Sigurnost hrane :: Sustav u očekivanju novih afera

▲

Kome treba pouzdan beskompromisan sustav sigurnosti hrane?

Da se naša nedavna ‘kriza’ sa goveđim mesom iz Poljske dogodi u Njemačkoj, Irskoj ili Nizozemskoj – „Letjele bi glave!”, kažu nam tamošnje kolege, među kojima ima i onih koji su tamo otišli iz Hrvatske. Kažu da u Hrvatskoj nije poželjno raditi reda u kući, a niti govoriti o tome. Međutim, godinama se u nas govori o uvođenju reda – neki već jesu ili su bili u prilici da ga naprave, a nisu. Ne pojedinci. Možda budemo, tek iz n-tog pokušaja, pa tko ima vremena čekati – neka čeka… Sto puta izigran narod želi ‘red’, ali ne ‘red’ kojeg smo propisali tisućama neprovedivih zakona i pravilnika, nego onaj red koji časnom i poštenom čovjeku stvara mirnu svakodnevicu, sa neupitnom dubokom vjerom u bolje sutra. Pravi se stručnjaci izvrsno razumiju i gotovo u trenutku zauzmu trajan zajednički stav. Politika funkcionira drugačije.

Ako se vratimo na početak ove tugaljke kakvih svakodnevno ima zahvaljujući nama samima, primijetite da smo spomenuli Njemačku i Irsku, ali ne slučajno. Za informaciju svima koji to ne znaju: hrvatski veterinari i veterinarski inspektori uživaju priličan ugled u tvrtkama koje se specijalizirano bave veterinarskim poslovima u EU, a osobito u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Za vjerovati je da i mnogi drugi veterinari i veterinarski inspektori koji (još) nisu otišli iz Hrvatske, isto tako dobro poznaju i rade svoj posao, a nema države koja ne treba takve stručnjake. Ima samo onih država čiji narod to ne zna ili toga nije svjestan. Mi ne smijemo biti takvi.

Na temu sigurnosti hrane, uz sva dosadašnja iskustva, promišljanja i informacije iz realnog svijeta, ostaje novo neodgovoreno pitanje – za koga se i zašto uopće rade kontrole hrane? Donedavno smo i mi vjerovali da je smisao sustava sigurnosti hrane (kao i drugih sustava države) da djeluje u interesu naroda, u interesu zaštite građana, u interesu onih koji sve to plaćaju, a ne politike i političkog PR-a. Svi se slažu da tu nešto ne valja, ali nitko javno ne želi reći što.

▲

Javni interes za zdravom i sigurnom hranom

Premda nikada nismo radili nikakve ankete koje bi to potvrdile, iz brojnih kontakata i razgovora nemoguće je doći do drugačijeg zaključka i uvjerenja osim da sve naše sugrađane prilično interesira da li je hrana koju jedu oni i članovi njihovih obitelji doista sigurna i zdrava ili nije. Takav interes svakoj je intelektualno zdravoj osobi prilično razumljiv i prihvatljiv, pa je za očekivati da je i državi.

Konzumacija zdrave i sigurne hrane jedan je od prioriteta u životu svakog pojedinca i obitelji, ne samo kao egzistencijalna potreba i elementarno životno zadovoljstvo. Iako ju većina doživljava ‘zdravo za gotovo’, sigurnost hrane je rastući problem u svijetu, obzirom na ograničene resurse u proizvodnji i rast populacije. Vjerojatno ne trebamo ministarstvo za hranu, ali svakako je opravdana potreba za nekom vrstom institucijskog upravljanja aktivnostima usmjerenima postizanju i zadržavanju visoke razine sigurnosti hrane u EU.
U tom smislu, Europska unija je, između ostaloga, upravo zbog svijesti, spoznaja, značaja i rastućih rizika vezanih uz hranu osnovala Europsku agenciju za hranu (EFSA), a Hrvatska agencija za hranu bila je do 1. siječnja 2019. godine njezin nacionalni pandan, na istoj razini kako je to napravila EU. Do navedenog datuma, Republika Hrvatska je imala Hrvatsku agenciju za hranu, a njezini djelatnici i stručni suradnici korektno su i uspješno odrađivali poslove iz njezine odgovornosti, barem je takav bio službeni stav i mišljenje Europske agencije za hranu (EFSA). Od 1. siječnja 2019. Hrvatska agencija za hranu postala je Centar za sigurnost hrane, jedan od nekoliko Centara novoosnovane Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu, koja je nastala preimenovanjem Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo (v. Zakon o hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu, NN 111/2018).

