Diabetes mellitus in cats

Ljiljana Bedrica (1), Daša Častek (2), Ivica Harapin (1), Damjan Gračner (1), Iva Mayer (1)
(1) Klinika za unutarnje bolesti s Kolegijem za kinologiju
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
(2) dr.vet.med., Zagreb
Sažetak
Diabetes mellitus kronični je endokrini poremećaj metabolizma ugljikohidrata. Najčešće mačke imaju prolazni dijabetes kod kojeg potrebe za inzulinom rastu i padaju, a ponekad potpuno nestaju. Ako se dijetom (puno vlaknine, složeni ugljikohidrati) i redukcijom tjelesne težine ne uspije kontrolirati bolest, treba davati inzulin, prilagođavajući dozu dok se bolest ne stavi pod kontrolu. Kod mačaka sa neliječenim dijabetesom razvije se hiperglikemija i posljedična glukozurija koja dovodi po poliurije i polidipsije. Pogoršanje bolesti dovodi do daljnjih metaboličkih poremećaja i uzrokuje pojavu sistemskih znakova bolesti (povraćanje, gubitak apetita, slabost i dehidracija) koji se javljaju s razvojem progresivne ketonemije i metaboličke acidoze. Česta komplikacija u mačaka je plantigradni stav. Mačke s dijabetesom imaju smanjenu otpornost, pa često obole od kroničnih recidivirajućih bakterijskih i gljivičnih infekcija. U mačaka nije primijećena rasna predispozicija, a gojazni mužjaci obolijevaju češće nego ženke.
Ključne riječi: dijabetes melitus, mačke, hiperglikemija, glukozurija, poliurija, polidipsija
Abstract
Diabetes mellitus is a chronic endocrine disorder in metabolism of carbohydrates. Many cats have transient diabetes in which the need for insulin increases and decreases, and sometimes completely disappears. If a high – fiber and complex carbohydrate diet combined with body weight loss is not enough to control the illness, insulin sholud be given, adjusting the dosage until the illness is under control. Dew to diabetes, cats are not able to use the glucose properly, so they develop hyperglicemia causing glycosuria which leads to polyuria and polydipsia. Worsening of illness leads to further metabolic disorders and causes systemic signs of illness to appear such as vomitting, loss of appetite, weakness and dehydration. These systemic signs appear with the development of progressive ketonemia and metabolic acidosis. Common complication is a plantigrade posture in cats. Cats with diabetes are less resistant, so they often get ill from chronic bacterial and funghal infections. In cats, no apparent breed predisposition was discovered, while obese males become ill more often than the females.
Key words: diabetes mellitus, hyperglicemia, glycosuria, polyuria, polydipsia
UVOD
Diabetes mellitus kronični je endokrini poremećaj kojeg karakterizira neuravnoteženost metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina, a rezultira trajnom hipoglikemijom zbog pomanjkanja inzulina u kombinaciji sa suviškom glukagona (Holm, 1995; Graham, 1998). Prema tome, inzulin je najvažniji anabolički hormon koji glukozi omogućuje da uđe u stanicu gdje bude pretvorena u mast, bjelančevine ili glikogen (Holm, 1995). Markwell (1994) navodi da su glavni uzroci nedostatka inzulina: smanjena produkcija inzulina (tip I), smanjena osjetljivost ciljnog tkiva (tip II), te problemi u transportu inzulina i hormonalni antagonizam.
Iako se javlja u svih pasmina mačaka, diabetes mellitus je češća pojava u gojaznih mačaka starijih od 5 godina, pretežno muškog spola. Točan uzrok bolesti još uvijek nije poznat, iako se zna da postoji genetska predispozicija, debljina, bolesti gušterače, hormonalna neravnoteža i određeni lijekovi (Reding, 1995).
PODACI IZ LITERATURE
Etiologija
Diabetes mellitus najčešće se javlja u kastriranih mačaka muškog spola starijih od 5 godina, bez očite pasminske predispozicije (Nelson i Couto, 1998; Markwell, 1994; Rand i Marshal, 2005). Feldman i Nelson (1987) razlikuju tri osnovna tipa dijabetesa u mačaka:
Tip I – primarni, IDDM ili diabetes mellitus ovisan o inzulinu, koji nastaje zbog apsolutnog manjka inzulina. To je najčešći tip dijabetesa u mačaka, obuhvaća 50-70% svih dijabetesa u mačaka. Nastaje zbog destrukcije beta-stanica, a može ga uzrokovati više faktora koji uključuju amiloidozu otočića gušterače, debljinu, infekciju, istodobne bolesti, neke lijekove (npr. kortizon), pankreatitis, genetičku predispoziciju i druge uzroke koji mogu djelovati posredno preko imunosnog sustava.
