ili organ, kod pretraga koje se inače provode na sediranim ili anesteziranim pacijentima, kod hitnih pacijenata se ponekad ovaj korak mora preskočiti zbog povećavanja izgleda za njihovo preživljavanje. Kod svakog pojedinačnog slučaja hitnog stanja pasa ili mačaka treba uzeti u obzir sve rizične čimbenike njihovog stanja i doprinos slikovne dijagnostike u tom trenutku te izabrati metodu koja će dati najviše podataka o stanju pacijenta u kratkom vremenu. Za to je potrebno dobro poznavati domet svake pojedine metode slikovne dijagnostike, ali i tehniku te trajnje izvođenja. Iako je namjera uvijek dobra, treba se voditi jednostavnim načelom: „Nitko ne treba umrijeti u snimaonici!“ (Nobody should die in Radiology room!).
Ključne riječi: slikovna dijagnostika, hitna stanja, pas, mačka, rizik
Hrvoje Capak, Ana Javor, Barbara Mratović, Iva Lukša, Anita Kraljević, Branimir Škrlin, Zoran Vrbanac
RISK FACTORS IN DIAGNOSTIC IMAGING IN EMERGENCY PATIENTS
Abstract
E mergencies in animals are a major challenge, as they not only pose a threat to the life and health of the patient, but are also a major challenge for the veterinarian. Under such stressful conditions, the ability to make quick decisions is often crucial, but the possibility of making a mistake also increases. Although it does not help improve the condition of the emergency patient, diagnostic imaging plays an important role in determining the cause of the emergency or the diagnosis. In emergency situations, the techniques and principles of diagnostic imaging require certain adaptations. Very often it is necessary to find shortcuts with a particular method of diagnostic imaging with a quick, rational response and some clinical experience, and to assess its appropriateness in each unstable patient individually. Another danger known from practice is the possibility of an acute exacerbation of the condition, which immediately turns a stable patient into an unstable one, and this can happen during diagnostic imaging, where a quick response is again of paramount importance. Ultrasound, X-ray and contrast studies are the most commonly used diagnostic imaging techniques for emergency patients. Computed tomography (CT) is only used to a limited extent and magnetic resonance imaging (MRI) is only useful for very specific conditions. Regardless of the indications, it is necessary to achieve relative stability of the patient before performing diagnostic imaging, e.g. in animals with severe trauma, dyspneic, hypothermic or hypoglycemic animals, and animals with impaired consciousness. A frequently repeated error is the veterinarian’s insistence on diagnostic imaging to confirm a suspicion and possibly achieve immediate stabilization, ignoring the risk of worsening clinical condition (e.g. liquidothorax) and thus an unfavorable outcome. Adequate analgesia of the patient must be performed before diagnostic imaging, which is often forgotten but is extremely important both for the patient’s well-being and for the shorter duration and better results of the examination performed in this way. In addition to assessing the necessity of using a particular diagnostic imaging method, the technique of its implementation is often adjusted, which has proven to be absolutely justified and necessary. Common adaptations are: Abandoning a particular imaging position, imaging in positions that the patient can best tolerate (correct positions are not insisted upon), deliberately reducing the examination to a particular region or organ, for examinations normally performed on sedated or anesthetized patients, in emergency patients this step sometimes has to be skipped in order to increase the chances of survival. In each individual case of a canine or feline emergency, all risk factors of their condition and the contribution of diagnostic imaging at that time should be considered, and the method that provides the most information about the patient’s condition in the shortest time should be chosen. For this purpose, it is necessary to know well the scope of each method of diagnostic imaging and the technique of its continuous implementation. Although the intention is always good, one should be guided by a simple principle: „Nobody should die in Radiology room!”.
Key words: diagnostic imaging, emergency patient, dog, cat, risk