Čini se interesantno da Republika Hrvatska uz Ministarstvo poljoprivrede ima i agenciju za poljoprivredu i hranu, a još interesantnije da je pritom hrana kao jedan od neupitno najvažnijih resursa svih građana, formalno postavljena na nižu razinu nego što je bila do 1. siječnja 2019. godine.
Uz dužno poštovanje, možda se nitko od cijenjenih aktera ovog postupka neće složiti sa konstatacijom da niža razina znači manji značaj, ali dopustite da istovremeno pretpostavimo da nitko neće rado ni svoju osobnu ni profesionalnu razinu (funkciju) mijenjati sa nižom upravo zato što niža praktički znači i manji značaj, pa i manju moć.

▲

Nadležnost veterinarske inspekcije

Spomenimo još jednom vodeće europske standarde kojima svi težimo, kakvi su u vodećim zemljama EU. Prema našim izvorima, primjerice u njemačkoj inspekciji hrane, veterinari pokrivaju područje mesa i mesnih proizvoda (životinjskog podrijetla), a sanitarna inspekcija područje ne-animalnih proizvoda (biljnog podrijetla).
U Hrvatskoj, do prije dvije-tri godine, sanitarna je inspekcija bila nadležna za inspekciju mesa u maloprodajama. Veterinarska inspekcija je kontrolirala meso u klaonicama i u preradama mesa, a onda se nit te inspekcije prekidala neposredno prije krajnjeg potrošača.

Malo je čudno da je veterinarskoj inspekciji uopće oduzeta nadležnost za inspekciju mesnica i drugih maloprodaja, barem kada su meso i proizvodi od mesa u pitanju.
Naime, koga god smo među „običnim” građanima upitali, svi su odgovorili da bi svoje povjerenje dali primarno veterinarskoj inspekciji kada su meso i proizvodi od mesa u pitanju, a tako je oduvijek i bilo dok netko iz nekog razloga to nije promijenio, a nedavno ponovo vratio na „staro”. ‘Naša posla’, rekli bi.
Međutim i nažalost, nije nam poznato da je itko od ovlaštenih veterinarskih organizacija (točnije: kontrolnih tijela) od tog povratka na „staro”, dobio rješenje od nadležnog ministarstva o provođenju veterinarskih inspekcija u maloprodajama (mesnicama), a iz toga se može zaključiti da niti danas veterinarska inspekcija kontrolnih tijela ove objekte ne inspicira.

Malo je onih koji bi javnosti stručno govorili o mesu, ali svi bi nešto inspicirali, znali ili ne znali, samo da se uzmu novci.

▲

Državni inspektorat

Osim veterinarske i sanitarne inspekcije, u Hrvatskoj postoji još jedna inspekcija u području hrane. Malo je onih koji znaju da u Ministarstvu poljoprivrede postoji Uprava poljoprivrede i prehrambene industrije čiji Sektor inspekcija u poljoprivredi inspicira kvalitetu hrane. Koliko smo informirani, ova inspekcija provjerava deklaracije, sljedivost, lot sa izdatnicom, jesu li slova koja označavaju alergene drugog fonta i slične stvari.

Danas se u maloprodajama u Hrvatskoj događa da, primjerice, meso koje nije u pakovinama kontrolira veterinarska inspekcija, meso u pakovinama (meso pakovano u pliticama u kontroliranoj atmosferi) kontrolira sanitarna inspekcija, a inspektori kvalitete hrane kontroliraju sljedivost. U toj gužvi inspekcija događaju se propusti, a nastrada onaj tko je najmanje kriv.