Tip II – sekundarni, NIDDM ili diabetes mellitus neovisan o inzulinu, koji nastaje zbog relativnog manjka inzulina, odnosno neosjetljivosti na inzulin. Zahvaća oko 30-50% svih dijabetesa u mačaka. U ovom slučaju postoji nekoliko stanica koje proizvode inzulin, ali proizvedena količina nije dovoljna. Bolesne mačke mogu se tretirati oralnim lijekovima koji stimuliraju preostale funkcionalne beta-stanice na proizvodnju ili otpuštanje inzulina u količini dovoljnoj za normalizaciju razine šećera u krvi. Postojeće stanje može napredovati do potpune destrukcije beta-stanica i tako konačno bezuvjetno zahtijevati injekcije inzulina.
Tip III – prolazni, subklinički oblik ili poremećena tolerancija glukoze. Mnoge mačke imaju ovaj prolazni dijabetes kada potrebe za inzulinom rastu i padaju i potpuno nestanu.
Patogeneza i klinička slika
Inzulin dopušta glukozi da napusti krvni optok i omogućuje joj prolaz kroz staničnu membranu, da bi konačno došla intracelularno, gdje se može iskoristiti kao glavni izvor energije potrebne za održavanje vitalnih funkcija i života organizma. Bez dovoljne količine inzulina glukoza ne može ući u stanicu, koncentrira se u krvi i pokreće niz reakcija koje mogu dovesti do smrti. Kad postoji deficit inzulina, organizam počinje mobilizirati i trošiti zalihe masti i bjelančevina koristeći ih kao alternativne izvore energije, a apetit se poveća. Tijelo se pokušava riješiti viška glukoze, pa se ona počne izlučivati mokraćom. Budući da glukoza navlači na sebe vodu, s urinom se gube velike količine tjelesnih tekućina, pa je količina mokraće povećana.
Da bi se izbjegla dehidracija, životinja pije velike količine vode. Zbog gladi javlja se pojačan apetit, a zbog nemogućnosti korištenja glukoze i zbog njenog izlučivanja urinom, gube se velike količine energije, pa unatoč velikom apetitu smanjuje se tjelesna težina (O’Brien, 2002).
U gotovo svih životinja s dijabetesom prisutni su klasični znakovi polidipsije, poliurije, polifagije i gubitak tjelesne mase. Poliurija i polidipsija se ne razviju sve dok hiperglikemija ne rezultira glukozurijom. Normalna razina glukoze u krvi je 3,9-6,1 mmol/L. Ako je mačka uzbuđena ili nakon obroka, glukoza se može povisiti na 13,8-16,5 mmol/L. Količina glukoze u nekih mačaka s dijabetesom može biti iznad 44 mmol/L, no taj raspon najčešće varira između 22-33 mmol/L) (Nelson i Couto, 1998).
Simptomi su u različitih životinja potpuno oprečni, ovisno o trajanju bolesti, pa životinje mogu biti debele ili kahektične, živahne ili mirnije. U ranijem stadiju bolesti mačke ostaju aktivne i okretne, povremeno sa simptomima koji mogu upućivati na neke druge bolesti pa klasični znakovi dijabetesa mogu proći neprimijećeni ili ih vlasnik može zanemariti smatrajući ih nebitnima. S napretkom bolesti sve su češće promjene na koži, nekvalitetna dlaka, bolesti jetre i sekundarne bakterijske infekcije. Ponekad vlasnik donese mačku zbog slabosti stražnjih nogu ili plantigradnog stava (tarzalni zglobovi dodiruju tlo kad mačka hoda) (Laluha i sur., 2004).
Ako vlasnik ne primijeti kliničke znakove vezane uz nekomplicirani dijabetes, postoji opasnost od razvoja općih znakova bolesti koji su vezani uz razvoj progresivne ketonemije i dijabetičke ketoacidoze. Vremenski slijed od nastanka početnih kliničkih znakova do razvoja dijabetičke ketoacidoze ne može se predvidjeti.
Znakovi ketoacidoze uključuju gubitak apetita, povraćanje, proljev, letargiju, slabost, dehidraciju i dispneju. Mačka koja nema ketozu ne pokazuje uobičajene znakove koji se mogu ustanoviti kliničkom pretragom (Nelson i Couto, 1998).
Dijagnoza
Temelji se na osnovi kliničkih simptoma (poliurija, polidipsija, polifagija i gubitak tjelesne težine), a potvrđuje se nalazom povećane količine glukoze u krvnom serumu i dokazom glukoze u mokraći (Nelson i Couto, 1998).
