Ne ulazeći u temu kontrola koje provode upravo oni zaposleni u području sigurnosti hrane, a čija smo razmišljanja i dojmove trenutne situacije u hrvatskom veterinarstvu komentirali u prethodnim objavama, ovdje je znakovito citirati i drugi navod iz dokumenta koji službeno potvrđuje ispravnost stajališta onih koji brane postojeći sustav veterinarskog javnog zdravstva. U dokumentu se kaže kako “Rezultati ukazuju da je sigurnost hrane u Hrvatskoj na visokoj razini, a izostanak epidemija i sustavnih infekcija potvrđuju da sustav kontrole hrane funkcionira na zadovoljavajućoj razini.” Veterinarska se javnost ponovo pita – zašto onda mijenjati taj sustav? Još će neko vrijeme ovo pitanje ostati neodgovoreno ili nedovoljno dobro odgovoreno, a mi se ipak nadamo da ćemo stručan i dobar odgovor saznati vrlo brzo.
U objavljenom dokumentu se navodi i da je “Radi zaštite i unaprjeđenja zdravstvenog statusa životinja Ministarstvo poljoprivrede izradilo strategiju za rano otkrivanje, nadziranje, praćenje, kontrolu i iskorjenjivanje bolesti životinja”, ali na ovaj dokument koji je za veterinarsku javnost od iznimne važnosti i koji navodi ovu strategiju, nažalost ne možemo uputiti jer ga nismo uspjeli pronaći.
Smatramo značajnim prenijeti da je, sukladno objavljenom dokumentu, Europska komisija ove godine Hrvatskoj odobrila 3,8 milijuna eura za sufinanciranje ukupno 13 programa “(što je 73% veći iznos od lanjskog)”, pa bi se moglo zaključiti da nema razloga brinuti se za očuvanje radnih mjesta, proizvodnje i izvoza jer ne samo da su programi dobro planirani nego su i sredstva odobrena. Dobro se zna koji stručnjaci planiraju programe, a koji osiguravaju sredstva. Sudeći prema navedenome, i jedni i drugi izvrsno su odradili svoj posao i za to im upućujemo najiskrenije pohvale. Drugo je pitanje za sve koji se ovom problematikom uopće bave, ako sve i bude kako je planirano, tko će u praksi odraditi ove programe?
Po pitanju zaštite životinja, objavljeno je da “Nadzor uvjeta i načina držanja kućnih ljubimaca, kontrolu njihova razmnožavanja i postupanje s napuštenim životinjama provode komunalni redari.” Iz ovoga se može, opravdano ili neopravdano, zaključiti da bi se doktori veterinarske medicine u svakodnevnoj praksi, a posebice u tzv. maloj praksi, ipak trebali suzdržati davanja savjeta koje po ovim pitanjima daju vlasnicima kućnih ljubimaca. Takvi savjeti možda jesu upućeni u cilju zaštite i očuvanja njihovog zdravlja, u najboljoj vjeri i namjeri, možda jesu – prema našim kriterijima – stručni, točni, odgovorni i opravdani, ali ipak bi mogli biti u suprotnosti s očekivanjima komunalnih redara u praksi, pa bi se vlasnici mogli naći u nepoželjnim situacijama i za njih s pravom okriviti svoje veterinare.
U pozitivnom kontekstu ističemo da je Hrvatska “…jedna od rijetkih država u EU koja je propisala obvezno označavanje i cijepljenje svih pasa starijih od 90 dana i koja ima centraliziranu bazu podataka.” Prema podatcima iz Ministarstva, trenutno je Hrvatskoj 363.334 označenih i registriranih pasa cijepljenih protiv bjesnoće, no učestalost ovog cijepljenja u javnosti se sve češće dovodi u pitanje. Podsjetimo da je ono najpouzdanija mjera zaštite od ove smrtonosne bolesti i da zahvaljujući sustavnom cijepljenju pasa (i lisica) održavamo razinu zaštite populacije i nemamo izvornih slučajeva bjesnoće u ljudi od 1964. godine, a u lisica od 2014. godine. Obzirom na takve podatke, na dobrom smo putu dobivanja statusa zemlje slobodne od bjesnoće, što je jedan od davno postavljenih ciljeva u području veterinarskog javnog zdravstva.
Kao i uvijek, sa dobrom praksom treba nastaviti, onu lošu ispraviti, a što je kakvo – nije teško konstatirati. Sufinanciranje programa od strane Europske komisije dobar je primjer isplativosti sinergije struke i politike, na račun i korist svih građana. Zbog toga nikome nije jasno zašto takve sinergije nema češće, bar svaki šezdeseti dan.