Dakle, u Hrvatskoj su inspekcije, vezane samo uz hranu životinjskog podrijetla, razasute po resorima i raznim upravama, pa je iz te perspektive razumljiva odlučna namjera premijera Plenkovića o ustrojstvu Državnog inspektorata i objedinjavanju svih inspekcijskih službi na jednom mjestu. Kako će on funkcionirati, u ovom trenutku nije bitno jer će vrijeme pokazati njegove dobre i loše strane. Bitno je da na ‘slobodnom tržištu’ EU ima svega, pa tako i kriminala, a građani ne samo da nisu dobro informirani nego nisu niti zaštićeni koliko bi mogli i trebali biti, pa se i tu iščitavaju pojedini propusti sustava koji ugrožavaju interese države. Ili građana.

Dojam upućenih u problematiku sigurnosti (i porijekla) hrane suprotan je uvjeravanjima koja se upućuju javnosti. Iako nepovjerenje javnosti postoji i nije zanemarivo, pa možda niti neopravdano, o istini o sigurnosti hrane općenito odlučuju oni koji za to imaju mandat. Tako je čak i hrana postala politička kategorija mada nitko nigdje – na osobnoj razini – ne misli tako.

▲

Koga zapravo štite naši zakoni koji onemogućavaju informiranje javnosti o rezultatima inspekcije hrane – građane ili one koji ugrožavaju zdravlje građana?

Upućeni kažu da se u skladu sa postojećim pravilima označavanja i sljedivosti, bez puno truda i legalno zameće trag porijekla mesa, pa se opravdano zapitati je li to zaista interes građana ili građani o tome nemaju pojma, pa niti ne pitaju.
Međutim, toga su svjesni svi oni koji trebaju biti i mogu nešto napraviti, ali se ipak ništa ne događa jer – prema onima koji odlučuju – građanima nije u interesu da sustav sigurnosti hrane bude otvoreniji i transparentniji za javnost. Takve izmjene mogle su biti karakteristika budućeg Državnog inspektorata, ali nedavne izmjene postojećih zakona koji se u bilo kojem resoru tiču ovih inspekcija, ne mijenjaju ništa u informiranju javnosti.

Spomenimo Zakon o veterinarstvu (NN 082/2013) u čijem članku 126. stoji:
„(4) Niti jedna informacija koja se odnosi na poslovanje pravnih i fizičkih osoba čiji rad podliježe nadzoru veterinarskog inspektora do koje je tijekom inspekcijskog nadzora/službenih kontrola došao veterinarski inspektor, ne smije biti otkrivena bez pisanog pristanka nadziranih osoba, osim:
– kad je to neophodno za provedbu odredaba ovoga Zakona i kada to odobri ministar,
– kad je to potrebno za vođenje postupka koji se vodi po podnesenoj kaznenoj prijavi ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, nakon provedenoga inspekcijskog nadzora.”

Ovo se u praksi tumači na način da inspektor o rezultatima inspekcije nikome ništa ne smije reći, a njegovo ministarstvo isto tako javnosti ne govori gotovo ništa jer ne mora, a ni mehanizam zaštite prava na informacije u praksi ne funkcionira.
Teško je tako uvjeriti javnost da drugi mehanizmi funkcioniraju, pa i sustav sigurnosti hrane, pogotovo kad je svatko svjestan da puno toga ne funkcionira ili je potpuno izopačeno.
U gotovo svakom segmentu našega života, žrtva se de facto mora sudski izboriti za svoja zajamčena prava, a prava odgovornih su zaštićena. Naravno, onaj tko je pretrpio štetu ima veći problem od onoga koji ju je uzrokovao. Da je priča sa kriminalom iz poljske klaonice išla malo drugačije i da je netko nastradao, nikada ne bismo saznali tko je za to odgovoran jer zakon i ne štiti baš uvijek žrtvu. (Pojeo vuk magare.)

▲

Tko prima „Obavijesti za potrošače”?