Liječenje
Primarni cilj terapije je eliminacija simptoma koje je vlasnik primijetio, a koji su se javili kao posljedica hiperglikemije i glukozurije. Ograničavanje fluktuacije koncentracije glukoze u krvi i održavanje približno normalne glikemije ublažit će žestinu kliničkih simptoma i spriječiti komplikacije kod loše kontroliranog dijabetesa. To se može postići odgovarajućom terapijom, dijetom, davanjem oralnih hipoglikemičkih lijekova i prevencijom ili kontrolom upalnih, infekcioznih, neoplastičnih i hormonalnih poremećaja (Thiess i sur., 2004). Koji će od ovih načina terapije biti uspješan, ovisi djelomično o broju beta-stanica u gušterači koje su ostale u funkciji i individualnom odgovoru svake životinje na terapiju (Nelson i Couto, 1998).
1. Terapija dijetom
Kod svih životinja s dijabetesom treba uvesti odgovarajuću dijetu, bez obzira na to o kojem se tipu dijabetesa radi. Daje se hrana s najvećim sadržajem vlakana koja će najučinkovitije reducirati tjelesnu težinu i poboljšati kontrolu glikemije (Markwell, 1994).
Ovakva se hrana ne smije davati mršavim životinjama, jer hrana sa puno vlakana ima malu kaloričnu vrijednost, što može dovesti do daljnjeg mršavljenja. Da bi mršave životinje dobile na težini, kontrola glikemije mora se ponovno uspostaviti pomoću inzulinske terapije i hranidbe visokokaloričnom hranom (koja sadrži manju količinu vlakana), a koja je sastavljena za održavanje. Jednom, kad se postigne normalna tjelesna težina, može se postupno dodavati hrana koja sadrži više vlakana (Nelson i Couto, 1998). Ako je životinja
predebela, hrani se dijetnom hranom sve dok ne dosegne svoju odgovarajuću tjelesnu masu, a tek tada se uvodi hrana posebno pripremljena za dijabetičare (Thiess i sur., 2004).
Mačke vole jesti male zalogaje hrane 10-15 puta dnevno, što znači da im hrana treba biti stalno na raspolaganju. Međutim, kod mačaka sa dijabetesom preporuča se hranjenje dva puta dnevno. Mačke koje primaju inzulin jednom dnevno, trebale bi dobivati polovicu dnevne količine hrane u vrijeme injekcije inzulina, a drugu polovicu treba im dati u vrijeme najveće inzulinske djelatnosti (koja se određuje prema profilu glukoze u krvi). U slučaju primanja inzulina dva puta dnevno, mačke bi trebale dobivati po pola dnevne količine pri svakoj aplikaciji inzulina. Mačke koje dobivaju oralne hipoglikemijske lijekove, treba hraniti hranom bogatom vlaknima, koju bi bilo dobro podijeliti u više malih obroka. Budući da se kronični pankreatitis i egzokrina insuficijencija pankreasa povezuju s dijabetes mellitusom, hrana bogata vlaknima dobro će djelovati kod oba poremećaja (Reding, 1995; Bertoy, 1995).
2. Fizička aktivnost
Fizička aktivnosti ima važnu ulogu u održavanju kontrole glikemije u mačaka s dijabetesom, pomažući pri gubitku težine i eliminirajući inzulinsku rezistenciju koju uzrokuje gojaznost. Aktivnost također smanjuje razinu glukoze, prvenstveno povećavajući mobilizaciju inzulina s mjesta aplikacije povećanjem protoka krvi i limfe i povećavajući dotok krvi, a time i donos inzulina u mišiće koji su aktivni (Nelson i Couto, 1998).
3. Kastracija
U literaturi nema podataka koji bi preporučivali kastraciju mačaka. Kod mačaka s dijabetesom ne preporuča se gravidnost, među ostalim zbog toga što rane teško zacjeljuju (Merck, 1998).
4. Oralni hipoglikemijski lijekovi
Oko 25% mačaka boluje od tipa II dijabetesa i one se mogu liječiti lijekovima apliciranim oralno, koji su indicirani za terapiju dijabetesa neovisnog o inzulinu.
Međutim ne postoji pouzdan praktični test kojim bi se odredilo spada li mačka u tu skupinu.
Najčešće korišteni oralni hipoglikemijski lijekovi su oni koji sadrže sulfonilureu, a koji direktno stimuliraju izlučivanje inzulina iz gušterače. Prije davanja lijeka procjenjuje se tjelesna težina, koncentracija glukoze u krvi, koncentracija glukoze i ketona u urinu. Preparat se propisuje u minimalnoj dozi. Nakon dva tjedna obavlja se kontrolni pregled. Ako se nakon dva tjedna nisu pojavile nepoželjne reakcije, doza se po potrebi poveća i ponovno se kontrolno pregledava za dva tjedna. Ako postoji odgovor i koncentracija glukoze u krvi se smanji, terapija se nastavlja tako dugo dok je učinkovita i dok je stanje mačke stabilno (Nelson i Couto, 1998). To može trajati samo nekoliko mjeseci ili godinama, ovisno o napredovanju destrukcije beta-stanica u gušterači.