Kada su u pitanju bilo kakva povlačenja prehrambenih proizvoda s tržišta, nemamo trajne informacijske kanale koji su – što je najvažnije – poznati svim građanima, kroz koje će ih o tome država informirati. Sustav informiranja građana, za kojega većina naših građana zaista zna – ne postoji. Hrvatska agencija za hranu slala je ovakva upozorenja putem e-pošte svima koji su se za dobivanje takve pošte prijavili. No, nisu svi građani na listi e-pošte koju šalje nekadašnja Hrvatska agencija za hranu, a kojom se javnost obavještava o povlačenju nesukladnog proizvoda s tržišta. Većina građana o tome nema pojma, a to je dokaz da sustava obavještavanja najšire javnosti niti putem nacionalnih medija – nemamo. Imamo RASSF, pa nadležna tijela država članica EU znaju za problem, ali to je nešto drugo. Informacije do najšire javnosti ne stižu onako kako bi mogle, a možda i trebale. Možda Državni inspektorat to promijeni.

Zaključak o postojećem sustavu informiranja javnosti je slijedeći: da bi znali i bili informirani, svi se građani Republike Hrvatske trebaju prijaviti na newsletter Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu i tako će dobiti obavijesti o povlačenju proizvoda sa tržišta, možda i na vrijeme. Za sada ni radio ni televizija ni internetski portali, barem oni nacionalni koje građani sami plaćaju, nisu dio sustava kontinuiranog informiranja i eventualnog upozoravanja kada je u pitanju povlačenje proizvoda sa tržišta, pa i zbog ugrožene sigurnosti hrane. Takvi su scenariji mogući, naročito u perspektivi smjera u kojem se krećemo. S druge strane, institucionalizirana edukacija javnosti također ne postoji.

▲

Nulta stopa tolerancije za svjesno ugrožavanje sigurnosti hrane

Interesantna je nedavna javna izjava jednog ‘kompetentnog’ visoko pozicioniranog državnog dužnosnika o zdravstvenim rizicima konzumacije ‘nesukladnih’ kebaba. Dobra termička obrada pečenjem svakako ubija poznate bakterije, pa i one koji mogu uzrokovati zdravstvene poremećaje i tegobe, ali nije li pomalo neumjesno javno reći da vam ništa neće biti ako dobro ispečete zdravstveno neispravno meso? Postavlja se pitanje: zašto smo neko meso uopće proglasili zdravstveno neispravnim ako ga je potrebno ‘samo’ dobro termički obraditi? Rijetko tko jede termički neobrađeno meso, pa ispada da rizik gotovo i ne postoji. Čemu onda takav interes javnosti ako niti jedan ministar u tome ne vidi problem kojeg treba komunicirati prema javnosti?

Trenutna situacija u kojoj se odgovornost za manjkavosti (i europskog) sustava sigurnosti hrane prebacuje sa ministarstva na ministarstvo svakako ide u prilog uspostavljanju Državnog inspektorata mada ne znamo hoće li u njemu sigurnost hrane biti tretirana s prioritetom. Ako javnost bude inzistirala – bit će joj obećano. No, kakogod bila tretirana, teško da će zaustaviti povezani kriminal kojega niti europsko zakonodavstvo objektivno ne tretira kao terorizam pa na njega niti ne primjenjuje nultu stopu tolerancije. Obzirom na to, vjerojatnost za nove slučajeve i afere nije manja nego dosad.

Zašto onda barem ne unapređujemo sustav kontrole i sigurnosti hrane u takav kakav ima primjerice Njemačka (iako niti Austrija nije daleko) ili bolji?

Zašto ne pojačamo kontrole prema poznatim rizičnim izvorima?

Zašto oznake hrane ili deklaracije (dostupne potrošaču!) na ‘uvezenom’ mesu i mesnim proizvodima ne sadržavaju i podatke o datumu i mjestu klanja i obrade, kao o zemlji porijekla životinje?

Svi imamo najviše povjerenja u vlastitu, domaću hranu, pa tako i meso proizvedeno upravo u Hrvatskoj. To ne čudi jer samo u tom slučaju kao građani barem teorijski možemo imati pod nadzorom cijeli njegov put od polja do stola, pod vlastitom inspekcijskom kontrolom kojoj trenutno možemo vjerovati više nego drugima. Bez obzira je li ona u Državnom inspektoratu ili u ministarstvu.