5. Inzulin
Inzulin dolazi u hermetički zatvorenim bočicama na kojima je označen tip inzulina i njegova koncentracija. Prije upotrebe je treba lagano pomiješati jer se inzulin slegne i taloženjem izdvoji iz suspenzije, pa ako ne bude dobro izmiješan, ni doza neće biti odgovarajuća. Izlaganjem direktnoj sunčevoj svjetlosti ili visokim temperaturama inzulin izgubi djelotvornost.
Treba se držati u hladnjaku na + 4°C, a ne smije se zamrzavati. Tip koji se najčešće koristi u mačaka je rekombinirani inzulin dugog djelovanja. U terapiji mačaka s ketoacidozom koristi se kratkodjelujući inzulin.
Svaka mačka različito reagira na inuzlin pa se odgovarajući izbor tipa, doze i frekvencije aplikacije mora odrediti za svaki slučaj posebno, najbolje na temelju izrađenog 18-24-satnog profila glukoze u krvi. Iskustvo je pokazalo da je najučinkovitije inzulin davati dva puta dnevno. Istodobno se počinje i sa terapijom i dijetom.
Mačke s tek dijagnosticiranim dijabetesom u pravilu se hospitaliziraju da bi se završio dijagnostički postupak i počela inzulinska terapija (Nelson i Couto, 1998), pa tako početni tretman za dijabetičare traži 24-48-satnu hospitalizaciju zbog nadgledanja razine glukoze tijekom inicijalnog tretmana inzulinom kako bi se odredila doza inzulina (Reding, 1995). Prilagođavanja inzulinske terapije rade se nakon idućih procjena, kad su se vlasnik i ljubimac navikli na terapijski režim (Nelson i Couto, 1998). Za konačnu ocjenu reakcije ponovno se procjenjuje stanje životinje jednom tjedno, pri čemu treba izraditi 12-24-satnu krivulju koncentracije glukoze u razdoblju od 4-6 tjedana (Reding, 1995), odnosno sve dok se ne postigne protokol inzulinske terapije koji održava razumnu kontrolu glikemije (Nelson i Couto, 1998). Kako neke mačke imaju smanjenu sposobnost apsorpcije inzulina, ili zbog velikog broja različitih razloga razviju otpornost na inzulin, moraju se isprobati različiti tipovi inzulina i protokoli prije nego se pronađe odgovarajući (Reding, 1995). Tijekom terapije važno je inzulin aplicirati uvijek u isto vrijeme, u razmacima od točno 12 sati, najbolje s/c. Pravilo je da se uvijek počinje s najnižom dozom inzulina, koja se zatim polagano povećava u razmacima od najmanje po tri dana da bi se organizam naviknuo na svaku novu dozu inzulina. Važno je, da životinja najprije pojede obrok, pa se neposredno nakon toga aplicira inzulin kako bi se izbjegla moguća hipoglikemija ako životinja odbije uzeti obrok nakon aplikacije inzulina.
Smatra se da je postignuta kontrola glikemije ako se uklone klinički znakovi dijabetesa, tj. ako je životinja aktivna, a tjelesna težina joj stabilna (Nelson i Couto, 1998).
6. Mjerenje glukoze u krvi
Određivanje koncentracije glukoze u krvi najprecizniji je oblik kontrole. Ako se čini da je stanje mačke stabilno, kontrola se provodi svaka 3-4 mjeseca. Važno je vrijeme uzimanja uzorka krvi, a preporuča se krv testirati najranije 6 sati nakon jela.
7. Kućna njega
Najvažnije je vlasnikovo subjektivno mišljenje o unosu vode, izlučivanju mokraće, apetitu i tjelesnoj težini, koje je potrebno stalno pratiti. Ako su ovi parametri u razini normale, mačka je adekvatno kontrolirana. Svaka značajna promjena ovih parametara indikator je da dijabetes nije dobro kontroliran i da treba napraviti dodatne pretrage (Casella i sur., 2005; Van de Maele i sur., 2005).
Liječenje, osim trajne i dosljedne aplikacije lijeka i redovite prehrane po ustanovljenom rasporedu, zahtijeva i stil života kojim mačka neće biti podvrgnuta utjecaju stresa. To se najlakše postiže ako mačka živi u kući. Iako taj uvjet nije presudan i od esencijalne važnosti, život u kući uklanja mnoge utjecaje koje je inače nemoguće kontrolirati, a koji mogu ometati regulaciju.
Literatura [… prikaži]